Sic transit gloria mundi

Razgovori s Krležom - riječi, misli, sam govor - ostali su mi u pamćenju. Susreti s njim - mjesta, vrijeme, prilike - sačuvali su se u sjećanju. Pamćenje je pouzdanije, ali se gubi. Sjećanje traje dok ne izblijedi. Ne volimo se sjećati svega što pamtimo. Ne želimo pamtiti sve čega se sjećamo.

O razgovorima s Krležom rijetko sam govorio poslije njegove smrti. On je tražio da mu se ostavština ne objavljuje dvadeset godina. Izišla su mnoga svjedočenja o njemu i njegovu radu, različite vrijednosti i interesa. Tako je, valjda, moralo biti.

Okolnosti nisu bile sklone Krležinu djelu potkraj stoljeća koje je za nama. Piščeve slutnje su se potvrdile, njegova upozorenja se obistinila. Slavljenik je skinut s pijedestala, kao što je to i predvidio. Djelo mu ipak nije prestalo izazivati. Moglo ga se zaobići, ali ne i zanijekati. Izostavljalo se, nije se dalo izbrisati.

Nakon Krležine smrti - što pamtim i čega se sjećam?... Sjećam se mjesta na kojima sam ga susretao i razgovarao s njim: Strossmayerov trg i Leksikografski zavod gdje smo se nalazili oko podneva ili provodili rane večernje sate, kuća na Gvozdu 23 s golemim vrtom i vitkom statuom na ulazu, stan na katu i stepenice uz koje se potkraj života Krleža teško penjao, kabinet s debelim svescima "Enciklopedije Jugoslavije" na koju je bio ponosan premda ne i posve zadovoljan njome, blagovaonica koju je njegova supruga Bela uređivala po svom ukusu mijenjajući raspored pokućstva ili slike na zidovima, široka trpeza na kojoj je kućna pomoćnica Ivka gotovo neprimjetno služila jelo i piće, automobil koji je vozio neumorni Josip, nekadašnji "Gradski podrum", večeri provedene u njemu, večere za njegovim stolovima, "Šumski dvori" i popodneva u njima, izleti do Samobora, ponekad i do Krapine ili Varaždina, u okolicu Zagreba, rijetki Krležini dolasci u Novi Zagreb, u Utrine gdje sam stanovao nekoliko godina - imao sam pianino na kojem sam, po njegovoj želji, svirao varijacije na teme starih ruskih romansi koje je volio, koje sam naučio od svoga oca. U pamćenju mi je pak ostao Krležin glas, jednom blag i usrdan, drugi put sumoran i opor, na trenutke ljutit, prijekoran, zatim opet rezigniran, umoran: "Što vam je to trebalo", ružio bi me. "Platit ćete jednoga dana što ste se bavili ovim piscem", upozoravao je.

Kad taj glas krene iz pamćenja negdje prema sjećanju te počne bljedjeti, poslušam kasetu na kojoj je snimljen, koja ga čuva i ne mijenja. Izdao ju je svojedobno "Jugoton", zatim je iščeznula iz opticaja, kao uostalom i veći broj Krležinih knjiga, pa i ova. "Njima" nije bio potreban autor "Moga obračuna s njima".

Za sarajevsku "Svjetlost" pripremalo se, uoči rata u Bosni, sedmo izdanje "Razgovora s Krležom". Provjerio sam ponovno rukopise i zabilješke, ispravio ih i doradio. Pregledao sam tekstove koje je Krleža diktirao svojoj daktilografkinji te vlastitom rukom dopisivao, one koje je izgovorio, koje sam pamtio i donosio mu na uvid: "Je li ovako u redu?"... "Ne, treba popraviti". Popravljali smo, sjećam se.

Kada sam došao u Sarajevo, na tisućiti dan opsade grada, već je bila spaljena stara Vijećnica, u kojoj se nalazila Nacionalna biblioteka. Unaokolo se još moglo naći nagorjelih listova, koje je raznosio vjetar i kvasila kiša. Uredništvo "Svjetlosti" nije više radilo. Ostalo je bez skladišta, bez krova nad glavom, gotovo bez ičega. Planovi i ugovori postali su mrtvim slovom na papiru. Ni papira više nije bilo u gradu. Knjige su ponegdje, zimi, služile za ogrjev, da se ne smrznu djeca, zimi, u hladnim stanovima.

Sačuvao sam rukopis "Razgovora". Ponio sam ga u dobrovoljni izgon i azil, u Pariz i Rim. Dugo je tavorio na dnu staroga i pohabanoga kufera koji me pratio. Knjizi bi suđeno da iziđe u skromnoj i slobodoumnoj izdavačkoj kući "Prometej" u Zagrebu 2001. godine. U međuvremenu toliko se toga dogodilo. Pamtimo i sjećamo se.

* * *

Nakon Krležine smrti, na samu kraju 1981. godine - između Božića i Nove godine - govorio sam o njemu i njegovu odlasku studentima okupljenim u velikoj dvorani zagrebačkog Filozofskog fakulteta. Bio sam uzbuđen, držao sam u ruci podsjetnik - ruka mi je drhtala. Mlada djevojka koju nisam poznavao stavila je pokraj mene, gotovo neprimjetno, magnetofon i snimila moj govor. Inače bi ga možda pamćenje izbrisalo, sjećanje pomutilo.

* * *

Krleža je umro dvadeset i devetog prosinca ujutro. Pokopan je tek četvrtog siječnja. Smrt i pogreb razdvojile su dvije godine u kalendaru: 1981. i 1982. Dan žalosti (30. XII) proglašen je samo u Hrvatskoj. Zašto samo u Hrvatskoj? Za neke manje značajne ljude bilo je to u cijeloj državi.

Poslije dana žalosti dolazi nekoliko dana novogodišnjeg veselja na naš način, s mnogo buke, jela i pića, "galame i žderanja", rekao bi Krleža. Preko praznika pokojnikov leš je bio zamrznut. Četvrtog siječnja ujutro katafalk je izložen u Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti. Prolazi dugi i tihi red mimo njega. Izmjenjuju se počasne straže. I napokon, poslijepodne istoga dana, pokop na Mirogoju. Govori nad otvorenim grobom. U novinama nekrolozi.

Bilo je svijeta na Krležinu pogrebu, ali manje nego što se moglo očekivati. Novinski komentatori spominjali su oko deset tisuća, meni se činilo najviše tri do četiri tisuće. Nije to bio veliki nacionalni sprovod. Dan je bio studen. Početak godine, siječanj. Iza lijesa nema rodbine. Prate ga posebne počasti: lafet i tri plotuna, znamenja kojima se nedisciplinirani pitomac Ludoviceuma nije mogao nadati. Televizija sve to prenosi, ponavlja prijenose više puta.

Primjećujem da je malo tko zaplakao, tek poneka žena. Bilo je i nepoželjnih. Ispred mene su išla dvojica, odsutnih i nepristalih, kakve je Krleža još u davnim danima opisivao: govorili su o tome kako je prije nekoliko godina na pogrebu bivšeg člana CK (smijenjenog zbog nacionalizma 1971-1972) bilo više svijeta. Vjerojatno je bilo. Da je Krleža ostavio samo jedan redak, moglo se dogoditi da ceremonije ne bude. Požalio sam što ga nije ostavio.

* * *

Još jedna zabilješka za književnu povijest ili možda samu povijest: pouka iz puka, koju ne želim prešutjeti.

Dan poslije Krleže umro je u Rimu kardinal Franjo Šeper. Njegovi su posmrtni ostaci izloženi 5. siječnja poslijepodne u zagrebačkoj katedrali. Mnogo je više ljudi prošlo ispred kardinalovog odra negoli, dan ranije, kraj Krležina. Promatrao sam ih kako vrve sa svih strana, cijelo poslijepodne, oko Kaptola. To me ne čudi: religija je fenomen puka, Krleža nije bio pučki pisac, a, ni vjernik. Pa ipak... Žuto-bijela vatikanska zastava vijori se na katedrali, kardinalu koji se opredijelio za ekumenizam. Krležin je lijes pokriven crvenom zastavom Internacionale. U katedrali je, kažu mi, bilo mnogo hrvatskih trobojnica. Za Krležom su se na pola stijega vile i hrvatske i jugoslavenske zastave. "Zastave".

Tih dana umrlo je nekoliko značajnih ljudi hrvatske kulture: među inim, kipar Frano Kršinić, Nikola Šop, kršćanski i kozmički pjesnik. Šopovu sam poeziju pratio i volio. Sprovod mu je bio, dan-dva nakon Krležina, posve sirotinjski, u najljepšem smislu te riječi. Kršćanski.

Sic transit..., rekao bi Miroslav Krleža.

Predrag Matvejević: "Razgovori s Krležom" (VBZ, 2011)

P.S.
ZADNJI DANI (snimljeno na magnetofonskoj vrpci)
Tema smrti prisutna je u mnogim Krležinim djelima. U posljednjoj godini života, osobito nakon gubitka supruge Bele, smrt ga je opsjedala. Sakupio je, sjećam se, sva pisma koja su mu izražavala sućut kad je Bela Krleža umrla. Čudio se zašto se netko nije javio a drugi, od kog se nije ni nadao, jest. ("Neobično lijepo pismo poslao mi je Konstantin Koča Popović. Neki od kojih sam očekivao nisu se oglasili.")

Za EX FILMOFILE  Anamnesis

Sin buržuja na čelu proletera II

"Jurišali smo na nebo, a ostali na Balkanu." (Konstantin Koča Popović)

Pre nekoliko dana pozovem telefonom Koču Popovića i zatražim kraći razgovor s obrazloženjem kako ne mogu pisati o ljudima "koje nisam gledao u oči". Ne znam čemu trebam zahvaliti, tek dobio sam svojih pola sata. Do tog susreta čvrsto sam verovao kako je Koča ciničan, duhovit, pametan i zanimljiv. Međutim, sad sam se uverio kako je sve to - tačno.

Sudeći po svemu, taj živahni osamdesetogodišnjak, koji je u 64. godini otišao iz politike i zatvorio se u svoju piramidu ćutanja, napustio je blistavu karijeru uveren da ovde postoje samo tri vrste uspešnih političara: jedni imaju moć a nemaju talenta; drugi imaju talenta, ali su bez moći i treći, najbrojniji, nemaju ni talenta ni moći. Svojim stavom Popović sugeriše zaključak kako njemu i nije mesto u takvom krugu. Ali, pojava njegove knjige Beleške uz ratovanje, o kojoj će bez sumnje biti dosta kontroverznih ocena, potvrđuje da na ovim prostorima drugi svetski rat još nije završen sve dok god bude i jednog učesnika koji ga je doživeo i preživeo.

