Za kino i TV - Arsen Dedić

"Filmska je muzika poput malene lampe što se smješta iza ekrana da ga zagrije."

(Aaron Copland)

"Kad pred sobom imamo autorsku zbirku filmske i televizijske glazbe iz duljeg razdoblja, a da se to ni po kakvom manirističkom detalju ne da zaključiti, onda to ukazuje na važnu okolnost: skladatelj je imun na izvjestan imperativ mondenosti... Nepristajanje na (takav) način razmišljanja odaje kompozitora Dedića kao autora kome je prvenstveno do glazbe same...", zaključuje Nenad Miletić u tekstu iz 1989. godine koji prati prvu antologiju posvećenu filmskoj i televizijskoj glazbi Arsena Dedića (Muzika za Film i TV).

Gotovo dva desetljeća poslije slušatelj nove (i znatno proširene) zbirke, jednostavno nazvane Za kino i TV, može se u potpunosti složiti s prethodnim mišljenjem, a posebno posljednjom tvrdnjom. Jer, ono što se slušatelju, koji je vidio barem dio filmskih i televizijskih uradaka za koje su te partiture nastale, odmah se nameće zaključak da Dedićeva glazba sjajno funkcionira i kao autorski dio filma i kao zasebno djelo.

U filmu se ona jednostavno stapa sa slikom i osjećajima gledatelja, dok zasebno stoji poput samosvojna djela, koje se, za razliku od mnogih soundtracka, sluša s lakoćom. Učinkovitost tu nimalo ne čudi, jer je Arsen Dedić već od gotovo sama početka karijere nastojao obuhvatiti što više umjetnosti, posebno onih vizualnih. Njegov slikarski pogled na veliki i mali ekran u sebi sadržava kako iskustvo akademskog glazbenika, tako i umjetnika koji pomno bira temu. Naime, filmski skladatelji dobri su tek kad filmsku temu dobro čitaju.

Kolekcija obuhvaća razdoblje od tri i pol desetljeća - od Vrdoljakove serije Prosjaci i sinovi iz 1972. do prošlogodišnjega filma Nikole Stojanovića Belle Epoque (ili Posljednji valcer u Sarajevu). Pritom možemo zaključiti da je i u dalja dva desetljeća, koliko je proteklo od spomenute antologije, Dedić ostao "imun na imperativ mondenosti". Naime, usprkos stanovitu stilskom rasponu te aranžerskim i producentskim mijenama, njegov je rukopis stalan i postojan. Ono što ga odlikuje jest i uspješno odolijevanje izazovima da postane odveć mračan, razigran - dramatski ili sladak. Uvijek je to glazba koja ima raskoši i elegancije, ali i jednaku dozu odmjerenosti, razuma i duha.

Posve očekivano (bez obzira na kronologiju), izdanje započinje glazbom iz Vrdoljakovih Glembajevih, filmskom partiturom jednoglasno ocijenjenom kao "najbolja hrvatska svih vremena". (video) Zasluženo, zaključit će po tko zna koji put slušatelj, jer način na koji Dedić tu majstorski parira Krležinu predlošku ide znatno dalje od pukog razumijevanja teksta i gotovo nadopisuje nove stranice, vješto ostajući skriven iza vizualne komponente filma.

Sam naslovni motiv Glembajevih u sebi sublimira dva stoljeća gomilanja bogatstva, hladnokrvna pretvaranja ljudske krvi u zlato i privid dostojanstvena života obitelji ogrezle u zločin i nemoral. U svoj raskoši i širini teme nepogrešivo se osjeća gorčina i teški jamb zločina, jedinoga smisla tog prosperiteta. On postaje bit glembajevske krvi, njihov temeljni nagon i urođeni motiv života. Maestralni Valse triste tu nas vraća u predratnu 1913. godinu, u palaču Ignjata Glembaja gdje se uz zvuke valcera evocira prošlost, dok se u znaku prividno solidna blagostanja opraštaju gosti. U središtu svega toga stoji Leone, čija se svjetlina venecijanske krvi ogleda u liku Beatriče (Beatrix), ali koji se istovremeno ne može osloboditi otrova glembajevske krvi. Savršen je to format za Dedićev umjetnički svijet što vječno bježi od jednostavnosti i u svemu dobrome traži navještaj tame, a u gorčini naznake slada.

