Oznake

10/26/2010

Moj najveći glumac - Stevo Žigon

Htio sam da pišem o najvećem srpskom i jednom od najvećih glumaca eks-Ju prostora, pa i evropskih bogami, Ljubi Tadiću. Onda sam odlučio da to ipak bude Aleksandar Berček. Pa Paja Vujisić. Slobodan Cico Perović. Možda Miki Manojlović? Bora Todorović?...

Ali, kada sam počeo da pišem shvatim da se moj tekst ne odnosi ni na jednog od njih. Ili da se biserni dijelovi njihovih talenata zapravo nalaze zabarikadirani u junaku ovoga teksta, kao u nekom neuglednom, a sigurnom sefu. I da baš to, donekle, objašnjava neprimjetni, a enormni kreativni udar koji svojom pojavom nosi naizgled bezbojni, cinični, i ponekad, mislima odsutni genije pokreta i ideje.


Jedan od rijetkih koji može komotno da stane u svoj stav. Gledajući ga, definitivno znam da je misao: "Stil - to je sam čovjek" sasvim tačna.

Jozef K. bi bez ikakve dvojbe zakoračio u Njegovo tijelo. Ujak Vanja je oduvijek mislio da izgleda baš tako. Ivan Karamazov bi želio da ima Njegov retorički talenat dok izlaže svoju viziju povratka Hrista i ne bi mu smetalo to što je dotični bio deklarisani ateista ili "vjernik na svoj način".

Šekspir, koji je davno prije bilo kog modernog režisera upozoravao glumce da "usklade riječ sa pokretima", odmah bi dao posao ovom emotivcu nihilističke maske.

Ako neko misli da pretjerujem, reći ću samo ovo: lako je bilo biti Prle i Tihi, trebalo je postati i o(p)stati Kriger!

Šta ovog, po izgledu jednostavnog i nemarkantnog, glumca i režisera "klasike" izdvaja od zavidnog broja onih koji kad uđu na scenu ili u kadar pomjere stvari, preuzmu replike, a kolege pretvore u svoje asistente? Pa, upravo taj nedostatak magije! Odnosno, sposobnost da se urami u svaku sliku i da joj da pečat, a da to slikar primijeti tek kada je stvar završena.

Čovjek o kome pišem, veliki glumac i(li) još veći pozorišni režiser, nikada ne dominira. Ne vodi glavni riječ. Ne nosi na "širokim ramenima maestra" cijeli glumački ansambl, niti od prosječne tv drame ili filma pravi remek-djelo. Razlog je sasvim ljudski: on odgovara samo za svoj lik i samo sebi polaže račune. Profesionalne i privatne.

Sa naočarima i izgledom strip junaka Ripa Kirbija, sa uljudnim osmjehom đavola u nacističkoj uniformi, sa iritirajućim, a sugestivnim nastupom Mefista, sa razornom intelektualnom skalom koja vodi od sjaja do impotentnosti duha u liku Hamleta, sa činovničkom bezbojnošću prosječnog kafanskog zanovijetala koje će istog popodneva postati gospodin Smrt, sa nježnom rukom autora koji pomjera Čehovljevske junake po sceni kao da su retardirana djeca u potrazi za srećom - On je izgledao kao neko ko zna više od svakoga: i od pisca i od glumaca i od publike.

Taj osjećaj da sam gledao i slušao nekoga ko može da prođe kroz zid ili da promjeni sudbinu drame u kojoj igra, ali to ne čini jer je dovoljno skroman i pametan da zna kako i sam utisak da to može učiniti stvara magiju pažnje i međusobne posvećenosti sa onima koji gledaju - odveo je moju ruku na početku teksta od već zamišljenih junaka glumišta do Njega.

Ne znam kako, ali kada sam se osvijestio, sjedio sam za stolom sa tim humanim anarhistom i on me (sa vječno ironičnim osmjehom) gledao urokljivim pogledom koji polagano otvara dušu kao poklopac klavira prije nego što zasvira na njemu. Mislim da bih i ja mogao da glumim na sceni sa ovim Srbo-Slovencem koji je, kažu, volio jadranske otoke.

A kada pomislite tako nešto, onda ste prodali dušu umjetniku koji vas neće zasjeniti vatrometom akcenata i pokreta niti "kupiti" riječima ili smijehom. Jednostavno, kad se svjetla pogase ili odvrti odjavna špica znate da ste prisustvovali nečemu toliko intimnom, da je nepristojno iznositi utiske bar dok ne prođe koja godina inkubacije.

Šta hoću da kažem? Hoću da kažem da je Glumac i Autor uradio ono što je i svrha njegovog znanja: podijelio ga tako da svako dobije svoj dio, a gomila - ništa!

Na taj način On je dostigao ideal umjetnika: da svakoga ostavi sa nekom tajnom koja je baš njemu upućena i uspomenom vrijednom sjećanja i onda kada mnoge stvari postanu bezvrijedne.


