Disciplina kičme - drum & bass

KOJA O ALBUMU ŠARLA AKROBATE "BISTRIJI ILI TUPLJI ČOVEK BIVA KAD..." (1981):

Zbog "Ona se budi" i "Niko kao ja" s Paket aranžmana, svi su pomislili da će se nešto slično dešavati i na albumu Šarla Akrobate. Međutim, nije bilo baš tako. Među razočaranim su bili i ljudi iz PGP RTB-a, koji je trebao da objavi album, zbog čega smo i snimali u njihovom Studiju 5 u Beogradu. Međutim, nekako se desilo da njihova izvidnica u liku Aleksandra Pilipenka (inače današnjeg direktora PGP RTS-a) i Bojana Hreljca (basiste Korni grupe, koji je tada radio u PGP-u) poseti snimanje u najnezgodnijem trenutku za njih, tj. pri usnimavanju "Ljubavne priče", koja je na albumu jedina ostala u izvornom obliku, bez dodatnih nasnimavanja. Dok smo usnimavali pesmu, "pevali glasno" i ludovali po instrumentima, primetio sam kroz staklo između studijske i kontrolne sobe spomenutu dvojicu kako zabezeknuti stoje u kontrolnoj sobi, ne mrdajući. Posle smo se jedva pozdravili, otišli su uvređeni iz studija, uputivši nam par prekornih pogleda i sutra nam je saopšteno da se ugovor raskida te da PGP RTB neće objaviti album Šarla Akrobate. Pozvali smo Jugoton i hitrom akcijom Siniše Škarice, stvar je unekoliko bila spašena, no usled spomenutog ekscesa i još nekih stvari, sve je kasnilo i album je objavljen u leto, u vreme kad se albumi obično ne objavljuju, tako da nije bio medijski najbolje ispraćen. Ali, ni raspad grupe par meseci kasnije, po završetku jedne čudne turneje po Poljskoj, sigurno nije doprineo promociji albuma.

Album "Bistriji ili tuplji čovek biva kad..." je definitivno ispunjenje svega onoga za šta sam se zalagao od samog početka svog, nazovimo to javnog delovanja, u šta ulazi pisanje članaka u Džuboksu (pod pseudonimom Novica Talasić), kao i vođenje new wave tribine u beogradskom SKC-u, 1980. (čije je postojanje i moj angažman omogućio Nebojša Pajkić). Muzičke i tekstualne promene, pogotovo u domaćem rokenrolu, bile su obavezne jer je ovde i dalje sve zvučalo kao neki Deep Purple, s bezvrednim tekstovima koji su besomučno rimovali fraze koje kao govore o ljubavi, preciznije muškom doživljaju svega toga, tako da sam posle izjave (u nekom Šarlovom novinskom intervjuu) da je jugoslovenski rokenrol pun seksualnih manijaka, došao u sukob s nekima koji su se osetili prozvanim.

Nije nas zadovoljavao ni taj početni jugo-punk, nalazili smo to nedovoljno radikalnim, nedovoljno autentičnim i lažnim. Zbir svih tih razmišljanja je rezultirao albumom, na kome je široka lepeza new wave uticaja, zvuka i stava. Potpuno sam zadovoljan i ponosan na Šarlov album, mislim da je energija na njemu prava, da inovativni studijski, tekstualni i svirački zahvati pljušte iz svake rilne vinila. Činjenica je da je sam bend bio u fazi odumiranja, to nam je svima bilo jasno, ali pobedila je ljubav prema novoj muzici koju smo napravili i koju smo morali(!) konačno i da usnimimo na pravi način, bez obzira na nesuglasice i razmimoilaženja koja smo imali.

1982.

1983.

