Marija - Aleksandar Sokurov

ZEMLJORADNIČKA ELEGIJA

Pastorala "Ljeto Marije Vojnove", prvi dio dokumentarca "Marija", diplomski je film Aleksandra Sokurova - nakon što je pripremljeni rad "Usamljeni glas" (kasnije njegov debitantski film) odbijen od strane cenzora, kao suviše mračan i pesimističan.

Poslije devet godina Sokurov se vraća u selo Vedenino, kako bi "popunio praznine" iz prvoga dijela i zaokružio priču - filmski rekvijem za zemljoradnicu Mariju.

Postoji li ruska duša na prijelomu milenija? Potrebuje li umjetnost, posebice ona filmska, u 21. stoljeću uopće nešto tako arhaično kao što je ruska slavjanska umjetnička duša?

Da! Postoji ruska duša za prijelom milenija. Ta se anima, psyche svjetske kinematografije u suvremenosti utjelovljuje u Aleksandru Sokurovu! Ista je, kao takva, potrebna i u epohi digitalne desublimacije svega postojećeg. Nadalje, je li Sokurov doista pravi nasljednik velikog Andreja Tarkovskog? Sredinom sedamdesetih sam je Tarkovski postao neslužbenim mentorom mladoga Sokurova, tijekom njegova školovanja na VGIK-u, čuvenoj sovjetskoj državnoj filmskoj školi. Pomogao mu je da prebrodi cenzorske stege i slobodno otpusti svoj neupitni talent.

U mnogočemu prepoznaju se i zajednički motivi kod ove dvojice autora: sklonost vrlo dugim kadrovima; prirodni nastupi i iskazi njihovih glumaca; gotovo metafizička uporaba prirodnih zvukova i glazbe; zainteresiranost obojice autora za bitna pitanja ljudske egzistencije i stanja ljudskog duha i duše. Parabola o ruskoj umjetničkoj duši, dakle, primjenjiva je na oba autora...

Ipak, ne treba ih uvijek iznova supostavljati jednog uz drugoga. Tarkovski je neponovljivi genij par excellence. Aleksandar Sokurov autor je navlastite kreativnosti. Kinematografija kao ozbiljno umjetničko nastojanje - pa i u svjetskim razmjerima - u njemu ima iskrena i važna autora.

Ulomak: Putovanje ruske duše (Vijenac)

P.S.
Približava se venecijanska Mostra, s njom i novi film Aleksandra Sokurova "Faust" - posljednji nastavak tetralogije o korupciji i moći.

Za EX FILMOFILE  Anamnesis

Varljivo sunce 2 - nada u pobjedu

NI KORAKA NAZAD!

(Ukaz br. 227 - bitka za Staljingrad)

Epopeja "Varljivo sunce 2" sastavljena je od dva filma: prvi "Egzodus" (spaljivanje ruske duše) - užas prvih dana rata, gorčina prvih poraza i drugi "Citadela" - nada u sovjetsku pobjedu nakon prekretnice u tijeku ratnih djelovanja 1943. godine.

... U paklu rata kao običan vojnik kaznenog bataljona našao se i legendarni komdiv Kotov, koji je proglašen za "narodnog neprijatelja" i koji je prošao kroz staljinističke logore. Međutim, Kotov se ne mora boriti samo s fašistima, osobni rat glavnog junaka ne završava se pobjedom nad fašističkom Njemačkom. Paralelno, on počinje borbu za sebe - za svoje časno ime, za vjeru i ljubav, za kćerku Nađu (završnica filma).

Kratak susret, pjesma Nađe kroz suze (samo pjevati može jer je zanijemjela od ratnih užasa), dvadeset koraka, pogled generala Kotova u nebo, pokret stopalom i... rastanak. Kćerka nastavlja gdje je otac stao, njegovim putem - na Berlin.

Filmski diptih "Egzodus" i "Citadela" podsjećaju na utičnicu i utikač: svjetlost se pojavljuje samo kad jedno uđe u drugo. Prvi dio je potres smrti (granica između života i smrti), drugi dio je potres života (granica između smrti i života) - ovako je svoje filmove opisao Nikita Mihalkov... I što je veoma važno za shvaćanje filma: on je folklorni, vrlo ruski, zato što se u njemu dešava mnogo neobjašnjivog s općeprihvaćene točke gledišta. Mislim da sam filmu dao dimenziju - metafizički pristup onome što se dešava: "Egzodus" predstavlja metafiziku uništenja, "Citadela" metafiziku stvaranja.

