Zašto plačete, Osime?

(Stil - to je sam čovjek)

Predratni sociolog Esad Ćimić objavio je politički bestseler 80-tih godina prošlog vijeka: "Politika kao sudbina". Na naslovnici te knjige Esad pika loptu, aludirajući na činjenicu da je sve balans i da, ako lopta sleti s noge, nestaje sva magija, odnosno gubi se suština zadovoljstva.

Filozofiju "ljepljenja" lopte za nogu, malo prije Ćimića, usvojiće jedan fudbalski trener tima koji nikada nije bio vrh eks-Ju fudbala. Radilo se o Ivici Osimu, treneru sarajevskog "Željezničara", koji je od momaka sa zonskih livada, iz drinskih sela i sa par dječaka iz "Željinog" omladinskog pogona napravio tim koji je u prvom pokušaju skoro ušao u finale Kupa UEFA.

Za tako nešto timovima tzv. velike četvorke Ju fudbala: "Zvezdi", "Partizanu", "Dinamu" i "Hajduku" - trebalo je cijelo trajanje nekadašnje države i 50 godina učešća u svim kupovima, da bi im (zamalo) uspjelo četiri puta u različitim takmičenjima, pri čemu je jedino "Zvezda" uzela trofej u Ligi šampiona. Doduše, bio je to drim tim za nekadašnje socijalističke uslove sa igračima iz svih sredina.

Ivica Osim, zvani Švabo, zbog plave kose (mada je slovenske krvi), lokalni dribler iz sirotinjske sarajevske porodice sa mjestom stanovanja u naselju Grbavica, koji je više volio da protura loptu kroz noge nego hljeba da jede, zamalo diplomirani matematičar, poslije pečalbe u Francuskoj vratio se u Sarajevo i preuzeo donedavnog drugoligaša u kome je ponikao.

Vratio se jedan drugi Osim, koji je odmah rekao da on u svoj tim nikada ne bi stavio - mladog Osima. I počeo je da bira momke sa livadskih fudbalskih štajgi potpuno neopterećene stanjem u fudbalu i društvu tadašnje zemlje. Radio je to godinama dok nije stvorio generaciju čija su imena do tog trenutka bila sasvim nepoznata, čak i u mjestima u kojima su pikali loptu.

Odjednom je vezni red: Šabanadžović, Škoro, Baždarević, Odović postao strah i trepet. Čuvenom "Vardaru", koji je kod kuće zabijao pet komada kome je htio, a vani igrao patentirani "elastični bunker" ili varijantu 9:1:1 (devet u odbrani, jedan u veznom redu i Pančev na centru da zabavlja halfove) i redovno gubio primajući gol oko 90 minute (ima Boga!) - Švabin tim anonimusa dao je pet komada usred Skoplja. Ej!!! Zaduvali su novi vjetrovi.

"Zvezda" je primila dva puta po četiri komada na Marakani, a "Partizan" isto toliko na "Željinoj" Grbavici, dok je nestašni hrvatski Miljan Miljanić - Ćiro Blažević, nudio bogatstvo za pola Osimovog tima...

U napadu su briljirali anonimni centarfor iz Foče Mihajlović, koji je igrao fudbal samo kada mu se nabaci lopta iz kornera, sve dok ga Švabo nije naučio da zabija i nogom. Simpatični seljačić iz Modriče Nikola Nikić, koji je prema sopstvenom priznanju igrao lopte sa društvom dok su čuvali krave, pri čemu su im krave služile kao stative gola?! Bješe tu i čuveni "Fićo", omaleni Edin Bahtić iz sarajevskog zonaša, koji je oduševljavao penzionere koji su sa unucima izjutra oko 10.00 sati dolazili na te utakmice.

U odbrani su špartali 50 kilograma teški Komšić, Vlado Čapljić iz omladinskog pogona "Želje", Bane Berjan bek i dugogodišnji kapiten koji je izostajao sa mečeva samo ako je baš bio previše mamuran na dan utakmice. Pa najbolji start igrač domaće lige koga su ove oči gledale - čuveni "Čipe", Josip Čilić, spor kao kornjača ali sa najboljim postavljanjem na leđa protivnika (pitajte Safeta Sušića!). Pa čuveni "Žvaka", Mirsad Baljić koji je prodavao već zaboravljene "bicikle" po krilu.