Iz knjige, koju će jedni nazvati "prilogom demitologizacije Tita, Vrhovnog štaba i brojnih ratnih lidera", moguće je razabrati dileme vrhunskog intelektualca, sada u borbi za uvođenje "diktature proletarijata". Koča ne sakralizira čak ni doba komandovanja Prvom proleterskom jer se ironično odnosi prema svome mestu u istoriji. Tako, tvrde prijatelji, kada mu bližnji urade nešto što Popoviću nije po volji onda samo ironično kaže: "Ne možete vi tako sa mnom, ja sam legenda!". Ali, ako mu neko ozbiljnim tonom spomene legendarnost, odmahuje rukom i navodi kako je u Prvoj proleterskoj zabranio pesme o sebi. No, ta zabrana nije bila dovoljna da spreči njegove borce, jednom posleratnom prilikom kada su se delile zasluge, da, mimo protokola, pred Titom protesno skandiraju Kočino ime, smatrajući kako je njihov komandant zaobiđen u deljenju priznanja. Bilo je to valjda prvi i poslednji put da se pred Maršalom skandira neko drugo ime. Dve su ključne stvari u njegovoj verziji rata: njegov osjećaj kako neki ljudi, još tada, nisu svoj posao radili kako valja; te da klice posleratnih problema s adaptacijom ratnih kadrova na mirnodopska prava, moć i poslove potiču iz tog doba. Drugi ključni momenat predstavlja njegov odnos s Titom.

Tito je često primenjivao vaspitne mere protiv suviše samoinicijativnog Popovića, bez obzira da li su to packe u porukama ili pozivanje na raporte, pa čak i jedno kratkotrajno smenjivanje sa dužnosti vođe Prve proleterske. Posle tog slučaja Koča je zapisao: "Od poslednjeg poziva nisam više isti! Ono što me zabolelo promenilo me i kad se nije potvrdilo. Je li mi pomalo žao što sam došao do kraja? Detinjasto".

Početkom 1944. Popović konstatuje: "Tito je jako zaposlen. Nema više vremena da sa nama o svemu razgovara. Tužno i prirodno". Iz beležaka se dalje vidi kako je njega posebno pogodila neosnovana optužba da je s Prvom proleterskom probio obruč na Sutjesci i "pobegao" ostavivši Vrhovni štab u klopci. U ratnim kuloarima mnogo se pričalo o žestokim Titovim rečima na račun tog proboja. Međutim, docnije se priznalo kako bez tog samostalnog Popovićevog manevra tako tipičnog za partizana - nadrealistu - nitko ne bi izašao iz obruča. Kad se donekle slična situacija ponovila kod Drvara, Koča je prihvatio ličnu odgovornost za prolazak kolone Vrhovnog štaba pa je sam stajao na putu Glamoč - Mlinište dok i poslednji vojnik nije prošao. Ciničan i osvetoljubiv, po prirodi, nije mogao a da, po vlastitim rečima, u tom trenutku ne upita Tita - a šta sad misli o Prvoj proleterskoj? Tito je kratko odgovorio: "Prva je i dalje prva".

Po mišljenju ljudi koji su poznavali istoriju odnosa Tita i Koče, obojica su međusobno bili povezani uzajamnim uvažavanjem. Tito ga je, kažu, voleo i tražio njegovo društvo ali mu je prebacivao što baš u svakoj prilici mora da misli svojom glavom. S druge strane, Koča govori o nizu krupnih uspešnih Titovih poteza sve dok je ovaj "imao snage". Kasnije je imao brojne primedbe na nejednaku razdaljinu između nas, Rusa i Amerikanaca, što je često primano kao još jedan dokaz njegovog "prozapadnog" orijentisanja. Kočin odlazak iz politike tumači se neslaganjem sa smenom liberala u Srbiji. Ali je činjenica da posle toga Popović od svog odlaska nije pokušavao praviti rentu, naplaćivati dividende, nije otežavao posao Titu i, naprosto, čak ni od svog odlaska iz Partije, nije pravio javni spektakl. Gledano izvana, otišao je svestan kako čovek u politici ne može ostati čist i ne može ostati svoj. On zna da više lidera pogine u miru nego u ratu. Sam kaže da ne želi svojim jeretičkim ocenama podizati temperaturu, pa je svoje autentične "papire" stavio pod ključ za dvadeset sledećih godina. Koča je svestan kako stariji žele stavljanje novih slika u stare okvire dok mladi traže spaljivanje i starih slika i novih okvira. Zato je samo malo odškrinuo vrata svog ćutanja da nas podseti kako je jedan od retkih živih svedoka vremena koji je, pod starost, uveren da sve legende predstavljaju spomenike s hitrim nogama. Uključujući i legendu o njemu.

Aleksandar Tijanić: "Tajni život Srba, Hrvata i Slovenaca" (knjiga kolumni, 1990)

Za EX FILMOFILE  Anamnesis

Bandiera rossa

1947

Michael is puzzled by a parade of Communist workers through the Sicilian countryside (Francis Ford Coppola: The Godfather). In historical fact, these men would have been mowed down by Salvatore Giuliano and his mafiosi.

Kapitalizam, kao što je upozorio Umberto Eco, nema ni srca ni centra. Štoviše, kapitalizam se temelji upravo na tome da su svi zamjenjivi. Baš svi - uključujući direktore i industrijalce. Likvidiraš jednog, dođe drugi. Kapitalizam ne možeš obezglaviti jer nema glave. Nema "šefa kapitalizma", ni "predsjednika kapitalizma". Šefovi stalno odlaze i umiru, ali kapitalizam zbog toga ne propada. U tome kapitalizam nalikuje terorizmu: i u terorističkoj mreži su svi zamjenjivi - likvidiraš jednog šefa, dođe drugi. Samo pomislite koliko su vođa al-Qaide već likvidirali, ali nije zbog toga propala. Kapitalizam nije pogled na svijet ili pokret, već taktika - isto kao terorizam. Kapitalizam nije samo nešto sociopatsko, već i nešto terorističko. (Mladina)

Pankrti: Rdeči album - Bandiera rossa (video)

Za EX FILMOFILE  Anamnesis

Posljednji tango u Splitu - Miljenko Smoje

Nikad neću prižalit da ti čas nisan jema uza se fotografski aparat. Bila bi to slika koju bidu primile sve novine, koja bi obašla cili svit. Jedna stara švora i uz nju jedna isto tako stara gospoja kalajedu se polako skalinan Trga republike u Marmontovu. I di će nego prid reklamne izloge kinematografi. Kauboje samo priletidu očima, a švora koja gre prva najde ono ča je tražila.

Evo, našla san! potiže ona svoju prijatejicu. Ova omar veselije dogega. E kvando kominća? pita ona prijateljicu na talijanski. U osan i po! odgovori švora. Upiru nosen u staklo, minjaju oćale i ništo šapju ka da molidu, samo misto Raspela poviše nji infontana glava Marlona Branda.

I di se čovik neće nasmijat? I ko god projde, stane i zagleda se u ti dražesni prizor. Dvi starice od koji jedna časna sestra more biti i madre badeša, šapju se prid izlogon Posljednjeg tanga u Parizu.

Nike žene koje se vraćaju sa pazara i peškarije zastanu, gledadu starice i jidne mašu glavan. A ča je ovo došlo na svit?… Sve se, sestro moja, prokurbalo! Koji grezi dalekosežni zaključci izvedeni iz toga ča dvi, bit će malo rebanbivene starice naivno stojidu isprid "Posljednjeg tanga".

Ko zna ča su one bidne, sve o ovome filmu čule, ko zna ča se sve šapje po samostanskin ćelijan? Zaželija san ti čas jemati fotografski aparat. Ali kako ću ga jemat, kad ga nikad u životu nisan jema? I da san ga jema ča mi vridi kad njanci neznan fotografavat.

Ritko gren u kino, puno ritko, deboto nikad. A eto, dogodilo se slučajno, da san baš ti "Posljednji tango" priklani gleda u Inglešku. U Londonu. Odvukli su me da to svakako moran vidit. I tamo u London cila se sala smijala. Svi su cilo vrime cenuli od smija, samo ča nisu padali s poltroni i vajali se po tleju. Virujte mi, Ingleži su se smijali onako ka mi kad gledamo filmove Debeloga i Mršavoga.

Kako ja ne znan ingleški, a Ingleži su se slako smijali, ja sam mislija da je to koja komedija. I griza san se ča ne razumin, ča se i ja ne mogu nasmijat. I zakleja san se refat ću ja to!... Čin "Posljednji tango" dojde u Split, omar ga gren gledat.

Interesantno! U London su svi cenuli, a u Split nikor se nije maka, nikor nasmija, mušicu si moga čut kako leti. Njanci katrige nisu škripjale, svi su stali ozbiljno isto ka da gledadu "Antigonu" oli "Edipa" na Peristilu. Interesantno je i to da ovi film u Split više trčedu gledat žene nego muški. Činovnice po uredima, cure na Pjacu, žene na pazaru - sve su pune priči i komentari. Na svaku prestavu tri dila sale sačinjava ženska publika, koja je na sve druge filmove uvik u manjini. I čuje se svega i svašta.

Najdraže me bilo čut, kad je jedna moja susida pripovidala fabulu Posljednjeg tanga u Parizu svojoj prijatejici:

On ti je neki dišperadun, bez alata i zanata, nikor i ništa a trevi ti on na ulicu niku malu ludastu šupjaču, kojoj more bit i otac. I ča ćeš ti vidit, sestro moja, posli pet minuti on ti je, bogami, opali. / "Oo, mogu mislit koji je to fini svit!" / Ne moš, o dragosti! / "Bit će slakojustan, pa je smanta besidan?" / Ma ča slakojustan? Nije njanci otvorija justa, nego samo za beštimat. Progovorili nisu, nego se on izbeštima i onda su ti se, sestro moja, svukli goli golcati i on je vika ka vol, ona mukala ka krava, stenjali su, puvali, lajali ka pasi… / "Puno lipo, poučno, sad kad je počela skula mogli bidu profešuri u kina i dicu voditi!"

Čekaj malo, još nije ni počelo! I ča ćeš ti sad vidit? I kad je on učinija svoj posal, narika se i nalaja, trka je doma a u kući mu leži mrtva žena na mizi. / "Misusovo sveto!" / E na mizu! Žile je pririzala! / "Ma kud je pri doznala?" / Ča doznala? / "To da je on iša za ton malon šupjačon." / Ma nije doznala, kako će doznat kad se ona pri ubila. I ni se ni oladila, a on već s drugon. I ča sve nije toj svoj mrtvoj ženi, nad mizon izgovorija? To je bilo, sestro, ježivo! I laživice i kurbetino i prasice i sve najgore.