"Citadela" je satkana od dojmljivih scena: "posjet" komarca borcima u rovovima; izvršenje samoubilačke naredbe pijanog generala (Ni korak nazad!); porođaj za vrijeme avionskog napada u kome Ruskinja rađa Nijemca (plod silovanja) - ranjenici mu nadjenu ime Josif Visarionovič; silovanje Marusje u automobilu pukovnika NKVD-a pod kišom; usnuli borci guraju (ljuljuškaju) kamion zaglavljen u blatu; "oslobađanje" Kotova i njegov dolazak s Mitjom kući, obitelji, gdje započinje centralna sekvenca filma (s dječjom igračkom - plastičnom rodom); svadbeno slavlje ratnog invalida (bez nogu) s vjerom i nadom u pobjedu; mračni sastanak kod Staljina (15.000 duša); "istraga" o atentatu na Čeličnog; goloruki pohod na citadelu...

Ljudi kao Kotov istinska su citadela - oslonac nacije, njen bedem i tvrđava.

Rusija nije pojmljiva umu, aršinom nećeš mjeru joj znati:

Rusija nešto posebno je - u nju možeš samo vjerovati.

(Fjodor Tjutčev)

Skaramuš:

Bolji poznavaoci hrišćanstva tumače da u zapadnom svijetu mnogo više slave Božić - dolazak Mesije, rođenje, dok u istočnom svijetu više drže do Vaskrsa - do preporoda, uskrsnuća. Takvi tvrde da je Zapad racionalan i da mu je dovoljan nepobitan dokaz o istorijskom utemeljenju Hrista, dok Istoku samo rođenje Mesije ne znači toliko ako nema ključnog dokaza - Vaskrsnuća, za koje fakti ne postoje i sve se svodi na suštinu - vjeru, nepokolebljivu nadu.

Nikita Mihalkov u trilogiji: Varljivo sunce, Egzodus i Citadela traga upravo za "iracionalnim". Za vjerom u čovjeka, u dobro, u saučešće...

Malo je filmova na koje su potrošene desetine miliona evra, dolara ili čega već, da bi se dokazalo da je čovjek superiorniji od tenka ili aviona! Da je obogaljeni, votkom i beznađem načeti Kotov (i milioni Kotova) superiorniji od uhranjenog i ideološki prepariranog nadčovjeka (Adolfa ili Kobe, svejedno).

Mihalkov se Citadelom vraća tamo gdje je rasap duše i počeo, u Čehovljevski "ratni mir" prvog dijela na koji se nadovezuje Egzodus - ratni spektakl iz najboljih dana (poetizovanog) Bondarčuka, da bi kroz Citadelu napravio spoj književnog i filmskog klasika i potsjetio zemljake, ali i čovječanstvo, ko su bili ljudi koji su obogaljeni, duševno zamrli, puni gnijeva, tifusa i votke prejahali, prepješačili ili, ako su imali više (ne)sreće, u razdrndanim tenkovima ušli u Berlin i pokucali na vrata nadčovjekove tvrđave.

Kao što Rambo u uniformi marinca nije ni prišao gore pomenutoj destinaciji, kao što (uprkos nevjerovatnoj lovi kompanija koje se bave informatičkim igračkama) klonovi jednog dana neće zaustaviti male zelene (nemam dokaze, ali sam iracionalno "ozaren" kao i svaki prosječni istočnjak), tako ni bilo kakav surogat koji nije slika i prilika čovjeka ne može biti superioran nad prirodnim.

Cijeli rat (cilj rata) može stati u scenu u kojoj Otac spašava Kćer, tako što daje život za nju. Dva bića koja su se opsesivno tražila kroz sve užase rata i satrapije ne uspijevaju da se zagrle, ali ostvaruju mnogo viši kontakt. U času saučešća, sreće i rastanka (u jednom te istom trenu ratnog dana) ostvaruje se suština razlike onih koji dobijaju rat i onih koji ga gube: solidarnost i (samo)žrtvovanje odvajaju ljude od klonova, dobro od zla...

Pogled Kotova u nebo dok odbrojava sekunde do aktiviranja mine pun je nade i povjerenja, koji počivaju samo na jednoj emociji - ljubavi. Prema kćeri, zemlji, ljudima. Nije bitno da li će Kotov Vaskrsnuti, kao ni bilo ko od nas, važno je da je učinio sve sa svoje strane da to zasluži.