I nastavak zbirke, koji uglavnom donosi stil kojim prevladava širina pogleda, ukazuje na to da Dedić komponiranju za film i televiziju prilazi razmišljajući o bojama, a ne melodijama. Bilo da je riječ o guignol-verglaškom ugođaju glazbe za Povratak Katarine Kožul, dječjem svijetu Tajne starog tavana, pastorali Prosjaka i sinova ili urbanoj raskoši Donatora, lirski senzibilitet tu s lakoćom prelazi u dramatiku, a nevini svijet u teška promišljanja. Iz partiture za seriju U registraturi tu je tema Laura, koja je u međuvremenu stekla status klasika, te naslovni motiv kojim se dotiče kovačićevski besmisao života. Tek glazba za serijal Jedrima oko svijeta donosi razumnije mijene ljepote i dramatike krajolika, što se pretaču u tipične pjesme bez riječi.

Ako će kompletisti prigovoriti izostanku nekih filmova i serija (riječ je, ipak, o opusu od čak tridesetak igranih, dvadesetak dokumentarnih i desetak animiranih filmova te tridesetak televizijskih serija i drama), fragmenti nekih partitura ostavit će slušatelja željna još, s pitanjem nije li monumentalni opus filmske i televizijske glazbe Arsena Dedića zaslužio reprezentativnije i opsežnije izdanje.

Na kraju, ako je san svakoga filmskog skladatelja napisati glazbu koja može stajati i samostalno te, pritom, uzburkati osjećaje i gledatelja i slušatelja - onda je Arsen Dedić odavna dosegnuo taj ideal.

Velimir Cindrić - Vijenac br. 380 (Matrix Croatica, 2008)

Za EX FILMOFILE  Anamnesis

Moderato cantabile - Peter Brook

ARSEN DEDIĆ: Za pjesmu "Moderato cantabile" nadahnuo me je istoimeni čarobni film Petera Brooka koji je snimio po scenariju Marguerite Duras, s predivnom Jeanne Moreau i Jean-Paul Belmondom.

U toj priči o nezadovoljnoj kućanici, Jeanne Moreau je vodila dijete na satove klavira gdje svira sonatinu Antonija Diabellija. Tu istu sonatinu i ja sam svirao kao početnik na klaviru i učenik Fredija Došeka.

Skladajući pjesmu 1963. godine, uzeo sam prva četiri takta te Diabellijeve skladbe - ne kao plagijat, nego kao citat - da me podsjeti na film, i onda sam dalje nastavio svojim slijedom.

P.S.

Linkovi za download filma Petera Brooka: "Moderato cantabile" (1960) nalaze se u komentaru.

Za EX FILMOFILE  Anamnesis

Nacionalnost: Arsen I

Kuća pored mora (X)

Raznesene valima i vjetrom

tu su tople ruševine ljeta

na rubu napuštenog mora

i jednog izgubljenog svijeta.

Ničeg nema, ničeg nema

od tebe, od mene.

Ostala je samo prazna kuća

malo stvari ljetovanja našeg

na stolu novine još leže

sa nekim datumima jula.

Naša ljubav sad se ruši

kao pješčana kula.

Zašto mi je toliko važan čovjek koji je napisao gore navedenu i, po ličnom utisku, najbolju šansonu koju su ove uši čule? Zato što je Arsen Dedić istiniti mit. Zato što je pjesnik, muzičar, filozof i dramaturg, sociolog. Zato što je hroničar bezbrojnih života koji su se svršili ili još traju. Zato što je pisac nekrologa koji liče na najbolje trenutke života. Zato što je govoreći o sebi govorio o meni, tebi, njima, nama... Zato što je neporecivi dokaz da postoji sistem vrijednosti koji se ne da narušiti lošom politikom, uništenim obrazovanjem ili potpunim slomom romantike.

