Leute moj - Toma Bebić

Pošto će ovu priču čitati i neko neupućen u lik i djelo Tome Bebića, evo najkraćeg uputstva - na stranici broj 26, jednog po meni dosta problematičnog priručnika koji se zove YU Rock enciklopedija, pod stavkom Bebić Toma (Split) stoji uputa tipa: "čovjek koji je svojim neobičnim muzičkim formama, promišljenim tekstovima i hrapavim glasom predstavljao dalmatinsku varijantu Tom Waitsa, prije nego što je iko za ovog američkog čudaka imao priliku i da čuje". Dakle, nešto kao bitnik u socijalizmu.

Moja školska drugarica imala je majku fetivu Splićanku iz Velog Varoša, ženu koja nikada nije zaboravila svoj kolokvijalni govor, pa je kćerki svakog jutra ostavljala poruke: "operi pjate, izbaci škovace, raširi lancune". Ona, rođena u Titogradu, uradila bi sve onako kako je razumjela: oprala bi smeće, izbacila tanjire i sve to raširila po svježe opranim čaršavima.

Ja, rođen i odrastao (uglavnom) u Titogradu, gdje se za more, Split i Dalmaciju čulo većinom (ili isključivo) iz pjesama Olivera Dragojevića, čim sam sav mokar sišao sa broda Ilirija, pitao sam prvog Splićanina gdje je kafana Ponistra sa koje se vidi Šolta: "Solo, jedan đir" - rekao je ovaj; "Tu, na kantunu" - uputio me je drugi nakon pola sata lutanja.

Prvo sam se po ulicama raspitivao gdje je taj Kantun, a onda, volšebno, završio pred kafanom Obojena svjetlost, gdje je u toku bila rasprodaja nekih polovnih ploča. Sa jedne od njih, smijalo se bradato lice u mornarskoj majici: "Uzmi je mandril, al vridi" - preporučio mi je slučajno naišli Zadranin, učinivši LP Oya Noya crnom plastikom mog života.

Sljedećih mjeseci i godina moju sobu je punio sirov i gorak glas, prepun varijacija od neobuzdanog zavitlavanja do rezignacije i čudesno čiste tuge, neuhvatljiv i nepredvidljiv. Svijet koji je donosio bio je fražilan, tanan, seriozan, pun razočaranja, ali i prave ljubavi. Nepripremljenom slušaocu sve ovo može da zvuči kao haos koji nikuda ne vodi, ali slušanjem od kraja do kraja, postaje jasna zaokruženost i unutrašnja logika ove priče koja teče na jeziku izmišljenom u samom toku pripovijedanja.

Bebićeve riječi stižu tamo gdje drugi ne dospijevaju. Kada u soundtracku Sudnjeg dana "Za moj raj pitajte mene", svojim sifilističnim glasom pjeva: "moja je ljubav crna - crnina zgusnuta u kuglu svijeta", učini vam se da Bog uzima zemlju među prste i da je mrvi do krvi. Mogu samo da zamislim koliko je subverzivno djelovao na splitskim ljetnim festivalima 70-tih, u onom moru napuderisanih pjevača u smokinzima, Toma, u mornarskoj majici ogrnut džemperom, u japankama, izazivajući kod prisutne publike čuđenje, ako ne i nešto gore.

Prvu (A) stranu ovog vilinskog vinila zatvara "Leute moj". Anđeoska svjetlost ove pjesme posuta je tamnom ljepotom spokojnih akorda, a iz mraka i svjetla ovakvog boravišta izlaze zvuci jezivi i ljudski u isto vrijeme. "Leute moj" je najstrašnija i (po mom skromnom i sasvim ličnom sudu) najljepša pjesma o samoći ikada napisana na ovom ili onom jeziku, koji se nekad zvao srpski ili hrvatski: "brodovi su isti ka i ljudi, za suzu daju suze dvi". Vjerojatno će se malo ko zapitati kako se stvarno osjeća čovjek koji pjeva ove stihove, čime se potvrđuje pravilo da je agonija jednoga ekstaza za drugoga.

A odatle, uz emigrantsku baladu i klapu Lučica, magareće njakanje, kroz "Ulicu punu svijeta", do romantične "Marčeline" otpjevane u tihom, lomljivom svjetlu, sa čudnom agresijom u vidu grohota na završetku, koji zatvara ovu priču. Što reći na kraju? Poslije ovakve ploče smiješno je (makar i povremeno) slušati Tom Waitsa, sve dok se uzburkane emocije ne smire.

