Hajdučka legenda

Svako nedjeljno poslijepodne, kad "Hajduk" igra iole važniju utakmicu, u klupskoj baraci, u pošti, u novinskim redakcijama pomahnitaju telefoni. Navijači, razbacani po svijetu, pitaju za rezultat: javlja se naš radnik iz Frankfurta, konobar iz njujorškog restorana, kirurg iz neke afričke bolnice, zovu diplomat i svećenik, rudar i mornar.

Brod na moru, koji prvi sazna ishod utakmice, prenosi vijest drugom brodu, na kojem se posada puna iščekivanja zbila oko radio-telegrafiste i glas s Jadrana leti u Sredozemlje, nastavlja put s jednog u drugo more, da usreći ili rastuži posade trampera na Pacifiku i Atlantiku.

Klub iz malog gradića jedan je među prvih pet evropskih klubova koji gostuje u Južnoj Americi. On je prvi nogometni klub na svijetu koji je obišao svih pet kontinenata. Nigdje, ni u jednom gradu, nije bez svojih navijača. Gdje god se pojavi vijore se bijele zastave i čuje pjesma "Marjane, Marjane...".

Nikada ni jedan klub nije pratila takva svita navijača. Na prvenstvene derbije prate ga specijalni vlakovi, kolone autobusa, zakupljuju se avioni i brodovi. Student će potrošiti svoju stipendiju i gladovat će do slijedeće; radnik će dići predujam da pomogne svom klubu pri utakmici u Maksimiru, u Rimu ili Londonu.

Prisjetimo se:

U tek oslobođenom Splitu, "Hajduk", kao reprezentacija narodno-oslobodilačke vojske, priprema se za uzvratni susret s reprezentacijom britanske armije. Topovi grme na svega tridesetak kilometara od igrališta, gradu hrane nedostaje, nogometaši su više gladni, nego siti. Borci na ratištu pričaju o tom susretu i strepe: hoće li naši odoljeti engleskim profesionalcima. I, borci proslavljene Prve dalmatinske proleterske brigade s položaja na fronti šalju drugovima igračima dio svojih skromnih porcija, kako bi ojačali pred veliki susret. Pitate li najvećeg "Hajdukovog" strijelca, Franu Matošića, koji mu je od tisuću zgoditaka najdraži, neće zaboraviti pobjedonosni gol postignut baš na ovoj utakmici.

U povijesti nogometa nije poznato da je iz manjeg grada potekao veći klub, koji je kroz dugih šezdeset godina svog djelovanja isprepleo oko svog imena divne, neponovljive legende, skladno stapajući s njima sve što je najljepše u sportu i u čovjeku.

Osnovan je za vrijeme Austro-ugarske carevine, i njoj za inat. Onoga dana kad je izbio prvi svjetski rat, policijski agenti na igralištu hapse i raspuštaju "Hajduka", koji će ipak nadživjeti carevinu.

U drugom svjetskom ratu, kad je odbio da im služi, fašisti ga još jednom raspuštaju, ali Majstor s mora ne umire, nego se prkosno pretvara u momčad ratnika, u jedinu partizansku momčad okupirane Evrope. Francuzi tu malu ratnu četu nogometaša proglašavaju počasnim članom svog pokreta otpora. Taj dokument, koji se čuva u vitrinama "Hajdukove" barake, uz Orden zasluga za narod, Lorenski križ, simbol pokreta otpora, stopio se sa zvijezdom petokrakom. A kad je rat završio i kad su igrači skinuli uniforme i opet postali civili, "Hajduku" je ponuđeno da ostane momčad Jugoslavenske armije.

I gle sad čuda: "Hajduk" zahvaljuje na najvećoj počasti! On želi ostati ono što je uvijek bio - klub svog grada Splita i Dalmacije, jer je svim svojim žilama vezan uz ovo vrelo tlo dalmatinsko, uz bonace i nevere njegove.

Fenomen "Hajduka" ne da se definirati jednom rečenicom. Evo, stoga, libra o "Hajduku", što se za njegov 60-ti rođendan pojavljuje na svijet.

PRVI BALUN - VELIKI KONFUŽJUN

Nisu Splićani, kao što to mnogi od njih drže, izmislili nogomet, niti je "Hajduk" prvi klub na svijetu. Mogu oni koliko ih grlo nosi ponavljati "Ča je pusta Londra kontra Splitu gradu", ipak se pravi nogomet po svim pravilima već debelih 40 godina igra u Engleskoj. Za to vrijeme na splitskim ledinama, na rivi i po kaletama zavijeni u oblake prašine djeca, pa i momci, igraju kende. Zapravo, te popularne splitske kende veoma malo sliče nogometu. Tek toliko, što igrači žestoko razmahuju i biju nogama, da dohvate kakav stari šešir i da ga udarcem što dalje odbace. Jedinu korist od tog kendavanja imaju meštri - postolari, koji krpe poderane cipele, lijepe odvaljene đonove. Samo, meštri se mnogo ne okoristiše, jer igrači, uvidjevši da su kende pogubne po obuću, masovno jure i biju bosonogi; što pri tom stradaju palci nogu, svakako je manji gubitak, jer oguljena koža ili ispali nokat brzo i bez troška zacijele. Najzad, nakon mnogih megdana i silnih rana prsti kendaša postadoše neosjetljivi i tvrdi poput kamena, pa kad pri zamahu noge ne pogode cilja, zarinu se u zemlju odvaljujući čitavo grumenje. Bosonogi momci traže mekši teren, pa ih zbog toga nazivaju "kavafangima", tj. onima koji vade blato.