Prije njih tu je bio i lokalna legenda Hajrudin Saračević, zvani "Rutko" zbog izuzetno dlakavih nogu. Spor i jak, idol navijača jer je uvijek davao sve od sebe, čak i kada su ga protivnici "slali po burek". ("Rutko" je tokom rata silom porodičnih prilika bivao i na jednoj i na drugoj strani, i niko ga nije dirao - poštovan podjednako od svih!) I naravno Osimova produžena ruka, plejmejker Meša Baždarević sa njemačkim plućnim kapacitetom.

U Kup EUFA ušli su jednom i odmah (na zaprepaštenje svojih navijača) stigli do polufinala. Kako to već biva u sirotinjskim bajkama, primili gol dvije minute pred kraj meča sa mađarskim "Videotonom" (koji je prethodno demolirao "Mančester Junajted"), u utakmici u kojoj su mogli da daju deset komada. (video) Umjesto puta u Madrid na meč sa "Realom", "Željo" je otišao na slijepi kolosijek. U lokalnu legendu. Tamo gdje će nakon toga otići i sve druge stvari.

I danas pamtim Osimovo lice koje je označavalo nijemo beznađe u trenutku propasti njegovog životnog djela! Užasnuti pogled odraslog dječarca sa rukama oko glave, koji je povjerovao da je našao formulu po kojoj žaba može postati princ. Da je napokon on taj, koji je udružio i smućkao sve mane zemlje koju je beskrajno volio u jedan tim i alhemičarski pokazao - ipak ima nade i stvar (uz sve prepreke) funkcioniše.

Avaj, kad nije uspio iskreni, strpljivi i fanatični Osim, kakve su šanse imali prodavači magle, šalabajzeri sa mirisom bijelog luka u Armaniju i polupolitičari u polusportu da spase nešto što nisu znali, a nisu ni željeli da spašavaju. Njima je lopta odavno pobjegla s noge i nije se vratila nikad više.

Uslijedio je neminovni raspad jedne generacije koja nije igrala po pravilima domaćih taktika: Osimov tim je igrao u gol, a ne u širinu - doktrina koja je za 90 odsto tadašnjih, a bogami i današnjih timova sa prostora nekadašnje zemlje tek misaona imenica.

Onda je Švabo ponovio istu filozofiju kao zadnji selektor raspadajuće zemlje. Ispočetka ismijan i izviždan zbog pokušaja da nametne stil igre koji nije trpio tretman klupskih zvijezda tzv. velike četvorke Ju fudbala, Osim je pozvao u pomoć svoje momke iz "Želje" i prezrene "dodavače lopti zvijezdama" iz velikih klubova koji su povukli sa sobom zamajac jednog novog tima. I, gle čuda, trčali!

Odjednom je i carinik lopte na centru Marakane, Dragan Stojković Piksi, kome su se treneri izvinjavali ako bi (greškom) zatražili da prati protivničkog veznjaka i halfa kada je u napadu, počeo kod Švabe da igra duplog beka. I to kako! Odjednom su Piksijeve replike, Boban i Savičević, beskrajni dribleri u rasponu od aut linije do aut linije počeli da uklizavaju u noge protivnicima. Niko se više nije smijao toj (fudbalskoj?) filozofiji, u zemlji u kojoj je smijeh znao biti i oružje i zabava.

Osim je još jednom, ovaj put sa eks-Ju fudbalskim poluproizvodima počeo da pravi novi alhemičarski spoj koji je morao / trebao, kako ko već hoće, da eksplodira na Svjetskom prvenstvu u Italiji. Ali, avaj (drugi put)!

Zemlja se raspadala dok je takmičenje trajalo, himna više nije postojala, navijača nije bilo... samo Osimovo "vezivanje lopte za nogu" presing (za koji su neupućeni fudbaleri tvrdili da je zabuna, jer se koristi samo u košarci) i igra u gol. Osim prethodno uzima i bronzanu olimpijsku medalju na igrama u Los Anđelesu, koju će neka nova reprezentacija iz država bivše zemlje ponovo uzeti "nekad - a možda ni tad".

Još jedan pokušaj da u "Partizanu" ponovi svoj stil igre i konačni kraj. Nove Osimove suze. Grč i jad na pres-konferenciji (video) zbog propasti jednog grada, jedne zemlje, ljudi i odlazak na višegodišnji rad u inostranstvo. Daleko od mjesta u koja je uložio sebe, svoj stil gospodina-radnika, svoj fanatizam.

