Zalazak stoljeća (Testament L.Z.)

"Posljednje sunce ovoga stoljeća zalazi u krvavo rumenim oblacima zapada i u vihoru mržnje. Gola sebičnost nacija, u svojoj opijenoj i mahnitoj pohlepi, igra kolo uza zveket mačeva i uz lavež osvetničkih pjesama." (Rabindranath Tagore)

Nemoguće je povratit uspomene i oživjeti nostalgiju. Sve je prestalo postojati. Taj svijet više nije dio mene. Kakvi smo mi, slobodne forme, fikcija i stvarnost, slika i zvuk... A rat, razaranja, industrija smrti, koncentracioni logori?

Svatko od nas odgovara svojom životnom pričom. Zato prelazimo iz života u područje filma, ispričati to ponovo. Film - da li je to vjetar ili su to naši preci?

TESTAMENT LORDANA ZAFRANOVIĆA

1962. godina - insert iz mog prvog filma koji se zove "Dnevnik". Crno-bijela tehnika, film "Dnevnik" snimljen je na 8-mm traci. Tako je počelo... Tih dana sam napisao: Ljepota i bogatstvo filmskog djela je da korespondira sa stvarnošću i da je njen odraz i njen otisak.

1934. godina - dokumentarni snimci ubistva kralja Jugoslavije Aleksandra Karađorđevića u Marseillu. Otvarajući filmsku kutiju jednog minulog vremena mi zapravo otvaramo knjigu beskrajne mudrosti.

Krećem u montažu "Zalaska stoljeća" (1991. godina)... Kako i odakle početi? Od sebe? Od sredine iz koje smo potekli, od naroda kome pripadamo?

1939. godina - posjet kneza namjesnika Jugoslavije Pavla i kneginje Olge Hitleru, velika parada u Berlinu.

1941. godina - ulazak Nijemaca u Zagreb, oduševljenje na Jelačić placu. Proglašenje Nezavisne države Hrvatske, Kvaternik i poglavnik NDH Ante Pavelić, među njima u sredini ministar unutrašnjih poslova Andrija Artuković.

1986. godina - suđenje Andriji Artukoviću u Zagrebu, bivšem ustaškom ministru NDH. Zašto snimam ovog oronulog starca? Da bismo imali pravo govoriti o zločinu tuđina, moramo najprije govoriti o zločinima koje su počinili oni koji su izašli iz vlastitog naroda.

"Obrana optuženog Artuković Andrije je neistinita i neosnovana. To je obrana ratnog zločinca koji je kao vjeran sluga nacističko fašističkog okupatora, u skladu sa svojom ustaškom ideologijom šovinizma i mržnje, koristeći jednu od najviših funkcija kvislinške terorističke državne organizacije, beskrupulozno i svirepo vršio monstruozne zločine protiv čovječnosti i zločine genocida, nanoseći ogromne štete svim narodima Jugoslavije a posebno hrvatskom narodu u čije je ime tobože sve to činio." (ulomak sa suđenja)

Proglašenje jednog čitavog naroda, od djeteta do starca, unaprijed krivim i osuđenim na istrebljenje otvara puteve zločinima koji nemaju kraja... Masoni, Židovi, Cigani, Srbi, komunisti i demokrati odlaze polako prema logorima smrti. Zašto? Jesam li i ja kriv?

Danas, kad uporedim dokumentarne materijale koji su snimljeni prije nego što sam se ja rodio i one koji su isključivo djelo moje imaginacije i kreativnosti, neprestano otkrivam i nalazim jednu čudnu podudarnost ili uzajamno prožimanje, kao da su djelo jednog stvaraoca. Crtam konstrukciju filma - trideset godina kasnije crtam konstrukciju istog filma: linija filmskog procesa, ekipa, linija raznih suđenja...

