Film Branka Belana "Koncert", remek-djelo je podjednako bez prethodnice koliko i bez nasljednika u hrvatskoj kinematografiji. Nadahnut "Građaninom Kaneom" kao primjerom visokostilskog filmskog romansiranja, Belan je (uz pomoć scenarista Vladana Desnice i snimatelja Oktavijana Miletića) napravio velefilm o Hrvatskoj XX stoljeća. Priča slijedi sudbinu jednog glasovira i neutaženu čežnju tjelesno, klasno i emotivno hendikepirane pijanistice koja čitav život nastoji ovladati tim ukletim predmetom. Tu simboličku realizaciju glavna junakinja Emica (Ema) neće doživjeti, čak joj ni socijalistička revolucija neće znati pomoći. Okrutnu novelu o nemogućnosti djelovanja, okružuje bujica dramskih zbivanja koja dolaze izvana, iz ratnih i političkih mijena koje potresaju mjesto radnje - Hrvatsku. Očiti filmski utjecaj Wellesa i književni utjecaj Krleže, stvorili su nešto posve neočekivano: film vrlo nalik senzualnoj raskoši Douglasa Sirka, autora kojeg Belan u ono doba uopće ne poznaje. (Hrvoje Hribar)
"Koncert" Branka Belana nije pobijedio na prvom pulskom festivalu 1954. godine; štoviše, na taj najiščekivaniji hrvatski film svoga vremena nakon premijere u Puli spustila se šutnja. Krivnja vjerojatno nije bila u Belanovoj režiji, čak ni tada (rijetki novinski osvrti hvalili su Belanovu mizanscenu i Miletićev rad s kamerom), kao ni u imenu scenariste, Vladana Desnice (u trenutku snimanja Koncerta još uvijek je bio pisac inkriminiran romanom Zimsko ljetovanje u kojem se, kako kaže pamtljiv citat iz jedne ondašnje socrealističke kritike "u 198 stranica partizani spominju samo jednom").
Kada je film nakon četvrt stoljeća počeo stjecati status klasika, koji mu je danas neupitan, moglo se učiniti da šutnja nije uzrokovana ideološkim i političkim razlozima jer u filmu naizgled nije bilo ničega neprikladnoga državnoj ideologiji. Međutim, upravo se u tome nalazi razlog orkestriranog ignoriranja Belana - upravo u apolitičnosti nalazio se najveći grijeh "Koncerta" u ondašnjem kontekstu.
Nije problem bio samo u tome da je gluma, često kritizirana kao ukočena, bila režijski svjesno vođena kao pokušaj primjene Brechtovih ideja o glumi; niti u montažnim elipsama koje su dodatno radikalizirale nemogućnost gledateljskog uživljavanja u fabulu filma; niti u namjernim promjenama stila u epizodama, u duhu modernističke parodije - nego ponajviše u tome da "Koncert" nije pristao uz ikakve ideologizirane obrasce, osim uz radikalan stav o samodostatnosti (filmske) umjetnosti.
Poratno vrijeme monolitne ideologije i petoljetki možda jest bilo na izmaku, ali stav "Koncerta" je nedvosmislen: bio je to film o umjetnosti, o glazbenici žrtvovanoj Velikoj Povijesti, koja odbija sudjelovati u Revoluciji i koja (kao i tramvajac na kraju Bauerovih Triju Ana) odabire osamljeni očaj umjesto proklamirane mladosti i radosti; film strukturiran kao koncert (epizode imaju ritam koncertnih stavaka); film za koji je jedina ideologija ona umjetnička; film koji je izravno optužio ideologiju kao instancu koja uništava ljudske živote, a nametnuti kolektiv kao ono što uništava individuu. Više od 55 godina kasnije "Koncert" je i dalje takav film.
Tomislav Šakić (koautor knjige Hrvatski filmski redatelji I.)
Za EX FILMOFILE Anamnesis