"Onda je to lud čovik?" / Da lud? Sto posto lud! A najgore od svega je jopet da je sve to bila istina jer ona je jemala jubavnika. I on se onda sasta s tim jubavnikom ka s prijatejon i lipo su sidili, ćakulali, pili. / "Ajme baši fondi! To bi sve tribalo polit petroljen i zapalit."

I ča ćeš ti sad vidit, sestro moja? I dok žena leži na mizu, on bi svaki čas trknija do svoje šupjače i udri Jovo nanovo! I promisli: maslon jon je guzicu maza da mu popuzne. / "Nikad to nisan čula. Ajme beštij, ajme Sodome i Gomore! Di neće vrag cili svit odnit kad se maslo počelo i za to duperat?"

I onda u zanju, ča ćeš ti vidit, sestro moja? Posli ti pusti fatureti… / "Je li bar iša ženi na sprovod?" / Ma ke, ona je ležala na mizu. / "Onda koliko tamo držidu mrče bez ukopa." / A ča ja znan? Dakle, posli ti pusti fatureti, nij ti dvoje pojdu vanka u niki lokal, naločadu se, opijedu ka sipe, na noge nisu mogli stat. I u jednu salu di se balalo padali su, nerali, on je nju za nogu vuka po palketu i kad ji je jedna gospoja došla potirat, on ti kala gaće i svi ji u salu fotografa. / "Ola i takoga edukacjuna!"

A ta njegova šupjača se jema bit zasramovala i počela je bižat, a on trk za njon. Kad je uvatija, počeli su se jubit i dok se jubili ona izvuče livorver i opali mu dva tira u trbuj. / "Ubila ga je?" / Da ubila? I ča ćeš ti vidit, ča je onda učinila? Omar je zvala policjote i govori jin da ga ne poznaje, da ga nikad ni vidila. Jema bit da je bija lud, govori, i napa me, tija me silovat. / "A ča ćeš, kurba jema riči i oči."

I tako nizali su se priče i komentari, resta je kurjožitad i cili je grad trka u kino. Nikima se posli kina kukujalo, bar su tako govorili, dolazilo im rigat, a drugi jopet da je to prava umjetnost.

Nikidan me fermala i jedna gospoja i pita me ča ja mislin. Koju poruku jema ovi film? Neka svak izvuče svoju. Ča se mene tiče, mogu van reć samo to da se meni jedino zgadilo maslo. Nikad ga nisan puno volija, a odsad dok san živ neće više maslo u moja justa.

Miljenko Smoje: "Dalmatinska pisma" (knjiga kolumni, 1976)

Dobri duh poslijeratnog Splita i Dalmacije, njihov najvjerniji društveni kroničar - Miljenko Smoje. Zarobljenik pisaće mašine, ovisnik novinarskog zanata, uvijek svoj, vjeran sebi i svojim čitateljima (od ribara do akademika). Satiričar i analitičar koji je jednostavnim jezikom oslikavao svakodnevicu kroz prizmu "malog čovjeka".

Pisac koji je s lakoćom, uvjerljivošću, osjećajem za detalj stvarao svoje književne (televizijske) likove: dotur Luiđi i Bepina, Roko Prč i Anđa Vlajina, Pošćer i Servantes iz "Malog mista", Strikan i Netjak, inžinjer Duje i brijač Meštar, dotur Vice i baba Marta iz "Velog mista" - ušli su u naše domove, postali rođacima iz Dalmacije, dijelom obitelji.

U starosti, nalikovao je svom dotur Luiđiju iz "Malog mista": umjesto Bepine bila je tu Ona (Lepa), umjesto Beline stari kompanjo Šarko - posvetio mu je "Pasje novelete". Posljednji tekst ga je nadživio, teško bolestan (na samrti) kucao je zadnji nastavak "Dnevnika jednog penzionera". Smojina redovna kolumna izašla je u istom broju novina u kojem i njegov nekrolog.

U životu ča nas ornin kruvon rani

nas dva nismo vengo ratni veterani

ča se s buron tuku, projdu uvik s manje

i žive za jiće, piće i kompanje

isti su nan moti, isti crni friži

jednako nan vrime iza punte biži...

(Balada o Šarku)

Za EX FILMOFILE  Anamnesis

Na slovo F: FEST

U njihajućim sedamdesetim, u kojima tinjaju političke vatre koje će se dve decenije kasnije razbuktati u balkanski ratni požar, grupa filmskih poslenika u Beogradu kuje plan o velikom filmskom festivalu. Jer samo nam to nedostaje.

Protutnjao je šezdesetosmaški bunt, omladini se uveliko zapatila duga kosa, svaka peta kuća ima televizor, svaka deseta fiću, a gotovo svi idu na more. Bratstvo i jedinstvo cveta, a nepoćudni su oterani tamo gde im je mesto. Velike sile su digle ruke od nas, SFRJ i njene prestonice, Beograda.

Bila je to zemlja o kojoj je, mlađanom Larsu von Trieru, njegova majka, danska komunistkinja, pričala kao o Raju na zemlji. Istok na zapadu i vice versa. I tako je u zemlji balkanskih bajki počeo da se stvara filmski san zvani FEST.

Otac, Milutin Čolić, znao je da političkim autoritetima (svi odreda filmofili, od predsednika države Tita, do gradonačelnika Branka Pešića), dočara glamur koji nam je na dohvat ruke. Te 1971. neki su hteli da to bude festival ratnog filma ili antiratnog filma (Vladimir Pogačić), kako vam drago, drugi su, kao Živojin Pavlović, bili bliži ideji ljubavnog ili erotskog filma, opet kako vam drago, ali svi su bili složni u tome da beli svet mora da dođe u beli grad. I prosu se zvezdana prašina...

Prvi FEST, onaj originalni, za pamćenje, dešavao se u centru grada, kojim su tutnjale filmske zvezde, poklanjajući se ispred bioskopskih platana, i odlazeći na sastanke sa trudbenicima u fabričke hale. Naravno, večeri su se završavale u Skadarliji, uz roštilj i muziku do u sitne sate.

I dođoše redom, Gina Lolobrigida, Peter Ustinov, Frank Capra, Trevor Howard sa Zapada, Akira Kurosawa iz Japana, ali i uvek brojni ruski drugovi predvođeni veteranima kao što su Mark Donskoj ili Grigorij Aleksandrov. Beograđanima i određenim političkim strukturama nije bilo baš najjasnije šta traže čupavci odsutnog pogleda, Peter Fonda i Denis Hopper, ali ni jahači iz golog sedla nisu bili baš najsigurniji šta to rade u zemlji socijalističkih čuda.

Jack Nicholson digao je ruke nakon dvadesetog (ili pedesetog?) poziva na ćevapčiće. Peter Bogdanovich, šetajući ne bez ponosa prelepu Cybill Shepherd, demonstrirao je svoje poznavanje arhe-jezika, psujući ponekad prevodioce koji bi prekrajali njegove srdačne ali i britke reči. Mnogima je, kao Liv Ullman, i srce ostalo u Beogradu, ali i beli filmski svet je dobio nekoliko naših snajki.

"Odiseja u svemiru", "Paklena pomorandža", "Goli u sedlu", teško da su se uklapali u matricu socijalističkog realizma, a stvar je dodatno vatrirao Dušan Makavejev projekcijama na Vidicima u Domu omladine. Coppola je završio kod trubača (pre Bregovića i Kusturice), a Robert de Niro tragao je za Nišlijama koje su ga ugostile kada je, kao klinac, podignutog palca krstario Evropom.

Ipak, FEST i Beograd zaljubili su se na prvi pogled, i stotine hiljada Beograđana hrlili su u zagrljaj hladnih noći i ne mnogo toplijih sala, da odsanjaju filmske snove. Zaređale su revije i reprize FEST-a po celoj SFR Jugoslaviji, pa sledećih godina nije bilo čudno da baš poslednjeg petka u januaru neki iz Splita ili Skoplja otvaraju bolovanje.

Festival festivala, što mu je bila formula, sa hakslijevskim motom hrabri novi svet, ušao je zatim u kolotečinu, sa manjim ili većim usponima i padovima, postao deo svetske porodice festivala (FIAPF) i definitivno najznačajnija balkanska filmska smotra.

Leksikon YU mitologije - Dinko Tucaković (redatelj, filmski kritičar, ravnatelj Muzeja Jugoslavenske kinoteke)

22. oktobra navršava se 15 godina od smrti Nebojše Đukelića (1947-1996): sportista, apsolvent elektrotehnike, filmski i TV reditelj sa beogradskog Fakulteta dramskih umetnosti, ostaće u pamćenju široke javnosti kao urednik i voditelj.

Jedan od najuspešnijih selektora beogradskog FEST-a, bio je dugogodišnji urednik Filmskog programa Televizije Beograd, autor ciklusa Hronike Festa, Festovizije; voditelj i autor kultne serije Pokretne slike, jedan od urednika emisije Moderna vremena TV Zagreb, autor i voditelj kviza o filmu Prvih sto godina, urednik emisija posvećenih Jugoslovenskom festivalu tržišnih komunikacija u Portorožu i autor mnogih emisija o šahu (Svet šaha) za koje je intervjuisao aktuelne svetske šampione Fišera, Spaskog, Kasparova...

Bio je dugogodišnji izveštač sa filmskih festivala u Kanu, Montrealu, Londonu, Moskvi na kojima je snimao intervjue sa Bertolučijem, Felinijem, Polanskim, Istvudom, Džarmušem, Mihalkovim. Udruženje i Društvo filmskih kritičara i novinara Beograda u znak sećanja na jednog od selektora FEST-a, renomiranog filmskog kritičara i televizijskog autora, uvelo je nagradu "Nebojša Đukelić" za najbolje ostvarenje FEST-a.

Za EX FILMOFILE  Anamnesis

Zašto plačete, Osime?

(Stil - to je sam čovjek)

Predratni sociolog Esad Ćimić objavio je politički bestseler 80-tih godina prošlog vijeka: "Politika kao sudbina". Na naslovnici te knjige Esad pika loptu, aludirajući na činjenicu da je sve balans i da, ako lopta sleti s noge, nestaje sva magija, odnosno gubi se suština zadovoljstva.

Filozofiju "ljepljenja" lopte za nogu, malo prije Ćimića, usvojiće jedan fudbalski trener tima koji nikada nije bio vrh eks-Ju fudbala. Radilo se o Ivici Osimu, treneru sarajevskog "Željezničara", koji je od momaka sa zonskih livada, iz drinskih sela i sa par dječaka iz "Željinog" omladinskog pogona napravio tim koji je u prvom pokušaju skoro ušao u finale Kupa UEFA.

