Za šljemom Panteona

Tko voli, može se zabavljati ironičnim političkim tumačenjem "Domovine" (1989) iz današnje perspektive i naknadne povijesne pameti. No sama kompozicija je naprosto duhovita i dirljiva pjesma o nostalgiji za domom. Nostalgične misli trojice putnika koji su se našli u Parizu: Arsena Dedića, Bore Đorđevića i Zorana Predina.

Domovina (X)

Pariz je tu za šljemom Panteona

sav blještav kao more od planktona

no sva ta svjetla što sjaje u noći

obasjat mrak u srcu neće moći.

Tu bolest koju nosim još od kuće

i što se za mnom kao pseto vuče

i sad smo tu u gradu davnih sanja

i k'o tri slepca zurimo u zdanja.

I sva ta svjetla što sjaje u noći

obasjat mrak u srcu neće moći

tek samo mjesec na nebu bez zvijezda

što vidi milijun ptica ili gnijezda.

Z blažilnim žarkom nežne mesečine

ozarja temo moje bolečine

in na ves svet rosi bel žamet cest

da čezenj roma utrujena bolest.

Sve preko reka, šuma i planine

u zelen otok moje domovine

da tamo klekne, tamo suze proli

kad boli svuda neka kući boli.

Sve preko rijeka, šuma i planine

u zelen otok moje domovine

da tamo klekne, tamo suze proli

kad boli svuda neka doma boli.

Za EX FILMOFILE  Anamnesis