Ne dao im Bog da me pokopaju bez glazbe

Moja baba Mara sve je isplanirala valjda još u djevojačkoj dobi. Muzla je krave, sadila raštiku i mijesila kruh u naćvama zamišljajući tu svečanu zgodu u kojoj ona konačno neće biti samo epizodist. Imate li socioloških ambicija, ta dirljiva i šašava priča mnogo bi vam mogla reći o položaju žene na selu. Čitav je svoj vijek moja baba sporedno lice u tuđim životima, prvo oca, zatim muža i naposljetku djece, ali je sve vrijeme grije spoznaja da će je jednom, kad umre, nasred pozornice obasjati glavni reflektor. Savršeno joj je nevažno što ona neće svjedočiti tome, jer je ona dobra kršćanka i vjeruje u zagrobni život. Njezina će duša zadovoljno gledati ukop tijela koje je netom napustila. Gdješto mi se učini da ona živi samo za taj dan, kada će kroz oblake viriti kako je u lakiranom sanduku od mekana drva vodoravno iznosimo iz naše kužine u Prološcu, zvono s crkvenog tornja zvoni samo za nju, a narod što okopava lozu uspravlja se u vinogradima i dovikuje... "Ko je ono umro?!" / "Mara Šantina!" / "Bogati?! Šantinica umrla!"

Njezin sprovod velika je i složena produkcija, brižljivo dotjerana scenarija, scenografije i kostima. Svaki je, ma i najmanji, rekvizit točno pobrojen, a uloge podijeljene. Tako nešto traži sigurnu redateljsku ruku, a nje same, naravno, nema da uzme megafon i vlastitoj pogrebnoj povorci vikne: "Akcija!" Zato smo svi još odavno dobili precizne upute za taj svečani dan. Od najranijeg djetinjstva slušam ih i sve sam potanko upamtio, ali mi ih ona, zlu ne trebalo, svejedno ponovi svaki put kad dođem na selo. "Glazba, Ante..." / "Znan, baba." / "Ne da' van Bog da me pokopate bez glazbe." / "Pustit ćemo ti Olivera Dragojevića." / "Slušaj, nemoj se igrat s menon. Ako san stara, nisan poludila."

Kćerima je, mojim tetama Danki i Milki, baba odavno pokazala gdje je u ormaru brižljivo složena crna sintetička bluza i vuneni kostim, crni rubac, novi veš i neraspakirane crne najlonke. Ništa od toga ona nije nijednom, niti će ikada staviti na sebe, barem za svoga života. U toj prekrasnoj odjeći ona je naumila na onaj svijet. Sveti Petar vjerojatno neće oka moći skinuti s nje kad moja baba upicanjena, s torbicom preko ruke, dođe pred vrata vječnosti. "Ma, vidi ove, Gospe ti Blažene", izletjet će nehotice Petru. "Da mi je znat oklen je ova žena, ovako šesno obučena i pristala." Vjerujem čak u mogućnost da će je nebeski ključar, kad je vidi kako je lijepa, preko reda pustiti u Božje kraljevstvo, gdje će se ona, nakon mnogo ljeta ponovo sresti sa svojim neprežaljenim mužem Antom, u narodu poznatijim kao Šanto.

Moj djed Šanto umro je prije dvadeset dvije godine i nikada nije mario za pogrebne formalnosti. Štoviše, otresito bi znao reći... "Kad umren, morete me slobodno niz gromilu bacit." Vjerujem da je u toj nehajnosti bilo i ponešto ateističke skepse. Po svemu što je Šanto govorio, rekao bih da nije bio čvrsta vjerovanja u život poslije smrti. Lako je moguće, mislim, da sam, još u djetinjstvu, baš od njega naslijedio svoja kasnija bezbožna uvjerenja.

Kako bilo, ako je djed i bio stava "I believe when you're dead, it's done", što bi rekao dr. John, kada je umro u svibnju 1985., ipak ga nismo bacili niz gromilu. Ukopali smo ga po uzornom rimokatoličkom obredu, u betonsku grobnicu koja je, na babin izričit zahtjev, nešto kasnije presvučena sjajnim granitnim pločama sa srebreno uklesanim imenima pokojnika i godinama koje su omeđivale njihovo vrijeme na ovome svijetu. Tu su zasad moja mama Anka i djed. Baba, srećom, nije od onih što za života stave svoje ime na nadgrobni spomenik, premda još od Šantine smrti zloguko najavljuje kako je beznačajno malo ostalo prije nego što će mu se pridružiti na prološkome mjesnom groblju, koje zovu i šamatorje.