P.S.
Ubijeđen sam da će Egzodus i Citadela - drugi i treći nastavak Varljivog sunca - Vaskrsnuti za pet, deset ili dvadeset godina u očima onih koji danas usljed trivijalnih, sasvim ovozemaljskih motiva (lične netrpeljivosti, zavisti, itd.) to ne žele, niti mogu da priznaju. I to će biti konačna pobjeda ideje Varljivog sunca.

Za EX FILMOFILE  Anamnesis

Varljivo sunce 2 - spaljivanje ruske duše

Dobre filmadžije uvijek prave jedan te isti film. "Varljivo sunce 2 - Egzodus" najbolji je dokaz za tu tvrdnju.

Ako su Kopolini "Kumovi" priča o materijalnom usponu i moralnom padu američkog društva kroz prizmu uspona i nestanka jedne mafijaške porodice, onda su Mihalkovljeva "Varljiva sunca" priča o spaljivanju duše ruskog čovjeka (i ljudi uopšte).

Priča o umovima i dušama raspolućenim između dva zla - svog i tuđeg, a zapravo uvijek zajedničkog.

Borba je to između ljudi i tirana koji se seru po glavama onih čije su sudbine gospodari, kao što to na svoj monstruozan način čini drug Koba ili kao što to na farsično banalan način, ali ništa manje uvredljiv po dušu, čini njemački pilot - novi "nadčovjek" - doslovno se serući iz aviona po glavama onih koje je došao da istrijebi.

Kao što veliki vođa žrtvuje generacije mladića tek stasalih za libido ili pušku, kao što je prethodno pobio (prije esesovaca) hiljade zatvorenih oficira po gulazima (koristeći čak i njemački napad da ubrza egzekucije), kao što diže u zrak most koji je zadnja šansa izbezumljenim ljudima i životinjama za bijeg ispred zla igrajući se Boga, tako i ostrašćeni gospodari Trećeg rajha ubijaju svoje roblje tretirajući ga poput muha ili egzotičnih životinja.

Između ideologija, između borbi tirana za prvenstvo (jer oba svjetska rata bjehu i to!) kao listovi na vjetru povijaju se ljudi. Koji pate, vole, mrze... Koji ne mogu da ostvare život.

Tri su specifična nivoa na kojima Mihalkov gradi nastavak svog kultnog filma, inteligentno sprečavajući da se film pretvori u puke masovke sa hiljadama granata, bombi, iščupanih udova (mada toga, naravno, u ovakvom filmu mora biti).

On zadržava lični pogled na rat i tirane. Stalno vračajući priču na ljude u ratu, Mihalkov uspijeva da zadrži Čehovljevsku atmosferu u pojedinim dijelovima filma, koja je gospodarila i prvim dijelom.

Sam film sastavljen je od nekoliko filmova. Autor ne protrčava kroz rat. Sve priče su naratorski i dramski potpuno uklopljene u jedinstvenu priču, a mogu da funkcionišu i kao zasebne cjeline.

Dramaturški gledano, film povezuju tri lika: Kotov, njegova kćerka Nađa i NKVD-ovac Mitja - koji se (iz različitih pobuda) traže po frontu.

Vatra je "zaštitni znak" ovog dijela filma. Sve se spaljuje: ljudi, osjećaji, crkve, stoka, zemlja, trava, voda, vazduh... A opet, nakon svega ostaje utisak intimnog pakla. Homo sapiensi koji u tamnim stranama svoga duha izgledaju kao čudovišna parodija sopstvene rase ili njena pobačena stvorenja.

Mihalkov ostaje vjeran svom stilu da u najtragičnijem pronalazi smiješno i da u najkomičnijem pronalazi tragiku. Apsurd kao život. Iz tog stila (koji neki ne podnose, a ja ga obožavam) reda se niz upečatljivih scena:

Ubijanje preostalih zarobljenika u Staljinovom logoru dok iznad glava grme njemački avioni; Kotov koji sanja kako u svojoj dači u rođendanskoj torti davi druga Staljina lično; Staljin koji na primjeru muhe koja je sletjela na krišku hljeba namazanu džemom objašnjava svoju strategiju vlasti; Mitja koji na zahtjev vođe svira tango dok se odlučuje o njegovoj sudbini...

