Ako su Kopolini "Kumovi" priča o materijalnom usponu i moralnom padu američkog društva kroz prizmu uspona i nestanka jedne mafijaške porodice, onda su Mihalkovljeva "Varljiva sunca" priča o spaljivanju duše ruskog čovjeka (i ljudi uopšte).
Priča o umovima i dušama raspolućenim između dva zla - svog i tuđeg, a zapravo uvijek zajedničkog.
Borba je to između ljudi i tirana koji se seru po glavama onih čije su sudbine gospodari, kao što to na svoj monstruozan način čini drug Koba ili kao što to na farsično banalan način, ali ništa manje uvredljiv po dušu, čini njemački pilot - novi "nadčovjek" - doslovno se serući iz aviona po glavama onih koje je došao da istrijebi.
Kao što veliki vođa žrtvuje generacije mladića tek stasalih za libido ili pušku, kao što je prethodno pobio (prije esesovaca) hiljade zatvorenih oficira po gulazima (koristeći čak i njemački napad da ubrza egzekucije), kao što diže u zrak most koji je zadnja šansa izbezumljenim ljudima i životinjama za bijeg ispred zla igrajući se Boga, tako i ostrašćeni gospodari Trećeg rajha ubijaju svoje roblje tretirajući ga poput muha ili egzotičnih životinja.
Između ideologija, između borbi tirana za prvenstvo (jer oba svjetska rata bjehu i to!) kao listovi na vjetru povijaju se ljudi. Koji pate, vole, mrze... Koji ne mogu da ostvare život.
Tri su specifična nivoa na kojima Mihalkov gradi nastavak svog kultnog filma, inteligentno sprečavajući da se film pretvori u puke masovke sa hiljadama granata, bombi, iščupanih udova (mada toga, naravno, u ovakvom filmu mora biti).
On zadržava lični pogled na rat i tirane. Stalno vračajući priču na ljude u ratu, Mihalkov uspijeva da zadrži Čehovljevsku atmosferu u pojedinim dijelovima filma, koja je gospodarila i prvim dijelom.
Sam film sastavljen je od nekoliko filmova. Autor ne protrčava kroz rat. Sve priče su naratorski i dramski potpuno uklopljene u jedinstvenu priču, a mogu da funkcionišu i kao zasebne cjeline.
Dramaturški gledano, film povezuju tri lika: Kotov, njegova kćerka Nađa i NKVD-ovac Mitja - koji se (iz različitih pobuda) traže po frontu.
Vatra je "zaštitni znak" ovog dijela filma. Sve se spaljuje: ljudi, osjećaji, crkve, stoka, zemlja, trava, voda, vazduh... A opet, nakon svega ostaje utisak intimnog pakla. Homo sapiensi koji u tamnim stranama svoga duha izgledaju kao čudovišna parodija sopstvene rase ili njena pobačena stvorenja.
Mihalkov ostaje vjeran svom stilu da u najtragičnijem pronalazi smiješno i da u najkomičnijem pronalazi tragiku. Apsurd kao život. Iz tog stila (koji neki ne podnose, a ja ga obožavam) reda se niz upečatljivih scena:
Ubijanje preostalih zarobljenika u Staljinovom logoru dok iznad glava grme njemački avioni; Kotov koji sanja kako u svojoj dači u rođendanskoj torti davi druga Staljina lično; Staljin koji na primjeru muhe koja je sletjela na krišku hljeba namazanu džemom objašnjava svoju strategiju vlasti; Mitja koji na zahtjev vođe svira tango dok se odlučuje o njegovoj sudbini...
Raspamećeni i uzaludni sukob naroda i komsomolaca - puka i ideoloških vjernika - na mostu preko kog bi jedni da bježe u život, a drugi da se vrate u smrt, dok ispod mosta NKVD-ovci već postavljaju mine koje će i jedne i druge pretvoriti u kašu mesa i kostiju; njemački pilot koji u niskom letu iz aviona pokazuje golu guzicu poniženim i unakaženim nesretnicima i dobija signalnu raketu u dupe (?!)...