Toma Bebić je umro februara 1990, rak pluća se valjda u njegovom slučaju i podrazumijevao. Ne bih želio da zvučim patetično, ali da ste kojim slučajem imali sreću da avgustovskih dana 1987 budete na Peristilu i tamo, kao ja, gledate i slušate nezaboravni Bebićev hepening, onda vam se u izmaglici sjećanja može učiniti da je ovaj plemeniti i pijani Splićanin vrlo svjesno otišao magarećim kočijama prema suncu. Vjerujem da tamo, u dalmatinskom sazviježđu Panteona, njegove pjesme slušaju Miljenko Smoje, Andrija Maurović, Ivo Tijardović...

Ploču Oya Noya sam poklonio početkom devedesetih, ne sjećam se više ni kome, nikada nijesam nalazio smisao u posjedovanju dragih stvari. Split se, kažu, nije mnogo promijenio, za dišpet vrimenu - ka da se ruga. Sve ostalo pokrio je fini bijeli prah. Ohladio se gramofon, a đir, koliko znam, znači krug. Ali ne mora.

Bio jednom rock'n'roll (kolumna, 2001)

Leute moj

Dogodilo se to jednoga dana u misecu
tamo neke teške godine
osta si sam, napušten brod, leute moj.

Rastočija si se ka barilo, leute moj.
I mriža je sagnjila, leute moj
osta si sam, napušten brod.

Suze su nestale iz tila tvog, leute moj.
A sićanja naviru, leute moj
osta si sam, tužan i tih.

Brodovi su isti ka i ljudi
zlu moru daju život svoj.
(Za tobom umiru.)

Brodovi su isti ka i ljudi
za suzu daju suze dvi.
(Za tobom umiru.)

Toma je "Leute moj" (video) napisao čoviku, a ne brodu. Ive Jelić Bibica iz Vranjica, tenor klape Dalmacijacement, ubijen je sa dva hica iz vojničke puške, pisalo je u Slobodnoj 18. kolovoza 1970. Jelić je te noći sa sinom pod sviću ostima iša na ciple. Vojnik je vikao stoj, odbij, ali bidan nije bija odavde pa nije zna da se ciple pod osti lovi s feralom dok voziš, i tako Jelić od motora nije mogao čut vojnika na straži u Lori. Kakva smrt... Toma mu je posvetio "Leuta".

Za EX FILMOFILE  Anamnesis

Posljednji tango u Splitu - Miljenko Smoje

Nikad neću prižalit da ti čas nisan jema uza se fotografski aparat. Bila bi to slika koju bidu primile sve novine, koja bi obašla cili svit. Jedna stara švora i uz nju jedna isto tako stara gospoja kalajedu se polako skalinan Trga republike u Marmontovu. I di će nego prid reklamne izloge kinematografi. Kauboje samo priletidu očima, a švora koja gre prva najde ono ča je tražila.

Evo, našla san! potiže ona svoju prijatejicu. Ova omar veselije dogega. E kvando kominća? pita ona prijateljicu na talijanski. U osan i po! odgovori švora. Upiru nosen u staklo, minjaju oćale i ništo šapju ka da molidu, samo misto Raspela poviše nji infontana glava Marlona Branda.

I di se čovik neće nasmijat? I ko god projde, stane i zagleda se u ti dražesni prizor. Dvi starice od koji jedna časna sestra more biti i madre badeša, šapju se prid izlogon Posljednjeg tanga u Parizu.

Nike žene koje se vraćaju sa pazara i peškarije zastanu, gledadu starice i jidne mašu glavan. A ča je ovo došlo na svit?… Sve se, sestro moja, prokurbalo! Koji grezi dalekosežni zaključci izvedeni iz toga ča dvi, bit će malo rebanbivene starice naivno stojidu isprid "Posljednjeg tanga".

Ko zna ča su one bidne, sve o ovome filmu čule, ko zna ča se sve šapje po samostanskin ćelijan? Zaželija san ti čas jemati fotografski aparat. Ali kako ću ga jemat, kad ga nikad u životu nisan jema? I da san ga jema ča mi vridi kad njanci neznan fotografavat.

Ritko gren u kino, puno ritko, deboto nikad. A eto, dogodilo se slučajno, da san baš ti "Posljednji tango" priklani gleda u Inglešku. U Londonu. Odvukli su me da to svakako moran vidit. I tamo u London cila se sala smijala. Svi su cilo vrime cenuli od smija, samo ča nisu padali s poltroni i vajali se po tleju. Virujte mi, Ingleži su se smijali onako ka mi kad gledamo filmove Debeloga i Mršavoga.