KOJA O ALBUMU DISCIPLINE KIČME "NOVA IZNENAĐENJA ZA NOVA POKOLENJA" (1991):

Ovaj album smo snimali u Novom Sadu, kod Milana Ćirića u studiju Guru Sound, u vreme bildovanja predstojećeg ratnog rasula. Postava Discipline kičme sastavljena od dva člana iz Zagreba - saksofonista Jurij Novoselić Kuzma (ex-Film), bubnjar Srđan Gulić Gul (ex-Haustor) - i dva člana iz Beograda, trubača Zerkmana i mene, vrlo je uspešno funkcionisala već neko vreme i albumom "Nova iznenađenja za nova pokolenja" je krunisala svoje bitisanje.

Album je imao fantastičan odziv kod publike, koja je brzo naučila nove alternativne hitove. Imena koja smo sebi nadenuli na ovom albumu su s razlogom: Gul Tantor je upravo opis Gulićeva bubnjanja, tutnjave kakve se ne bi postideo ni Tarzanov slon Tantor; ime Žele Zerkman je nastalo od imena tada popularnog Soko Štark konditorskog proizvoda za decu "Žele zeka"; Jy Robokapov asocira na Kuzmino rusko poreklo uz posvetu Robocapu; Sai Baba je nešto što sam jednom čuo na našem koncertu u Zagrebu, kad me je neko iz publike tako oslovio.

Mislim da je album izdržao protok vremena i da je to i dalje vrlo dobra ploča, odličnog zvuka, za što je sigurno najviše zaslužan Mile Ćirić, koji je to sve usnimio majstorski. Semplovi / omaži koji su korišćeni na albumu su: Santana - "Oye Como Va", YU grupa - "Bio jednom jedan pas", Dah - "Noćna buka", Lyn Collins - "Rock Me Again & Again", The Temptations - "Friendship Train", Don Fardon - "Indian Reservation". Na albumu je i verzija pesme Pop mašine "Zemlja svetlosti" čime je nastavljena tradicija posveta domaćem rocku sedamdesetih - započeta obradom "Čudne šume" YU grupe na albumu "Svi za mnom!" (1986), Redbone "The Witch Queen of New Orleans", Fleetwood Mac "Oh Well", Hot Butter.

Neki od naslova ili delova pesama zaživeli su u narodu kao neobične doskočice ili izreke, što je čest slučaj kad je Disciplina kičme u pitanju, a naslov "Buka u modi" je postao moto demonstracija opozicije u Beogradu u zimu 1996/97. Spontana upotreba naziva ove pesme kao lajtmotiva višemesečnih protesta po ulicama Beograda, tj. buke kao glavnog oružja građanske neposlušnosti, zaista mi je imponovala. - Crni Zub

Bez rocka trajanja (2010)

Za EX FILMOFILE  Anamnesis

Sretno dijete (i Priča o Zvečki)

"Ja sam odrastao uz ratne filmove u boji, uz česte tučnjave u školi,

uz narodne pjesme pune boli - ja sam stvarno sretno dijete."

... te prijelomne 1977. zbilo se nekoliko događaja koje danas bez sumnje možemo iščitati kao vjesnike skorog rađanja novog urbanog duha, no nema sumnje da im tada apsolutno nitko nije pridavao važnost. Jer, tko bi prepoznao išta iznimno u činjenici da je netom ponovno pokrenut omladinski tjednik Polet, kad su takve novine u pravilu shvaćene kao besmislena nužnost, nešto što, premda nema nikakva utjecaja, zbog tvrdoglavosti sistema mora postojati.

Krajem 1976. Polet je pod uređivačkim vodstvom Pere Kvesića krenuo iznova. Ubrzo će u redakciji okupiti, s današnjim znanjem možemo reći, fantastični generacijski dream team: u Poletu su tada objavljivali Slavenka Drakulić, Ratko Bošković, Ninoslav Pavić, Denis Kuljiš, Željko Žutelija, Inoslav Bešker, Gojko Marinković, Rene Bakalović, Vladimir Cvitan, Dražen Vrdoljak, Darko Glavan, Vladimir Tomić i još niz drugih ljudi koji su u međuvremenu narasli do novinarskih institucija.

