Pojavila se krajem šezdesetih i s pjesmom "Davorike dajke" (video), koja će joj ostati zaštitnim znakom - grubim, seljačkim, promuklim glasom isporučila nezaboravne linije pune namigujućih double entendre-a, erotskog humora iz svratišta za kamiondžije: "Hoćeš da voliš, ne znaš da ljubiš, nemoj Mile vreme da gubiš / Guram, guram pa neće da uđe, moja noga u cipele tuđe / Ala mi je tesna cipelica desna, ali mora ući makar plakajući / Hajte bliže naš komšija diže, krov na kuću da pijemo vruću"... Sve do "neleksičnog", nečuvenog refrena: "Davorike dajke, davorike dajke, davorike daj - daj, daj, daj, daj, samo malo daj!"
 |
| Srđan Karanović: Miris poljskog cveća (1977) |
Mica je bila glas iz najgorih opasnih kafana s Južne pruge, glas naturalizma s kojim je većina građana u svojoj trci ka middle class poziciji mogla općiti samo indirektno, negacijom - praveći se da ne postoji, a urbana generacija jedino ironično i s odmakom, npr. preko filmova crnog vala (Žilnikovi naturščici). Negdje duboko svjesna svojeg neukusa Mica Trofrtaljka uzela je taj neukus, upotrijebila ga i bičevala do kraja, stvarajući od sebe camp heroinu.
Bosanskim timbrom udaren srpski rodio je njen surovi akcent, koji je postao sinonim za socijalnu grupu (ili podgrupu) koju je Mica reprezentirala. Ona je, zajedno s takvim likovima kao što su bili npr. Hari Džekson - "kauboj iz Bijeljine" (rođen kao Aljuš Musli iz Tetova), Miloš Jovančević - "nevini muškarac" (našao se na omotu LP-a Pokvarena mašta i prljave strasti) i sl. - spadala u onu prilično veliku i tako tipičnu jugoslavensku grupu "javnih marginalaca", onih koji su u javnosti baš zato što predstavljaju neku vrstu devijacije u odnosu na društvo, jasno markirane neuspješne i bizarne.
Naravno, van interpretacija, bile one pro ili contra, s onu stranu moralke ili prihvaćanja, ostala je (sakrivena) činjenica da je taj (polu)svijet u svom primitivizmu i neukusu bio beskrajno tužan, tragičan skoro. Ovo nije bio svijet estradnih i narodnjačkih "menadžera" - lukavo uglavljenih u društvu, jednom nogom na seoskoj svadbi a drugom na televiziji, u medijima, agresivno se probijajući na putu ka mainstream-u. Mica i njen demi monde bili su, uza sav refleks preživljavanja, pasivni dio, drugim riječima - gubitnici, čisto dno.
 |
| Srđan Dragojević: Lepa sela lepo gore (1996) |
Zaboravljena negdje u apsolutnom underground-u zemlje koja je radila na sebi, tavorila je tako sve dok je 1989. godine Rambo Amadeus nije angažirao da zajedno s Borom Đorđevićem, promuklo otpjeva refren: "Amerika i Engleska biće zemlja proleterska" - iz Rambove konstatacije "Kataklizma komunizma". (video)
To je po meni idealno mjesto za fusnotu i "retrofuturističku" opasku, baš preko Mice: umjesto da bude citat i hommage prošlim, vremenima kiča iz šezdesetih, Rambo je nesvjesno izvukavši Micu iz kultur-bunkera, profetski postavio kulturnu premisu budućeg vremena, onu dolazeće strašne dekade. Jedan sistem na izdahu pjevalo je dvoje ljudi u duetu - simboli dvije različite Jugoslavije: kafanska veteranka i najpoznatiji rokerski urbani gerilac. On ironično, ona... tko zna što je morala misliti, vjerojatno da je u pitanju "neka zajebancija".
Visoko i nisko, u ekstremnoj opoziciji, miješali su se kod Ramba stalno, proizvodeći novu dinamiku. Za taj bastard izašao iz vlastite crno-satiričke komentatorske radionice tražio je naziv dovoljno precizan i ironičan u isto vrijeme, pogotovo ovo zadnje, što će ljudi shvatiti, nadao se - dok ga na kraju nije smislio i dao mu ime. Nazvao ga je: turbo folk. ("Folk je narod, turbo je sustav ubrizgavanja goriva pod tlakom u cilindar motora s unutarnjim izgaranjem. Turbo folk je gorenje naroda. Turbo folk nije glazba, turbo folk je miljenica masa, pobuđivanje najnižih strasti kod homo sapiensa. Turbo folk je sustav ubrizgavanja naroda.")
Đorđe Matić - Leksikon YU mitologije
Za EX FILMOFILE Anamnesis / s posvetom Wolfman Jacku, Ansiktet i Pilipu
Nema komentara:
Objavi komentar
Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.