Nevjerovatne oči Cigančice čije roditelje ubija nervozni njemački vojnik, koja pleše oko leševa roditelja ne znajući kako da se ponaša pred blizinom smrti (užgaće i nju vatra!); direktor internata koji se piša u gaće pred drugom na visokoj funkciji; kćer koja odbija da zaboravi (ili bar da se pravi da je zaboravila) rođenog oca po ma koju cijenu; šofer enkavedeovca koji prisluškuje svog gospodara, jer je važniji od njega u tajnoj hijerarhiji...
"Kupanje" u čeliku golobradih a žrtvovanih vojnika, koji se sa jednim topom suprotstavljaju njemačkoj tenkovskoj diviziji; vojnik koji radujući se dolasku "ruskih tenkova" dobija u ruke - Hitlerovu sliku; žena koja se sveti silovateljima u štali u kojoj će kasnije (u znak osvete) biti spaljeno sve što se kreće i diše u selu...
Nađa koju, u jednoj od najbriljantnijih scena koje je Mihalkov ikada snimio, u vodi pred blizinom smrti krsti umirući pop; Kotov i njemački vojnik koji preživljavaju pad bombe na crkvu (koja se prethodno "slučajno" otkinula sa njemačkog aviona); bomba koja se zabija u bijelu, sred mračne prirode svijeta, izniklu crkvu - kao što nož ulazi u utrobu djevojke ili djeteta...
Ili da izdvojim poetičan kraj filma - umirućeg vojnika, tenkistu pretvorenog u željezo iznutra i izvana, koji moli bolničarku da mu pokaže grudi jer nikada nije vidio ženske sise... Ženska bjelina, krhkost i poezija u moru čelika koji je prekrio zemlju i nebo, usred ubijene prirode. Usamljeni eros kao korijen (malecne) nade za opstanak.
Ovaj film nose glumci. Ne jedan, dva ili pet, već pedeset. Ne pamtim kada sam gledao film sa toliko glumačkog adrenalina i umijeća. Zatim briljantna (malo je reći) fotografija, pa majstorska montaža Miće Zajca. I na kraju, Mihalkov...
Poltron koji muze pare od političara i diktator u duši - kao što kažu njegove kolege? Talentovani plaćenik koji se dodvorava Zapadu i "ismijava" Crvenu armiju, a herojski otpor na čelu sa drugom Kobom pokazuje (na početku rata) kao totalni užas i raspad bilo kakvog sistema (sem partijskog, naravno) - kao što kažu razočarana udruženja boraca (zvuči poznato)? Ili previše "ruska istina" o prirodi i pravim pobjednicima Drugog svjetskog rata - kao što se to između redova može pročitati u zapadnim kritikama filma, koji je tamo maltene prećutan?
Ja, pak, mislim da su "Varljiva sunca" sjajni filmovi (svaki na svoj način), a Mihalkov jedan od najboljih ruskih filmskih autora. Talenat se ipak ne može dobiti dekretom i rođenjem. Njegova imaginacija i osjećaj da dune u prašinu i izvadi "čarobnu lampu emocije" jedinstvena je i u "Egzodusu".
Ko nije gledao prvi dio filma neka ga pogleda. Važan je za nastavak, bez obzira što mogu da funkcionišu i kao zasebne cjeline. Ko je gledao prva dva dijela - pogledaće i treći. Kladim se u svoju (slovensku) dušu!
Za EX FILMOFILE Skaramuš
Ratni film, a poetičan od prvog do zadnjeg kadra!
OdgovoriIzbrišiKao što reče jedan kontroverzni umjetnik: "Metafora odvaja umjetnost od običnog života". Ovaj film je živi dokaz za to.
Samo u umjetnosti sva tuga svijeta može stati u dva oka - kao što su oči malene Ciganke...
"Samo u umjetnosti sva tuga svijeta može stati u dva oka - kao što su oči malene Ciganke..."
OdgovoriIzbrišiIli u ključeve stana u Minsku golobradog pitomca Kremaljskog puka, zabijene u gusjenicu tenka koji ga je pregazio...
Ili u otkucaje ručnih satova koji remete sablasnu tišinu bojnog polja nakon bitke, kucajući umjesto srca neiskusnih boraca...
Ili u bjelinu snijega koji počinje padati, prekrivši nevinu mladost poslanu u smrt.