Filmski esej: Petar Dobrović (1957)

Filmski esej o životu i djelu istaknutog likovnog stvaraoca za koji je scenarij i popratni komentar napisao Miroslav Krleža, a režiju potpisuju Aleksandar Saša Petrović i Vicko Raspor.

KOMENTAR ZA KRATKOMETRAŽNI FILM "PETAR DOBROVIĆ"

Ulazimo u beogradski atelje slikara Petra Dobrovića, koji stoji još i danas kao svjedočanstvo bogatog stvaralačkog života, sa više od četiristo slika, pastela, tuševa i crteža.

"Nisam zapravo nikada prevladao krize. Uvijek sam živio u groznicama, ne snalazeći se trajno" - tako je govorio Petar Dobrović o svom vlastitom umjetničkom putu.

Motiv njegove prve slike je jedan pečujski drvored. Još kao dječak slikao je pečujske pejzaže s motivima oko brda Svetoga Makarija i Racvaroša na gradskoj periferiji.

Na peštanskoj likovnoj Akademiji borio se sa osnovnim pitanjima sjene i svjetlosti. Od mladenačke - kubističke faze, preko Lhotovih kompozicijskih nemira, uz trajne koprene skademizma, Petar Dobrović se uporno probijao godinama do slobodne palete, da bi sve te slikarske formule osjećao još uvijek kao smetnju, koja ometa čistoću vlastitog slikarskog pogleda i spoznaje.

Smatrajući slobodnu paletu sintezom suvremenog slikarstva, Petar je isticao da se ovom bogatom i konstruktivnom metodom dopire do novih ostvarenja suvremenog dekorativnog stila.

Do posljednje formule svog umjetničkog uvjerenja on nije došao ni lako ni brzo. Od roditeljske kuće u Pečuju, koja stoji u centru staroga grada, preko Holandije, do ateljea u Parizu godine 1925, on je tragao za formulom vlastitog stilskog izraza.

Bohemek (1917)

Stigavši kao laureat mađarskog Salona na pariški slikarski vatromet, Petar Dobrović nije mogao slutiti kako daleko se može otputovati tom kolorističkom korabljom od svega što je do onoga trenutka predstavljalo elemente likovne mete.

I posle svih tih lutanja, na prijelazu tridesetih godina, on je sam, sa svojim očima - stajao pred Dalmacijom, njenim bojama i rasvjetom. U tim dalmatinskim motivima Petar je našao autentičan izvor svih svojih slikarskih inspiracija.

Iznad Minčete i stare dubrovačke tvrđave, sa terase Koste Strajnića na Trećem kanalu, gdje i danas još na vjetru viore dvije stare otrcane palme, sa dalekim horizontom iznad gradskih krovova, sa dubrovačkim vedutama u gradu oko Gospe i Straduna, u predjelima oko dubrovačke Župe i Mlina, u kojima je boravio niz godina, on je otkrivao svoje najsretnije motive.

Od godine 1926 do 1942, Petar Dobrović borio se uporno, postojano i tvrdoglavo za svoj vlastiti, od prošlostoljetne mode oslobođen slikarski izraz, ne popuštajući u toj dramatskoj bitci ni jednoga trenutka, sve dok smrt nije prekinula tu opasnu igru.

Masline u vetru (1928)

Oko godine 1927 postavio je devizu svoga rada: slika je koloristička masa i intenzifikacija masa na objektu jedini je mogući suvremeni slikarski stvaralački program. Trebalo je još odrediti karakter i smisao tih boja. Petar ih je našao pod sunčanom rasvjetom dalmatinskog neba. Tu je on našao put za rješenje svoje slikarske dileme - jarki kolorit Mediterana bio je inspiracija njegove svečanosti boja.

Tada se odlučio na čisto vangoghovsko rastvaranje boje, ne više kubistički kristalno kao Lhote, nego jednostavno kao Dalmacija u punoj podnevnoj rasvjeti. Tu, u Mlinima, oko Srebrenog i Lapada, u Dubrovniku, na Lopudu, Korčuli i Hvaru, tu se odvojio od predrasuda i tu je počeo razumijevati šta znači neposredno izgovaranje slikarskih istina. Slikao je drveće, kuće, životinje, more, predmete i ljude isključivo kao koloristička priviđenja.

Njegov slikarski postupak u posljednjoj, "dalmatinskoj" fazi je logičan: on je svodio oblik na elementarne mu volumene, naglašavajući ga isključivo lokalnim tonom. Po vlastitoj metodi eliminirao je sjenu i svjetlost, a plastiku objekta naglašavao isključivo crtačkim sredstvima: arhitekturom, ako je na motivu ima, a kod pejzaža pojedinim objektima.

Slikati za Petra Dobrovića znači preslikavati ono što vidimo, ali ne tako kako su nas naučili da gledamo po tuđem ukusu, nego tako kako gledamo subjektivno. I danas u starom masliniku mlinskom stoji stablo jedne masline sa tragovima Petrove palete, a na zidinama dubrovačkim i sada se može vidjeti kako je, slikajući, brisao svoje kistove o stijene dubrovačkih for(t)ova.

Čovjek pred njim ostaje arhitektonskom pojavom sa manje važnim psihološkim momentima - pojavom u rasvjeti koju diže u intenzitetu do krajnje mogućnosti. Likovima koje prikazuje kao portrete ne laska, uvijek spreman da ih karikira. Kod ljudskog tijela postizavao je intenzitet boje diskretnim naglašavanjem obujma.

Mlini na jugu (1936)

Petar izgrađuje svoje slike iz pozadine, od zadnjeg plana, spram predmeta u prvom planu. Bio je odlučno za fovističku gamu i za pojačavanje intenziteta same palete.

Principijelno nije htio da bude metteur en scene svojih slika. Puritanac po prirodi, na svoje je platno prenosio fakta bez naročito smišljenog odabiranja motiva, prosto po tome kako su mu se javljali sami po sebi, a često sasvim slučajno.

Ne priznavajući nikakvog drugog programa osim trajnog pojačavanja kolorističke mase, on je sa Matisseom bio uvjeren da je kilogram kobalta ili okera više plavo ili više žuto od pola kilograma kobalta ili okera.

I tako je Petar Dobrović svoju kolorističku korablju doveo do vlastite likovne mete, ostvarivši svoj slikarski vatromet i svoju svečanost boja. Oslobodivši potpuno paletu savladao je slikarski intonat do virtuozne vještine, tako da su boje njegovog cvijeća, brokata, tkanina i ljudskog inkarnata postale čistim ostvarenjem svega što je htio da postigne na početku, slobodna koloristička instrumentacija pod vedrim i sunčanim nebom.

Umro je iznenada, u naponu snage, nestao je iza crne zavjese ostavivši nas u uvjerenju da nije izgovorio svoje posljednje riječi. Lift u zgradi Aerokluba, 7. jula 36, lift koji je zapravo od prvog dana bio suđen da mu bude kovčeg.

Za EX FILMOFILE  Anamnesis