Kako ja ne znan ingleški, a Ingleži su se slako smijali, ja sam mislija da je to koja komedija. I griza san se ča ne razumin, ča se i ja ne mogu nasmijat. I zakleja san se refat ću ja to!... Čin "Posljednji tango" dojde u Split, omar ga gren gledat.

Interesantno! U London su svi cenuli, a u Split nikor se nije maka, nikor nasmija, mušicu si moga čut kako leti. Njanci katrige nisu škripjale, svi su stali ozbiljno isto ka da gledadu "Antigonu" oli "Edipa" na Peristilu. Interesantno je i to da ovi film u Split više trčedu gledat žene nego muški. Činovnice po uredima, cure na Pjacu, žene na pazaru - sve su pune priči i komentari. Na svaku prestavu tri dila sale sačinjava ženska publika, koja je na sve druge filmove uvik u manjini. I čuje se svega i svašta.

Najdraže me bilo čut, kad je jedna moja susida pripovidala fabulu Posljednjeg tanga u Parizu svojoj prijatejici:

On ti je neki dišperadun, bez alata i zanata, nikor i ništa a trevi ti on na ulicu niku malu ludastu šupjaču, kojoj more bit i otac. I ča ćeš ti vidit, sestro moja, posli pet minuti on ti je, bogami, opali. / "Oo, mogu mislit koji je to fini svit!" / Ne moš, o dragosti! / "Bit će slakojustan, pa je smanta besidan?" / Ma ča slakojustan? Nije njanci otvorija justa, nego samo za beštimat. Progovorili nisu, nego se on izbeštima i onda su ti se, sestro moja, svukli goli golcati i on je vika ka vol, ona mukala ka krava, stenjali su, puvali, lajali ka pasi… / "Puno lipo, poučno, sad kad je počela skula mogli bidu profešuri u kina i dicu voditi!"

Čekaj malo, još nije ni počelo! I ča ćeš ti sad vidit? I kad je on učinija svoj posal, narika se i nalaja, trka je doma a u kući mu leži mrtva žena na mizi. / "Misusovo sveto!" / E na mizu! Žile je pririzala! / "Ma kud je pri doznala?" / Ča doznala? / "To da je on iša za ton malon šupjačon." / Ma nije doznala, kako će doznat kad se ona pri ubila. I ni se ni oladila, a on već s drugon. I ča sve nije toj svoj mrtvoj ženi, nad mizon izgovorija? To je bilo, sestro, ježivo! I laživice i kurbetino i prasice i sve najgore.

"Onda je to lud čovik?" / Da lud? Sto posto lud! A najgore od svega je jopet da je sve to bila istina jer ona je jemala jubavnika. I on se onda sasta s tim jubavnikom ka s prijatejon i lipo su sidili, ćakulali, pili. / "Ajme baši fondi! To bi sve tribalo polit petroljen i zapalit."

I ča ćeš ti sad vidit, sestro moja? I dok žena leži na mizu, on bi svaki čas trknija do svoje šupjače i udri Jovo nanovo! I promisli: maslon jon je guzicu maza da mu popuzne. / "Nikad to nisan čula. Ajme beštij, ajme Sodome i Gomore! Di neće vrag cili svit odnit kad se maslo počelo i za to duperat?"

I onda u zanju, ča ćeš ti vidit, sestro moja? Posli ti pusti fatureti… / "Je li bar iša ženi na sprovod?" / Ma ke, ona je ležala na mizu. / "Onda koliko tamo držidu mrče bez ukopa." / A ča ja znan? Dakle, posli ti pusti fatureti, nij ti dvoje pojdu vanka u niki lokal, naločadu se, opijedu ka sipe, na noge nisu mogli stat. I u jednu salu di se balalo padali su, nerali, on je nju za nogu vuka po palketu i kad ji je jedna gospoja došla potirat, on ti kala gaće i svi ji u salu fotografa. / "Ola i takoga edukacjuna!"

A ta njegova šupjača se jema bit zasramovala i počela je bižat, a on trk za njon. Kad je uvatija, počeli su se jubit i dok se jubili ona izvuče livorver i opali mu dva tira u trbuj. / "Ubila ga je?" / Da ubila? I ča ćeš ti vidit, ča je onda učinila? Omar je zvala policjote i govori jin da ga ne poznaje, da ga nikad ni vidila. Jema bit da je bija lud, govori, i napa me, tija me silovat. / "A ča ćeš, kurba jema riči i oči."