Na mjestu urednika stripa i ilustracije u toj će se garnituri pojaviti Mirko Ilić, vrlo mlad i vrlo agilan crtač, koji počinje agresivno nametati svoje ideje o stripu i forsirati radove istomišljenika. To se poklopilo s idejama Pere Kvesića, koji je već u nultom Poletu stripu posvetio četiri ili pet stranica, što je dotad, izvan usko specijaliziranih strip-izdanja, bio nezabilježen slučaj. Strip-table objavljivali su Radovan Devlić, Igor Kordej, Ninoslav Kunc, Joško Marušić, Krešimir Zimonić, Krešo Skozret, Emir Mešić i sam Mirko Ilić, formacija koja će nešto kasnije početi istupati pod zajedničkim imenom Novi kvadrat.

Slična vrsta nove energije u kazalištu, zvala se Kugla glumište. Baš se tada ta trupa, odreda sastavljena od neprofesionalnih kazalištaraca studentske dobi, izborila za status alternativne atrakcije. Kugla je postala kazališna tema dana, njihove su se predstave i akcije događale na najneočekivanijim prostorima: u periferijskom dvorištu, na glavnom gradskom trgu, u klubovima.

I na kraju, ništa manje važno: jedna posve neugledna, usto i vrlo skučena slastičarnica u gradskom središtu pretvorila se u okupljalište mlađih glazbenika. Tako je počela Priča o Zvečki (dokumentarac, 2009) - što je bio ulični naziv za lokal koji se formalno zvao Zvečevo, jednako kao i tvornica slatkiša koja je njime upravljala.

... dakle, već tada, 1977., sve je bilo na svome mjestu: i Zvečka, i Kugla, i Polet, i Novi kvadrat. Tada još doista ništa nije govorilo da će pojava tih samoniklih i time nepovezanih žarišnih točaka bilo što promijeniti: i prije bi se u pospanom Zagrebu javljale iznimke čija bi nas darovitost nakratko obuzela, ali nakon izvjesnog bi se vremena i oni skotrljali u kaljužu prosječnosti, ne bi dugo izdržali u sredini koja je oduvijek bila iznimno nenaklonjena natprosječnima. Masovnije generacijske manifestacije talenta ovdje su upravo zbog toga bile vrlo rijetke.

U događajima koji će uslijediti vidim stoga veliku iznimku: tada su iz rovova, iz svojih podruma i podstanarskih stanova odjednom izašli svi - i crtači stripa, i neškolovani avangardni glumci, i muzičari koji teško vladaju s više od dva-tri akorda, i nadobudni studenti koji su naumili biti novinari i fotografi - i svojim oskudnim zanatskim znanjima stvorili mikrokozmos po svojoj mjeri. Većina njih upravo je tada, iz pozicije blagoslovljenih diletanata, dosegla svoje kreativne vrhunce: energiju i snagu radova koje su tada stvorili, rijetki su poslije uspjeli dosegnuti.

Ta simultanost zbivanja, ta kolektivna stvaralačka ekstaza, nevjerojatan presedan da se u gradu u kojem se u pravilu ne događa mnogo, odjednom dogodi sve - to je ono što me do danas nije prestalo fascinirati i intrigirati. Tu talent, zapravo, nije bio presudan, pogotovo ne umijeće: početak svega bio je u potrebi da se napravi svijet po mjerilima vlastite inteligencije, koja više nije mogla prihvatiti ustajalu tupost kasne faze socijalizma, u želji da se, umjesto u bari, kupamo u moru.

Riječ je o generacijskoj spoznaji koja tada, posve sigurno, još nije bila osviještena, no splet okolnosti nagnao je najdarovitije, najsenzibilnije među nama da uzmu u ruke ono čime su se već znali izraziti i da nacrtaju naše duhovno igralište.

