ZEMLJORADNIČKA ELEGIJA
Pastorala "Ljeto Marije Vojnove", prvi dio dokumentarca "Marija", diplomski je film Aleksandra Sokurova - nakon što je pripremljeni rad "Usamljeni glas" (kasnije njegov debitantski film) odbijen od strane cenzora, kao suviše mračan i pesimističan.
Poslije devet godina Sokurov se vraća u selo Vedenino, kako bi "popunio praznine" iz prvoga dijela i zaokružio priču - filmski rekvijem za zemljoradnicu Mariju.
Postoji li ruska duša na prijelomu milenija? Potrebuje li umjetnost, posebice ona filmska, u 21. stoljeću uopće nešto tako arhaično kao što je ruska slavjanska umjetnička duša?
Da! Postoji ruska duša za prijelom milenija. Ta se anima, psyche svjetske kinematografije u suvremenosti utjelovljuje u Aleksandru Sokurovu! Ista je, kao takva, potrebna i u epohi digitalne desublimacije svega postojećeg. Nadalje, je li Sokurov doista pravi nasljednik velikog Andreja Tarkovskog? Sredinom sedamdesetih sam je Tarkovski postao neslužbenim mentorom mladoga Sokurova, tijekom njegova školovanja na VGIK-u, čuvenoj sovjetskoj državnoj filmskoj školi. Pomogao mu je da prebrodi cenzorske stege i slobodno otpusti svoj neupitni talent.
U mnogočemu prepoznaju se i zajednički motivi kod ove dvojice autora: sklonost vrlo dugim kadrovima; prirodni nastupi i iskazi njihovih glumaca; gotovo metafizička uporaba prirodnih zvukova i glazbe; zainteresiranost obojice autora za bitna pitanja ljudske egzistencije i stanja ljudskog duha i duše. Parabola o ruskoj umjetničkoj duši, dakle, primjenjiva je na oba autora...
Ipak, ne treba ih uvijek iznova supostavljati jednog uz drugoga. Tarkovski je neponovljivi genij par excellence. Aleksandar Sokurov autor je navlastite kreativnosti. Kinematografija kao ozbiljno umjetničko nastojanje - pa i u svjetskim razmjerima - u njemu ima iskrena i važna autora.
Ulomak: Putovanje ruske duše (Vijenac)
P.S.
Približava se venecijanska Mostra, s njom i novi film Aleksandra Sokurova "Faust" - posljednji nastavak tetralogije o korupciji i moći.
Za EX FILMOFILE Anamnesis
Poetika Sokurova sasvim prati Tarkovskog...
OdgovoriIzbrišiKontrapunkt, sudar različitog (pitoma priroda i Marijine ruke), slike kao sa platna slikara naivaca, kao dokumentarna fikcija. Ritam filma je spor kao i ritam života. I, što je naobično važno, u tom Sokurovljevskom stilu koji je (za)dat od "patrijarha Andreja": ništa se ne dešava slučajno. Baš ništa!
Upotreba metafore, koja čini razliku između života i umjetnosti, kod Sokurova je ključ za filmove, za "tajno blago podteksta". Taj metaforizam ukorijenjen je u religiji, filozofiji, ruskim književnim klasicima i naročito - slikarstvu.
Otuda "Marija" jeste pravi mali filmski esej, koji bi se mogao gledati i podijeljen u slike-kadrove na nekoj fotografskoj ili slikarskoj izložbi, kako bi svako za sebe složio priču...
Ako se bolje pogleda, kada bi maknuli Mariju iz pejzaža, ta priroda više ne bi bila ista. Kao ni ovaj film bez Sokurova.