I tako nizali su se priče i komentari, resta je kurjožitad i cili je grad trka u kino. Nikima se posli kina kukujalo, bar su tako govorili, dolazilo im rigat, a drugi jopet da je to prava umjetnost.

Nikidan me fermala i jedna gospoja i pita me ča ja mislin. Koju poruku jema ovi film? Neka svak izvuče svoju. Ča se mene tiče, mogu van reć samo to da se meni jedino zgadilo maslo. Nikad ga nisan puno volija, a odsad dok san živ neće više maslo u moja justa.

Miljenko Smoje: "Dalmatinska pisma" (knjiga kolumni, 1976)

Dobri duh poslijeratnog Splita i Dalmacije, njihov najvjerniji društveni kroničar - Miljenko Smoje. Zarobljenik pisaće mašine, ovisnik novinarskog zanata, uvijek svoj, vjeran sebi i svojim čitateljima (od ribara do akademika). Satiričar i analitičar koji je jednostavnim jezikom oslikavao svakodnevicu kroz prizmu "malog čovjeka".

Pisac koji je s lakoćom, uvjerljivošću, osjećajem za detalj stvarao svoje književne (televizijske) likove: dotur Luiđi i Bepina, Roko Prč i Anđa Vlajina, Pošćer i Servantes iz "Malog mista", Strikan i Netjak, inžinjer Duje i brijač Meštar, dotur Vice i baba Marta iz "Velog mista" - ušli su u naše domove, postali rođacima iz Dalmacije, dijelom obitelji.

U starosti, nalikovao je svom dotur Luiđiju iz "Malog mista": umjesto Bepine bila je tu Ona (Lepa), umjesto Beline stari kompanjo Šarko - posvetio mu je "Pasje novelete". Posljednji tekst ga je nadživio, teško bolestan (na samrti) kucao je zadnji nastavak "Dnevnika jednog penzionera". Smojina redovna kolumna izašla je u istom broju novina u kojem i njegov nekrolog.

U životu ča nas ornin kruvon rani

nas dva nismo vengo ratni veterani

ča se s buron tuku, projdu uvik s manje

i žive za jiće, piće i kompanje

isti su nan moti, isti crni friži

jednako nan vrime iza punte biži...

(Balada o Šarku)

Za EX FILMOFILE  Anamnesis

Tajne veze: Zafranović - Kar Vai

(Ima li erosa i poslije tanatosa?)

Dva filmska Frojdovca: jedan koji vječnim petingom odlaže svršetak i drugi koji smrt smatra samo (privremenim) stanjem odgođenog koitusa - Vong Kar Vai i Lordan Zafranović. Autori koji svoje filmove slažu kao albume intimnih digresija, kao herbarijume pune (ne)ocvalih libidinoznih sjećanja...

I kada govore o prisustvu smrti (i samoća je smrt!), a stalno o tome govore, Vong i Lordan ne kriju fascinaciju porokom - ali porokom koji poput poruke u boci, bačene u more iz ruku stranca, nekim čudom dospijeva do onih čije je ime na pergamentu upisano... Ostalo je film.

Ima nečeg fatalističkog i emotivno prenaglašenog u ćutanju i govoru njihovih junaka. Unutrašnje buke koja nadomješta mirnu površinu naracije. Ovi autori ne vole previše ljude, no njima su zaokupljeni. Otuda stalna anatomija tijela i uma, otuda potreba da se utiskom o samodovoljnosti i brutalnosti prikrije ranjivost.

Zafranovićeva estetska vertikala je surova poetika. Od puhanja u gaćice putene partizanke u "Padu Italije", čime sugeriše da je libido potpuna sloboda, do hladnokrvnog ulaska (šetnje) u ćeliju Andrije Artukovića, kako bi stojeći iznad njega (dok ovaj izbacuje posljednje hropce života) sugerisao da zlo ne umire već da se - dezintegriše, pa samim tim i nema prava na intimu.

Ova Zafranovićeva gruba lirika nije za one bez ideala, jer takvi svijet vide kao sasvim normalno mjesto za koje jednostavno treba da plate parking. Idealisti, pak, traže razlog da povjeruju u besmrtnost. Ali, nosi li duša dovoljno libida na onaj svijet?

