Tajne veze: Felini - Bertoluči

"No, dakle, ko si ti?

Dio sam one sile što vječno želi zlo, a vječno stvara dobro..." (Faust)

Felini i Bertoluči svakim svojim filmom manijakalno tragaju za razlogom koji bi ih uvjerio da vrijedi živjeti. Broj filmova koji su snimili pokazuje da to nije lak posao.

Obojica usamljenici. Jedan fetišista, drugi depresivac. Ali, bez tog zrna (samo)uništenja, koje se kao tempirana bomba krije u njihovim fantazmagorijama, ne bi bilo slika koje su obilježile film.

Ono što ove kreativne drakule stilski sasvim ujedinjuje jeste - komformizam. Prisutan u skoro svakom filmu, onoliko koliko ga ima u Moravijinoj književnosti. Kod drugih, to bi bio fatalni promašaj, kod Felinija i Bertolučija to je ispomoć za šetnju po ivici noža. Brada na dječijem licu. Kao divna dojka bez bradavice.

Bertolučija interesuju usamljenici, kao što je on sam. Svi značajni filmovi koje je uradio govore o samcima, o "vukovima". Brandov samoubilački krik (jecaj) u "Posljednjem tangu u Parizu", seks kao spas od samoće, puter namazan na "vrata raja", sodomija kao bijeg iz nervnog logora. Brutalna poezija.

"Luna", antički komad o incestu, žrtva materinstva da voljeni sin ne bi ostao sam. Sodoma i Gomora, koje Bertoluči slika sa mirom onoga koji se preporodio u grijehu.

"Posljednji kineski car", "Mali Buda"... Strašno je biti sam, posebno kada te ljudi tjeraju u samoću. Kao kad eksterijer i enterijer zamijene mjesta. Kao kad živiš u komi, svjestan a bespomoćan...

"Dvadeseti vijek" - freska o istoriji koja jede ljude. O razlikama koje ih čine usamljenim. Fašizam i komunizam kao stadiji krajnje usamljenosti u mnoštvu? Jeli moguće da Bertoluči spaja ove dvije obale u blatnu kaljugu? Jeste. Uostalom, šta očekivati od čovjeka koji pije "Čaj u Sahari"?

S druge strane, maestro Felini proveo je čitav život u djetinjstvu. Hvale vrijedan izbor! Arhetipska žena koja promiče kroz njegove filmove ključ je za razumijevanje ove (dlakave) planine ega.

Znam i nemam potrebe da dokazujem (ko ne vjeruje - ne mora) da su te sisate, guzate, mesnate, bokate, široke, sladostrasne žene... zapravo samo pseudonim iza kog se krije sam Felini!

Umjetnik, inspirisan svojom materom, slika sebe u tim "majkama nad majkama", "ženkama nad ženkama". Sise za Romula i Rema. Pogled u svoju žensku stranu. U svoj zatomljeni, odnosno zaleđeni svijet mrtvog erosa.

Ah, bijah i ja u onim kolima koja se raspadaju od onanije mladih momaka, dok se njihov prijatelj davi među epskim sisama trafikantkinje. Samo nejasno je ko je tu Felini - sisata ili mladić? "Amarkord" - cvijet moga nemira! Prišt na najintimnijem mjestu.

Šetah sa Mastrojanijem (Felinijevim alter egom) duž ulica "Slatkog života", dahtah uz "Osam i po". Obiđoh beskrajnu prostoriju za ženskim fotografijama, (prepo)rodih se u "Gradu žena". Kad libido zamukne, zacvili nostalgija. "Streljački vod" violina iza truba.

Felini je magični realista. "Nemoj imati drugih bogova osim mene" - citat iz Božijih zapovijesti? Ne! Felinijeva poruka skrivena u snijegu gradića koji (ne)postoji izvan sjećanja (Amarkord). U kadrovima koji izgledaju kao fotografije na kojima su isti ljudi, samo sve mlađi.

Bertoluči se, pak, hrani očajem svojih junaka. On je hladan kao Marčelov pištolj u "Konformisti", dok se sprema da ubije svog učitelja. Nakon pucnjave režiser će pokupiti čaure i staviti ih u novi revolver...

Bernardo je krstonoša, kao i Felini. Svoja snoviđenja i noćne more on spokojno nosi, samo što njegovi sljedbenici zaziru od takvog mesije, jer im on ne obećava novi život. Šta više, ni sam u njega ne polaže velike nade.

Ali njegovi likovi su sizifovci. Uzaludno i besmisleno kotrljanje kamena iz početka, od nade do besmisla i nazad. Junaci, koji na putu kroz Saharu nastoje da se pronađu, pa ni zavejani u pijesku ne shvataju da je put bio nepotreban, već žele novu šansu.

Ne znam na filmu scenu koja bolje oslikava disoluciju čovjeka, od vezane mačke u čiji stomak fašista zabija svoju ćelavu musolinijevsku glavu. Utroba izbačena na usta ritualne žrtve plivala je cijeli 20. vijek kroz sve snimljeno, napisano, naslikano, odsvirano.

Felinijev dječak sa trafikantkinjih sisa iz "Amarkorda" koji bi ušetao u Bertolučijev "Posljednji tango u Parizu" zatekao bi tamo samoga sebe, samo mnogo starijeg i usamljenijeg. Ili obratno, ima li išta prirodnije od Branda iz "Tanga" koji sjedi na drvetu i urla felinijevski: "Hoću ženu! Hoću ženu!"

Problem je što je to mjesto već rezervisano. Naime, kad sam prvi put gledao "Amarkord", kao adolecent, shvatio sam da me nesretnik na drvetu jako potsjeća na nekoga ko će tek postati takav... Da, odavno se spremam gore (u jabuke)!

Tamo ću kao Felinijev naturščik da se oblizujem na mlađanu Mariju Šnajder.

Za EX FILMOFILE  Skaramuš