Raspamećeni i uzaludni sukob naroda i komsomolaca - puka i ideoloških vjernika - na mostu preko kog bi jedni da bježe u život, a drugi da se vrate u smrt, dok ispod mosta NKVD-ovci već postavljaju mine koje će i jedne i druge pretvoriti u kašu mesa i kostiju; njemački pilot koji u niskom letu iz aviona pokazuje golu guzicu poniženim i unakaženim nesretnicima i dobija signalnu raketu u dupe (?!)...

Nevjerovatne oči Cigančice čije roditelje ubija nervozni njemački vojnik, koja pleše oko leševa roditelja ne znajući kako da se ponaša pred blizinom smrti (užgaće i nju vatra!); direktor internata koji se piša u gaće pred drugom na visokoj funkciji; kćer koja odbija da zaboravi (ili bar da se pravi da je zaboravila) rođenog oca po ma koju cijenu; šofer enkavedeovca koji prisluškuje svog gospodara, jer je važniji od njega u tajnoj hijerarhiji...

"Kupanje" u čeliku golobradih a žrtvovanih vojnika, koji se sa jednim topom suprotstavljaju njemačkoj tenkovskoj diviziji; vojnik koji radujući se dolasku "ruskih tenkova" dobija u ruke - Hitlerovu sliku; žena koja se sveti silovateljima u štali u kojoj će kasnije (u znak osvete) biti spaljeno sve što se kreće i diše u selu...

Nađa koju, u jednoj od najbriljantnijih scena koje je Mihalkov ikada snimio, u vodi pred blizinom smrti krsti umirući pop; Kotov i njemački vojnik koji preživljavaju pad bombe na crkvu (koja se prethodno "slučajno" otkinula sa njemačkog aviona); bomba koja se zabija u bijelu, sred mračne prirode svijeta, izniklu crkvu - kao što nož ulazi u utrobu djevojke ili djeteta...

Ili da izdvojim poetičan kraj filma - umirućeg vojnika, tenkistu pretvorenog u željezo iznutra i izvana, koji moli bolničarku da mu pokaže grudi jer nikada nije vidio ženske sise... Ženska bjelina, krhkost i poezija u moru čelika koji je prekrio zemlju i nebo, usred ubijene prirode. Usamljeni eros kao korijen (malecne) nade za opstanak.

Ovaj film nose glumci. Ne jedan, dva ili pet, već pedeset. Ne pamtim kada sam gledao film sa toliko glumačkog adrenalina i umijeća. Zatim briljantna (malo je reći) fotografija, pa majstorska montaža Miće Zajca. I na kraju, Mihalkov...

Poltron koji muze pare od političara i diktator u duši - kao što kažu njegove kolege? Talentovani plaćenik koji se dodvorava Zapadu i "ismijava" Crvenu armiju, a herojski otpor na čelu sa drugom Kobom pokazuje (na početku rata) kao totalni užas i raspad bilo kakvog sistema (sem partijskog, naravno) - kao što kažu razočarana udruženja boraca (zvuči poznato)? Ili previše "ruska istina" o prirodi i pravim pobjednicima Drugog svjetskog rata - kao što se to između redova može pročitati u zapadnim kritikama filma, koji je tamo maltene prećutan?

Ja, pak, mislim da su "Varljiva sunca" sjajni filmovi (svaki na svoj način), a Mihalkov jedan od najboljih ruskih filmskih autora. Talenat se ipak ne može dobiti dekretom i rođenjem. Njegova imaginacija i osjećaj da dune u prašinu i izvadi "čarobnu lampu emocije" jedinstvena je i u "Egzodusu".

Ko nije gledao prvi dio filma neka ga pogleda. Važan je za nastavak, bez obzira što mogu da funkcionišu i kao zasebne cjeline. Ko je gledao prva dva dijela - pogledaće i treći. Kladim se u svoju (slovensku) dušu!

Za EX FILMOFILE  Skaramuš

Tajne veze: Bergman - Fasbinder

(Smrt kao psihoterapeut)

Zamislite psihijatra i pacijenta koji negdje na sredini sesije zamijene mjesta. Bergman i Fasbinder. Ribari duša. Bergman - psihoanalitičar koji pokušava da pronađe u djetinjstvu izgubljenu vjeru u Boga, autoritet, ljubav, prijateljstvo. Fasbinder - psihopatolog koji prati raspadanje identiteta, ličnog i nacionalnog.

