Poslijepodne: vrućina, omara - sunce udara ravno u tijelo, mozak, u sljepoočnice.
Siesta u nekom splitskom dvorištu, ljudi preživljavaju težak ljetni dan.
Zvizdan će proći, sve će se nastaviti dalje, ali... jedan će život biti ugašen.
Žrtva ovog običnog dana (a sasvim neobičnog!) nevina je ptica.
Njezina razjapljena, žedna usta optužuju: Zašto? Čemu?
Nizašto. Nizbogčeg. Tek iz puke dosade.
"Poslijepodne / Puška" (1967) igranofilmska je vježba Lordana Zafranovića. U njoj propituje korijene podsvjesnog zla. No to je zlo zapravo toliko uobičajeno, da je postalo svjesnim. U vrućem poslijepodnevu oronuloga gradskog dvorišta Mladić (Tom Gotovac) zabavlja se gađajući zračnim oružjem predmete oko sebe.
Dramaturški nerv unosi Dječak, koji mu donosi nemoćna vrapca kao metu. Na kraju, ubijanjem i mrcvarenjem ptice, iskazuje se sva iracionalnost zla zaslijepljena vrućinom u dokolici besmisla.
Između svih Zafranovićevih minijatura tj. kratkih filmova iz klubaške faze, ova je ponajviše "zafranovićevska". Lica starica, grudi žena... muha na mrtvome vrapcu - poetika sasvim njegova. Jer, tko će u istoj sekvenci moći spojiti ono najuzvišenije i ono najprizemnije.
Sunce u zenitu - raspadanje strvine, baš to je "Poslijepodne / Puška".
Marijan Krivak - Zapis br. 68 (HFS)
P.S.
Poznati su vam kadrovi s Tomom Gotovcem i zračnim oružjem? Koristio ih je, nekoliko godina kasnije, Lazar Stojanović u filmu "Plastični Isus".
Za EX FILMOFILE Anamnesis
Ovo kratkometražno remek-djelo jedno je od najboljih Lordanovih ostvarenja. Kamijevski urađeno, sa nijemom posvetom njegovom "Strancu".
OdgovoriIzbrišiIma Zafranović te gotovo nijeme katarze u svim svojim filmovima. Ponekad one eksplodiraju kao u čuvenoj sceni u autobusu iz "Okupacije u 26 slika", ali češće ostanu u pokretu, pogledu, riječi, pucnju...
"Pušku" posmatram kao umjetnički manifest mladog Zafranovića kome je ostao vjeran kroz cijelu svoju kinematografiju, koja je najintimniji omnibus o čovjeku u (hladnom) svijetu. Mali-veliki film!