Za tako nešto timovima tzv. velike četvorke Ju fudbala: "Zvezdi", "Partizanu", "Dinamu" i "Hajduku" - trebalo je cijelo trajanje nekadašnje države i 50 godina učešća u svim kupovima, da bi im (zamalo) uspjelo četiri puta u različitim takmičenjima, pri čemu je jedino "Zvezda" uzela trofej u Ligi šampiona. Doduše, bio je to drim tim za nekadašnje socijalističke uslove sa igračima iz svih sredina.

Ivica Osim, zvani Švabo, zbog plave kose (mada je slovenske krvi), lokalni dribler iz sirotinjske sarajevske porodice sa mjestom stanovanja u naselju Grbavica, koji je više volio da protura loptu kroz noge nego hljeba da jede, zamalo diplomirani matematičar, poslije pečalbe u Francuskoj vratio se u Sarajevo i preuzeo donedavnog drugoligaša u kome je ponikao.

Vratio se jedan drugi Osim, koji je odmah rekao da on u svoj tim nikada ne bi stavio - mladog Osima. I počeo je da bira momke sa livadskih fudbalskih štajgi potpuno neopterećene stanjem u fudbalu i društvu tadašnje zemlje. Radio je to godinama dok nije stvorio generaciju čija su imena do tog trenutka bila sasvim nepoznata, čak i u mjestima u kojima su pikali loptu.

Odjednom je vezni red: Šabanadžović, Škoro, Baždarević, Odović postao strah i trepet. Čuvenom "Vardaru", koji je kod kuće zabijao pet komada kome je htio, a vani igrao patentirani "elastični bunker" ili varijantu 9:1:1 (devet u odbrani, jedan u veznom redu i Pančev na centru da zabavlja halfove) i redovno gubio primajući gol oko 90 minute (ima Boga!) - Švabin tim anonimusa dao je pet komada usred Skoplja. Ej!!! Zaduvali su novi vjetrovi.

"Zvezda" je primila dva puta po četiri komada na Marakani, a "Partizan" isto toliko na "Željinoj" Grbavici, dok je nestašni hrvatski Miljan Miljanić - Ćiro Blažević, nudio bogatstvo za pola Osimovog tima...

U napadu su briljirali anonimni centarfor iz Foče Mihajlović, koji je igrao fudbal samo kada mu se nabaci lopta iz kornera, sve dok ga Švabo nije naučio da zabija i nogom. Simpatični seljačić iz Modriče Nikola Nikić, koji je prema sopstvenom priznanju igrao lopte sa društvom dok su čuvali krave, pri čemu su im krave služile kao stative gola?! Bješe tu i čuveni "Fićo", omaleni Edin Bahtić iz sarajevskog zonaša, koji je oduševljavao penzionere koji su sa unucima izjutra oko 10.00 sati dolazili na te utakmice.

U odbrani su špartali 50 kilograma teški Komšić, Vlado Čapljić iz omladinskog pogona "Želje", Bane Berjan bek i dugogodišnji kapiten koji je izostajao sa mečeva samo ako je baš bio previše mamuran na dan utakmice. Pa najbolji start igrač domaće lige koga su ove oči gledale - čuveni "Čipe", Josip Čilić, spor kao kornjača ali sa najboljim postavljanjem na leđa protivnika (pitajte Safeta Sušića!). Pa čuveni "Žvaka", Mirsad Baljić koji je prodavao već zaboravljene "bicikle" po krilu.

Prije njih tu je bio i lokalna legenda Hajrudin Saračević, zvani "Rutko" zbog izuzetno dlakavih nogu. Spor i jak, idol navijača jer je uvijek davao sve od sebe, čak i kada su ga protivnici "slali po burek". ("Rutko" je tokom rata silom porodičnih prilika bivao i na jednoj i na drugoj strani, i niko ga nije dirao - poštovan podjednako od svih!) I naravno Osimova produžena ruka, plejmejker Meša Baždarević sa njemačkim plućnim kapacitetom.

U Kup EUFA ušli su jednom i odmah (na zaprepaštenje svojih navijača) stigli do polufinala. Kako to već biva u sirotinjskim bajkama, primili gol dvije minute pred kraj meča sa mađarskim "Videotonom" (koji je prethodno demolirao "Mančester Junajted"), u utakmici u kojoj su mogli da daju deset komada. (video) Umjesto puta u Madrid na meč sa "Realom", "Željo" je otišao na slijepi kolosijek. U lokalnu legendu. Tamo gdje će nakon toga otići i sve druge stvari.

I danas pamtim Osimovo lice koje je označavalo nijemo beznađe u trenutku propasti njegovog životnog djela! Užasnuti pogled odraslog dječarca sa rukama oko glave, koji je povjerovao da je našao formulu po kojoj žaba može postati princ. Da je napokon on taj, koji je udružio i smućkao sve mane zemlje koju je beskrajno volio u jedan tim i alhemičarski pokazao - ipak ima nade i stvar (uz sve prepreke) funkcioniše.

Avaj, kad nije uspio iskreni, strpljivi i fanatični Osim, kakve su šanse imali prodavači magle, šalabajzeri sa mirisom bijelog luka u Armaniju i polupolitičari u polusportu da spase nešto što nisu znali, a nisu ni željeli da spašavaju. Njima je lopta odavno pobjegla s noge i nije se vratila nikad više.

Uslijedio je neminovni raspad jedne generacije koja nije igrala po pravilima domaćih taktika: Osimov tim je igrao u gol, a ne u širinu - doktrina koja je za 90 odsto tadašnjih, a bogami i današnjih timova sa prostora nekadašnje zemlje tek misaona imenica.

Onda je Švabo ponovio istu filozofiju kao zadnji selektor raspadajuće zemlje. Ispočetka ismijan i izviždan zbog pokušaja da nametne stil igre koji nije trpio tretman klupskih zvijezda tzv. velike četvorke Ju fudbala, Osim je pozvao u pomoć svoje momke iz "Želje" i prezrene "dodavače lopti zvijezdama" iz velikih klubova koji su povukli sa sobom zamajac jednog novog tima. I, gle čuda, trčali!

Odjednom je i carinik lopte na centru Marakane, Dragan Stojković Piksi, kome su se treneri izvinjavali ako bi (greškom) zatražili da prati protivničkog veznjaka i halfa kada je u napadu, počeo kod Švabe da igra duplog beka. I to kako! Odjednom su Piksijeve replike, Boban i Savičević, beskrajni dribleri u rasponu od aut linije do aut linije počeli da uklizavaju u noge protivnicima. Niko se više nije smijao toj (fudbalskoj?) filozofiji, u zemlji u kojoj je smijeh znao biti i oružje i zabava.

Osim je još jednom, ovaj put sa eks-Ju fudbalskim poluproizvodima počeo da pravi novi alhemičarski spoj koji je morao / trebao, kako ko već hoće, da eksplodira na Svjetskom prvenstvu u Italiji. Ali, avaj (drugi put)!

Zemlja se raspadala dok je takmičenje trajalo, himna više nije postojala, navijača nije bilo... samo Osimovo "vezivanje lopte za nogu" presing (za koji su neupućeni fudbaleri tvrdili da je zabuna, jer se koristi samo u košarci) i igra u gol. Osim prethodno uzima i bronzanu olimpijsku medalju na igrama u Los Anđelesu, koju će neka nova reprezentacija iz država bivše zemlje ponovo uzeti "nekad - a možda ni tad".

Još jedan pokušaj da u "Partizanu" ponovi svoj stil igre i konačni kraj. Nove Osimove suze. Grč i jad na pres-konferenciji (video) zbog propasti jednog grada, jedne zemlje, ljudi i odlazak na višegodišnji rad u inostranstvo. Daleko od mjesta u koja je uložio sebe, svoj stil gospodina-radnika, svoj fanatizam.

Dugogodišnji muk, a onda jedna reportaža iz Graca. Osim kao trener "Šturma", zatečen u klupskoj prodavnici suvenira. Novinar nekog lista iz njegove bivše zemlje želi intervju. O čemu? O svemu: fudbalu, "Želji", nestaloj zemlji. Šta Švabo ima da kaže? Čiji je? Na koga će da udari, a na koga neće?

Kao deran u pubertetu bježi u ugao klupske prodavnice. Šta to radite her Osim? Švabo plače - naslonjen na plave šalove austrijskog kluba koji ima boje njegovog "Želje". Osim ne mora ništa da kaže. Da, čuje se sa nekim igračima koje je trenirao (sa raznih strana). Telefoniraju, razmjene par rečenica i ponekad zaplaču ili ćute. I tako se razumiju.

Kaže, zvali ga iz "Bajerna". Neće. "Velike pare daju, ali neću ja tu vrstu pritiska". Švabo ne može a da poslije dobre tekme ne popije koju ili da ne odlumpuje.

I jedno (održano) obećanje - da neće voditi ni jedan klub, niti reprezentaciju sa prostora bivše zemlje. Uskoro Švabo napušta "Šturm", osrednjeg (čitaj: beznačajnog) austrijskog ligaša kojega je uveo u Ligu šampiona. Razlog? Austrijski smisao za humor. Gazda kluba reče da Osim dolazi iz sredine u kojoj valjaju tek ćevapi, Osim vrati lovu od ugovora samo da ode. ("Nek mu titule donose domaća gospoda.") I, pravac Japan.

Ubrizgavanje duše u japansku filozofiju rada. Pa mjesto tamošnjeg selektora. Pa moždani udar. Od velikog neispunjenog adrenalina? Ko će ga znati.

Ne znam o čemu danas razmišlja trener koji je shvatio da je fudbal (kao i sport uopšte) bio jedini realni zajednički imenitelj zemlje narcisoidnih i samoživih nacionalnih projekata, koji su pred sobom brisali sve što im se našlo na putu. Ne znam za čim sve žali ovaj poliglota sa mirisom proletarijata, koga svi svojataju i čije mišljenje uvijek traže kada im nastupaju timovi ili reprezentacije na takmičenjima sa kojih se (uglavnom) sve češće vraćaju na samom početku.

Ne znam da li još ponekad zaplače dok sa tribine gleda fudbal, koji je deset puta više demode od onoga koji je on sa svojim klincima igrao prije 25 godina?

Ali, ja zaplačem. Kada se sjetim u snu onog nepravednog i šlampavog gola Mađara Čuhaija dvije minute prije "ulaska u raj". Kada se sjetim zapucanih penala Argentincima na Svjetskom prvenstvu koje smo sa devet igrača u polju 70 minuta sabili u šesnaesterac i (po običaju) promašivali šanse. Kada mi zamiriše trava sa utakmica na koje me vodio ćale i sam zaljubljen u taj radnički dio grada u kome je igrao tim sarajevskih željezničara, koji su sa brda iznad stadiona sirenom obavezno pozdravljali svoj klub.