Okus soli (X)

Sa okusom mora, sa okusom soli

na usnama žarkim, u kosi i koži

ti si došla iz vode da se pružiš kraj mene

došla si tu, praćena suncem.

U okusu mora, u okusu soli

ti nosiš gorčinu svih onih stvari

što sam volio davno i izgubio negdje

svega onog što traje daleko od nas.

Zamislite Brelovu poeziju, dodajte Aznavurovu sugestivnost, zapaprite Okudžavinom dramatikom, umiješajte Endrigovu jednostavnost i prelijte sve to južnjačkom melanholijom. Eto Arsena! Zarobljenog i u isti čas odbjeglog u šansonu. Junaka bezbrojnih književnih djela, od krimića, antike do satire, koji sve ove godine anonimno živi u tijelu vječnog mladića iz Šibenika. I još zaluta u lokalno kino, i još čeka dolazak brata mornara sa pučine. I gleda oči majke. Arsen je demantovao čak i svoje urokljive pjesme:

Balada o prolaznosti (X)

Kad lutali smo svijetom kao raspršeno sjeme

govorili smo sebi: To je za neko vrijeme.

I ne znajući da smo na izgubljenom brodu

mi vikali smo: Kopno, a gledali smo vodu.

Dok vjerovali još smo da samo put se mijenja

mi rekli smo si: Zbogom, govoreći: Doviđenja.

Dugo mi je izmicalo saznanje šta je to što me nagonski tjera da slušam Arsena, praktično od djetinjstva. Još dok sam krišom iščitavao hrpe knjiga složenih u uglu sobe moje babe (od Mir-Jam, Marije Jurić Zagorke, pa do "ozbiljne" literature - Kronina, Šoa, itd.) koja je tepala Arsenu: "Dragi moj klempo" i zaneseno slušala njegove pjesme na radio-gramofonu. Nisam mogao da definišem ni kasnije, dugo, šta je to u njegovom stihu, glasu, nastupu što me "smlati" svaki put kada čujem uvodne tonove pjesme. A onda, iznenada, nakon propale (prve velike) ljubavi, sjedeći u nekoj kafani punoj profesora, zgodnih dama, studenata, "zdravih radnih snaga", ali i polusvijeta, uz naftaricu koja je koliko-toliko grijala, ponovo sam preslušao jednu od meni najdražih pjesama najboljeg muzičara među pjesnicima i najboljeg pjesnika među muzičarima:

Ni ti, ni ja (X)

Ni ti, ni ja to nismo mogli znati

ni ti, ni ja da tako bit će sve.

Jer što da znaš o noći dan dok traje

o praznoj zimi kad ljeto još je tu.

Al uvijek ima treći, taj treći koji zna

sve one prave riječi što nisam znao ja.

Ni ti, ni ja to nismo mogli znati

na krivu kartu da stavit ćemo sve.

Ni ti, ni ja to nismo mogli znati

ni ti, ni ja da takav bit će kraj.

Fatalizam je moj ključ za Arsena! Svakodnevni put zabluda. Lavirint koji je strašan i u isto vrijeme izazovan jer nudi nadu koliko i neki loz ili srećka na lutriji na kojoj nikada ne dobiješ glavnu nagradu, ali ponekad zaradiš polog da uplatiš tiket i tako život ide dalje. Možda bi sve to zvučalo drugačije, manje naglašeno i sugestivno da nije Arsenovog glasa smještenog između strasti recitatora i poze šansonjera. I poezije koja koketira sa crnilom Bodlera i nježnom tragikom Brela. Arsen bi mogao da nastupi iznenada na kraju neke crkvene molitve umjesto hora ili da se pojavi usred zadimljene kafane u sitne sate. Da grijehom pospe vrlinu i da vrlinu pretvori u grijeh koji će(mo) ponavljati više puta do kraja života.