Možda je bilo boljih, ali nije bilo talentovanijih od Njega. Ko ne vjeruje - neka provjeri. Ko provjeri shvatiće da je odgledao cijelu skalu likova koje su stvorili Grci, dao im vještačko disanje "Vilijem Poročni", da bi ih uveli u moderni svijet glume Čehov, Ibzen i ostala umjetnička gospoda "najromantičnijeg vijeka", a da "post-modernisti" nisu uspjeli da ih sahrane mada im to bješe smisao (kvazi)postojanja.

Dakle, provjeriti da li je moj najbolji glumac zaista tako dobar, znači, prije svega, biti posvećen. A to je srce vrline onoga o kome pišem.

Kada On uđe na scenu, zakorači u kadar ili sjedne u prvi red kao režiser, počinje borba sa strahom i gorim dijelom sebe. Čovjek koji je odbacivao kanonsko vjerovanje u Boga zato što "ne shvata ko i sa kojim pravom straši ljude paklom i vječnom vatrom kad Bog mora biti dobar" i koji je cijeli život bio u sporu sa sveštenicima jer se bojao da bi među njima opet mogao prepoznati one koji su njega i njegovog oca predali u ruke nacistima, imao je prirodnu potrebu da nađe utjehu tako što će ljudima pridavati svojstva koja oni nemaju, a on misli da bi ih činili boljim.

Sa takvim motivima i nastupom nekoga ko je sasvim neopažen ušetao u društvo i mijenjao ga, a da to niko nije primijetio niti tražio od njega, Stevo Žigon zadugo (možda i nikada) neće biti miropomazan na svojim životnim daskama, ni u "rodu svome".

Kada ste ispred svog vremena, kada imate privilegiju i intelekta da govorite ono što zaista mislite i u životu i na sceni i snagu da sopstvenu sujetu tretirate sa ciničnim otklonom kao da se radi o presoljenoj salati, onda je jedino mjesto gdje možete očekivati spomenik - sjećanje onih koji su vas razumjeli. Tako ja vidim Umjetnika.

Stevo, majstore!

Za EX FILMOFILE  Skaramuš

10/15/2010

Duša željna pravde i svjetla - Francisco Goya

Živeći među ljudima, ja sam se pitao stalno zašto je sve što je misaono i duhovno u našem životu tako nemoćno, bez odbrane i nepovezano u sebi, tako zazorno društvu svih vremena i tako strano većini ljudi. I došao sam do ovog zaključka. Ovaj svijet je carstvo materijalnih zakona i animalnog života, bez smisla i cilja, sa smrću kao završetkom svega. Sve što je duhovno i misaono u njemu, našlo se tu nekim slučajem, kao što se civilizovani brodolomci sa svojim odijelom, spravama i oružjem nađu na dalekom ostrvu sa posve drugom klimom, naseljenom zvijerovima i divljacima. Zato sve naše ideje nose čudan i tragičan karakter predmeta koji su spaseni iz brodoloma. One nose na sebi i znake zaboravljenog drugog svijeta iz kojeg smo nekad krenuli, katastrofe koja nas je ovdje dovela, i stalne, uzaludne težnje da se novom svijetu prilagode. Jer, one su u neprestanoj borbi sa tim novim, njima suštini protivnim svijetom u kom su se obrele, i u isto vrijeme u stalnom preobražavanju i prilagođavanju tome svijetu. Otud je svaka velika i plemenita misao stranac i patnik. Otud neizbježna tuga u umjetnosti i pesimizam u nauci. (Ivo Andrić: Razgovor s Gojom)

El dos de mayo de 1808
El tres de mayo de 1808
Perro semihundido
Saturno devorando a un hijo
Aquelarre
La romeria de San Isidro
La lechera de Burdeos

Za EX FILMOFILE  Anamnesis

10/11/2010

Svijet po Dušku Trifunoviću I

IMAO SI LUDU SREĆU DA SI BOLJI

Na sreću, nije se obistinilo proročanstvo Branka Miljkovića da će "poeziju svi pisati"! Osim što je taj ideal nedostižan, on je i opasan. Malo li zala potiče od činjenice da mnogi ljudi rade stvari koje ne znaju?

Ni sizifovski uporni Duško nije uspio da ovaploti Miljkovićev ideal, ali je učinio najviše na tom polju - populirisao je poeziju i kroz muziku, "prodao" ili njom "zarazio" sve slojeve društva: od teških šljakera do kabinetskih intelektualaca.

Duško je svoj vizionarski pothvat platio velikom cijenom - drugi su postali poznati (i priznati) interpretirajući njegove stihove, a on je prihvaćen kao "polupjesnik", medijski poeta, itd.

Zato neću pominjati interpretatore, nastojeći da ispravim nepravdu, koju je čak i sam Duško Trifunović na svoj neodoljivo ironičan način podržavao.

U namjeri da budemo isti
sa što manje razlika u sreći
sa svoje sam silazio zvijezde
trudio se da ne budem veći.

