Zalazak stoljeća (Testament L.Z.)

"Posljednje sunce ovoga stoljeća zalazi u krvavo rumenim oblacima zapada i u vihoru mržnje. Gola sebičnost nacija, u svojoj opijenoj i mahnitoj pohlepi, igra kolo uza zveket mačeva i uz lavež osvetničkih pjesama." (Rabindranath Tagore)

Nemoguće je povratit uspomene i oživjeti nostalgiju. Sve je prestalo postojati. Taj svijet više nije dio mene. Kakvi smo mi, slobodne forme, fikcija i stvarnost, slika i zvuk... A rat, razaranja, industrija smrti, koncentracioni logori?

Svatko od nas odgovara svojom životnom pričom. Zato prelazimo iz života u područje filma, ispričati to ponovo. Film - da li je to vjetar ili su to naši preci?

TESTAMENT LORDANA ZAFRANOVIĆA

1962. godina - insert iz mog prvog filma koji se zove "Dnevnik". Crno-bijela tehnika, film "Dnevnik" snimljen je na 8-mm traci. Tako je počelo... Tih dana sam napisao: Ljepota i bogatstvo filmskog djela je da korespondira sa stvarnošću i da je njen odraz i njen otisak.

1934. godina - dokumentarni snimci ubistva kralja Jugoslavije Aleksandra Karađorđevića u Marseillu. Otvarajući filmsku kutiju jednog minulog vremena mi zapravo otvaramo knjigu beskrajne mudrosti.

Krećem u montažu "Zalaska stoljeća" (1991. godina)... Kako i odakle početi? Od sebe? Od sredine iz koje smo potekli, od naroda kome pripadamo?

1939. godina - posjet kneza namjesnika Jugoslavije Pavla i kneginje Olge Hitleru, velika parada u Berlinu.

1941. godina - ulazak Nijemaca u Zagreb, oduševljenje na Jelačić placu. Proglašenje Nezavisne države Hrvatske, Kvaternik i poglavnik NDH Ante Pavelić, među njima u sredini ministar unutrašnjih poslova Andrija Artuković.

1986. godina - suđenje Andriji Artukoviću u Zagrebu, bivšem ustaškom ministru NDH. Zašto snimam ovog oronulog starca? Da bismo imali pravo govoriti o zločinu tuđina, moramo najprije govoriti o zločinima koje su počinili oni koji su izašli iz vlastitog naroda.

"Obrana optuženog Artuković Andrije je neistinita i neosnovana. To je obrana ratnog zločinca koji je kao vjeran sluga nacističko fašističkog okupatora, u skladu sa svojom ustaškom ideologijom šovinizma i mržnje, koristeći jednu od najviših funkcija kvislinške terorističke državne organizacije, beskrupulozno i svirepo vršio monstruozne zločine protiv čovječnosti i zločine genocida, nanoseći ogromne štete svim narodima Jugoslavije a posebno hrvatskom narodu u čije je ime tobože sve to činio." (ulomak sa suđenja)

Proglašenje jednog čitavog naroda, od djeteta do starca, unaprijed krivim i osuđenim na istrebljenje otvara puteve zločinima koji nemaju kraja... Masoni, Židovi, Cigani, Srbi, komunisti i demokrati odlaze polako prema logorima smrti. Zašto? Jesam li i ja kriv?

Danas, kad uporedim dokumentarne materijale koji su snimljeni prije nego što sam se ja rodio i one koji su isključivo djelo moje imaginacije i kreativnosti, neprestano otkrivam i nalazim jednu čudnu podudarnost ili uzajamno prožimanje, kao da su djelo jednog stvaraoca. Crtam konstrukciju filma - trideset godina kasnije crtam konstrukciju istog filma: linija filmskog procesa, ekipa, linija raznih suđenja...