Literarno gledano, Bergman je dijabolični Čehov čiji se junaci u jednom od činova nisu vratili iz svoje omiljene šetnje po šumi, a Fasbinder je alter-ego Dostojevskog u njegovim kreativno najemotivnijim stanjima - pred napade epilepsije.

"Sedmi pečat", u kome grupa artista ima samo jedan cilj: da igrom odgodi dolazak Smrti, dosljedan je prolog Bergmanove filozofije, zato što Kosač uznoseći smrtnike na nebo čini ono što oni sami ne mogu - oslobađa ih straha i tako im ponovo vraća ljudskost. Smrt kao psihoterapeut!

"Persona", priča o podvojenoj ličnosti, izgleda kao da je izdeklamovana u vidu niza fusnota na psihijatrijskom kauču. Duhovni striptiz nakon kog maestro može da sklopi knjigu snimanja i pošalje je svom psihologu. Ako je nešto prećutano, dovoljno se nageti kroz dva nebesko-plava okna Liv Ulman.

"Djevičanski izvor", "Krici i šapati"... emotivni autoput kojim ovaj filmski esejista i bukvalno odlazi u lično progonstvo na svoje ostrvo, odakle će pasionirano nastaviti da naslijepo igra (izgubljenu) partiju šaha protiv Kosača.

Sva nemoć da se povjeruje u stalnost emocija i lojalnost ljudi prosto pulsira u jednostavnim i potresnim slikama "Prizora iz bračnog života". Lice Erlanda Jozefsona govori samo jednu stvar: "Ništa ne razumijem, jer ne vjerujem."

Jozefson tu nije ništa drugo do preslikana figura samog Bergmana koji je još kao dječak prestao da vjeruje u svijet u kome se zatekao - onda kada je išetao iz svog luteranskog oklopa i zalutao u Čehovljevoj šumi punoj glasova junaka koji se uzalud traže.

Bergmanovski beskrajno dugi kadrovi sa fokusom na lice osobe kojoj se junaci ispovijedaju govore o nastojanju autora da se skloni u tuđi identitet i sa strane odgleda svoj, već pripremljeni, nervni slom.

Liv Ulman, Maks fon Sidou, Bibi Anderson i Erland Jozefson samo su posuđene glumačke rekvizite ovog nježnog diktatora autorskog filma, koji se ne bavi ličnostima već njihovim strahovima.

Fasbinder, za razliku od Bergmana, ne traži ostatke ljudskosti sa distance, u sjeni prividne emotivne sterilnost. On bukvalno kopa po džepovima i dušama živih mrtvaca kao što prosjak prebire po kontejnerima iz kojih se širi miris davno upotrebljenih jela.

Gotovo satanska potreba da analizira ljude koje je društvo pobacilo, nastojeći da kroz njihov slom sazna nešto o svom porijeklu i budućnosti, navela je ovog sado-impresionistu da snimi ili da učestvuje u stvaranju morbidno velikog broja filmova.

Zvanično - radilo se o psihoterapiji. Nezvanično - Fasbinder je grčevito odlagao samoubistvo.

Boja njegovog svijeta uvijek se na kraju razloži na dvije: bijelu i crnu. Bijelo kao Marija Braun u doba bezrazložne nade. Crno kao njen debeli crni američki ljubavnik u doba bezrazložne sreće.

Mislim da je (meni najdraži) Fasbinderov film, kod nas preveden kao "Stah jede dušu", ključ za cjelokupnu filmografiju ovog suicidnog parahumaniste.

Njemica stara šezdesetak godina, potomak porodice Hitlerovih fanova, isfrustrirana socijalom, prošlošću i blizinom smrti i Marokanac mlađi od nje, ruiniran svojim "problematičnim" porijeklom u zemlji aveti koja postoji voljom drugih i socijalnom skrajnutošću, ulaze u vezu koja simbolizuje nemoguće - pomirenje erosa i tanatosa.

Kraj ovog filma i cinično banalna smrt zauvijek razdvaja dva bića, koja su ujedno i dva svijeta ili dvije Njemačke - ona koja umire kao lažni mesija i ona koja se rađa kao (napredno) kopile! Taj film za mene je nezaobilazan za početak svakog razgovora o autoru koji je vratio marginalce tamo gdje su bili u doba velikog filmskog maga Čarlija Čaplina.