Zafranović manijakalno (mada u svilenim rukavicama) slaže emotivni pasijans u "Okupaciji u 26 slika", nastojeći da u prisustvu smrti iskopa, iznađe, izmisli život. I pronalazi ga, prestravljenog i unakaženog, u sceni kasapljenja u autobusu.

U svom najdosljednijem filmu "Muke po Mati", surovom kao najbolji italijanski neorealisti i nježnom kakva melodrama i treba da bude (iz vremena kad je filmski Bog hodao Holivudom, a "praška škola" stvarala klasike), Zafranović slavi - tijelo. Kao najsavršeniju i najtragičniju građevinu od postanka ove sjebane planete.

Fatalizam kao emotivna neminovnost, samoća kao stanje tihog ludila - dominira u njegovim ranim, minimalističkim stilskim kreacijama poput majstorski ispričane "Nedjelje". U omnibusu "Kronika jednog zločina", sastavljenom od tri priče, Zafranović se bavi svojom vječnom temom: devijacijom ljudske psihe. Kao i u svojim vanrednim dokumentarcima (poput "Testamenta"), koje su anti-idealisti proglasili za političke eseje. Pogrešno!.... Zafranović se interesuje za slobodu i zlo. Suprostavlja ih kao što Andrić u svojoj pripovjetci Asku suprotstavlja vuku. Samo što kod Zafranovića ne pobjeđuje umjetnost već sloboda, pa makar i devijantna. Zato je ovaj autor originalan. Njegov pristup ideji slobode je ponekad surov do animalnosti, ali dovoljno potresan da bi ostao ljudski.

Vong Kar Vai je autor potisnute svijesti. Pisac usamljeničkih (polu)erotskih drama koje mirišu depresivno - otuda noć, kao često razdoblje zapleta i raspleta u snoviđenjima ovog melanholičnog Kineza. Privatno voajer, javno fantasta i usamljenik. Kadrovi njegovih filmova odišu pritajenim seksualnim frustracijama i vapajem za razgovor, susret ili utjehu.

"Pali anđeli" su snažan film o razočaranom ubici koji pokušava da izbriše i sakrije (ta prokleta) osjećanja koja se javljaju između njega i njegove saučesnice, te ekscentričnoj skitnici koja očajnički traži bivšeg partnera i nijemom mladiću koji pokušava da skrene pažnju svijeta na sebe. Ogledan primjerak Kar Vajovog pogleda na svijet... Pa "Sretni zajedno" sa burnim, patetično sentimentalnim odnosom gej para koji se nađe u tuđini... Fantazmagorični "Raspoloženi za ljubav" - emotivni ep o neodlučnosti (najčešća karakteristika njegovih filmskih junaka) zbog koje uspomena ostaje nedovoljna zamjena za promašenu strast i ljubav. Mada Vong Kar Vai ne pravi razliku između ova dva pojma!

Ovaj autor poznat je po tome da ne poštuje scenaristu svojih filmova (što mu ne pada teško jer je sam svoj scenarista). Sklon improvizacijama i (poput svojih likova) nesiguran u emociju za kojom traga, Kar Vai nastoji da mirisom nostalgije, libida i snova stimuliše nedostatak akcije.

"2046" stilski zaokružuje opus emotivnog usamljenika, čija snimanja nemaju rok. Prazna duša, cigareta na prozoru pritajenog kupleraja i pogled na svijet koji ravnodušno živi ispod. Njegovi filmovi liče na nostalgičnu muziku iz ranijih faza nečijih života.

Intimistički radovi Zafranovića i Vong Kar Vaja nagone me da u ovom tekstu i sam budem takav: tokom njihovih filmova ja sam erektivan i depresivan. U Zafranoviću prepoznajem hod Kamijevog "Stranca" - Mersoa, osobe koja cijeli život provodi na mjestu kome ne pripada.

Cijeli filmski opus ovog dvojca jeste orgazmički grč, duel u nastavcima: penisa i vagine, pohote i čednosti, duha i materije, mrtvog i živog, voajerizma i egzibicionizma, aristokratskog i manuelnog, sperme i krvi...

Vong Kar Vai me oznoji i uzbudi, Zafranović mi pomogne da se olakšam - duhovno i tjelesno. Možda me moj impresionizam (kao i junake ovog teksta) vodi u sladostrašće, u predvorje boga Onana, ali i to je sloboda. Ko je ima - shvatiće.

Za EX FILMOFILE  Skaramuš

Lordan Zafranović: "Ma je pomsta" - tango u hotelu Rene (mp3) & erotska scena (mp3) by Emil Viklicky