Kad si rukom pružila za dugom
plako sam od velike časti
gospodar sam, al ću biti slugom
smanjujem se da ti možeš rasti.

Ono što se ne smije prećutati u ovom tekstu o ozbiljnom trubaduru sa licem zabavljača jest činjenica da je rijetko spominjana tj. često prećutkivana jedna od osnovnih vrlina Trifunovićeve poezije - kvalitet. Jer, Duško Trifunović je opjevao ljude stihovima koji nose muziku u koju su uglazbljeni, a ne obratno.


"Nepodnošljiva lakoća" pisanja i "populistički stihovi" bjehu tek zanatska varka iza koje su se krile nježne, opore, politički angažovane, socijalne, ljubavne i druge teme o kojima popriličan broj eks-jugoslovenskih poeta u to doba (70-tih i 80-tih godina) nije pisao na takav način, ako je uopšte i pisao.

Čitajući (i slušajući) Duškovu poeziju, čovjek ima osjećaj da lista dnevnik cijele jedne generacije koja je iz doba "djece cvijeća" i slatkih 60-tih godina prošlog vijeka, polako ulazila u doba socijalne anestezije i pripreme za globalni, diktatorski svijet koji će biti objavljen skoro u isto vrijeme (nema tu slučajnosti!) kada Trifunović bude brojao zadnje godine svoga pjesničkog i fizičkog života.

Duško Trifunović je umro u izbjeglištvu (mada takvi pjesnici nemaju fiksni dom), ali to nije bilo samo prinudno izgnanstvo da bi se sačuvala glava. Bilo je to duboko unutrašnje izgnanstvo, odbrana od svijeta na koji je upozoravao stihovima koje su mase pjevale, ne razmišljajući o njihovom stvarnom značenju.

Povlačim se u svoju samoću
tamo gdje su ljudi moga kova
tamo gdje se teško živi noću
od tišine i opasnih snova.

Digao sam ruke od skandala
od prošlosti i pogrešnih želja
od ljepote izvora svih zala
od ljubavi i od prijatelja.

Povlačim se i ostavljam ljude
u njihovoj zabludi od zlata
da me nađu kad i njima bude
zakucala samoća na vrata.

Dvosmislenost i univerzalnost (dva pojma koja nipošto nemaju isto značenje) ovaploćena u Duškovim ironično-političkim pjesmama, skrivenim iza priča o tobože medijskim, a ne npr. (Bože sačuvaj!) političkim liderima... Stihovi su se orili iz usta i misli desetine hiljada obožavalaca na rok koncertima ili putem radio i tv emisija, ali su tumačeni onako kako je Duško i želio - kao gorka tableta sa sokom od borovnice.

Šta bi dao da si na mom mjestu
da te mrze a da ti se dive?
Šta bi dao za veliku gestu
mjesto svoga da tvoj život žive?

Šta bi dao da možeš ovako
dići ruke a puk da te slijedi?
Dal bi i ti u svom srcu plako
kao što se moje srce ledi?

Napisani u dubokoj zavjetrini jednog utopijskog ideološkog sistema sa jednim vođom, ovi stihovi (uz opšte odobravanje svih: političara, rokera i naroda) tumačeni su kao svojevrsna oda bezopasnoj popularnosti tada socijalističkog "džet-seta".

Samo deceniju i po kasnije, puk je šetao na sve strane gledajući podignute ruke svojih vođa. Uostalom, Duško Trifunović (tvorac nekih od najpopularnijih, navodno dječjih emisija u staroj Jugi) uvijek je o svijetu i vremenu govorio na dovoljno "odmaknut" način, ostavljajući na usnama lagani refren, a u potsvijesti slušaoca "bubu" koja je šaputala da se ipak - pjeva tiše.

Milicija ima dobrih strana
što je mlada, lijepa i okretna
dobroćudna i naoružana
pa su djeca sigurna i sretna.

I njihov poziv ima loših strana
kad je kiša, blato ili zima
a lopovi dođu toga dana
i moraju se igrati sa njima.

Milicija trenira strogoću
da ne bude sve kako ja hoću.

Jedni od najpotresnijih i emotivno najjačih stihova Duška Trifunovića "Ima neka tajna veza" - savršen su primjer kako se društvo, ali i svijest ljudi branila od neugodnih tema. Ti stihovi uzeti su (što je onako Trifunovićevski ironično u kontekstu koji slijedi) kao oda zajedništvu među narodima (i narodnostima).

A zapravo, Trifunović će mnogo godina kasnije priznati da je tekst inspirisan posjetom zatvoru, u kome je sa pjesnicima recitovao stihove zatvorenicima u rasponu od sitnih švercera do ubica.

Ima neka tajna veza
za sve ljude zakon krut
njome čovjek sebe veže
kada bira neki put.

Sidro koje lađu čuva
da ne bude buri plijen
tone skupa sa tom lađom
jer je ono dio nje.