Elem, da se vratim na Marin veliki plan. Na groblje je, kazao sam već, mora ispratiti pogrebna koračnica orkestra limene glazbe iz Imotskog. Imotski su glazbari, uzgred, izvanredni i usrdno bih ih preporučio svakome tko pokapa najbliže. Moja baba inače ne mari mnogo za muziku, rekao bih da je više impresioniraju modre uniforme sa zlatnim botunima i vojnički četverored orkestra plehbande, koji u ritmu velikog bubnja stupa za sandukom. Instrumenti, osim toga, divno izgledaju, posebno ako je oblačan dan pa se odjednom razvedri, sunce grane kroz pukotinu među oblacima, bljesnu trube i dugački tromboni i zavijeni rogovi i čitava povorka bude obasjana nekim čudesnim, nezemaljskim žutim svjetlom. Vidio sam to jednom i stvarno protrnuo od svečane ljepote trenutka.

Ali, tu je još mnogo toga što valja učiniti kako bi stvar uspjela i narod poslije pričao kako je bio "lip sprovod". Valja dočekivati ljude kad ti se dođu žalovati i biti ljubazan sa svima, poslužiti ih sirom i pršutom, ponuditi im vina i rakije, skočiti u dućan po kruh, kisele krastavce, desetak boca Coca-cole, desetak Fanti, nekoliko gajbi piva. Ne biste vjerovali koliko se pojede i popije na sprovodima. Baba je, siguran sam, i na to mislila i zacijelo će joj, prije nego izdahne, zadnje riječi biti... "Kad dođu ljudi, načmite pršut što visi u konobi, a vino livajte iz one rosfrajke uza zid."

Sve to traje dva ili tri dana u komadu, bez spavanja jer, jasno, i preko noći valja ostati s mrtvacem, "čuvati ga". Te duge noći oko odra, uz slabašan žižak lumina u čaši ulja na kredencu, kao dijete su me osobito očaravale, a i danas ih držim vrlo mističnima. Običaj, kad razmišljam o njemu, vjerojatno vuče korijene još iz pećinskih vremena, kada je valjalo paziti da zvijeri ne rastrgaju pokojnika, a danas je posve simbolične prirode. Sjedimo uglavnom u tišini, čupkamo pršut i uzdišemo na banalnosti tipa "eh, šta ti je život, danas jesi, sutra nisi", a ako tkogod neoprezno malo više popije pa bude bučniji nego što dolikuje sumornom trenutku, šaptom ga se upozori i otprati na spavanje.

Uloge su jasno podijeljene na našim sprovodima. Zna se tko gdje sjedi i red po kojemu se ožalošćenoj obitelji izražava sućut. Moja baba inzistira samo na jednoj sitnoj razlici od uobičajenog protokola. Iz kuće je neće prvi iznijeti sinovi, moj otac Mate i stric Milan, nego je mjesto na čelu namijenila mom bratu Tomi i meni, dvojici najdražih unuka, koje je odgojila kada nam je mama umrla. Ne znam što bi se trebalo dogoditi da brat i ja babu Maru, najvažniju osobu u našim životima, ne iznesemo u sanduku iz kužine, od te bi se dužnosti zapravo mogli ispričati jedino vlastitim smrtnim slučajem.

Tri sprovoda uistinu bliskih osoba obilježila su moj život. Prvi, mamin, dogodio se kada sam bio sasvim mali. Tri i po godine sam imao i mutno se sjećam samo teškog mirisa bijelih rosnih polulopti krizantema i neke uplakane žene koja me mazi po kosi. Zatim je, kad sam bio u prvom srednje, umro djed. Pamtim voštano žutilo njegova lica kada sam ga vidio na odru. Ostao sam ga čuvati negdje do tri ujutro, kada su se smilovali i poslali me na spavanje. Treći, babin sprovod, najjasniji mi je u mislima, makar se on uistinu još nije dogodio i nadam se da još zadugo neće. Jednostavno, toliko sam ga puta zajedno s babom prošao da će mi se, jednom kad dođe taj dan, sve vjerojatno činiti kao poznato odnekud.

Od djeda Šante naslijedio sam bezbožno vjerovanje da nema mirisnih nebeskih livada, nego je sve gotovo kad umreš. Crna praznina. Ništavilo. Ali, opet, ni baba Mara nije bila bez utjecaja na mene. Tašt sam čovjek, slab na laskanja i volio bih, makar ništa od toga, da mi bude "lip sprovod". Ne bi mi bilo drago vidjeti da se na mom sprovodu neka mlađarija na groblju sakrila iza čempresa i smijuckajući se mota džoint, nego da dođe mnogo lijepo odjevenih ljudi, da muškarci budu obrijani i dostojanstveni, a žene svježe frizirane i u suzama. Ako i nije tako, neka barem glume da im je teško što mene više nema. I, naravno, ne dao im Bog da me pokopaju bez glazbe.

Ante Tomić - "Naši sprovodi" (treća u nizu knjiga koju su splitski Utorkaši napisali za Sa(n)jam knjige u Istri)

Za EX FILMOFILE  Anamnesis