Boga mu poljubim!

Ako ste živjeli bilo gdje u SFRJ sedamdesetih godina, a nije vam poznata fraza "Boga mu poljubim!", to je dovoljno pouzdan znak da ste, tokom čitavog tog perioda, ili bili u komi, ili eventualno - niste imali televizor...

U starim je bajkama sva blaga svijeta dobivao onaj tko bi znao odgovor na nemoguće pitanje. Recimo: Kako se zvao čovjek koji je svake godine zimovao u Baden-Badenu? Odgovor na ovo pitanje znao je svatko s televizorom u kući između 1973. i 1980., ali bajke uvijek govore o prošlosti koja je zaboravljena i za koju uopće ne znaš niti da se dogodila, pa danas, u ovoj bajci, malo tko će znati da se taj što je zimovao u Baden-Badenu zvao Vasa S. Tajčić, kućni prijatelj porodice Petrovića, a možda i davni ljubavnik stare Snežane Nikolajević, predratne beogradske gospođe s porijeklom, čiji je jedini stvarni problem bio što ju je zapao zet Rodoljub, seljak po starini i provincijalac po duhovnom statusu koji nikada neće shvatiti grad i njegova pravila, ni finese finog ponašanja.

Nikolajevićkina kćer Olga pošla je za njega jer je bila mlada i blesava, rodila mu je sina Borka, ljutog pubertetliju, a on je njoj i njezinoj majci uspio priuštiti jednu jedinu životnu pogodnost dostojnu građanskog doma: kućnu pomoćnicu Tinu, studenticu iz unutrašnjosti, lišenu svakog dara za pospremanje stana.

Serija Pozorište u kući bila je prva i posljednja građanska priča u povijesti jugoslavenskih televizija. Nastala je prije planetarne pojave sapunskih opera, ali je trajala godinama i na nevjerojatno elastičan i prilagodljiv način pratila je život prosječne jugoslavenske urbane obitelji.

U dramaturgiju Pozorišta u kući uklapale su se sve društvene i politične promjene, svi događaji, potresi i prevrati, a jednom se, pred Svjetsko prvenstvo u Njemačkoj, kao gost u kući Petrovića pojavio i Miljan Miljanić, selektor fudbalske reprezentacije, koji je svom starom prijatelju Vasi S. Tajčiću napravio veliki plezir ili je Vasa plezir napravio Miljaniću, to je zapravo neizvjesno, ali prošao je Miljan junački kroz cijelu epizodu i uopće nije ispao budala jer su Radivoje Lola Đukić i Novak Novak bili takvi scenaristički majstori kakvi bi u svoju priču mogli uklopiti i nemogućije likove od stvarnog lika našeg fudbalskog stratega.

Kako se živjelo u domu Rodoljuba Petrovića? Ni bolje, ni lošije nego u domovima većine Jugoslavena. Naime, sedamdesete su bile posljednje naše godine u kojima se stvarno moglo govoriti o prosječnoj porodici jer se nismo bili podijelili na bogate i siromašne i jer je kolor televizor bio simbol socijalnog statusa, ali su do njega mogli doći i oni koji su imali puno djece i koji su zapravo bili siromasi. Tek s pojavom golfa podijelili smo se na one koji su mogli kupiti golf i one koji do golfa nikad neće doći.

Rodoljub Petrović vozio je Fiću, sanjao je o Fijatu 1300, a kućnu pomoćnicu Tinu mogao je držati jer mu je Tina u isto vrijeme bila i podstanarka, pa su se troškovi prebijali. Porodica je, uključujući Vasu S. Tajčića, bila strasno bliska i prepoznatljiva, kakva nam više nikad, ali baš nikad, neće biti ni jedna jedina televizijska i filmska porodica. A kada bi Petrovićima u posjetu došla baka Vuka iz Pržogrnaca, pola se Jugoslavije sramilo kroz smijeh jer je pola Jugoslavije imalo neku baku seljanku koja je služila samo tome da donosi krumpire, suho meso i sir i da joj se otkida i prodaje komadić po komadić imanja kad god se želi kupiti auto.

Na odjavnoj špici (video) tužnim je glasom pjevao Vlastimir Đuza Stojiljković: Još jedan prođe dan uzburkan k'o more, duž pustih ulica svetiljke već gore, nek' srce umorno željno mirnih snova, sada tiho plovi kroz ovu noć...

Bio je to mali, skoro nevidljivi prelaz od televizije do života.

Miljenko Jergović: "Historijska čitanka" (knjiga kolumni, 2000)

Za EX FILMOFILE  Anamnesis