Ima neka tajna veza
tajna veza za sve nas.

Dok su se ljudi i njihov svijet mijenjali, dok su padali ideološki sistemi, dok su se tresle i rasturale porodice, prijateljstva, zemlje i nacije, dok su pjesnici pjevali o nedostižnim "e(u)vropskim vrijednostima", "svetom caru Lazaru" ili "čistom nacionalnom zraku", itd. - Duško je pjevao o ljudima u njihovim tijesnim kožama, dilemama, strastima.


Vrijeme u kome su "velike teme" potpuno (i planski!) urnisale "obične priče" pjesnik je sažeo u četiri strofe, koje su mnogo značajnije od mnogih sociološko-političkih eseja napisanih o vremenu koje su "pojeli skakavci".

Što god sam goreo duže
manje sam grejao, zna se
velike vatre služe
da male vatre gase.

Trifunović pred opšte rasulo, u osvit svijeta koje je iznjedrilo "univerzalne" i (gle čuda!) "nezavisne intelektualce", njihovu braću kvazi-istoričare, pa onda i bulumente političara, analitičara, novinara opšte prakse, itd. - pjeva kroz opori glas ne naročito popularnog rokera (koga će i ova pjesma proslaviti u solo vodama).

Pjeva o običnom zaboravljenom individualcu, majstoru svoga posla, zanatliji na koga više niko ne računa, a koji zapravo drži svijet jer je tu prije i poslije svega.

Imao si ludu sreću da si bolji
zar još čekaš da si svima po volji?

Ne očekuj da te iko razumije
radi svoje ti si čovjek od zanata
svu nesreću oko tebe što se vije
stvorile su sitne duše, iz inata.

U carstvu "velikih" tema, zbog kojih se gubi glava, metaforično i doslovno, Duško na svoj način pjeva: o čovjeku. Običnom tipu, sa običnom garderobom i najobičnijim socijalnim prohtjevima, koji bi želio da sam bude centar svog svijeta - umjesto onih koji ga vode u svijetlu budućnost.

Utopija sa stilom gospodina kome će koju godinu kasnije zabraniti da iz svoga stana iznese bilo šta, makar i papire i tekstove pjesama, jer je od gladi i samoće pobjegao na "pogrešnu stranu". Gdje? U progonstvo.

Tamo će, prepričavajući to kao vic o sebi, jednom ispričati kako je iz Novog Sada u beznađu izbjeglištva (progonstva) putovao noćnim vozom sa konzervom ribe do mora i nazad (usput bi na rivi pojeo konzervu). Zabrinutim i rijetkim prijateljima kasnije je objasnio da je zapravo "upoznao jednu dobro držeću ženu koja ga je prepoznala i odvela u svoj stan, gdje su proveli strasnu noć".

A zapravo, Duško, kao i dobar dio čovječanstva, nije imao kuda da ode. Ova tužna izmišljotina, koja liči na bajku ispričanu klincima pred san u zla vremena, uveseljavala je ljude na Duškovim večerima poezije.

Vozdra čoek, ješta mai
pita li ko za mene?

Vozdra čoek, jašta radi
niko drugog posla nema
svi pitaju samo gdje si.

Šta tek reći za davne, proročke stihove napisane godinama prije nego što su ljudi "postali svjesni ko su" i prije nego što im je rečeno šta da misle. Odnosno, prije nego što su iz stanja manipulacije došli u stanje hiperproduktivne samohipnoze.

Glavni junak jedne knjige došao mi da se žali
divno bješe glavnim biti dok me nisu pročitali.
Saznali su moje mane, moje tajne, moje tuge
pokidali neke strane i pošli da traže druge.

Svijetu je svega dosta on čeka svog gosta
a duša se trudi svaka da ima svog junaka.
Svijetu je svega dosta ničeg željan nije
osim glavnih junaka!

Za EX FILMOFILE  Skaramuš

10/10/2010

Svijet po Dušku Trifunoviću II

IMAO SI LUDU SREĆU DA SI BOLJI

Postoji mit - glasi da je Trifunovićeva ljubavna poezija tek rok šlager u dvije strofe i jednom refrenu. Nije to poezija? Da vidimo šta je čovjek, koji je umjesto samosažaljenja birao nježnu ironiju ("Ja nisam izbjeglica, već izmaglica") napisao o ljubavi:

Sve smo mogli mi da je duži bio dan
da si našao za me malo vremena.
Sve smo mogli mi da si samo htio ti
biti nježan kao nekada.

Kako naći put koji vodi do tebe
kako naći mir kad je svega nestalo.
U tvome srcu padaju kiše
i sve se naše polako briše, iz svijeta tog.

A može i ovako:

Napiši nešto lepo
opiši nju i mene
da meni zavide ljudi
a njoj da zavide žene.

Ti ljubav imao nisi
i tebi to je strano
al zato o meni piši
i budi moj Sirano.

Napiši kako žene
prelaze pola sveta
samo da vide mene
kako sa njome šetam.