Moderato cantabile (X)

Rijeka donosi jesen

dugo umire grad

i u nama toliko ljeta

mi smo siročad svijeta.

Reci da li ćeš noćas

moći ostavit sve

svoju kuću, navike, ljude

i poći a ne znati gdje.

Neka svi mržnjom isprate nas

ali draga život čeka sad je čas

čitav svijet bit će tvoj novi dom

neka kažu avantura je to.

Tu je i utjeha koja fatalizam čini ljudskijim. Trenuci (kratkotrajnog) prosvjetljenja izrečeni sugestivno i ljubavnički:

Vlakom prema jugu (X)

Spremam sreću za te i budućnost drugu

krenut ćemo draga vlakom prema jugu.

Ostaviti dane i godine posne

kao davno nekad brzim preko Bosne.

U tom kraju više nećeš sresti tugu

stići ćemo sunce vlakom prema jugu.

Samo vjetar s mora ljubit će ti lice

kad krenemo jednom s ove raskrsnice.

Dakle, fatalizam - predodređenost čovjeka za profesiju, ljubav, ideale... Arsen pjeva o tome da svijet, da usud bira čovjeka, usprkos samozavaravanju da smo potpuni vlasnici svojih sudbina. U licu uz koje si se budio (ili želio buditi) pronalaziš razloge zašto je sve tako moralo biti. Kako ćemo znati?

Sve te vodilo k meni (X)

Sve te vodilo k meni iz daljine, iz mraka

sve te vodilo k meni već od prvih koraka.

Mada ništa nisi rekla ja sam znao, ja sam znao

iz tih kretnji i porijekla sve je isto, sve je kao.

Sve te vodilo k meni, tvoje oči i usta

tvoje ljubavi mrtve, moja loša iskustva.

Mi smo bili na početku istim vinom opijeni

i kad si išla krivim putem sve te vodilo k meni.

I onda jednog dana osjetiš da te žene više ne gledaju - onako. Odnosno da postaješ zanimljiviji osobama koje si zadnji put fetišizirao u ranoj mladosti (pubertetska sklonost ka starijima!). Oči počinju da suze na promjenu vremena, momci-dječaci koji su se prije sklanjali sada ti se unose u lice. Zaboravljaš refrene pjesama, počinješ da pričaš sa ljudima, a grozničavo pokušavaš da se sjetiš kako se dotična osoba zove. Džemperi postaju obavezni, paziš šta jedeš i groziš se promjena kreveta. Postaješ sentimentalan, navraćaš kod psihoterapeuta. Telefon nikako da zazvoni, počinješ sve više da cijeniš životinje. Sve češće pogled u novinama zaluta u čitulje...

O, mladosti (X)

Poklanjala si al' si krala

i nevjerna si bila ti

ne, suviše mi nisi dala

o mladosti moja.

Pa zbogom, budi bolja s drugim

i daj mu više nježnosti

jer to je ništa što ja gubim

o mladosti, mladosti.

Za EX FILMOFILE  Skaramuš

Nacionalnost: Arsen II

Slučajni susreti sve više izgledaju kao sudbina, mada bih se samo koju godinu prije zakleo da se radi o klasičnom pretjerivanju. Negdje blizu gatanja ili gledanja u šolju kafe. Slučajna priča sa nekom djevojkom koja u čekaonici ili busu nije imala drugo mjesto da sjedne. Treba da se nađe s nekim - riječ po riječ. Smije se na par starih štosova, kaže: "Duhoviti ste". Taj neko je čeka, prije pozdrava brzi polušapat: "Zapamtila sam vaš broj, a moj je...". I svijet bar taj dan izgleda manje crn.