Dugogodišnji muk, a onda jedna reportaža iz Graca. Osim kao trener "Šturma", zatečen u klupskoj prodavnici suvenira. Novinar nekog lista iz njegove bivše zemlje želi intervju. O čemu? O svemu: fudbalu, "Želji", nestaloj zemlji. Šta Švabo ima da kaže? Čiji je? Na koga će da udari, a na koga neće?

Kao deran u pubertetu bježi u ugao klupske prodavnice. Šta to radite her Osim? Švabo plače - naslonjen na plave šalove austrijskog kluba koji ima boje njegovog "Želje". Osim ne mora ništa da kaže. Da, čuje se sa nekim igračima koje je trenirao (sa raznih strana). Telefoniraju, razmjene par rečenica i ponekad zaplaču ili ćute. I tako se razumiju.

Kaže, zvali ga iz "Bajerna". Neće. "Velike pare daju, ali neću ja tu vrstu pritiska". Švabo ne može a da poslije dobre tekme ne popije koju ili da ne odlumpuje.

I jedno (održano) obećanje - da neće voditi ni jedan klub, niti reprezentaciju sa prostora bivše zemlje. Uskoro Švabo napušta "Šturm", osrednjeg (čitaj: beznačajnog) austrijskog ligaša kojega je uveo u Ligu šampiona. Razlog? Austrijski smisao za humor. Gazda kluba reče da Osim dolazi iz sredine u kojoj valjaju tek ćevapi, Osim vrati lovu od ugovora samo da ode. ("Nek mu titule donose domaća gospoda.") I, pravac Japan.

Ubrizgavanje duše u japansku filozofiju rada. Pa mjesto tamošnjeg selektora. Pa moždani udar. Od velikog neispunjenog adrenalina? Ko će ga znati.

Ne znam o čemu danas razmišlja trener koji je shvatio da je fudbal (kao i sport uopšte) bio jedini realni zajednički imenitelj zemlje narcisoidnih i samoživih nacionalnih projekata, koji su pred sobom brisali sve što im se našlo na putu. Ne znam za čim sve žali ovaj poliglota sa mirisom proletarijata, koga svi svojataju i čije mišljenje uvijek traže kada im nastupaju timovi ili reprezentacije na takmičenjima sa kojih se (uglavnom) sve češće vraćaju na samom početku.

Ne znam da li još ponekad zaplače dok sa tribine gleda fudbal, koji je deset puta više demode od onoga koji je on sa svojim klincima igrao prije 25 godina?

Ali, ja zaplačem. Kada se sjetim u snu onog nepravednog i šlampavog gola Mađara Čuhaija dvije minute prije "ulaska u raj". Kada se sjetim zapucanih penala Argentincima na Svjetskom prvenstvu koje smo sa devet igrača u polju 70 minuta sabili u šesnaesterac i (po običaju) promašivali šanse. Kada mi zamiriše trava sa utakmica na koje me vodio ćale i sam zaljubljen u taj radnički dio grada u kome je igrao tim sarajevskih željezničara, koji su sa brda iznad stadiona sirenom obavezno pozdravljali svoj klub.

Pobjegla je ona lopta sa Ćimićeve noge. Nestao je balans, politika je odavno postala sudbina. Osim reče koju godinu ranije da veliki i bogati više nikada neće dozvoliti da im neko čudo sa sirotinjskog Istoka uzme (finansijski) kolač u fudbalu. Kao ni u ostalim marketinško-sportskim ligama. I da treba napraviti neku "našu ligu" - u kojoj će igrati oni koji žele i vole, a nemaju previše love. Jer, šteta je da ne igramo! Pa ma kako se ta liga zvala: bila to eks-Ju, balkanska ili liga "zapadnog Balkana", kako god hoćete. Bješe ponovo dočekan "na nož"...

Već danas je Osim citiran po tom pitanju u zemljama na čijim stadionima uglavnom (u 80 odsto slučajeva) ima više redara nego gledalaca. "Štraus sa Grbavice" može mirno da gricka sjemenke dok gleda dosadni domaći fudbal sa tribina, na stolici rezervisanoj za najvećeg loptačkog trenera eks-Ju fudbala. Ne po osvojenim trofejima, već po filozofiji "da si ono kako igraš".

I da lopta mora da ide ka golu, i samo ka golu - kao što krv ide u srce.