Ili:

Ja nisam tvoga kova
tebi se samo čini
nisam iz tvojih snova
breza na mesečini.

Ti želiš da se vratim
u tvoju ljubav setnu
da tvoju dušu shvatim
i da me čuvaš sretnu.

Ne treba meni nežnost
ni tvojih reči svila
zar mogu da se vratim
gde nikad nisam ni bila.

U vremenu kada su reforme postale "božanski koncept", a prije njih SOUR-i, OUR-i, diferencijacije i ko zna šta sve ne - kao lozinke za sredinu u kojoj se novo prima samo ako ga donesu osvajači, ili kao mantra vladara da se "verbalno sve mijenja a suštinski da ostane isto", Duško piše, kako su se fanovi kleli godinama (opet pogrešno!) jednu "običnu rok baladu".


Tako je, naime, shvaćen apel ovog pjesnika, svakodnevnog hroničara, da je vrijeme da se (naš) čovo pogleda u ogledalo:

Glavo luda sve se mijenja
šta će nama izmirenja
ako nije srce vruće
sve je nemoguće.

Promijenila riba more
rob čuvara, zvjerka gore
kožu zmija, duga boje
a ti samo tjeraš svoje.

Ko ne želi da se mijenja
vole ga iz sažaljenja.

Koliko istorijska žabokrečina, zaleđene mržnje i nespremnost da se bude bar malo drugačiji imaju udjela u istorijskim satrapijama koje se svako malo kao oluja pojavljuju na horizontu Balkana? Ali, Duško je, kako rekoše "pametniji", tek "rok pjesnik" i šta on tu može?

Preostaje samo jedno! Ako znaš, ako vidiš da nemaš kud, jer pjesnik nikad ne ostavlja svoj rod i svoj jezik.

Pristao sam biću sve što hoće
evo prodajem dušu vragu svome
i ostaću samo crna tačka
poslije ove igre kad me slome.

Mislio sam da se zvijeri boje
ove vatre koja trag mi prati
a sad nosim kako mi ga skroje
po meni se ništa neće zvati.

Kao svjedok vremena koje je, što reče Šekspir, "iskočilo iz zgloba", i koje je uništilo jasne vrijednosti a stvorilo vrijednosne surogate, Trifunović pjeva:

Lovio jedan čovjek ribu
lovio, lovio cijeli dan
pa ulovio ribicu zlatnu
pa ulovio ribarski san.

Pusti me kaže riba mala
ispuniću ti jednu želju
provedi život ko niko tvoj
u pravoj sreći i veselju.

Zar samo jednu ribar pita
dosad je uvijek bilo tri
kakva su ovo došla vremena
možda i nisi zlatna ti.

E kad je tako, kad si takva
idi nek te drugi hvata
ja nisam čovjek od jedne želje
i pustiću te iz inata.

Zaista, ni bajke više nisu sa sretnim krajem. Uostalom ni nema ih. Tu su video igrice ili "plej stejšni" sa likvidacijama tj. poništavanjem već markiranih neprijatelja. Tako klinci od malih nogu "znaju": šta je šta i ko je ko.

Samo, klinci su u međuvremenu odrasli i to sve čini mnogo komplikovanijim. Neki već odlučuju o tuđim sudbinama i za neke od njih se već i glasa (ako imate tu štetnu naviku).

I kakvo je to onda društvo? Stvarno i pjesničko? Pa, recimo, veliki maskembal!

Život je maskenbal, svako se krije
ako u sebe siguran nije.
Život je maskenbal, ljudi su krivi
sa tuđom maskom lakše se živi.

Tako je pjevao (govorio) Duško Trifunović, bravar po osnovnoj struci i svršeni student književnosti. Populista i klasik. Zanatlija i umjetnik. Pjesnik od koga su poznatije njegove pjesme - što je sjajno, jer tek kad umru pjesme umire i pjesnik.

Grešio sam mnogo i sad mi je žao
i što nisam više, i što nisam luđe
jer, samo će gresi kada budem pao
biti samo moji - sve je drugo tuđe.

Nema više vremena "zlatne ribice i starog ribara". Nema više ni Duška (pogodio je da se po njemu ništa neće zvati!). Sada leži nasuprot jednog drugog pjesnika koji je živio poeziju - Branka Radičevića.


Daleko od (dosadne) slave, aleja za zaslužne, parkova sa bistama. Živi u pjesmama koje pjevušimo dok se spremamo na posao, koje nam dolaze u automobilima ili prenatrpanim autobusima, koje nas zatiču dok drijemamo poslije ručka pred televizorom...

To su pjesme koje ostavljaju osmijeh na licu, koje iz nekog razloga u trenu naprave "klik" u sjećanju - učine da život ne uzimamo previše ozbiljno. Jer, na kraju krajeva, svačija biografija može da stane u par strofa.