Djevojka iz moga kraja (X)

Provela je noć na putu kojim kreću od davnina

naši snovi prema svijetu s Perkovića preko Knina.

U očima njenim more, svjetluca joj sol u kosi

ona neda da je slome, otima se i prkosi.

Djevojka iz moga kraja, na usnama njenim kušam

okus prvih poljubaca, okus prvih oskoruša.

Ona pamti davne riječi, slatke boje zavičaja

ima želju da me liječi, djevojka iz moga kraja.

Lutanja sve hladnijim gradom u predvečerje. Sve manje interesantni filmovi u praznim bioskopima sa polurazvaljenim stolicama, fišek kestenja, vještački mirisi ljudi koji su iz nekog neobjašnjivog razloga baš te večeri sretni. Pogled u malu kafanu sa druge strane ulice, čaj sa rumom i...

Razgovor s konobarom (X)

Vraćam se k'o svake noći, svršilo se sve po starom

još me čeka zadnje piće i razgovor s konobarom.

On te priče ne razumije, ništa ne zna o samoći

ne stižu ga moje riječi, smiješi mi se ili toči.

I tako, on me pušta da do jutra monologe svoje vodim

on je samo dobar barmen, ja sam pijani gospodin.

Nedeljne šetnje (sve rjeđe zbog viška sentimentalnosti) po groblju, obilazak mjesta na kojima su se desile najvažnije stvari jednog prošlog života, recimo - prvo uspravljanje na noge bez ičije pomoći, prvo mirisanje ženskih grudi na vrelim dlanovima, prva pijanka poslije ispita na faksu. Osjećaj da šetaš (odavno uginulog) psa po praznom parku gdje odavno nema poznatih ljudi.

Prva ljubav (X)

Tko mnogo daje, malo prima

ti ništa ne znaš mala moja

večeras pijem u čast prve

od svojih ljubavi bez broja.

I tako dalje teku sati

za ovaj život mi smo slabi

jer tu se uvijek neko nađe

ne daje ništa, a sve grabi.

Naravno da uvijek postoje vrata na koja se može zakucati. Svjetlo u prozoru stana ili kuće u koju već dugo nisi ušao, a možda bi tamo dobio piće, osmijeh ili obično ljudsko saučešće? Možda utjehu? I kreneš bezbroj puta, pomisliš da ćeš baš na toj stanici izaći, kupiti buket ruža, pozvoniti: "Dobar dan, ej to sam ja". Ali...

Ne vraćaj se starim ljubavima (X)

Ne vraćaj se starim ljubavima da se skloniš, da se tješiš

kad se boljih dana sjetiš, kad samoća raste kao plima.

Ne vraćaj se starim ljubavima, ne kucaj na ista vrata

ugašena tu je vatra, pođi dalje gdje topline ima.

Što zločinca usred mraka vječno vodi u taj kraj?

Stara ljubav kao zamka - nikad joj se ne vraćaj.

A što bi i rekao stojeći pred svijetom koji je nestao zajedno sa tvojim boljim osobinama? Da čovjek ima pet minuta u kojima treba po(t)sjetiti nekog dragog da postoji i zatražiti oproštaj za sve te godine udaljavanja i ćutanja - čime bi sprao grijeh ohole mladosti?

Tvoje tijelo, moja kuća (X)

Prošao sam put bez nade

oceane i bespuća

daj mi da se noćas sklonim

tvoje tijelo - moja kuća.

Dječak u šumi što zove upomoć

utočište i kapela

grijaće ga blago dok ne prođe noć

tihe vatre tvoga tijela.

