Tajne veze: Zafranović - Kar Vai

(Ima li erosa i poslije tanatosa?)

Dva filmska Frojdovca: jedan koji vječnim petingom odlaže svršetak i drugi koji smrt smatra samo (privremenim) stanjem odgođenog koitusa - Vong Kar Vai i Lordan Zafranović. Autori koji svoje filmove slažu kao albume intimnih digresija, kao herbarijume pune (ne)ocvalih libidinoznih sjećanja...

I kada govore o prisustvu smrti (i samoća je smrt!), a stalno o tome govore, Vong i Lordan ne kriju fascinaciju porokom - ali porokom koji poput poruke u boci, bačene u more iz ruku stranca, nekim čudom dospijeva do onih čije je ime na pergamentu upisano... Ostalo je film.

Ima nečeg fatalističkog i emotivno prenaglašenog u ćutanju i govoru njihovih junaka. Unutrašnje buke koja nadomješta mirnu površinu naracije. Ovi autori ne vole previše ljude, no njima su zaokupljeni. Otuda stalna anatomija tijela i uma, otuda potreba da se utiskom o samodovoljnosti i brutalnosti prikrije ranjivost.

Zafranovićeva estetska vertikala je surova poetika. Od puhanja u gaćice putene partizanke u "Padu Italije", čime sugeriše da je libido potpuna sloboda, do hladnokrvnog ulaska (šetnje) u ćeliju Andrije Artukovića, kako bi stojeći iznad njega (dok ovaj izbacuje posljednje hropce života) sugerisao da zlo ne umire već da se - dezintegriše, pa samim tim i nema prava na intimu.

Ova Zafranovićeva gruba lirika nije za one bez ideala, jer takvi svijet vide kao sasvim normalno mjesto za koje jednostavno treba da plate parking. Idealisti, pak, traže razlog da povjeruju u besmrtnost. Ali, nosi li duša dovoljno libida na onaj svijet?

Zafranović manijakalno (mada u svilenim rukavicama) slaže emotivni pasijans u "Okupaciji u 26 slika", nastojeći da u prisustvu smrti iskopa, iznađe, izmisli život. I pronalazi ga, prestravljenog i unakaženog, u sceni kasapljenja u autobusu.

U svom najdosljednijem filmu "Muke po Mati", surovom kao najbolji italijanski neorealisti i nježnom kakva melodrama i treba da bude (iz vremena kad je filmski Bog hodao Holivudom, a "praška škola" stvarala klasike), Zafranović slavi - tijelo. Kao najsavršeniju i najtragičniju građevinu od postanka ove sjebane planete.

Fatalizam kao emotivna neminovnost, samoća kao stanje tihog ludila - dominira u njegovim ranim, minimalističkim stilskim kreacijama poput majstorski ispričane "Nedjelje". U omnibusu "Kronika jednog zločina", sastavljenom od tri priče, Zafranović se bavi svojom vječnom temom: devijacijom ljudske psihe. Kao i u svojim vanrednim dokumentarcima (poput "Testamenta"), koje su anti-idealisti proglasili za političke eseje. Pogrešno!.... Zafranović se interesuje za slobodu i zlo. Suprostavlja ih kao što Andrić u svojoj pripovjetci Asku suprotstavlja vuku. Samo što kod Zafranovića ne pobjeđuje umjetnost već sloboda, pa makar i devijantna. Zato je ovaj autor originalan. Njegov pristup ideji slobode je ponekad surov do animalnosti, ali dovoljno potresan da bi ostao ljudski.

Vong Kar Vai je autor potisnute svijesti. Pisac usamljeničkih (polu)erotskih drama koje mirišu depresivno - otuda noć, kao često razdoblje zapleta i raspleta u snoviđenjima ovog melanholičnog Kineza. Privatno voajer, javno fantasta i usamljenik. Kadrovi njegovih filmova odišu pritajenim seksualnim frustracijama i vapajem za razgovor, susret ili utjehu.

"Pali anđeli" su snažan film o razočaranom ubici koji pokušava da izbriše i sakrije (ta prokleta) osjećanja koja se javljaju između njega i njegove saučesnice, te ekscentričnoj skitnici koja očajnički traži bivšeg partnera i nijemom mladiću koji pokušava da skrene pažnju svijeta na sebe. Ogledan primjerak Kar Vajovog pogleda na svijet... Pa "Sretni zajedno" sa burnim, patetično sentimentalnim odnosom gej para koji se nađe u tuđini... Fantazmagorični "Raspoloženi za ljubav" - emotivni ep o neodlučnosti (najčešća karakteristika njegovih filmskih junaka) zbog koje uspomena ostaje nedovoljna zamjena za promašenu strast i ljubav. Mada Vong Kar Vai ne pravi razliku između ova dva pojma!

Ovaj autor poznat je po tome da ne poštuje scenaristu svojih filmova (što mu ne pada teško jer je sam svoj scenarista). Sklon improvizacijama i (poput svojih likova) nesiguran u emociju za kojom traga, Kar Vai nastoji da mirisom nostalgije, libida i snova stimuliše nedostatak akcije.

"2046" stilski zaokružuje opus emotivnog usamljenika, čija snimanja nemaju rok. Prazna duša, cigareta na prozoru pritajenog kupleraja i pogled na svijet koji ravnodušno živi ispod. Njegovi filmovi liče na nostalgičnu muziku iz ranijih faza nečijih života.

Intimistički radovi Zafranovića i Vong Kar Vaja nagone me da u ovom tekstu i sam budem takav: tokom njihovih filmova ja sam erektivan i depresivan. U Zafranoviću prepoznajem hod Kamijevog "Stranca" - Mersoa, osobe koja cijeli život provodi na mjestu kome ne pripada.

Cijeli filmski opus ovog dvojca jeste orgazmički grč, duel u nastavcima: penisa i vagine, pohote i čednosti, duha i materije, mrtvog i živog, voajerizma i egzibicionizma, aristokratskog i manuelnog, sperme i krvi...

Vong Kar Vai me oznoji i uzbudi, Zafranović mi pomogne da se olakšam - duhovno i tjelesno. Možda me moj impresionizam (kao i junake ovog teksta) vodi u sladostrašće, u predvorje boga Onana, ali i to je sloboda. Ko je ima - shvatiće.

Za EX FILMOFILE  Skaramuš

Lordan Zafranović: "Ma je pomsta" - tango u hotelu Rene (mp3) & erotska scena (mp3) by Emil Viklicky