Da li je Duško Trifunović ostavio pjesnički testament? Što se mene tiče, za kraj citiram (u cjelosti) pjesmu koja bi mogla da liči na tako nešto. Mada, mnogi će (opet pogrešno) reći da je ne treba shvatiti (pre)ozbiljno, da se Duško samo zabavljao.

VOĆE

Neka priča šta ko hoće,
najbolje je biti voće.

Čim je vrijeme da se cvate,
već bacaju pogled na te.

Dok si zelen, blago meni,
prođeš kao svi zeleni.

Kad zarudiš, kad se zrije,
svi te žele - ko će prije.

Ako niste skloni kvaru,
čuvaju vas na ormaru.

Čuvaju vas u vitrini
i prirodnoj veličini.

Ti mirišeš, širiš nadu,
izbjego si marmeladu.

Dok si bio, baš si bio,
zadatak si ispunio.

Neka priča šta ko hoće,
najbolje je biti voće.

Za EX FILMOFILE  Skaramuš

10/04/2010

H-8... (smrt juri asfaltom)

"U svom srcu topli sačuvaj mi kut
pa sad sretan, sretan put..."

Na početku "H-8", prije no što su putnici ušli u autobus koji kreće iz Zagreba prema Beogradu, pružena je osnovna pretpostavka priče a i cilj izlaganja - prizorom strašne prometne nesreće i podatkom da će osmero putnika poginuti, kao i da će se tek na kraju filma saznati tko su nesretnici. Također je naznačeno da je nesreću prouzročio automobil s nepoznatim vozačem, registracijske oznake koja počinje s H-8, te da je ususret autobusu krenulo još jedno vozilo sudionik tragedije - kamion sa vozačem i njegovim sinom i suputnikom. Kako bi gledatelja uvukao u događanje, narator sve to prepričava s dokumentarističkom preciznošću: navodeći sate i minute, kao i mjesta koja su imala nekakvu ulogu u zbivanju.


Tko je taj koji je skrivio strašnu prometnu nesreću? U scenariju i knjizi snimanja bio je to muškarac koji se vozi sa ženom, svojom udatom ljubavnicom. Par se pojavljuje već na samom početku, a nakon nesreće koju je muškarac prouzročio - izjedaju se tokom cijeloga filma. Ženu muči grižnja savjesti i predlaže da pozovu policiju, što muškarac odbija učiniti.

Nikola Tanhofer je u montaži odustao od te varijante, koja je mogla još očitije rezultirati metafizičkom i moralističkom idejom o vezi mikrokozmosa (dvoje u automobilu H-8...) i makrokozmosa (autoput s autobusom i kamionom), odnosno, rezultirati i pogubnom za ono vrijeme (1958.) idejom kako pojedinci mogu fatalno uzdrmati makrokozmos.


Međutim, odlučio se Tanhofer na automobil s neidentificiranim vozačem, na jedninu, na osobu koju vidimo samo s leđa na početku filma. Odatle proizlazi kvaliteta misterioznosti i vizualne impresivnosti koju uzrokuje oslanjanje na pojavnost tog automobila što juri po noći i po kiši - iz subjektivnog kadra neprepoznatljivoga a mračno djelotvornoga vozača, iz te unesrećiteljske fantomske vožnje snimljene iz automobila, iz kadrova koji, nalazeći se na početku i na kraju filma, cijelu priču i njezine likove zlokobno obgrljuju.

Tu se sada rađa i "filozofija" filma koju smo najčešće nalazili u francuskim filmovima poetskog realizma pa i kasnije, o zlu kao često nezaustavljivoj sili, a istodobno i (subverzivna) ideja koja upućuje na to da ljudi uopće nisu gospodari svojih života i da su zapravo ipak igračke u rukama sudbine. Odnosno, tako impostiranom Zlu i Sudbini ništa se ne može suprotstaviti, ništa pa ni nikakva ideologijska, politička praksa jer oni egzistiraju iznad i izvan svih drugih, posebno pragmatički zasnovanih sustava. To jest, oni su nešto imanentno i cjelokupnom životu jer vode prema smrti koja se gotovo kao lik javlja u naslovu scenarija i knjige snimanja filma: H-8... - smrt juri asfaltom.


Nakon kraćeg, sugestivno izvedenog i iskadriranog oklijevanja, začuvši sa zvučnika Kuntarićevu pjesmu "Sretan put" u interpretaciji Gabi Novak (video) koju su mu u emisiji po željama naručila njegova djeca, Ivan Vukelić u 95. minuti pokrenut nesavladivom silom (emocijom) kreće prema prednjem dijelu autobusa - prema zvučniku i prema smrti. Ta pjesma, dio izvrsne partiture Dragutina Savina, začula se u filmu po drugi put: prvi put je to bilo u trenutcima polaska autobusa kao zloslutni signal, a sada, drugi put, kao još zloslutniji!