Jesu li pred nama dva, tri ili bezbroj ljudi? Mi vidimo oca ("Silu silom izbiti, svi zakoni dozvoljavaju!") koji želi vidjeti sina. Sve naše simpatije i osjećaji su na strani oca. Sada pred nama stoji tu - jadni, stari i nemoćni potreseni otac.

Božić. Praznik nad praznicima. Porodični praznik. Koliko je porodica prepolovljeno, uništeno, poniženo? I sve to u ime Boga, Oca i Sina. Kog Boga? Kog Oca, kog Sina? I Egon je imao oca. Otac Berger nije imao mogućnost da zatraži vidjeti sina. Njegove očinske oči - ugasle, gledale su ga kada ga je kao grobar bacao u jasenovačku jamu. Kao i majku, i braću i sestre.

"Stalno pokušavate dokazati da ste bili borac za interese hrvatskog naroda i da je ustaška država bila izraz volje i interesa hrvatskog naroda. Kako objašnjavate činjenicu da je tzv. NDH jedan od najljepših dijelova Hrvatske - Dalmaciju, predala u ruke Talijanima?" (ulomak sa suđenja)

U svojim stvaralačkim traganjima i nemirima našao sam se suočen i doživio sam kao najveći umjetnički izazov - problem zla. Linija logora...

Insert iz filma "Krv i pepeo Jasenovca" (1985. godina), dokumentarni snimci iz logora smrti. Najstravičniji po zločinima i najdugovječniji među njima bio je pakao jasenovačkog logora, sa svih devet krugova umiranja.

Dva diktatora, Duce i Fuhrer, palikuće svjetskog požara sastali su se po posljednji put - nakon atentata na Hitlera (20. jula 1944.). Stari su i umorni. Hitler se rukuje lijevom rukom. Sudbina im nije bila naklonjena. Gorku čašu poraza morali su da popiju do kraja, a dotle će njihovi narodi morati da pretrpe razaranje kakvo historija ne pamti. (Klatno ratne sreće krenulo je iz Berlina i stiglo do Staljingrada - vratilo se u Berlin.)

Nekoliko dana kasnije osniva se hrvatsko-njemačko društvo u Berlinu. Društvo prijateljstva. Velika svečanost, sviranje hrvatske himne: riječi je napisao Hrvat - Mihanović, glazbu Runjanin - Srbin.

Samo je bolest u čovječanstvu mogla u polovici 20. stoljeća stvoriti koncentracione logore. Umjetnik, pjesnik je rekao: Djeca su cvijeće života i da najljepši cvjetovi rastu na đubrištu. Na kakvom đubrištu čovječanstva je raslo ovo njegovo cvijeće?

1945. godina - scene iz logora smrti, preživjeli i leševi. Jasenovac, Gradiška, Treblinka i Auschwitz označavaju najdublje ponore, najcrnje mrlje na savjesti čovječanstva. Njegove najdublje padove... I dolazimo do sagledavanja zla. U čovjeku i u svijetu - koji je Bog stvorio po svojoj mjeri, slici i prilici - u njegovom najdrastičnijem i najnakaradnijem obliku.

Insert iz filma "ZAVNOH" (1973. godina), ulazak partizana u Zagreb. Dočekuje ih oduševljena masa ljudi, prepuni trgovi i ulice. Tu je krug bio otvoren, tu je i zatvoren.

1992. godina - gledam slike oslobođenja Zagreba. Jesu li to oni isti ili neki drugi ljudi? Dva stoljeća stara je Dantonova misao: Revolucija ždere svoju djecu. To je sudbina partizanskog komandanta iz filma "Pad Italije".