Hvala Švabo, uživao sam.

Za EX FILMOFILE  Skaramuš

Velo misto, mali čovik

"Klub neka se Hajduk zove!"

Još na kraju Maloga mista bila sam mu rekla: E sad je svršilo Malo misto, sad ima da radiš novo. Velo.

Nije ušao olako u to, gnjavilo ga je. Bio je to veliki posao. Trebalo je napraviti cijeli povijesni presjek, bio je to potpuno drugačiji pristup od Maloga mista. Za Malo misto je stvarao likove, a Velo je bilo povijesna priča o Hajduku i Splitu - zadana priča u koju je trebalo uklopiti likove.

Smoji je odmah na početku samo Hajduk tuka po glavi (video), čim se počelo o tome govorit, počela su oblijetanja oko njega. Pa trebalo bi ovo, trebalo bi ono, valja dodat malo Mornarice, i ko zna s čime mu sve nisu dolazili. Onda sam mu došla i ja: A imaš i Mozaik. Možeš i njega malo dodat.

Tako je među prvima bila stvorena plesna škola. On je u toj ulozi vidio Bebu Lončar, ali redatelj Marušić nije dao. Zdravka Krstulović je bila odlična. Isto kao i Špiro Guberina u ulozi škovacina, iako je Smoje za tu ulogu bio vidio Ljubišu Samardžića. Ali kad je gleda Guberinu, odma je uskliknija: Savršen! Odličan!

Škovacini su među prvim likovima ušli u Velo misto. U ono doba Split je ima dva škovacina - jedan od ta dva je bila ženska, Klara. Imala je dva metra, pa bi nosila one vojničke postole. Danas bi bila manekenka, a onda je bila redikul. Ona i još jedan škovacin sami su čistili cili Get. Najdraža nagrada koju je dobio u životu Smoji je bila nagrada od Čistoće. Mala plaketa na kojoj piše: ŠKOVACINI SMOJI 2.12.1983. - sa te dvi riči zahvalili su mu šta je proslavio škovacine! Je li ti može bit šta draže?

Prvi lik za koji se znalo da će biti lik bila je, međutim, Violeta. A šta će nego počet od mene? Kroz njezinu Plesnu školu moglo se svašta ubacit. Violeta je došla iz Pariza, bila je umjetnica, a za ovaj naš ambijent umjetnica je isto šta i kurva. A ona - puna manira, fina, sa svojim malim Mimijem. Taj je pasić bio maza cijele serije, i za razliku od Beline (Malo misto) sve je odradio mukte. Najviše se sjećam scene kad su je jadnu šišali i kad joj dragi kaže: A baš ti je lipo, pariš moj mali muškić - to je Smojina rečenica meni. On bi mi često govorio: Lepa, ti si moj mali muškić.

Odmah poslije Violete rodio se Brico. Jer di se sve događa, di se komentira, di su ćakule i priče? U brijačnici. Nije htio lokal jer tamo su pijančine, dobri svit i ribari, ali to nije to - u brijača dolazi raznovrsniji krug ljudi. On je mislio da će lik brijača igrati Ivica Vidović, a u ulozi Očalinka je vidio Borisa Dvornika. Ali, Boris je pročitao scenarij i rekao: Znaš šta, Smoje? Ja ću biti Brico. Kako je Smoje uvijek bio slab na njega, odmah ga je prišvadija pa mu je reka: A mali, čini šta oćeš. I tako je Boris izabrao rolu. Ivica Vidović možda i nije dobio slabiju, ali nije glavnu.

Trebalo je uhvatiti cijeli period - razdoblje prije rata, sam rat, i doba poslije rata. Za razliku od Malog mista, Velo je defakto i zanimljiv historiografski rad. Nije baš zdušno to htio raditi, ali kad već jedan put upadneš u govna, onda valja i plivat u njima. Pojedine scene su ga baš gnjavile, dok je neke radio s velikim užitkom. Na primjer, brijačeve monologe radio je od gušta, šta se odmah vidi. Pa konflikte pragmatičnog brijača i Očalinka, koji stalno filozofira. To je baš radio s ljubavlju. Od gušta je ubacio i one špijune, što su se stalno okolo vrtjeli. Njih je stavio u timbar realizma, jer bez špijuna ni danas ne moš prnit. Načelnika je volio, Picaferaj mu je bio drag... pa ona Pjaca di su se u to doba vrtila sva splitska gospoda.