Premda se ne dotiče izravno kontroverzne teme, "H-8" se može smatrati dubinski subverzivnim filmom: nakon nesreće biti će razorene sve obitelji, osim onih u kojima je obiteljski život ionako mučan (Jakupčevi, glumčeva i Švicarčeva obitelj). Sa metafizičkom dimenzijom pesimizma, jer među mrtvima prevladavaju oni dobri i plemeniti: Alma, vozač koji je uvijek bio ispravan, vojnik uzbuđen rođenjem sina, zabrinuti samohrani otac (vozač kamiona) koji se želi posvetiti svome sinu nakon grešne prošlosti...

Tanhoferov "H-8" uveo je najobičniju svakodnevicu u hrvatsku kinematografiju, a pred nasrtajima tada još sveprisutnog socrealizma stajala je čvrsta brana - činjenica da film evocira autentičnu prometnu nesreću i da naizgled nema nikakvih drugih ambicija. Dakako, imao ih je.

Ante Peterlić: H-8... - nekoć i sad (ulomci iz studije, HF Ljetopis)

Za EX FILMOFILE  Anamnesis

10/02/2010

Mesar (krik u tami) - Klod Šabrol

Pojavili su se krajem 50-ih godina, prvo kao kritičari u časopisu Cahiers du Cinema, potom kao redatelji - i pod zajedničkim nazivom Novi Val (Nouvelle Vague) uzdrmali temelje francuske i svjetske kinematografije, zauvijek promijenivši svijet filma.

Novi Val je inzistirao na poimanju filma kao umjetnosti: autorsko djelo, osoban projekt poput slikarstva ili književnosti. Jean-Luc Godard bio je strast jednog od najutjecajnijih pokreta u povijesti kinematografije, Francois Truffaut njegova duša, a Claude Chabrol mudrost.



"Čim je na početku neki mrtvac, odmah me sve to više zanima", riječi su zaljubljenika u djelo Fritza Langa i Alfreda Hitchcocka - Claudea Chabrola. Majstora trilera trajno opsjednutog zlom u čovjeku: opasnost je uvijek prisutna jer zlo vreba iz prikrajka i čeka pravi trenutak da se ukaže...

Chabrolov "Mesar" proglašen je od strane dnevnog lista Liberation najvažnijim francuskim filmom nakon oslobođenja. (Anamnesis)


Da Šabrol nije svojevremeno snimio "Mesara", to bi sasvim sigurno uradio jedan drugi majstor filma Lars fon Trir. Jednostavno, taj fenomenološki pristup ljudskom egu, ta Bodlerovska poema o usamljenosti - prevelik je izazov.

"Mesar" je film koji ne barata kategorijama dobra i zla. Ne bavi se žrtvama jednog (polu)psihopate. Ne bavi se ritualnim podmlađivanjem krvotoka jednog uništenog čovjeka.


Ne bavi se ni ćutnjom jednog humanog srca pred užasom zla. To su samo pojavni oblici, dijelovi priče potrebni za popunjavanje karakterologije dva glavna lika (kao što su epizodisti potrebni da prođu ulicom nekoliko puta, tek toliko da daju životnu vjerodostojnost filmu).

Poput Kamijevog "Stranca" u književnosti, koji je otvorio jedan sasvim novi rukavac u literaturi - svijet otuđenih, "Mesar" je slikovna priča o usamljenim ljudima koji žude za ljubavlju, kao jedinim znakom da su nekada živjeli.

Šabrol spaja eros i tanatos, ženu i muškarca, vuka i ovcu, anđela i demona... i pokazuje da se lako briše granica između njih čim svoje prste umiješa obična potreba za ljubavlju. Shvaćena kao najčistiji eliksir srca.


Dobro i zlo se tada odlično razumiju. Dobro ne može da kazni ni oda zlo - jer tako ubija zadnju vezu svoje duše sa lijepim dijelom kosmosa (razlogom za život). Zlo ne može da uništi (ubije) dobro - jer mu daje nadu da bi i ono moglo postati dobro.

Usamljenost je bolest koja stvara defektnost. Gora od najzaraznije bolesti, izvor depresije i konačnog (samo)uništenja. Zato se Šabrol ne osvrće na društvene kanone: nema u ovom filmu kazne, nema čak ni jasne moralne osude zločina.


Brilijantna kamera, koja je uvijek u središtu scene i koja gledaoca bukvalno drži u filmu - priči o dva bića koja bi se mogla voljeti, i koja su gluva i slijepa za bilo šta sem za osjećaj nade. Ma kako bio nerealan i društveno neodrživ.

"Mesar" je duboko ljudski film baš zato što ide van sfere humanog ili osuđujućeg. Uznemirujući i lijep kao oči Helene (Stefani Odran).