Onda, igrom sudbine, ponovo u sebi sahranjujem odavno nestalog prijatelja (prijatelje). Ovaj put polažem ih u svom srcu, na bolje mjesto - otvaram srčanu parcelu u koju će biti pokopani, a opet živi svi ti likovi kojima bih mogao pružiti ruku i poljubiti ih u obraz ili oči. Daleko od ideologija, nacija, interesa... Protutnjao je još jedan rat u nizu, kao brzi voz iz mraka pun mamurnih putnika. Vidiš lice u gomili, za trenutak stane um i štucne srce. Ali ne, mrtvi šetaju uz moje rame i ne mogu se vidjeti:

Davne kiše (X)

Moj prijatelj je umro, da umro je moj brat

znam to je bilo davno, znam da je bio rat.

Ja ne znam gdje ni kada, no kad se veče sprema

znam da ga više nema, znam da ga više nema.

Sad negdje mirno spava od zemlje i od blata,

a mjesto žene trava grli ga oko vrata.

Dani su sve napetiji, kao otkočeni revolveri. Utvare koje su bile pokopane u sjećanju cerekaju se sada iz glave, vire iza zavjesa, sjede na suprotnoj strani stola, razgovaraju samnom u trenucima dok vjerujem da spavam. Postoje dani kada čovjek postaje sumnjičav kao progonjeni odmetnik, nikome ne vjeruje.

Znat ćeš (X)

Znat ćeš po svakoj stvari po kojoj i sada znaš

znat ćeš kad bude vrijeme, a sada čula bi laž.

Znat ćeš po mojim rukama i znat ćeš i u poljupcu mom:

da je kraj, da je kraj, da je kraj ljubavi mojoj.

Vjeruj k'o što vjerujem ja tebi

uvijek tvojim riječima, tvom tijelu

vjeruj onoj ljubavi u sebi i ne, ne pitaj.

Kada odavno ne bude "lomnog tijela" i sna moga o sreći, kada se preselim u fotografiju... U meni, kao arija u eteru, ostaće trag nekoliko dragih ljudi, srodnih duša. Ako se u zadnjim časovima života pred umirućim zaista odmotava brzi film njegova života (kao što kažu), muzika koja bi trebala da pokrije sliku svakako je Arsenova. Jer, ovako ili onako:

Sve bilo je muzika (X)

Sve bilo je muzika u ljubavi s njom,

da li stvaran je bio taj cvijet na dlanu mom?

Sve bilo je muzika, tek začaran tren,

da li samo to pjesmu pišem ili sam bio njen?

Mnogo godina dugih dijeli nas sad,

drugi ljudi su ovdje, drugi je grad.

Da li je ista k'o kad sam bio još mlad,

da li je ljubavi mnogo dala od tad?

Za EX FILMOFILE  Skaramuš

Za šljemom Panteona

Tko voli, može se zabavljati ironičnim političkim tumačenjem "Domovine" (1989) iz današnje perspektive i naknadne povijesne pameti. No sama kompozicija je naprosto duhovita i dirljiva pjesma o nostalgiji za domom. Nostalgične misli trojice putnika koji su se našli u Parizu: Arsena Dedića, Bore Đorđevića i Zorana Predina.

Domovina (X)

Pariz je tu za šljemom Panteona

sav blještav kao more od planktona

no sva ta svjetla što sjaje u noći

obasjat mrak u srcu neće moći.

Tu bolest koju nosim još od kuće

i što se za mnom kao pseto vuče

i sad smo tu u gradu davnih sanja

i k'o tri slepca zurimo u zdanja.

I sva ta svjetla što sjaje u noći

obasjat mrak u srcu neće moći

tek samo mjesec na nebu bez zvijezda

što vidi milijun ptica ili gnijezda.

Z blažilnim žarkom nežne mesečine

ozarja temo moje bolečine

in na ves svet rosi bel žamet cest

da čezenj roma utrujena bolest.

Sve preko reka, šuma i planine

u zelen otok moje domovine

da tamo klekne, tamo suze proli

kad boli svuda neka kući boli.

Sve preko rijeka, šuma i planine

u zelen otok moje domovine

da tamo klekne, tamo suze proli

kad boli svuda neka doma boli.

Za EX FILMOFILE  Anamnesis