Pobjegla je ona lopta sa Ćimićeve noge. Nestao je balans, politika je odavno postala sudbina. Osim reče koju godinu ranije da veliki i bogati više nikada neće dozvoliti da im neko čudo sa sirotinjskog Istoka uzme (finansijski) kolač u fudbalu. Kao ni u ostalim marketinško-sportskim ligama. I da treba napraviti neku "našu ligu" - u kojoj će igrati oni koji žele i vole, a nemaju previše love. Jer, šteta je da ne igramo! Pa ma kako se ta liga zvala: bila to eks-Ju, balkanska ili liga "zapadnog Balkana", kako god hoćete. Bješe ponovo dočekan "na nož"...

Već danas je Osim citiran po tom pitanju u zemljama na čijim stadionima uglavnom (u 80 odsto slučajeva) ima više redara nego gledalaca. "Štraus sa Grbavice" može mirno da gricka sjemenke dok gleda dosadni domaći fudbal sa tribina, na stolici rezervisanoj za najvećeg loptačkog trenera eks-Ju fudbala. Ne po osvojenim trofejima, već po filozofiji "da si ono kako igraš".

I da lopta mora da ide ka golu, i samo ka golu - kao što krv ide u srce.

Hvala Švabo, uživao sam.

Za EX FILMOFILE  Skaramuš

Sin buržuja na čelu proletera I

"Nečija jednonacionalna 'istina', samim tim što je takva, ne može biti istina.

Ona suzbija razboritost slobodnih građana." (Konstantin Koča Popović)

SUTJESKA - POVRATAK ODBAČENOG RATNIKA

Na Tjentištu je proslavljena tridesetogodišnjica proboja. Vi ste se uoči te proslave nalazili na odmoru, na Brionima. Specijalnim avionom prema Sutjesci odleteli su naši vrhunski zvaničnici. Vi u tom avionu niste bili. Da li su Vas možda zvali?... Ne, niko mi se nije obratio.

Zar je mogućno da su Vas zaboravili?... Nisu zaboravili, znali su da sam na Brionima. Nisu me hteli, ni u avionu ni na Sutjesci, ali se ja zbog toga nisam ljutio.

Ipak ste otišli?... Smatrao sam to svojim dugom, ne prema svečarskoj zvaničnoj pompi nego prema ratnicima koji su se i pod mojom komandom borili a naročito prema onima koji su pali.

Kako ste putovali?... Sam za volanom svoga "Sitroena" (spačeka) bez odmora od Briona do Tjentišta, iako dosta slabog zdravlja. Iscrpljen od celodnevne vožnje, javio sam se nadležnima na Sutjesci koji su me uputili u šator rezervisan za bivše borce. U hotelu i vilama bilo je mesta samo za zvanice, strane goste i savezne, republičke i druge funkcionere.

Spavali ste pod šatorom?... Onoliko koliko sam te noći mogao da spavam. Zbog nevolja koje mi je zadavala obolela bešika dizao sam se bezmalo svako pola sata, tumarajući po kiši i mraku između ljudi koji su bili smešteni u istom šatoru, gde je bilo i mnogo nekadašnjih ranjenika, naročito Dalmatinaca. Istog dana sam, čekajući u red za večeru imao neprijatan incident. "Štiteći poredak" jedan milicioner me je grubo gurnuo. Opsovao sam ljutito. Ocenjujući postupak milicionera kao bezobrazluk, neki moji bivši borci osvetnički su se ustremili prema njemu. Neispavan i neraspoložen zaključio sam da u takvim uslovima ne mogu ostati na Sutjesci. Krenuo sam istim putem potpuno sam, natrag spačekom na Brione.

Vi ste, istina, poznati kao "tvrd" čovek koji može mnogo da izdrži ali takav povratak ratnika, na Sutjesci posle 30 godina, to mora da je za Vas bilo previše, zar ne?... Ne bih mogao reći da sam bio ogorčen. Nisam prosto mogao sebi dozvoliti da ostajem tamo gde sam toliko suvišan. Nisam se ni za trenutak dvoumio kad sam rešio da odem ne sačekavši ni govore ni parade, pa ni prikazivanje filma "Sutjeska" noću, pod pljuskom. Doneo sam tu odluku kao i uvek u sličnoj dilemi. Ne dozvoljavam sebi nikakvo kolebanje kad znam šta moram da uradim.

Nije li, možda, bivši nadrealista našao u toj opakoj zbilji života samo grubu šalu na račun romantičarskog kondotijerstva? Nije li priča o tužnom povratku ratnika simboličko zatvaranje kruga u kome tek treba da se utvrđuje razlika između ideala i zablude, zbilje i utopije?... Pa i sam život je jedna vrsta igre, zar ne? Važno je ne izgubiti se, braniti sebe i svoje dostojanstvo, ako je i koliko je to moguće; očuvati ono bez čega se ne može. S tog stanovišta moja nadrealistička prošlost mogla je biti izvesna, uslovna prednost. Svako je, na kraju krajeva sam sa sobom. Ni moja generacija revolucionara, ma koliko bila ili verovala da je zaslužna, ne može računati na neki istorijski popust kao celina. Baš kao što ne može biti osporena samo zato što je, neumitnom logikom organizacije koja je vremenom počela da favorizuje poslušne, podlegla i okrutnim dogmama nanoseći - i kad to nije želela - patnje i drugima. Svi se, najzad, dižemo ili padamo kao pojedinci.

Kad biste danas birali borce za neke nove bojeve, da li bi se odlučivali za iste ljude, poput seljaka i radnika iz Posavine, Mačve, Šumadije?... Zašto da ne. Bio sam vrlo zadovoljan njima, ali i drugima a bilo ih je, kasnije, kao što znate, iz svih krajeva, pod zastavom Prve proleterske. Te jednostavne, čestite, u velikoj većini hrabre ljude, ja sam doista voleo - a i oni mene. Poverenje je bilo potpuno i obostrano, čemu je, po mom mišljenju, naročito doprinelo to što su se borci, stičući iskustva u ratovanju, uverili da ih ja nikad neću baciti u nepromišljenu avanturu.

Mogao bih taj odnos između mene kao komandanta i boraca da ilustrujem i nekim zgodama iz najtežih naših bitaka. Recimo na Sutjesci, u završnici proboja. Prilikom osvajanja puta Kalinovik - Foča, upadamo u pravi pakao. Tuku nas sa svih strana. U takvim trenucima je, znao sam to iz iskustva, važnije od svega sačuvati prisebnost duha, nedopustiti da među borce prodre neverica i panika. Da bih tu opasnost sprečio morao sam da reagujem brzo. Na primer, pucnjava dostiže vrhunac, kuriri se jedva probijaju do mene a jedan od njih mi zabrinuto kaže: "Šta da radimo, druže Kočo, neizdržljivo je, neprijatelj puca na sve strane". Slušam ga i istog časa odgovaram samouvereno: "Ako, to je za nas odlično. Ako pucaju na sve strane znači da ne znaju gde smo, plaše se".

Trudio sam se, u svakom slučaju, da smirim borce, da im povratim samopouzdanje. U borbi je to najvažnije, snaga živaca odlučuje. Takve psihološke intervencije mogu u ratu biti efikasnije i od najrazornije pucnjave. Znam da je to krepilo moje proletere i kad im je bilo najteže.

Kako ste i, kao vojskovođa, procenjivali raspoloženje Vaših boraca?... Najčešće, bez reči. Gledao sam ih u oči, kao i oni mene. Čitao im na licu i radost i muku i poverenje i zlu slutnju. Teško komandantu koji ne ume da se tako približi vojniku i saborcu, da uspostavi razumevanje i poverenje, da nauči da poštuje i ono što mu borci svojim držanjem, pa i ćutanjem, govore.

Nema, ukratko, uspešnog komandovanja bez međusobnog poverenja između starešine i boraca. Ja sam u moje borce i kad je bilo najteže imao poverenje. I oni u mene. Znate li šta su mi neki od njih rekli kad sam ih svojevremeno, posle rata pitao - šta ih to vezuje za mene? Rekli su mi: to što smo danas živi...

Aleksandar Nenadović: Razgovori s Kočom (Biblioteka Globus / Zagreb, 1989)

20. VI 1943. Rakitnica: Ofanziva je prošla - nije uspela! Do sada najopasnija kriza - najveće žrtve - prebrođena. Po mom mišljenju, gotovo isključivo sjajnim držanjem Prve proleterske brigade, koja opet na čelu naše vojske, nepobitno.

"Politika" je juna 1973. godine objavila "kalendar" najznačajnijih događaja u bici na Sutjesci. U tom "kalendaru" nema proboja obruča*, iako bez proboja ne bi bilo ni Sutjeske, ni legende i, verovatno ni "kalendara"! Nema proboja, iako je to - najveći podvig u NOB-u. (*legendarni proboj obruča na Sutjesci 09. juna kod sela Balinovac)

Koča Popović: Beleške uz ratovanje (BIGZ, 1988)

Popović je bio vuk samotnjak i usamljeni čovek - uvek u opreznosti. Nosio je u sebi odlike vojnog genija i mržnju prema ratu. Njegov francuski jezik bio je zajedljivo prefinjen a njegov duhovni zaštitni zid neprobojan. Prijateljstvo je primao oprezno i đavolski vešto je štitio totalni integritet uma i srca.

Kao komandant Prve proleterske divizije, svojim pouzdanim instinktom i poimanjem neposrednih situacija, Koča Popović je, trenutnom inicijativnošću naslutio slabu tačku u obruču nemačkog okruženja severno od Sutjeske i bio je neposredni arhitekta našeg izbavljenja.

Smeo u hladnokrvnoj promišljenosti i tajnovit po prirodi, on je bio idol svojih boraca, ali ga je malo ko od njih bliže znao. (video)

F. W. D. Deakin: "The Embattled Mountain" (Oxford University Press / London, 1971)

Za EX FILMOFILE  Anamnesis

Alan Ford - ikona jednog senzibiliteta

TKO VRIJEDI LETI

TKO LETI VRIJEDI

TKO NE LETI NE VRIJEDI

Priča moga nekadašnjeg sugrađanina o bezvremenskom stripu "Alan Ford" i nepovratno izgubljenim godinama, koju mirne duše potpisujem. Razlika je tek u imenima glavnih aktera "tamo i ovdje"...

Nekoliko urbanih generacija odrastalo je uz strip serijal "Alan Ford" Roberta Raviole zvanog Magnus i Luciana Secchija poznatijeg pod pseudonimom Max Bunker.