Za EX FILMOFILE  Skaramuš

10/01/2010

Buick Riviera


Uzrečica: Možeš pobjeći od Balkana, ali Balkan ne može pobjeći od tebe - u filmu "Buick Riviera" dobiva neko novo značenje. Protagonisti ekranizacije romana Miljenka Jergovića, dva su bosansko-hercegovačka emigranta: Bošnjak Hasan iz Sarajeva (Slavko Štimac) & Srbin Vuko iz Doboja (Leon Lučev). Obojica su umaknula nemilim događajima s ovih prostora i u Sjevernoj Dakoti žive oporu verziju "američkog sna". Ali, duhovi prošlosti nikada ne miruju...


Vuko i Hasan u Americi će povesti mali balkanski rat jednom kada auto potonjeg, stari Buick Riviera iz 1963. u kojem se osjeća "kao kod kuće", zapne u snijegu, baš poput vlaka u klasiku Mate Relje. Isprva će, doduše, dvojac pokazati određene crte zajedništva, kao Štimac i ostali klinci u "Vlaku u snijegu", jer Vuko će zemljaku ponuditi prijevoz, što će ovaj, zahvalan prihvatiti. Hasan će se i u njegovu "terencu" ubrzo osjetiti kao kod kuće, dok se u priči ne dotaknu politike.

Zavrtjet će se tada u začaranom krugu mržnje i netrpeljivosti, pokušavajući dokazati tko je glavni krivac za rat u bivšoj domovini, koju metaforizira Buick Riviera oko koje(g) se otimaju.

Izuzev tematike, minimalistički film snimljen u gradiću Fargo - slavnom nakon istoimena crnohumorna trilera braće Coen s kojim "Buick Riviera" dijeli snježna prostranstva i uniformirani ženski lik - doista izgleda svjetski zahvaljujući fotografiji Igora Martinovića i daru Gorana Rušinovića za oniričku vizuru kadra, naročito zamjetnu u crno-bijelim flashbackovima ratne prošlosti.

Rušinovićeva psihološka drama (ili tragedija) prigušena fatalizma sugestivno je škrta na jeziku i (s)likovno veoma bogata, što je u savršenom suodnosu s balkanskom skučenošću likova i geometrijski širokim kompozicijama američkih bespuća, po čijem će bijelom snijegu zvijeri ostaviti krvave tragove.

Slobodna Dalmacija


SLAVKO ŠTIMAC: Najlakše i najpogrešnije jest rukovoditi se stereotipima: kada se kaže Bosanac, mislimo da znamo o čemu je tu riječ - stereotipi iritiraju i treba ih razbijati. Oba su ova lika veoma zamršena, kao i njihov odnos. Bez obzira na grubost i okrutnost bosanskog Srbina Vuke, činjenica je da on ustvari cijelo to vrijeme iznad svega želi pokazati i dobru volju i potrebu da komunicira. Upravo dok smo radili "Buick Rivieru", rastvarali smo debele slojeve i naslage kojima se karakterizira čovjek prema izvanjskim podacima. Oba ta filmska karaktera imaju u sebi i veliku dozu dobronamjernosti, i veliku dozu osvetoljubivosti. Ipak, ima jedan detalj koji ih neminovno povezuje i izdvaja iz anglo-svijeta, riječ je o pušenju, u doslovnom i metaforičkom smislu. Geste i mimika Vuke & Hasana itekako su orijentirane na cigarete, ali njihove naizgled dijametralno suprotne sudbine: Vuko je imućan a Hasan siromašan, Vuko ima američki pasoš a Hasan nema - ipak odlaze istim putem u isti bezdan, u beznađe. To su Amerikanci bi rekli, suckerske sudbine. Nesretni smo. Izmješteni iz naših okruženja. Usamljeni smo. Duboko usamljeni, a ponosni. U suštini, izgubljeni. Otuđeni.


LEON LUČEV: Tragika, ili još točnije, potreba lika Vuke, bosanskog Srbina kojeg tumačim u "Buick Rivieri" ponajprije jest u jednom: on traži ljubav. Samo, on tu potrebu komunicira na neprihvatljiv način. Sreo je Hasana, koji govori istim jezikom kojim i on, usred ničega, na cesti, i ustvari on želi od njega dobiti pažnju, komunikaciju, ali ta se potreba za ljubavlju lomi na golemome broju prepreka, počevši od nacionalne. Bazično, koliko god okrutan bio filmski lik Vuke, on ustvari samo treba - ljubav.

Festivalske novine 55. Pule

Pjesma Mahira Paloša: "Dvije ruže" (video) izvrsno je ukomponirana u završnicu "Buick Riviere"...

Gledao sam dvije ruže
dvije ruže kako venu (Hasan i Vuko)
vidio sam našu ljubav (old-timer sentimentalne vrijednosti - Bosna)
vidio sam drugu ženu (Amerika).

Danas smo na kraju puta (zajednička 24 sata)
povratka nam nema više (zatomljeno zlo se pokreće)
zato zbogom treba reći
niko ne zna šta se sprema (krvava tragedija).

U nenaseljeno i jako hladno područje gradića Fargo, američka vlada smjestila je 1800 imigranata iz bivše Jugoslavije.

Za EX FILMOFILE  Anamnesis