Nekolicina splitskih mladića, kendaša, kavafangista, debelih palaca, odreda sinova imućnijih težaka i zemljoposjednika početkom ovoga stoljeća studirahu u Pragu, gdje su već dva slavna kluba, "Sparta" i "Slavija", igrala nogomet ravan engleskom. Nova igra ih oduševi i oni postaše stalni posjetioci praških utakmica. Brzo su shvatili igru, naučili pravila i zakone kojima se igra pokorava, naučili sve termine i nazive i jedva su čekali kad će praznici pa da s pravom kožnatom loptom pojure u svoj Split. Novac za prvu loptu skupljali su među sobom baš u slavnoj pivnici "Kod Fleka". Bila su prisutna i dva mlada ruska studenta, koji im htjedoše dati svoj obol, ali naši mladići ne pristaše, jer "u splitski balun ne smiju se mišat furešti". U čast velikom događaju kriglom piva počastili su sliku čestitog nam cara i kralja Franje Josipa. Krigla je poletjela visoko uz pljesak svih prisutnih gostiju, ali ubrzo se stvore policijski agenti, pa uhapsiše i pritvoriše dvojicu naših studenata. Ostali iz pivnice pohitaju u teatar, gdje je pjevala naša zemljakinja, umjetnica, što je poznavala neke ljude na visokim položajima i već sutradan zatvorenici bivaju pušteni, te putuju za Split.

Red je da se spomenu imena tih luckastih studenata, koji će svi odreda postati inženjeri, arhitekti, jer su, donijevši loptu, zadužili svoj grad više no da su sagradili palaču veličanstveniju od Dioklecijanove. Tu su Fabjan Kaliterna, Lucijan Stela, Ivan Šakić, Vjekoslav Ivanišević, budući inženjeri, i Stjepan Lovrić, jedini budući profesor.

Sutradan su s dva kamena omeđili branke i sukobili se s kočijašima, koji su baš prolazili preko Kraljeve njive tjerajući zaprege pune tupine. Kraljeva je njiva bila vlasništvo komandature grada, kojoj se studenti s molbom obrate da im dopusti "bilim vapnom označiti linije igrališta i iskopati četiri buže da se postave štange". Fabjan Kaliterna je najbrže proniknuo u bit nove igre, pa je preuzeo funkciju vrhovnog arbitra i trenera. Odabrao je dvije momčadi, koje se nisu razlikovale dresom, nego maramicama pričvršćenim na rukave košulja. Prvi sudac zvao se Luiđi i pred početak utakmice vrtio je šoldo da se odredi strana svakoj momčadi. Tada su se prvi put čule i nove čudne riječi: branka, brankar, ili vratar, bek, korner, aut, gol, što je sve pripadalo smiješnoj igri, kojoj je i samo ime teško izgovoriti. Fujzbal ili tako nešto slično, lomili su jezike stari Splićani, proklinjući studente i moderna vrimena. Tri su tako ljeta prošla. Fabjan je poslije svake utakmice naređivao igračima: "Hajdemo, trening ka u Pragu. Tri đira oko placa!" I poslušno su momci trčali, nikako ne shvaćajući zašto trče, kad su se već na utakmici pošteno natrčali. U igri se pomalo i napredovalo. Jeste da je kožnata lopta skakala visoko i bježala od noge, da su mnogo češće zemlju zaorali, ali opet bi je ponekad i pogodili, dakako.

Prva utakmica u dresovima, premda još neslužbena, ali je bar sličila na pravu, i za koju su se vršile pripreme, odigrana je ljeta 1910. između dvije momčadi, od kojih je jedna nazvana Ingleži, a druga Kavafangi. Od ove utakmice do osnivanja "Hajduka" proći će nekoliko mjeseci, kroz koje će vrijeme mlada gospoda inženjeri imati pune ruke posla. Svladati je trebalo otpore konzervativne sredine, malog provincijskog gradića, koji jedva ako ima 20 tisuća stanovnika, zatim ispisati pravila kluba, naći mu zgodno simbolično ime, pisati molbe, isposlovati da se Kraljeva njiva pretvori u igralište, nabaviti kompletnu opremu i obaviti još mnoštvo sitnih poslova kako bi se postavili čvrsti i dugovječni temelji prvomu klubu...

Mlada gospoda inženjeri svršili su danas s poslom i još samo ostaje da se pronađe ime klubu. Prijedloga ima više: Mosor, Marjan, Borac, Uskok, Velebit - odlučiti je teško. Kako bi bilo da se potraži savjet od starog mudrog gimnazijskog profesora, Josipa Brača. Poput vjetra upadaju mu u biblioteku: "Profesore, pomozite, kakvo ime da mu damo?"

Zamisli se profesor, gladeći bradicu: "Upali ste mi nepozvani, bez kucanja, baš poput hajduka. Stoga, evo vam imena: Hajduk, hajduci, i kao što znate, riječ ta simbolizira sve što je najljepše u našem narodu - junaštvo, čojstvo, drugarstvo, ljubav za slobodom, prkos moćnomu, zaštita slabomu. Budite dostojni tog velikog imena!" I tako je obavljen ceremonijal "krštenja".

Miljenko Smoje: "Hajdučka legenda" (NZ Marko Marulić, 1971)

Za EX FILMOFILE  Anamnesis