Onda je stavio Đovaninu Kokolu, kraljicu Pjace. A koliko je bilo redikuli u to doba! Nisu ih Splićani mučili, smijali su se s njima, ali da će im učinit zlo - neće. Đove je jadna bila bolesna, to je bila tragedija kako je završila. Šetala bi po Pjaci s teniskim reketom i šugamanom, jer tenis je bio vrlo moderan. Strašno je voljela oficire, a kad bi je ženske srele, umirale bi od straja. A šta je kurbetine? - rekla bi im Đove. A da van je oficira!... Izašla je u šetnju i kad su Talijani uveli koprifoko. Oli je ona znala šta to znači? Jadnicu su uhapsili i odveli u zatvor, čak u Firencu. Toliko im je bila opasna! I šta je najgore, stavili su je kod časnih sestara, koje je mrzila. Tu je i umrla.

Imao je Split i muških redikula. Karuzo je priređivao svoje čuvene koncerte u kinu Karaman. Svi smo ga išli slušati, zaozbiljno, kao da idemo na pravi koncert. To što su ga ukrcali na brod za Milano i onda iskrcali u Svetoga Kaju, a rekli mu da je doputovao u milansku Scalu - ni tu nije bilo zlobe, nego samo radi smija.

Sve je njih Smoje štiva, i učinija scenu di su Baćo i škovacini. Baćo je uvik trča, imao je force i kondicije, bit će da je stvarno bio brži od sinjske ferate. A i danas čujem da nekome ko trči viču: Baćo! Baćo!

Velo misto je bilo veliki rad. Za dati kompletnu povijest u pozadini, morao je puno istraživati. Satima bi sjedio u biblioteci, za svaku sitnicu. Nema zglajzanja. Odmah je napisano kao knjiga, po narudžbi za snimanje, a onda su se u toku snimanja epizode dorađivale, scenski uređivale, detalji ubacivali i izbacivali. Svi misle da je obrnuto, da je prvo bio scenarij, pa onda knjiga, a nije. Ali naš svit uvik sve zna bolje. Zna bolje i od onoga koji je to stvorio.

Lepa Smoje: "Ona" (VBZ, 2008)

Za EX FILMOFILE  Anamnesis

Hajdučka legenda

Svako nedjeljno poslijepodne, kad "Hajduk" igra iole važniju utakmicu, u klupskoj baraci, u pošti, u novinskim redakcijama pomahnitaju telefoni. Navijači, razbacani po svijetu, pitaju za rezultat: javlja se naš radnik iz Frankfurta, konobar iz njujorškog restorana, kirurg iz neke afričke bolnice, zovu diplomat i svećenik, rudar i mornar.

Brod na moru, koji prvi sazna ishod utakmice, prenosi vijest drugom brodu, na kojem se posada puna iščekivanja zbila oko radio-telegrafiste i glas s Jadrana leti u Sredozemlje, nastavlja put s jednog u drugo more, da usreći ili rastuži posade trampera na Pacifiku i Atlantiku.

Klub iz malog gradića jedan je među prvih pet evropskih klubova koji gostuje u Južnoj Americi. On je prvi nogometni klub na svijetu koji je obišao svih pet kontinenata. Nigdje, ni u jednom gradu, nije bez svojih navijača. Gdje god se pojavi vijore se bijele zastave i čuje pjesma "Marjane, Marjane...".

Nikada ni jedan klub nije pratila takva svita navijača. Na prvenstvene derbije prate ga specijalni vlakovi, kolone autobusa, zakupljuju se avioni i brodovi. Student će potrošiti svoju stipendiju i gladovat će do slijedeće; radnik će dići predujam da pomogne svom klubu pri utakmici u Maksimiru, u Rimu ili Londonu.

Prisjetimo se:

U tek oslobođenom Splitu, "Hajduk", kao reprezentacija narodno-oslobodilačke vojske, priprema se za uzvratni susret s reprezentacijom britanske armije. Topovi grme na svega tridesetak kilometara od igrališta, gradu hrane nedostaje, nogometaši su više gladni, nego siti. Borci na ratištu pričaju o tom susretu i strepe: hoće li naši odoljeti engleskim profesionalcima. I, borci proslavljene Prve dalmatinske proleterske brigade s položaja na fronti šalju drugovima igračima dio svojih skromnih porcija, kako bi ojačali pred veliki susret. Pitate li najvećeg "Hajdukovog" strijelca, Franu Matošića, koji mu je od tisuću zgoditaka najdraži, neće zaboraviti pobjedonosni gol postignut baš na ovoj utakmici.

