Nacionalnost: Arsen I

Kuća pored mora (X)

Raznesene valima i vjetrom

tu su tople ruševine ljeta

na rubu napuštenog mora

i jednog izgubljenog svijeta.

Ničeg nema, ničeg nema

od tebe, od mene.

Ostala je samo prazna kuća

malo stvari ljetovanja našeg

na stolu novine još leže

sa nekim datumima jula.

Naša ljubav sad se ruši

kao pješčana kula.

Zašto mi je toliko važan čovjek koji je napisao gore navedenu i, po ličnom utisku, najbolju šansonu koju su ove uši čule? Zato što je Arsen Dedić istiniti mit. Zato što je pjesnik, muzičar, filozof i dramaturg, sociolog. Zato što je hroničar bezbrojnih života koji su se svršili ili još traju. Zato što je pisac nekrologa koji liče na najbolje trenutke života. Zato što je govoreći o sebi govorio o meni, tebi, njima, nama... Zato što je neporecivi dokaz da postoji sistem vrijednosti koji se ne da narušiti lošom politikom, uništenim obrazovanjem ili potpunim slomom romantike.

Okus soli (X)

Sa okusom mora, sa okusom soli

na usnama žarkim, u kosi i koži

ti si došla iz vode da se pružiš kraj mene

došla si tu, praćena suncem.

U okusu mora, u okusu soli

ti nosiš gorčinu svih onih stvari

što sam volio davno i izgubio negdje

svega onog što traje daleko od nas.

Zamislite Brelovu poeziju, dodajte Aznavurovu sugestivnost, zapaprite Okudžavinom dramatikom, umiješajte Endrigovu jednostavnost i prelijte sve to južnjačkom melanholijom. Eto Arsena! Zarobljenog i u isti čas odbjeglog u šansonu. Junaka bezbrojnih književnih djela, od krimića, antike do satire, koji sve ove godine anonimno živi u tijelu vječnog mladića iz Šibenika. I još zaluta u lokalno kino, i još čeka dolazak brata mornara sa pučine. I gleda oči majke. Arsen je demantovao čak i svoje urokljive pjesme:

Balada o prolaznosti (X)

Kad lutali smo svijetom kao raspršeno sjeme

govorili smo sebi: To je za neko vrijeme.

I ne znajući da smo na izgubljenom brodu

mi vikali smo: Kopno, a gledali smo vodu.

Dok vjerovali još smo da samo put se mijenja

mi rekli smo si: Zbogom, govoreći: Doviđenja.

Dugo mi je izmicalo saznanje šta je to što me nagonski tjera da slušam Arsena, praktično od djetinjstva. Još dok sam krišom iščitavao hrpe knjiga složenih u uglu sobe moje babe (od Mir-Jam, Marije Jurić Zagorke, pa do "ozbiljne" literature - Kronina, Šoa, itd.) koja je tepala Arsenu: "Dragi moj klempo" i zaneseno slušala njegove pjesme na radio-gramofonu. Nisam mogao da definišem ni kasnije, dugo, šta je to u njegovom stihu, glasu, nastupu što me "smlati" svaki put kada čujem uvodne tonove pjesme. A onda, iznenada, nakon propale (prve velike) ljubavi, sjedeći u nekoj kafani punoj profesora, zgodnih dama, studenata, "zdravih radnih snaga", ali i polusvijeta, uz naftaricu koja je koliko-toliko grijala, ponovo sam preslušao jednu od meni najdražih pjesama najboljeg muzičara među pjesnicima i najboljeg pjesnika među muzičarima:

Ni ti, ni ja (X)

Ni ti, ni ja to nismo mogli znati

ni ti, ni ja da tako bit će sve.

Jer što da znaš o noći dan dok traje

o praznoj zimi kad ljeto još je tu.

Al uvijek ima treći, taj treći koji zna

sve one prave riječi što nisam znao ja.

Ni ti, ni ja to nismo mogli znati

na krivu kartu da stavit ćemo sve.