Sredinom sedamdesetih, u doba slatkog "zastoja demokratskog razvitka zemlje", živelo se u bezbednoj žabokrečini poznog titoizma i činilo se da je poredak večan, a i da naša detinjstva, bogami, mogu da traju u nedogled. Definitivno smo izlazili iz otužno-slatkastog sveta detinjstva tek kada bi nam stariji drug tutnuo u ruku "Alana Forda", čiji su nas autori prvi upozorili, sa okrutnom ironijom i sarkazmom društvenih marginalaca, na ono što se od nas krilo u kući i školi: da nas napolju neće sačekati košute koje govore, patak koji ima tri nestašna sestrića i dobroćudni klipeta Šilja, nego pretežno odvratne i amoralne njuške s kojima ćemo imati posla tokom ostatka svog života, a koje smo prvi put (sada znam: u blago ulepšanoj verziji!) videli na stranama ovog crnohumornog serijala.

Sve drugo dolazilo je kao posledica: rasprodavanje u bescenje kolekcija "Lunov magnus stripa" i "Zlatne serije", odbacivanje roditeljskih favorita Tereze Kesovije i Olivera Dragojevića u ime smešnih tipova kakvi su bili "četiri S" našeg pred tinejdžerskog perioda: Sweet, Slade, Smokie i Suzi Quatro, a ovih ubrzo u ime Rolling Stonesa, Doorsa i, uopšte, klasične muzike. Na kraju je došao i pank, i tada smo definitivno postali ljudi, ali to je već d(r)uga priča...

Serijal "Alan Ford" počeo je da izlazi kod nas na prelazu iz šezdesetih u sedamdesete i… nikada nije prestao. Vjesnikova redakcija "Romani i stripovi", njegov prvi i jedini pravi SFRJ izdavač bezbroj puta je doštampavala stare epizode i prenosila nove, i uvek je bilo kupaca za najbolju robu Made in Italy koju smo tada dobijali. Sve drugo bili su bofl i đinđuve iz Trsta.

Prevodilac zagrebačkog izdanja, vrsni pisac, prevodilac i poznavalac "trivijalne" literature Nenad Brixy, učinio je od svog dela majstoriju, a svaki od likova nadahnuo je toliko karakterističnim diskursom da je, u recepciji jugoslovenskog čitaoca, jedini mogući jezik ovog serijala bio visokoparni kvazikrležijanski agramerski stil koji je Brixy sjajno promovisao i, istovremeno, parodirao.

Junaci ove serije, članovi glasovite Grupe TNT, priča su za sebe: metuzalem u kolicima zvan Broj Jedan, sklon šuštavim zelembaćima, tajnim operacijama visokog rizika (ne za njega, naravno) i manipulaciji svojim potčinjenima koje drži u potpunom siromaštvu; lenja protuva sumnjivog porekla zvana (debeli) Šef, čovek koji treba da održi Grupu TNT na okupu, ali je isuviše retko budan da bi mu to pošlo za rukom; Alan Ford, pošteni, dobroćudni i zgodni mladić koji je, sasvim slučajno, karijeru neuspešnog i siromašnog reklamnog crtača zamenio karijerom "uspešnog" i još siromašnijeg tajnog agenta; Bob Rock, čiji je zadatak da uvek nagrabusi bar za nijansu više od drugih; nemački poluidiot sa nacističkom prošlošću Grunf, stvorenje čija deviza: "Tko leti vrijedi, tko vrijedi leti, tko ne leti ne vrijedi" godinama krasi jedan beogradski zid; matori džabalebaroš Jeremija, koji je decenijama na samrti; lažni engleski aristokrata Sir Oliver, čuven po lakim prstima koji se lepe za nakit i srebrno posuđe; menažerija Grupe TNT koju čine ružni ali neinteligentni džukac sa dušom Nosonja, raspričani papagaj-intelektualac Klodovik, koji je mogao i bolje da prođe u životu i cijukavi glodar Skviki (hrčak li je, šta li je?), Šefov džepni ljubimac. I to sve u cvećari (koja služi kao paravan za njihove tajne aktivnosti), u najoronulijem delu Njujorka, tamo gdje je odavno i Bog (Mamon) rekao laku noć.

Eto, takve likove i njima primerene situacije su mnogi od nas upijali čitajući nove epizode ispod klupe na časovima matematike ili Teorije i prakse socijalističkog samoupravljanja… U međuvremenu, samoupravljanje je nekuda nestalo, ali Alan Ford je još uvek tu, jednako drag novim generacijama. Pa vi sad vidite šta je tu ozbiljna umetnost ili nauka, a šta trućanje!

"Alan Ford" je važna ikona jednog senzibiliteta, deo našeg (ne)sentimentalnog vaspitanja ravnopravno sa Sex Pistolsima, montipajtonovcima, ranim radovima Koje, Štulića, Rundeka, Lovšina; sa njim(a) je, možda, stvoren svojevrstan zid između onih koji su razumeli takav humor i uživali u njemu, i onih drugih, koji su ostajali u kući da ponovo odgledaju avanture Paje i Jareta i njihovo večito: "Riljaj, Lazo"...

Molim da ne budem pogrešno shvaćen, ali ta dva sveta sam video u čeonom sudaru na Terazijama dvadeset i četvrtog decembra 1996. godine. Ko bi mogao da voli Njega, a da je prethodno pročitao i uvrstio negde u svoju duhovnu "poputbinu" sve marifetluke Ministarstva za istraživanje ruda i gubljenje vremena, taloženje blaga Broja Jedan pred nosevima svojih gladnih neplaćenika, kanibalske bolnice u kojima umire sirotinja dok negde nedaleko od njih groteskni svinjoliki Gospodari stenju od obilja i obesti?

"Alan Ford" je, naravno, realističan strip domaće proizvodnje iz devedesetih godina, iako bi njegovi italijanski autori bili zapanjeni kada bi mogli to da saznaju. Svi likovi koje sam viđao proteklih godina: Bidže, Rake, Jezde, Dafine, Kundaci, Mire, Vojvode… svi su oni eksponati jedne dobro poznate galerije. Odavno sam ih dobro upoznao u "Alanu Fordu", i nisam im zato davao ni pare, ni glas. Na klupi sam držao udžbenik iz Marksizma, ali ispod nje bila je, da prostite, Umetnost...

Teofil Pančić - Leksikon YU mitologije

Za EX FILMOFILE  Anamnesis

Srce, ruke i lopata

"Nije bio on niti bombaš, nije bio on niti sportista

sve što je im'o od oružja to su srce, ruke i lopata."

U bivšoj je Jugoslaviji rudar u svojoj crnoj prazničnoj uniformi bio ponos samoupravne socijalističke zajednice i kao takav za vrijeme obilježavanja jubileja zauzimao počasno mjesto u ikebani kakvu je Tito najviše volio gledati. Taj status je svakako podrazumijevao i dobru platu, pa nije bilo čudo što bi, u vrijeme kad se ugalj zvao crnim zlatom, muška djeca srednje Bosne na pitanje šta će biti kad porastu, odgovarala: rudar. Rudnik je bio sve. Za njega se živjelo i u njemu se umiralo. Prijetnja jedinicom iz matematike na polugodištu nije mogla prepasti nikoga. Nekome kome jama "ne gine" bilo je sasvim svejedno i za peticom i za jedinicom. Oni koji su od jame bježali u Njemačku nisu mogli pobjeći od sudbine, obično bi završavali u nekom od tamošnjih rudnika.

Alija Sirotanović - rudar Rudnika uglja Breza

Za sve njih je postojao samo jedan nedostižan uzor. Ime mu je bilo Alija Sirotanović. Otkako je Bosne i rudnika, nikad u jednom danu sitniji čovjek od Alije u jamu nije ušao i istog dana veće ime od Alijinog iz jame nije izašlo. Pobijedivši sa svojim komoratima Rusa Alekseja Stahanova i postigavši tom prilikom svjetski rekord u iskopu uglja, Alija je Titi u vrijeme Rezolucije Informbiroa vratio samopouzdanje i dao veliki povod za kofrčenje pred ostatkom svijeta. Tito mu za to nije ostao dužan. Alija je tad mogao što nijedan rudar ni prije ni poslije neće moći. Jeste, ali da Alija nije bio dobri Bosanac - požalio se samo da mu je mala lopata, a da mu je sve drugo potaman. Jedva pristao da mu naprave novu kuću i to u Trtorićima pored stare, jer Alinica ni po živu glavu nije htjela na drugo mjesto, a kamoli u grad.

Ulomak: Dan rudara (Dani)

Arif Heralić - radnik Željezare Zenica

Evo, još i danas čim zamiriši mlada trava po starim grobljima i probeharaju grane pod prozorom, kad kažeš Alija, koga se sjetiš? Ako se sjetiš ovoga Alije kojega si jednom, u ljeto 1989., sreo u tramvaju i prepoznao po slici iz novina, to znači da si sasvim izliječen od svake prošlosti ili još uvijek nisi osjetio da je stiglo proljeće i da nam dolazi najljepši od svih praznika naših djetinjstava, Prvi maj - praznik rada.

U ovo doba godine, ama baš uvijek, kada netko spomene nekoga Aliju, valja se sjetiti onoga Alije, bosanskog rudara Alije Sirotanovića, čije je lice obilježilo sav jugoslavenski komunizam, a da se nikada nikome nije ni zamjerilo, ni ogadilo.

Kada dođe Prvi maj, u televizijskom dnevniku, koji će voditi nasmijano lice Rinka Golubovića s karanfilom u zapučku, jedna od vijesti bit će i ta da je delegacija Saveza socijalističkog radnog naroda Bosne i Hercegovine posjetila u njegovom domu Aliju Sirotanovića i dodijelila mu spomen-plaketu u čast praznika rada.

On je bio taj naš radnik, iako smo ga upamtili samo kao starca i penzionera jer smo premladi da se sjećamo vremena u kojima je u radu bio skriven smisao napretka i u kojima se u komunizam vjerovalo na način na koji se u časovima sreće i zanosa vjeruje u besmrtnost duše. Njegovo lice bilo je otisnuto na novčanici od deset dinara, zvanoj hiljadarka, koja je svo naše djetinjstvo bila osnovnim sredstvom plaćanja.

Dan kad je inflacija iz naših života istjerala lice Alije Sirotanovića bio je dan kada je riječ proleterijat promijenila svoj smisao, a u naše živote ušle su grube šale na račun radničke klase i radnika. Oni su bili dinosaurusi u procesu izumiranja i podsjetnik na vrijeme kada se nije odlazilo na škole i fakultete, nego se išlo u rudnike i tvornice.