666. Epilog

"Gladno tijelo nacije u trenutku najžešćeg bjesnila raspast će se od svoga bestidnog žderanja. Jer ona je od svijeta napravila sebi hranu. I dotle ga ona požudno liže i čereči i guta u velikim zalogajima." (Rabindranath Tagore)

Danas sam u Parizu. Sam. Suočen sam sa sobom i vlastitim djelom, vlastitom historijom. Upaljena televizija, vijesti iz napaćenog Dubrovnika, Hrvatska se razara. Okrećem se oko sebe. Krug se zatvara, oko mene ruševine, polja smrti, zločini, krv, suze. Sve kao nekada, kada sam ugledao svjetlo (1944.). U toj nemoći i beznađu preostaje nam samo krik. I zapomaganje iskazano najsvestranijim perom našeg vremena - filmskom kamerom.

Je li to naša sudbina? Je li to ona naša "condicion humana"? Jesmo li osuđeni prije nego smo se rodili? Hoće li to ostati sve - dok se ne ugasi i posljednji život na našoj planeti.

Završavam pisanje TESTAMENTA. Potamnjeli Pariz u prozoru. Dubrovnik je u mraku. Televizija ugašena. Osjećam se kao u mišolovci - nemoćan da išta promijenim. Ništa osim mraka više nema. Ali, kao što kaže Sartre: Kad nema ničega, ostaje nada.

Otvaram prozor prema Parizu. Osjećam hladan zrak. Slušam šum mora i dah moje daleke Dalmacije... Može li hladni pariški povjetarac zamijeniti svježi dah maestrala?

Za EX FILMOFILE  Anamnesis

Andergraund - Emir Kusturica

Jedan od najboljih filmova snimljenih nakon raspada (ne)željene zemlje, koji spada u sam vrh srpske, južnoslovenske i evropske kinematografije u zadnjih nekoliko decenija - "Andergraund" (Podzemlje), čiji je naziv namjerno dvosmislen: kao metafora i stilski pravac - u našoj javnosti dobio je veoma malo pravih recenzija. Bilo zato što je za neke kanonizovan kanskom Zlatnom palmom, bilo zato što Kusturica nije pretjerano drag lik mnogim domaćim filmadžijama i filmskim kritičarima, bilo zato jer je autor "kontroverzan". Ali, kakav drugi bi i mogao biti na ovim prostorima?

"Svi naši mitovi i bogovi, aveti i kobi, predanja i arhetipovi, dati su u Andergraundu. Prvi put u istoriji filma, jedan film je nacionalan u tom smislu što je prizma kroz koju se u milion boja prelama slika karaktera naroda iz kojeg je potekao. To je najdublja sociološka, antropološka, psihološka i filozofska studija o našem narodu, data u formi alegorije, koja po snazi nimalo ne zaostaje za najčuvenijom alegorijom evropske kulture - alegorijom pećine. Ovaj film nije samo remek-djelo kinematografije, već kulture uopšte." (osvrt Nenada Bjelanovića)

Nema osobe koja govori jednim od srodnih jezika bivše zemlje a koje se bar tematski ne tiče ovaj film. Jer, nisu li Crni, Marko, Natalija... naši očevi, majke, djedovi i bake - na koje ličimo kao u ogledalu. Šarmantni i nepredvidivi "balkanski divljaci" sa (pre)izraženim patriotskim crtama i samim tim pogodni za manipulaciju i hipnozu: novcem, vlašću, medijima, itd.

Posebna stvar je - samohipnoza. To je stanje ljudi koje je "bratska ljubav" gurnula u stanje mentalne obnevidjelosti i ideološke bajke iz koje ne žele da izađu, sve dok neko ne digne na silu kamen iznad njih i dok se ne razbježe kao gušteri. I tako do nove rupe spasa. "Andergraund" govori o manipulaciji čovjeka nad čovjekom i čovjeka nad samim sobom. To je priča o umrlim dušama koje su žive da življe ne mogu biti. O zrelom mladiću koji razlikuje "sunce od mjeseca", o ljudima koji ne znaju da ogule običnu bananu dok im to majmun ne pokaže.

