Alain Resnais, jedan od najvažnijih francuskih redatelja nakon Drugog svjetskog rata, odlučio se na predstavljanje najužasnijeg naslijeđa tog rata. Naime, Resnais je želio opisati nacističke logore smrti. Taj će rat ostati zapamćen, unatoč svim ostalim svojim užasima, baš po koncentracijskim logorima industrije smrti.
Resnais bilježi Auschwitz deset godina nakon završetka rata. Kolorirani pejzaži namah se počinju izmjenjivati s dokumentarnim crno-bijelim snimkama iz perioda od petnaestak godina ranije, pa sve do konačnog pada nacističkog režima.
Drugi svjetski rat donio je sa sobom dotad nezapamćen eksperiment. Nakon što je ratni stroj pokrenut, takozvana "znanost eugenike" također se uključila u opće prestrukturiranje postojećeg svijeta. Viša rasa ljudi, tj. "arijevci", željela je potvrditi svoju moć nad ostalim nižim stvorenjima, kojih su paradigmatski primjer Židovi, no i svi ostali koji se svojim postojanjem nisu uklapali u teoriju o "poboljšanju rase". Ljudi su odvođeni u logore, po stotinu njih u jednome vagonu. Put kojime su odvođeni bio je put bez povratka, put u smrt... put u ništavilo... put u ne-bitak.
Alain Resnais - kasnije najviše poznat po svoja prva dva "intelektualistička", filigranski cizelirana igrana filma: "Hirošima, ljubavi moja" (1959) i "Prošle godine u Marienbadu" (1961) - u "Noći i magli" stvorio je umjetničko djelo veće od same umjetnosti.
"Noć" i "magla" dva su označitelja nestajanja i umiranja. Film je svoj naslov dobio prema nacističkoj zapovijedi po kojoj su oni morali ubiti svakog osumnjičenog da je bio pripadnik pokreta otpora. S druge strane, sam dolazak zatočenika u logore smrti odvijao se noću i u magli. Cjelokupni dojam dokumentarnih prizora iz filma označen je maglovitim, gotovo oniričkim ozračjem noćne more. "Nacht und Nebel" tako je postao drugim polom parole "Blut und Boden" (nacistička teorija "krvi i tla").
Sam redatelj vjerojatno se nikada ne bi odlučio za ovaj film - možda najvažniji ikada snimljen! - da nije imao tekst preživjelog logoraša, francuskog pjesnika Jeana Cayrola, kao i naratora, glumca Michela Bouqueta, koji integritetu djela daje nenadomjestivi obol.
Od mnogih detalja autentične groze o kojima film govori, neki su nezaboravljivi. Scene bacanja mrtvih trupala u jame pomoću buldožera; naga, bolesna i izmučena tijela na putu prema nihilizirajućem istrebljenju; odrubljene glave poslagane na gomile; fotografije jednostavne "gole" egzekucije... Tko može zaboraviti sablasno nabrajanje o nacističkom eksperimentu uporabe pojedinih dijelova ljudskog tijela za reciklažnu proizvodnju stvari? Jesmo li zaboravili da su se ljudske kosti pokušale koristiti kao gnojivo? Ženska kosa kao materijal za pokrivače? Sjećamo li se da ljudska koža može postati sapun?
S druge strane, svaki je logor imao i svoje drukčije - sablaznim cinizmom govoreći! - "kulturne sadržaje". Resnais bilježi postojanje logorskih "simfonijskih orkestara", a spominje i "zoološke vrtove". Heinrich Himmler uzgajao je u stakleniku jednoga od logora rijetke, nježne biljke, dok je gradio krematorij za svoju eksperimentalnu "preradu ljudi". Drugi je pak logor bio obilježen poznatim Goetheovim stablom kao "kulturom" dok je dominirala "politika" istrebljenja ljudskog materijala u znanstvene svrhe.
Francois Truffaut rekao je da je ovaj film "najveći film svih vremena". Ova izjava, sama po sebi, zvuči pompozno i preuzetno. No, samo ako "Noć i maglu" promatramo tek kao film u povijesti kinematografije. Jean-Luc Godard će upravo u svojim "Histoires du cinema" govoriti - a prikazujući isječke i iz Resnaisova filma - o potmuloj zvonjavi posmrtnih zvona, kao pratnji prizorima što prizivaju Bruegelov Trijumf smrti. Autorov ikonoklastički pristup, ipak, nikada ne zanemaruje prirodu zločina i ubojstva. Uz "fatalnu ljepotu" filma supostavlja se njegova nemoć pred dokumentarnim prizorima diluvijalnog zla utjelovljenog u Auschwitzu. Resnais svoj film gradi napredujućim kontrapunktom, da bi ga završio bez natpisa završetka.
Dachau, Mathausen, Treblinka, Birkennau, Auschwitz... Je li netko odgovoran? Logorski kapo, ispitan u sudskom procesu, niječe odgovornost. Odgovornost ne priznaje ni logorski upravitelj iz Dachaua. Odgovorni ne žele biti ni svi postavljeni pred sud za nacističke zločine u Nurnbergu. Tko je onda za sve ovo kriv?
Resnaisov film postigao je i izuzetan stupanj "dehistorizacije". Ova je pak sadržana u činjenici da je fenomen ljudskih stradanja autor pokazao nečim univerzalnim. Povijest, kao ljudska tvorevina, prepuna je nedostataka da bi mogla objasniti fenomen Auschwitza i koncentracijskih logora. Čak i dokumentarizam, kao temeljni filmski rod, ostaje po tom pitanju nemoćnim. Izrazito subjektivan, izrazito "nedokumentarističan dokumentarni film" Alaina Resnaisa apelira na univerzalnu ljudsku podsvijest, a ne na povijest. Pejzaži napuštenih logora s desetogodišnje distance nakon zatvaranja logora industrije smrti, ostavljaju nas zbunjenima. Ostavljaju nas bez riječi. Konačno, avionska panoramska vožnja ostavlja nas s tekstom o močvarnim, hladnim vodama ispod nas.
Je li ovdje riječ o hladnoj ljudskoj racionalnosti koja ne može pojmiti užas prikazanog? Radi li se o "hladnoći zaborava"? Je li uistinu sve tek bila fatalna noćna mora i ružan san iz kojeg se do danas nismo probudili? Sa zebnjom naslućujem ovo posljednje kao blisko istini. Ali, na žalost, ne kao san, već kao stvarnost!
Marijan Krivak (HF Ljetopis, 2006)
P.S.
"Krv i pepeo Jasenovca" (1985) Lordana Zafranovića, iskonski dokument o ustaškom logoru smrti (snimljen povodom 40 godina proboja logoraša), ne zaostaje mnogo za vrhunskim Resnaisovim poetskim ostvarenjem "Noć i magla".
Za EX FILMOFILE Anamnesis