Bio je star koliko samo rudar može biti star, s borama koje su bile duboke kao što nama nikada ništa duboko neće biti. Imao je brčiće, one koje bi neku budalu podsjetile na Hitlera, a zapravo su to bili brčići koje je u Bosni tih godina imao skoro svaki penzionirani radnik ili rudar. Maleni, sijedi brčići kao jedini ukras na licima ljudi koji su izgradili zemlju. Oni su je toliko izgradili da je ni svi naredni ratovi neće srušiti, nego će opet, kada ratovi dođu kraju, većina onoga što oko vidi ostati djelo ruku Alije Sirotanovića i njegovih bezimenih drugova.

Tamo, dolje pod zemljom leži Alija Sirotanović, leži sva radnička klasa našeg dječaštva, leže oni, mrtvi, marljivi i hrabri, a crvi im nisu razjeli još samo žuljeve i kosti. Ako ipak postoji neki raj, u njemu danas Alija Sirotanović anđelima poklanja hiljadarke, a njima se oči pune suzama.

Miljenko Jergović: "Historijska čitanka" (knjiga kolumni, 2000)

Za EX FILMOFILE  Anamnesis

Vežite pojaseve, polijećemo

Avioni JAT-a poletjeli su na svoje prve redovne linije 1. aprila 1947. godine. Ovaj datum uzima se za dan osnivanja Jugoslovenskog aerotransporta. Kroz nekoliko dana objavljen je prvi red letenja JAT-a, štampan zajedno s redom vožnje JŽ-a.

Kad kažem JAT, misliš - nostalgija.

Za onim bezbrižnim vremenima u kojima je svaka druga djevojčica željela biti stjuardesa, a dječaci piloti. Pa da lete preko oceana u velikom avionu, odjeveni u najljepše uniforme na svijetu i uz osmijeh, i pomalo s visine, izgovore: "vežite pojaseve, polijećemo" ili "kapetan aviona želi vam ugodan let".

I da, kada se ogromna čelična ptica spusti na zemlju i isključe motori, uživaju u dugom aplauzu oduševljenih putnika.

Kad kažem JAT, mislim na ponos.

Mislim na jedan od najprepoznatljivijih brandova bivše Jugoslavije. (UPLS)

Krajem osamdesetih godina JAT je povezivao Jugoslaviju s više od 60 odredišta svijeta na pet kontinenata, prevozeći godišnje pet miliona putnika.

Za EX FILMOFILE  Anamnesis

Neispunjeni snovi...

"Tko zaboravlja zločin, postaje njegov sudionik" (Voltaire)

Kada su nacisti došli po komuniste, ja sam šutio; jer nisam bio komunist.

Kada su zatvorili sindikalce, ja sam šutio; jer nisam bio sindikalac.

Kada su došli po Židove, ja sam šutio; jer nisam bio Židov.

Kada su došli po mene, više nije bilo nikog da se pobuni.

Pjesma "Prvo su došli..." pastora Martina Niemöllera - osuda šutnje njemačkih intelektualaca u vrijeme uspona nacizma.

San

Kada odrastem i dosegnem dvadesetu

krenut ću i vidjeti naš divan svijet.

Sjest ću u pticu sa motorom

poletjeti i vinuti se u nebo, visoko.

Letjet ću, ploviti iznad dalekog i prekrasnog svijeta

prolaziti kraj rijeka i mora

penjat ću se u nebo i lebdjeti

oblak će mi biti sestra, a vjetar brat.

Pjesmu je napisao Avramek Kopelowicz za vrijeme boravka u getu - ubijen u Auschwitzu u dobi od 14 godina.

Za EX FILMOFILE  Anamnesis

Kroz istoriju, historiju i povijest

Skoro dvadeset godina nakon raspada Jugoslavije, dva književnika, Hrvat i Srbin, putuju yugom - tim simbolom zajedničke prošlosti - od jednog do drugog kraja ceste nekad poznate pod nazivom Autoput bratstva i jedinstva. To je putovanje kroz prošlost, sadašnjost i budućnost: od Slovenije do Makedonije, preko Hrvatske, Bosne i Srbije. Naša dva putnika traže svoju zajedničku prošlost, ustanovljuju kako ih je povijest razdvojila i pitaju se kamo ih sadašnjost vodi...

Jugoslavija je već odavno mrtva, ali nije pokopana, pa zaudara, tvrdi u dokumentarnom filmu Željka Mirkovića "Dugo putovanje kroz istoriju, historiju i povijest" (2010) Miljenko Jergović, uz Marka Vidojkovića domaćin filma. Dvojica pisaca, Hrvat i Srbin, putuju Autoputom bratstva i jedinstva i demistificiraju prešućenu povijest Balkana. Put započinje tamo gdje je jugoslavenska budućnost zapravo i ubijena, u Bleiburgu, a završava na makedonsko-grčkoj granici.

Ova kratka i jezgrovita notica kojom se Večernji list osvrnuo na jedan od hitova s ovogodišnjeg festivala dokumentarnog filma dobila je, kako to već biva u hrvatskom medijskom prostoru, i svoje naličje na portalu. Točnije, "komentare" koji su, uvijek kada je tema Jugoslavije ili pak lik & djelo Miljenka Jergovića u pitanju, mučni iscjedak nepatvorenog govora mržnje.

Na stranu što i dalje on-line novinska izdanja, odnosno portali dnevnih novina u besmislenoj borbi za broj klikova - kao da baš oni donose profit, a ne jedu parazitski samu novinsku "supstancu" - toleriraju sve moguće, pa i najgnusnije uvrede na račun novinara i neistomišljenika iz drugog ideološko-svjetonazornog rova.

Ovaj put ne bih ni o razlozima zašto je baš Miljenko Jergović tako omražen kod publike koja ne podnosi da se riječi kao što su Jugoslavija i Srbija spominju bez obvezatnog "srbočetničkozločinačkog" garnirunga. Mnogo zanimljivija od govora mržnje na portalima i Jergovića, čije pisanje izaziva burne reakcije pa poput lakmusa otkriva nemali stupanj ksenofobne zadriglosti hrvatskog društva, jest tema Jugoslavije. Naime, upokojena država upravo je danas, dvadeset godina nakon raspada federacije, življa no ikada.

U istom je paketu i nova fascinacija Titom, o kojoj svjedoče navrat-nanos sklepani DVD-ovi, brzopotezno štancani feljtoni, ali i big-budget igrani dokumentarci te prava poplava publicističkih naslova. Intrigantnost svega u vezi s Titom, posebice ako stiže u ovojnici senzacionalizma te s barnumovskom reklamom, logična je. Ne samo - kako su već glasno kazali sociolozi i psiholozi - zbog veličine i dugovječnosti Titova mita, nego i zbog bljedila hrvatskog političkog svagdana i krize, koja je idealni obarač koji aktivira sve oblike "zamjenskog života" kao bijega od šugave stvarnosti.

Zar je onda čudno da Tito, ali i "njegova Jugoslavija" podjednako plijene pažnju balavih ekstremnih desničara, vremešnih ustašoida, antifašističke mladeži i starih "komunjara" združenih u bizarnom zajedništvu s podjednako nekritičnim sveopćim prijezirom i otvorenom mržnjom ili, pak, totalno privrženih i Titu i ideji socijalističke Jugoslavije? Jergović je doista u pravu: Jugoslavija je već odavno mrtva, ali nije pokopana, pa ne samo da zaudara, nego stalno prijeti zarazom.

Bilo da je se drži samo omrznutom tamnicom Hrvatstva i zločinačkom tvorevinom - što su kvalifikacije koje će onda "opravdati" i ustaški pokret i zločine endehazije, ali i temeljitu demontažu svake ideje o socijalnoj pravdi i socijalnoj državi - ili pak idiličnim jednopartijskim rajem u kojem je radi "višeg cilja" bilo "normalno" brutalno se obračunavati s političkim protivnicima. Što zapravo raditi s Jugoslavijom?

Na pamet mi pada znamenita Shakespeareova rečenica iz "Julija Cezara" (treći čin, drugi prizor) i ono neumrlo: "I come to burry Caesar, not to praise him...", koja bi trebala biti moto konačnog i pravednog pokopa Jugoslavije. Bez navijačkih strasti, bez želje za povampirenjem, ali i bez predrasuda koje bi omele hladno i racionalno zbrajanje dobrih i loših pokojnikovih djela. Jer, baš danas tako zavodljivo djeluju socijalna sigurnost, državni stanovi, sigurne plaće, minimalne socijalne razlike, zanemariva stopa kriminala, mirne i sigurne ulice, red u školama, puni nogometni stadioni, golema filmska produkcija...

U usporedbi s neizvjesnom budućnošću, golemom nezaposlenošću i prijetećom bijedom koja je mnogima već pokucala na vrata, danas se tek tricama i kučinama čine svi grijesi riknute federacije, pa čak i nekoć tako traumatična opća mjesta poput sumnjive raspodjele deviza ubranih jadranskim turizmom, kadroviranja po "republičkom ključu", dvojbenih ljudskih prava, Udbinih dosjea, gafova i budalaština dogovorne ekonomije, nestašice kave, banana, deterdženata i benzina. A sve je to bila Jugoslavija.

Pametni i šparni narodi, poput Kineza, ništa ne bacaju. Niti od namirnica - jer, tko bi se drugi sjetio da nacionalnu gastronomiju obdari tako "mrsnim" komadima kao što su jela od plivaćih kožica guske i patke ili peraje morskog psa - a ni od bogate kulture i povijesti.

Kad već mogu zajedno Konfucije i Mao, pouke Lao Tzea i nove istine korporativnog biznisa, zašto se i na brdovitom Balkanu ne bi ponešto probralo i od jugoslavenskog naslijeđa? Odgovor je jasan. Za razliku od Kineza, mi smo ono što jesmo: u svakom smislu rastrošne budale kratkog pamćenja i još kraće pameti.