"Cela naša duša je u tom filmu i njena istorijska sudbina. Nismo li mi bili spremni, poput Crnog, da srljamo i preskupo plaćamo i svoje poraze i svoje pobede? Nismo li u svim našim pobedama bili poraženi, kao Crni? Nismo li prodali dušu đavolu, crvenom i(li) konformističkom, poput Marka? Nismo li svi odrasli uz očinske figure Dede i majčinske figure Vere? Nisu li roditelji preterano bolećivi na decu kojoj ne daju da odrastu? Nije li direktna podzemna veza sa Nemačkom komunistima omogućavala rešavanje društvenih problema, poput nezaposlenosti? Kakav moralni slom mora da su već na unutrašnjim pitanjima doživele ratne generacije, kad su pristale da cela država dobije status posleratnog kolaboracioniste?" (Nenad Bjelanović)

Film u "zaprljanim bojama", majstorska fotografija Vilka Filača. Urađen kao burleska sa neke komemoracije o kojoj duša i um ne mogu da govore racionalno, pa je zato neophodno napraviti iščašeni rakurs. Svi likovi su pod dejstvom adrenalina, negativnog i pozitivnog. Ljubav je mržnja, mržnja je ljubav, kumovi su smrtni neprijatelji, žene su naše i svačije, saučešće učas postaje najstrašnija pohlepa, aveti straha i podsvijesti započinju ratove u ime nas, a mi ih (ne)voljno završavamo. Cijela istorijska traka jednog izgubljenog (a sentimentalnog) doba, koje će se kao usud vratiti kad-tad, jer se ovdje sve vraća. Balkanski Fukujama ne govori o "kraju istorije" - ona se ovdje stalno ponavlja kao noćna mora.

"Ako je Njegoš u Gorskom vijencu dao najlepši spev o našem osećanju slobode i epskom shvatanju života, ukazujući na najveću muku našeg naroda, tragičnu podeljenost, gde brat bratu postaje dušmanin, zar Kusturica zaostaje za tim njegoševskim osećanjem tragizma? Nije li i Andergraund iz istog grumena izašao kao najsilniji pesnički krik protiv izdeljenosti narodnog bića i krvavog bratoubilačkog rata? I nema li istu svrhu? Nije li Andergraund najgrandioznije pagansko opelo ikad održano u čast jedne države? Ovaj film nije žanrovski određen do danas, nikada ponovljen; otuda i problem sa svrstavanjem i smišljanje načina da se taj film na pravi način prevede u bliske kategorije i pojmove. Kada to pokušavate da uradite, odjednom osećate da ste na nepoznatom terenu. Poznavanje istorije umetnosti (posebno slikarstva), jugoslovenske istorije (posebno ratnih poglavlja), filma kao medija, individualne i kolektivne psihologije, itd. svakako vam pomaže da o tom filmu stvorite sopstveno mišljenje... Ali, materija vam se neprestano migolji iz ruku. Šta god da kažete, zvuči nedovoljno i trivijalno, čak glupo. Jednostavno, u Andergraundu je postignuto takvo sintetisanje građe, koja se prepliće na nekoliko stalno aktivnih nivoa značenja, da je to svojevrstan intelektualni šifrarnik sa procesorom koji stalno meša brojeve na displeju sa konačnim rešenjem." (Nenad Bjelanović)

Posebno poglavlje ovog zakocenutog užasa, ove melodrame koja izgleda kao da su scenario za nju radili najveći parodičari filmske ere - braća Marks, ovog filma koji traje kao jedan neprekidni haos u kome se svi snalaze, kao u nekoj nadrealnoj žurci sa likovima koji su ponijeli sve osim maski, jeste motiv - potrage. Svi traže bolje sebe u vremenu koje im stalno izmiče i koje ih je odavno napustilo (samolažiranje sata u podrumu koje anestezira stanare i čini ih mlađim nego što jesu). I niko nikoga ne pronalazi u životu koji je nerealan jer je lažiran. Kao što bjehu lažirani ideali, nacije i (pokazaće se svaki put kada pukne puška na ovim prostorima) veze među ljudima. Kako smo učinili drugima i sebi ovo što smo učinili?