Potiranje identiteta kao kazna za naslijeđene grijehe i samodestrukcija kao izlaz iz brloga nacionalne i lične patologije stvorili su umjetnika koji proces truljenja duše, iz dana u dan, iz filma u film, prati pasionirano kao naučnik duboko uronjen u svoj eksperiment.

I u ostalom nizu emocionalnih horora: "Ljubav je hladnija od smrti", "Lola", "Veronika Fos", "Berlin Aleksanderplac"... doktor Fasbinder pravi svog mister Hajda, koji ima samo jednu namjenu - da zadavi svog oca i odmah umre za njim.

Avaj. Čudovišta oduvijek fasciniraju publiku. A Fasbinderovo čudovište je remek-djelo (auto)mazohizma.

Jednim okom požudno gledajući maestralno tijelo Hane Šigule u rukama američkog okupatora, ne mogu a da ne priznam da je tajna moje najveće filmske more riješena još u djetinjstvu: sanjam da sam smislio genijalan manevar za matiranje Kosača u "Sedmom pečatu", ali čim povučem figuru shvatim da mi je upravo Kosač izdiktirao potez.

Ne biram svojevoljno između ove dvojice velikih parapsihologa filma, već, kao što je i normalno kada su oni u pitanju, odlučuje veća količina straha.

Anamnesis:

Poetika crnila, strahova, poniženja, beznađa; pesimizam spram ljudskog roda; odraz u ogledalu kojeg najmanje poznajemo, a najviše se bojimo - našeg vlastitog lica, nas samih... tajna (mračna) veza Ingmara Bergmana & Rainera Wernera Fassbindera.

Bergman je izgubio vjeru u svijet koji polako tone u posvemašnji očaj, u šutnju. Fassbinder je razotkrio patologiju njemačkog poratnog društva, integraciju u zajednicu i socijalni uspjeh plaćen patnjom - šutnjom duša.

Bergman je bio u berlinskom paklu 1923. godine s američkim Židovom Abelom Rosenbergom, u zraku se osjećao strah, začelo se zlo koje će nakon deset godina napustiti "Zmijsko jaje". Fassbinder je u "Berlin Alexanderplatzu" obračunao s nacističkom ideologijom i ikonografijom, izvrgnuvši ih ruglu.

Na Fassbinderovo: "Strah nije dobar. Strah jede dušu." - riječi kojima marokanski gastarbajter Ali umiruje svoju ljubav, postariju njemačku čistačicu Emmi... Bergman bi mu odgovorio: pričekaj gluho doba noći, "Vučje doba" - nepodnošljivi čas tjeskobe, košmarni san ili nesanicu, samoća u tišini s najcrnjim strahovima i avetima. Slikar Johan Borg se tada "izgubio", nije ga uspjela prizvati ni trudna supruga Alma.

Ingmar Bergman je moj omiljeni psiholog: svi njegovi filmovi imaju slojevito značenje, istražuju ponore ljudskih duša. Slikar najzanimljivijeg pejzaža - ljudskog lica.

Strah od smrti bila mu je trajna inspiracija. Kroz crnilo, probijala se utjeha i nada.

Tokom posljednje večere u zamku, nijema djevojka iz "Sedmog pečata" pogledat će Smrt u oči i (po prvi puta) progovoriti: "Svrši se!" - uzvik Krista na križu. Prelazak kamere s njenog spokojnog lica na tek probuđeno lice Mije (Marije), obasjano jutarnjom zrakom sunca. Mala obitelj nastavit će put, izbjegavši ples smrti.

Otac Tore, čiju kćer na putu za crkvu u šumi siluju i ubiju "tri pastira" dok poganska polusestra skrivena promatra, povratiti će izgubljenu vjeru (nakon bijesa osvete / tri kruga mržnje) u "Djevičanskom izvoru". Ispod nevine glave Karin poteći će izvor - znak s Neba.

Bergman je pogled u sebe: strahovi i žudnje, lice bez maske, ogoljena duša, trenutak istine, smisao postojanja, spoznaja konačnosti.

Zvanično - sjajan tekst Skaramuše. Nezvanično - dijelim s Bergmanom & Fassbinderom pesimizam spram ljudskog roda. (Oba su autora pokazala duboki interes za žene, središnji karakteri koji pokreću dramu.)

Za EX FILMOFILE  Skaramuš