U povijesti nogometa nije poznato da je iz manjeg grada potekao veći klub, koji je kroz dugih šezdeset godina svog djelovanja isprepleo oko svog imena divne, neponovljive legende, skladno stapajući s njima sve što je najljepše u sportu i u čovjeku.

Osnovan je za vrijeme Austro-ugarske carevine, i njoj za inat. Onoga dana kad je izbio prvi svjetski rat, policijski agenti na igralištu hapse i raspuštaju "Hajduka", koji će ipak nadživjeti carevinu.

U drugom svjetskom ratu, kad je odbio da im služi, fašisti ga još jednom raspuštaju, ali Majstor s mora ne umire, nego se prkosno pretvara u momčad ratnika, u jedinu partizansku momčad okupirane Evrope. Francuzi tu malu ratnu četu nogometaša proglašavaju počasnim članom svog pokreta otpora. Taj dokument, koji se čuva u vitrinama "Hajdukove" barake, uz Orden zasluga za narod, Lorenski križ, simbol pokreta otpora, stopio se sa zvijezdom petokrakom. A kad je rat završio i kad su igrači skinuli uniforme i opet postali civili, "Hajduku" je ponuđeno da ostane momčad Jugoslavenske armije.

I gle sad čuda: "Hajduk" zahvaljuje na najvećoj počasti! On želi ostati ono što je uvijek bio - klub svog grada Splita i Dalmacije, jer je svim svojim žilama vezan uz ovo vrelo tlo dalmatinsko, uz bonace i nevere njegove.

Fenomen "Hajduka" ne da se definirati jednom rečenicom. Evo, stoga, libra o "Hajduku", što se za njegov 60-ti rođendan pojavljuje na svijet.

PRVI BALUN - VELIKI KONFUŽJUN

Nisu Splićani, kao što to mnogi od njih drže, izmislili nogomet, niti je "Hajduk" prvi klub na svijetu. Mogu oni koliko ih grlo nosi ponavljati "Ča je pusta Londra kontra Splitu gradu", ipak se pravi nogomet po svim pravilima već debelih 40 godina igra u Engleskoj. Za to vrijeme na splitskim ledinama, na rivi i po kaletama zavijeni u oblake prašine djeca, pa i momci, igraju kende. Zapravo, te popularne splitske kende veoma malo sliče nogometu. Tek toliko, što igrači žestoko razmahuju i biju nogama, da dohvate kakav stari šešir i da ga udarcem što dalje odbace. Jedinu korist od tog kendavanja imaju meštri - postolari, koji krpe poderane cipele, lijepe odvaljene đonove. Samo, meštri se mnogo ne okoristiše, jer igrači, uvidjevši da su kende pogubne po obuću, masovno jure i biju bosonogi; što pri tom stradaju palci nogu, svakako je manji gubitak, jer oguljena koža ili ispali nokat brzo i bez troška zacijele. Najzad, nakon mnogih megdana i silnih rana prsti kendaša postadoše neosjetljivi i tvrdi poput kamena, pa kad pri zamahu noge ne pogode cilja, zarinu se u zemlju odvaljujući čitavo grumenje. Bosonogi momci traže mekši teren, pa ih zbog toga nazivaju "kavafangima", tj. onima koji vade blato.

Nekolicina splitskih mladića, kendaša, kavafangista, debelih palaca, odreda sinova imućnijih težaka i zemljoposjednika početkom ovoga stoljeća studirahu u Pragu, gdje su već dva slavna kluba, "Sparta" i "Slavija", igrala nogomet ravan engleskom. Nova igra ih oduševi i oni postaše stalni posjetioci praških utakmica. Brzo su shvatili igru, naučili pravila i zakone kojima se igra pokorava, naučili sve termine i nazive i jedva su čekali kad će praznici pa da s pravom kožnatom loptom pojure u svoj Split. Novac za prvu loptu skupljali su među sobom baš u slavnoj pivnici "Kod Fleka". Bila su prisutna i dva mlada ruska studenta, koji im htjedoše dati svoj obol, ali naši mladići ne pristaše, jer "u splitski balun ne smiju se mišat furešti". U čast velikom događaju kriglom piva počastili su sliku čestitog nam cara i kralja Franje Josipa. Krigla je poletjela visoko uz pljesak svih prisutnih gostiju, ali ubrzo se stvore policijski agenti, pa uhapsiše i pritvoriše dvojicu naših studenata. Ostali iz pivnice pohitaju u teatar, gdje je pjevala naša zemljakinja, umjetnica, što je poznavala neke ljude na visokim položajima i već sutradan zatvorenici bivaju pušteni, te putuju za Split.