Igor Mirković: "Sretno dijete" (Fraktura, 2003)

VREME (2004):
"Novi talas" je bio prevashodno zagrebačko-beogradska stvar, virtuelni parapokret izrastao na senzibilitetskoj srodnosti i eksplozivnoj kreativnosti relativno uskog, ali vrlo uticajnog i produktivnog sloja "zlatne socijalističke mladeži" najranijeg posttitoizma iz dva najveća grada SFRJ. Mirkovićev pozamašni istraživački trud u knjizi dolazi do punog izražaja, u njoj su izobilno zastupljeni svi bitni akteri scene: od Azre, Filma ili Haustora do beogradskog Paket aranžman trojca, sve sa njegovim potonjim derivatima. Takođe, dužna je pažnja posvećena Džuboksu i Poletu kao novinskim uzdanicama jednog prevratničkog senzibiliteta, kao i kultnim klupsko-koncertnim mestima: Kulušiću, Jabuci, Lapidariju, SC-u ili beogradskom SKC-u.

Za EX FILMOFILE  Anamnesis

Ljudožder vegetarijanac - Branko Schmidt

Medicinska igla, koja se na plakatu "Ljudoždera vegetarijanca" (2012) prijeteći nadvila nad jednom trudnicom s trbuhom do zuba, prilično slikovito ilustrira stravu i užas u najnovijem filmu Branka Schmidta, snimljenom prema istoimenoj knjizi pisca i liječnika (ginekologa) Ive Balenovića.

Naslov je to koji će doista šokirati žene, ako uopće skupe hrabrosti da mu se prepuste otvorenih očiju, a trudnice ga ne bi smjele vidjeti ni po koju cijenu, otprilike kao ni francuski horor "Carski rez" (2007) dvojca Alexandre Bustillo - Julien Maury, s razmjerno sličnim motivom na posteru (samo zamijenite iglu za škare).

Čak i kad u krupnom planu bolnog grčenja prilikom poroda izgledaju poput žilave, nepobjedive heroine iz Tarantinova "Kill Billa", trudnice u Schmidtovu filmu ne moraju izvući živu glavu ako zahvat obavljaju doktori zagrebačke klinike za ginekologiju i sterilitet, dr. Danko Babić (u glavnoj ulozi dojmljivi Rene Bitorajac) i njegova ekipa "diletanata" u bijelim kutama.

U "Ljudožderu vegetarijancu" glavni akter je noćna mora ljepšeg spola - neugodni i samodopadni ginekolog koji zgodne stažistice (Zrinka Cvitešić) hvata za stražnjicu i pokušava im (ra)širiti noge. Ako odbiju seks, javno ih sramoti i diskreditira pred kolegama, dovodeći u ozbiljno pitanje njihovu kompetenciju.

Manipulativni, nemoralni, bestijalni doktor, koji s plavom, zlatnom kosicom izvana uistinu ostavlja dojam kao da bi ga "svaka majka poželjela za zeta", sklon je i podmićivanju kolega za potrebe krivotvorenja medicinskih nalaza radi uklanjanja fatalnih propusta njegova odjela. Rijetki ga doktori u tome odbijaju - mnogi će uzeti šuškavu kovertu s lovom, pravdajući se da to rade iz "kolegijalnosti". "Što da ostanete bez licence ili odete u zatvor? Ovako svi sretni i zadovoljni", govori mu patolog (Mustafa Nadarević).

Ostvarenje Branka Schmidta skida doktorske rukavice i golom se rukom, bez straha, dotiče onoga što hrvatski film inače ne dira - korupcije i organiziranog kriminala. Sada Schmidt prebacuje fokus na drugu stranu injekcije - s narkomana koji ih primaju (Metastaze) na liječnike koji ih daju i igraju se boga odlučujući tko (ne)će živjeti. Moglo bi se reći da su se "Metastaze" (2009) bavile dječjim bolestima društva, odnosno da Schmidt tek sad prelazi na njegov tumor i zarezuje ga oštrim skalpelom.