"Kao što je poznato, film nije duhovni medijum; on kao takav nije podesan za prenošenje duhovnosti onako kao što je to u stanju npr. religijski tekst. Ali, ovaj film doveo je do novih vrhunaca tradicionalne funkcije filma, pre svega u ispoljavanju čitavog dijapazona ljudskih emocija: ljubavi, mržnje, radosti, smeha, melanholije, tuge... Ako se sva umetnost može podeliti na poeziju i prozu, onda ćemo za Kusturicu lako reći da stvara poetski. Jasno se oseća da je Andergraund proizvod pesničkog osećanja i religiozne svesti njegovog autora. Film svoj konačni vizuelni oblik i rastrzan i račvast tok duguje simbiozom ova dva elementa; povezivanje elemenata radnje u veoma složenu, krećuću strukturu mogla je da održi na okupu samo jaka poetsko-profetska ličnost autora." (Nenad Bjelanović)

Simbolizam ovog filma vrišti iz svake slike: podrum kao hibernirani svijet za cijele generacije ljudi u jednom sistemu; sistem povlaštenih i potčinjenih; hipnoza i samohipnoza; Kain i Avelj; žena shvaćena kao ratni trofej; majmun u tenku kao projekcija naše podsvijesti; milosrđe koje je moguće tek u spaljenom i samouništenom svijetu; bajka kao jedina mogućnost opstanka (komad kopna koji sa nama ljepšim i mlađim luta okeanima da bismo tamo u dedođiji živjeli sretniji, daleko od onoga što zapravo jesmo, jer možemo biti sretni samo tamo odakle nismo).

"U Andergraundu vidimo samo ono što smo sposobni da učitamo u nepregledan niz simbola. Simboli su toliko jaki, dati u tako jarkim nijansama, da svest ne može da ih apsorbuje na instant način, ona se doslovno muči da upije takav sadržaj. Reklo bi se da je ovaj film pre rezultat stvaralačkog košmara, nego hladnokrvne i savršene analize i pripreme (npr. bergmanovskog tipa). Kusturica je Andergraundom dao političku ocenu jednog perioda, sociološku studiju društva, socio-psihološku studiju likova, ključ za razumevanje poslednjih ratova, utkao tanano iscrtane psihološke profile u nosioce radnje, kao retko ko prikazao diaboličnu stranu ljudske prirode, sudbinu napravio glavnim elementom apsurda... i nikoga nije osudio u jednom ratnom filmu." (Nenad Bjelanović)

"Testament" i "Andergraund" su po mišljenju jednog od najvećih kritičara i poznavalaca JU filma - Ranka Munitića, dva bisera nekadašnje kinematografije i daleko najbolji filmovi nastali od početka i kraja ratova na prostorima nekadašnje zemlje. Mada stilski različiti, oni su lični i beskompromisni pogled (u slučaju Kusturice podijeljen sa koscenaristom Dušanom Kovačevićem) na jedno nestalo vrijeme i istoriju. I oba na kraju opisuju smrt. U jednom slučaju (Testament) stvarnu - smrt zločina (zločinca), dok je u drugom (Andergraund) autor dozvolio uskrsnuće, ali tek kao farsu da bi tu smrt učinio mučnijom i beskonačnom.

Svako ko želi da iz filma sazna nešto o razlozima raspada jedne zemlje i jednog doba treba da pogleda "Testament" i "Andergraund". U protivnom, vjerovaće da smo mi, nasljednici onih koji otploviše raspolućenim kopnom kao Nojevom barkom i onih koji su zauvijek nestali u raznim logorima - preživjeli i da smo drugačiji ljudi od naših očeva i majki. Ko bude imao takvu zabludu, mogao bi da jednom i sam bude prinuđen ponovo raditi ovakve filmove.

Za EX FILMOFILE  Skaramuš