Zlatko Gall: Tito, Jugoslavija i ja (Slobodna Dalmacija)

Za EX FILMOFILE  Anamnesis

Duša željna pravde i svjetla - Francisco Goya

Živeći među ljudima, ja sam se pitao stalno zašto je sve što je misaono i duhovno u našem životu tako nemoćno, bez odbrane i nepovezano u sebi, tako zazorno društvu svih vremena i tako strano većini ljudi. I došao sam do ovog zaključka. Ovaj svijet je carstvo materijalnih zakona i animalnog života, bez smisla i cilja, sa smrću kao završetkom svega. Sve što je duhovno i misaono u njemu, našlo se tu nekim slučajem, kao što se civilizovani brodolomci sa svojim odijelom, spravama i oružjem nađu na dalekom ostrvu sa posve drugom klimom, naseljenom zvijerovima i divljacima. Zato sve naše ideje nose čudan i tragičan karakter predmeta koji su spaseni iz brodoloma. One nose na sebi i znake zaboravljenog drugog svijeta iz kojeg smo nekad krenuli, katastrofe koja nas je ovdje dovela, i stalne, uzaludne težnje da se novom svijetu prilagode. Jer, one su u neprestanoj borbi sa tim novim, njima suštini protivnim svijetom u kom su se obrele, i u isto vrijeme u stalnom preobražavanju i prilagođavanju tome svijetu. Otud je svaka velika i plemenita misao stranac i patnik. Otud neizbježna tuga u umjetnosti i pesimizam u nauci. (Ivo Andrić: Razgovor s Gojom)

El dos de mayo de 1808

El tres de mayo de 1808

Perro semihundido

Saturno devorando a un hijo

Aquelarre

La romeria de San Isidro

La lechera de Burdeos

Za EX FILMOFILE  Anamnesis

Komunist sa stilom

Josip Broz Tito - Communist with style, tako je napisao moj prijatelj u simpatičnom višejezičnom brodskom dnevniku, slikovnici za odrasle na jedrenju Jadranom. Na margini stranica predviđenih za ispisivanje brodskih doživljaja mali je leksikon u kojem je sažeta domaća povijest: fotografija veličine poštanske marke i tri riječi. Komunist sa stilom - nitko nije bolje sažeo lik bivšeg nam predsjednika u samo tri riječi.

Zadnji sam ga put uživo vidio baš na moru, na Brijunima, ugostio je portugalskog predsjednika. U pratnji je bila i lijepa prevoditeljica. Kao začarana, zurila je u našeg predsjednika koji je već odavno navršio osamdesetu. Ona je u njemu vidjela potentnog muškarca i šarmera, moćne pojave sa stilom. On u njoj tamnoputu krasoticu i to nisu mogle sakriti krutosti protokola. A protokol uz Tita uvijek je sadržavao i obilate ručkove i večere u kojima je on bio jamstvo za ugođaj i doživljaj čak i kada je politička pozadina bila napeta. U vinskom podrumu na Vangi, na brodu Galeb, u salonima Plavog vlaka, na Dedinju, Brdu kod Kranja i Bledu, u jugoslavenskim i bjelosvjetskim dvorcima Tito je šarmirao kao kakav jetsetter prvog reda, kao da u pauzama među primanjima nije bio komunistički diktator koji je jednim potezom pera hladno odlučivao o sudbinama svojih podanika, često i o dušama rasutim po svijetu, a bogami i neke od mojih najbližih je strpao u zatvor.

Kao što danas svjetski poslovni moćnici koriste gastronomiju kao ključni medij poduzetničke strategije, ručkove i večere kao ambijent u kojem se postižu najvažniji dogovori, tako je i Tito odavno shvatio kako njegova karizma ne zrači samo za govornicom na plenumima i mitinzima, nego se pretvara u izuzetno djelotvoran šarm za prostrtim stolom. Dobri ručkovi i večere uvijek su dramske inscenacije u kojima su dva lika ključna: kuhar kao režiser i Tito kao glavni glumac.

Tito je mogao biti tako fascinantan za stolom prije svega zato što je uživao u jelu i piću, što mu se predavao strasno, često neumjereno, što su mu gastronomski užitci bili važniji od brige za osobno zdravlje. To uživanje nije morao glumiti, ono je izravno odavalo intenzivnu životnu radost kojom je plijenio društvo oko sebe u takvim prilikama. Tito je jednako uživao u priprostoj seljačkoj zagorskoj hrani: žgancima, siru i vrhnju, štruklima, bunceku, kobasama i krvavicama, a nosio se s mondenim kulinarskim eskapadama. No njegova ljubav za dobrom domaćom kuhinjom svakako je bila temelj njegovog užitka za stolom. S druge strane Tito se naravno često susretao i s kulinarskom egzotikom. Ako mu se nešto baš nije dopadalo, neželjenoj je hrani izmakao sa stilom: specijaliteti s vrapcima ponuđeni u Kini nisu mu se baš milili, pa je izjavio kako ne može jesti vrapce jer su oni proleteri ptičjeg roda.

Sve oko njega, pa tako i gastronomija, poprimalo je mitske i metaforičke razmjere, čak i onda kada sama hrana nije zavrijedila da uđe u povijest. U školi smo učili anegdote o Josipu Brozu i svinjskoj glavi. S druge strane kuhari i poslužitelji koji su mu bili na usluzi odreda su tvrdili kako je bio ugodan gazda i osoba koja se jednostavno veselila svakom objedu, osim onih reduciranih liječničkim naredbama. Nakon "Titove kuharice", na temelju izuzetnih zapisa mogao bi se napraviti veličanstveni gastro-povijesni roman - kronika jednog vremena. Kakvi gosti, kakvi ambijenti, kakva jela, kakav ugođaj i kakve teme razgovora! Već prvu po redu u ovoj jedinstvenoj kulinarskoj monografiji trebao je opisati Tolstoj, a ekranizirati Ejzenštejn...

Svečana večera kod Staljina

Godina je 1944., bliži se kraj rata, samouvjereni Staljin već se osjeća kao gospodar svijeta koji će za koju godinu preobratiti u komunistički planet. Tito će biti tek jedna od figura koju će on, Josif Strašni, pomicati u toj zabavnoj igri. Kavijar i votka su zanosni, no Tito se ne da impresionirati okruženjem, moćnikom, ni alkoholom... Igra svoju igru, uloga figure ne dolazi u obzir - da je bio malo više koncentriran, Staljin bi to shvatio već tada u dači. Kada je shvatio, bilo je prekasno.

Kraljevi, šahovi, tajkuni, režiseri, glumice, književnici, nitko, pa ni najveći svjetski likovi nisu podijelili stol s Josipom Brozom a da nisu ostali fascinirani njegovom pojavom i nastupom. Tito, blještava scenografija, dobra hrana, vino, dižestiv i cigara na kraju: moćna, zanosna, neodoljiva kombinacija - svaki taj objed izravno je pretvoren u dio povijesti...

Rene Bakalović - predgovor "Titove kuharice"

Skaramuš:

Kako je jedan hedonist, ljubitelj jela, žena i svih vidova života uopšte imao vremena da se bavi revolucijom i zašto je izabrao baš komunizam, kada je sa svojim (misterioznim) obrazovanjem mogao da avanzuje i negdje na Zapadu, kao diplomata, (ruski) disident, plejboj ili šta već?

Muda je imao, pa ko ga volio ko ga ne volio.

I kada se laktao uspijevajući da prvi smjesti svojim "komunističkim oponentima", koji su istovremeno smještali njemu (Staljin je volio to morbidno nadmetanje u lojalnosti i preživljavanju) i kada je onako ulickan, sa (neočekivanim) svjetskim manirima bauljao po planinama i pećinama širom najbrdovitije zemlje na Balkanu, i kada je ulazio u saveze i razvrgavao ih u neobičnoj igri koja se zvala: Ko će koga?

I kada je zaigrao na stratešku formulu koju još nitko u Evropi do danas nije ponovio, čak ni modifikovanu, mada bi mnogi htjeli - Ni Zapad ni Istok! Ili, jednostavnije rečeno, mazni pare Zapadu da ne pređemo kod Sovjeta i očijukaj sa Sovjetima (sa pristojnim prividom mekog socijalizma) da bi oni zaustavili bilo kakve veće ambicije Zapada.

Živjelo se od zapadne love, a čuvalo nas je sovjetsko oružje. I eto velikog mita! Sigurno je vlast bila najvažniji motiv ovakvog Titovog izbora. I to apsolutna. Želja da bude obožavan. Čerčil sa snagom Sovjeta.

Da li je Josip Broz naređivao ubistva oponenata čuvajući svoju vlast? Bez sumnje. Njegove ruke su osim skupocjenih mirisa imale krvave mrlje. Kao i ruke bilo kog drugog savezničkog lidera. Ne zaboravimo da su Sovjeti urnisali dijelove Poljske (i biološki) i one dijelove Njemačke u koje su ušli. Staljin se osvetio Nijemcima za užasne zločine koje su esesovci počinili po Rusiji. Amerikanci nisu imali milosti prema Azijatima. Računajući atomske bombe. Čerčil je bio sve sem blagi čikica koji je poštovao međunarodne konvencije.

Da se razumijemo, ja nisam simpatizer "komunista" (mada bivša zajednička zemlja i nije bila komunistička sem u propagandnim sloganima). Nikada nisam bio član Partije. U vojsci sam sa prijateljem ostavljao injekcijske šprice u kanti kancelarije svoga potpukovnika koji se bio nameračio da nas primi u "jedinu i najbolju partiju", što ga je veoma razočaralo ali i odbilo od pomisli da nas predloži drugovima.

Govoreći o Tito ne govorim (kao ni Anamnesis, koja je odabrala svjež način da baci svjetlo na jedan djelić karaktera ovog lika citirajući - gastronomski esej!) o ličnosti i njenim zabludama, mržnjama, političkim kalkulacijama...

Jer to je mnogo kompleksnija priča o jednom vremenu. O rođenoj i uništenoj ideji južnoslovenske države, o nekoliko generacija genetski izmiješanih alpskih, dalmatinskih, zagorskih, sremskih, šumadijskih, hercegovačkih, makedonskih, itd. Slovena koji nisu bili u stanju da podnesu jedni druge u dovoljnoj mjeri, unazadivši svoje potencijale (kreativne prije svega) za pola vijeka!

Mene Tito interesuje kao metafora zablude "našeg čovjeka" - da je najbolje kada jedan odlučuje i da je divno živjeti tuđe živote. Kada je, npr. Tile tamanio te specijalitete sa tadašnjim svjetskim džet setom - velika većina ljudi imala je utisak kao da sama sjedi za stolom sa Brinerom, ili Elizabet Tejlor i diskretno je dira koljenom ispod stola.

Hoću da kažem da su naši roditelji, ili mi u najranijoj mladosti, željeli da budu (budemo) mnogi značajniji nego što smo to bili. A Josip Broz Tito davao je taj privid lakoće osvajanja svijeta.

I danas u svim narodima bivše zemlje postoji mit o tome da "imamo najbolju kuhinju na svijetu", da smo "najgostoljubiviji narod baš mi", da u nas neko zbog nečega gleda otvorenih usta... Zato su svi bili konsternirani kada je rat počeo, zbog uvjerenja da je baš "nas" svijet "izdao". Nismo shvaćali da nas nikada nije ni poznavao, niti smo mu bili od interesa. Samo je Tito bio "džek". Ali to su već lična poznanstva za koja se ne možeš ogrebati. Umro kum - umrlo kumstvo.

Ako ništa drugo, na današnji dan bilo bi sasvim dobro probati kakav specijalitet sa Briona. Ko ima para, naravno, jer nije hedonizam za svakoga! To đavolski košta.

Za EX FILMOFILE  Anamnesis