Marginalci poput Krpe (opet Bitorajac) dječja su igra u odnosu na dr. Babića koji povremeno "operira" i na njihovu teritoriju, pije i uživa drogu na mutnim mjestima s "ćelavcima", uplaćuje listiće u kladionicama, itd. Tumor u "Metastazama" bio je benigan. U "Ljudožderu vegetarijancu" on je maligan i nagrizao je čvrste stupove hrvatskog društva, mostom povezane s kriminalnim miljeom.

Primjera radi, dr. Babić će za vlasnika "cajkaških" klubova (Emir Hadžihafisbegović) servisirati prostitutke iz bivšeg Sovjetskog Saveza i na njima obavljati ilegalne abortuse kad ih napumpaju redovni klijenti, "gospoda političari, generali, odvjetnici", a od rešetaka Remetinca čuva ga prijatelj (Leon Lučev) na vodećem mjestu u policiji.

Prirodne, opuštene izvedbe većine glumaca razbijaju stereotip o "teatralno glumljenom filmu". I režija je zanatski prilično moderna. Film posjeduje izgled dokudrame - Schmidt preferira dinamičnu kameru, kameru iz ruke, a pomak je napravljen i u kolornoj korekciji. "Ljudožder vegetarijanac" važan je ne samo za hrvatsko zdravstvo nego i za tuzemnu kinematografiju.

Marko Njegić (Slobodna Dalmacija)

P.S.
Zli dr. Babić obožava skupocjene automobile i satove, audio i video igračke, pije na litre alkohola i šmrče kokain, ubrizgava narkotike da bi uopće mogao zaspati, nema partnericu jer ga zanima samo seks, međutim, novina je što je on istodobno i "control freak": ne jede meso i do iznurenosti vježba u teretani.

U cameo ulogama pojavljuju se redatelj Kristijan Milić (policijski inspektor) i autor književnog predloška Ivo Balenović (patolog). Film je autentičan, na momente vrlo brutalan (sekvenca borbe pasa i abortusa ukrajinske prostitutke), bez većeg pretjerivanja - dovoljno je pogledati goste remetinečkog zatvora, jasno je koliko je društvo bolesno.

Za EX FILMOFILE  Anamnesis

Poletarac

Ptica leti preko sveta - cveće cveta (Poletarac).

Oblak leti preko neba - biće leba (Poletarac).
Lopta leti preko polja - zuji zolja (Poletarac).
Eho leti preko klanca - glas neznanca (Poletarac).
Torta leti preko stola - slatka škola (Poletarac).
Avion leti iznad glava - neko spava (Poletarac).
Roda leti iznad krova - deca nova (Poletarac).
Akrobata leti snažno - vrlo važno (Poletarac).
Cela zemlja leti, leti, a i zimi kad se seti. Crep, cipela, cucla, car...
POLETARAC prava stvar!

Timothy John Byford: The Fledgling (Poletarac) had been conceived as a true Yugoslav series, a film introducing a child to his homeland. I had included sequences from all six republics and both autonomous provinces, which meant a considerable amount of travel. One interesting sequence was following the River Sava from its source in Slovenia, through Croatia, Bosnia and Serbia to its confluence with the Danube in Belgrade, featuring Jovan Kolundžija and the Serbian String Quartet playing Handel's Water Music.

... That summer (1980) The Fledgling was entered for the Prix Jeunesse International Children's Television Festival in Munich and won first prize in its category. The programme had been praised for its use of sports personalities and musicians. The most complementary comment of all, though, came from the producers of Sesame Street, who had won the same award ten years previously: "Sesame Street is dead - long live The Fledgling".

Za EX FILMOFILE  Anamnesis / s posvetom Son of Manu, Lauri Mars i Sanchezu