Red je da se spomenu imena tih luckastih studenata, koji će svi odreda postati inženjeri, arhitekti, jer su, donijevši loptu, zadužili svoj grad više no da su sagradili palaču veličanstveniju od Dioklecijanove. Tu su Fabjan Kaliterna, Lucijan Stela, Ivan Šakić, Vjekoslav Ivanišević, budući inženjeri, i Stjepan Lovrić, jedini budući profesor.

Sutradan su s dva kamena omeđili branke i sukobili se s kočijašima, koji su baš prolazili preko Kraljeve njive tjerajući zaprege pune tupine. Kraljeva je njiva bila vlasništvo komandature grada, kojoj se studenti s molbom obrate da im dopusti "bilim vapnom označiti linije igrališta i iskopati četiri buže da se postave štange". Fabjan Kaliterna je najbrže proniknuo u bit nove igre, pa je preuzeo funkciju vrhovnog arbitra i trenera. Odabrao je dvije momčadi, koje se nisu razlikovale dresom, nego maramicama pričvršćenim na rukave košulja. Prvi sudac zvao se Luiđi i pred početak utakmice vrtio je šoldo da se odredi strana svakoj momčadi. Tada su se prvi put čule i nove čudne riječi: branka, brankar, ili vratar, bek, korner, aut, gol, što je sve pripadalo smiješnoj igri, kojoj je i samo ime teško izgovoriti. Fujzbal ili tako nešto slično, lomili su jezike stari Splićani, proklinjući studente i moderna vrimena. Tri su tako ljeta prošla. Fabjan je poslije svake utakmice naređivao igračima: "Hajdemo, trening ka u Pragu. Tri đira oko placa!" I poslušno su momci trčali, nikako ne shvaćajući zašto trče, kad su se već na utakmici pošteno natrčali. U igri se pomalo i napredovalo. Jeste da je kožnata lopta skakala visoko i bježala od noge, da su mnogo češće zemlju zaorali, ali opet bi je ponekad i pogodili, dakako.

Prva utakmica u dresovima, premda još neslužbena, ali je bar sličila na pravu, i za koju su se vršile pripreme, odigrana je ljeta 1910. između dvije momčadi, od kojih je jedna nazvana Ingleži, a druga Kavafangi. Od ove utakmice do osnivanja "Hajduka" proći će nekoliko mjeseci, kroz koje će vrijeme mlada gospoda inženjeri imati pune ruke posla. Svladati je trebalo otpore konzervativne sredine, malog provincijskog gradića, koji jedva ako ima 20 tisuća stanovnika, zatim ispisati pravila kluba, naći mu zgodno simbolično ime, pisati molbe, isposlovati da se Kraljeva njiva pretvori u igralište, nabaviti kompletnu opremu i obaviti još mnoštvo sitnih poslova kako bi se postavili čvrsti i dugovječni temelji prvomu klubu...

Mlada gospoda inženjeri svršili su danas s poslom i još samo ostaje da se pronađe ime klubu. Prijedloga ima više: Mosor, Marjan, Borac, Uskok, Velebit - odlučiti je teško. Kako bi bilo da se potraži savjet od starog mudrog gimnazijskog profesora, Josipa Brača. Poput vjetra upadaju mu u biblioteku: "Profesore, pomozite, kakvo ime da mu damo?"

Zamisli se profesor, gladeći bradicu: "Upali ste mi nepozvani, bez kucanja, baš poput hajduka. Stoga, evo vam imena: Hajduk, hajduci, i kao što znate, riječ ta simbolizira sve što je najljepše u našem narodu - junaštvo, čojstvo, drugarstvo, ljubav za slobodom, prkos moćnomu, zaštita slabomu. Budite dostojni tog velikog imena!" I tako je obavljen ceremonijal "krštenja".

Miljenko Smoje: "Hajdučka legenda" (NZ Marko Marulić, 1971)

Za EX FILMOFILE  Anamnesis