Ni ti, ni ja to nismo mogli znati

ni ti, ni ja da takav bit će kraj.

Fatalizam je moj ključ za Arsena! Svakodnevni put zabluda. Lavirint koji je strašan i u isto vrijeme izazovan jer nudi nadu koliko i neki loz ili srećka na lutriji na kojoj nikada ne dobiješ glavnu nagradu, ali ponekad zaradiš polog da uplatiš tiket i tako život ide dalje. Možda bi sve to zvučalo drugačije, manje naglašeno i sugestivno da nije Arsenovog glasa smještenog između strasti recitatora i poze šansonjera. I poezije koja koketira sa crnilom Bodlera i nježnom tragikom Brela. Arsen bi mogao da nastupi iznenada na kraju neke crkvene molitve umjesto hora ili da se pojavi usred zadimljene kafane u sitne sate. Da grijehom pospe vrlinu i da vrlinu pretvori u grijeh koji će(mo) ponavljati više puta do kraja života.

Moderato cantabile (X)

Rijeka donosi jesen

dugo umire grad

i u nama toliko ljeta

mi smo siročad svijeta.

Reci da li ćeš noćas

moći ostavit sve

svoju kuću, navike, ljude

i poći a ne znati gdje.

Neka svi mržnjom isprate nas

ali draga život čeka sad je čas

čitav svijet bit će tvoj novi dom

neka kažu avantura je to.

Tu je i utjeha koja fatalizam čini ljudskijim. Trenuci (kratkotrajnog) prosvjetljenja izrečeni sugestivno i ljubavnički:

Vlakom prema jugu (X)

Spremam sreću za te i budućnost drugu

krenut ćemo draga vlakom prema jugu.

Ostaviti dane i godine posne

kao davno nekad brzim preko Bosne.

U tom kraju više nećeš sresti tugu

stići ćemo sunce vlakom prema jugu.

Samo vjetar s mora ljubit će ti lice

kad krenemo jednom s ove raskrsnice.

Dakle, fatalizam - predodređenost čovjeka za profesiju, ljubav, ideale... Arsen pjeva o tome da svijet, da usud bira čovjeka, usprkos samozavaravanju da smo potpuni vlasnici svojih sudbina. U licu uz koje si se budio (ili želio buditi) pronalaziš razloge zašto je sve tako moralo biti. Kako ćemo znati?

Sve te vodilo k meni (X)

Sve te vodilo k meni iz daljine, iz mraka

sve te vodilo k meni već od prvih koraka.

Mada ništa nisi rekla ja sam znao, ja sam znao

iz tih kretnji i porijekla sve je isto, sve je kao.

Sve te vodilo k meni, tvoje oči i usta

tvoje ljubavi mrtve, moja loša iskustva.

Mi smo bili na početku istim vinom opijeni

i kad si išla krivim putem sve te vodilo k meni.

I onda jednog dana osjetiš da te žene više ne gledaju - onako. Odnosno da postaješ zanimljiviji osobama koje si zadnji put fetišizirao u ranoj mladosti (pubertetska sklonost ka starijima!). Oči počinju da suze na promjenu vremena, momci-dječaci koji su se prije sklanjali sada ti se unose u lice. Zaboravljaš refrene pjesama, počinješ da pričaš sa ljudima, a grozničavo pokušavaš da se sjetiš kako se dotična osoba zove. Džemperi postaju obavezni, paziš šta jedeš i groziš se promjena kreveta. Postaješ sentimentalan, navraćaš kod psihoterapeuta. Telefon nikako da zazvoni, počinješ sve više da cijeniš životinje. Sve češće pogled u novinama zaluta u čitulje...

O, mladosti (X)

Poklanjala si al' si krala

i nevjerna si bila ti

ne, suviše mi nisi dala

o mladosti moja.

Pa zbogom, budi bolja s drugim

i daj mu više nježnosti

jer to je ništa što ja gubim

o mladosti, mladosti.

Za EX FILMOFILE  Skaramuš