Jesu li pred nama dva, tri ili bezbroj ljudi? Mi vidimo oca ("Silu silom izbiti, svi zakoni dozvoljavaju!") koji želi vidjeti sina. Sve naše simpatije i osjećaji su na strani oca. Sada pred nama stoji tu - jadni, stari i nemoćni potreseni otac.

Božić. Praznik nad praznicima. Porodični praznik. Koliko je porodica prepolovljeno, uništeno, poniženo? I sve to u ime Boga, Oca i Sina. Kog Boga? Kog Oca, kog Sina? I Egon je imao oca. Otac Berger nije imao mogućnost da zatraži vidjeti sina. Njegove očinske oči - ugasle, gledale su ga kada ga je kao grobar bacao u jasenovačku jamu. Kao i majku, i braću i sestre.

"Stalno pokušavate dokazati da ste bili borac za interese hrvatskog naroda i da je ustaška država bila izraz volje i interesa hrvatskog naroda. Kako objašnjavate činjenicu da je tzv. NDH jedan od najljepših dijelova Hrvatske - Dalmaciju, predala u ruke Talijanima?" (ulomak sa suđenja)

U svojim stvaralačkim traganjima i nemirima našao sam se suočen i doživio sam kao najveći umjetnički izazov - problem zla. Linija logora...

Insert iz filma "Krv i pepeo Jasenovca" (1985. godina), dokumentarni snimci iz logora smrti. Najstravičniji po zločinima i najdugovječniji među njima bio je pakao jasenovačkog logora, sa svih devet krugova umiranja.

Dva diktatora, Duce i Fuhrer, palikuće svjetskog požara sastali su se po posljednji put - nakon atentata na Hitlera (20. jula 1944.). Stari su i umorni. Hitler se rukuje lijevom rukom. Sudbina im nije bila naklonjena. Gorku čašu poraza morali su da popiju do kraja, a dotle će njihovi narodi morati da pretrpe razaranje kakvo historija ne pamti. (Klatno ratne sreće krenulo je iz Berlina i stiglo do Staljingrada - vratilo se u Berlin.)

Nekoliko dana kasnije osniva se hrvatsko-njemačko društvo u Berlinu. Društvo prijateljstva. Velika svečanost, sviranje hrvatske himne: riječi je napisao Hrvat - Mihanović, glazbu Runjanin - Srbin.

Samo je bolest u čovječanstvu mogla u polovici 20. stoljeća stvoriti koncentracione logore. Umjetnik, pjesnik je rekao: Djeca su cvijeće života i da najljepši cvjetovi rastu na đubrištu. Na kakvom đubrištu čovječanstva je raslo ovo njegovo cvijeće?

1945. godina - scene iz logora smrti, preživjeli i leševi. Jasenovac, Gradiška, Treblinka i Auschwitz označavaju najdublje ponore, najcrnje mrlje na savjesti čovječanstva. Njegove najdublje padove... I dolazimo do sagledavanja zla. U čovjeku i u svijetu - koji je Bog stvorio po svojoj mjeri, slici i prilici - u njegovom najdrastičnijem i najnakaradnijem obliku.

Insert iz filma "ZAVNOH" (1973. godina), ulazak partizana u Zagreb. Dočekuje ih oduševljena masa ljudi, prepuni trgovi i ulice. Tu je krug bio otvoren, tu je i zatvoren.

1992. godina - gledam slike oslobođenja Zagreba. Jesu li to oni isti ili neki drugi ljudi? Dva stoljeća stara je Dantonova misao: Revolucija ždere svoju djecu. To je sudbina partizanskog komandanta iz filma "Pad Italije".

666. Epilog

"Gladno tijelo nacije u trenutku najžešćeg bjesnila raspast će se od svoga bestidnog žderanja. Jer ona je od svijeta napravila sebi hranu. I dotle ga ona požudno liže i čereči i guta u velikim zalogajima." (Rabindranath Tagore)

Danas sam u Parizu. Sam. Suočen sam sa sobom i vlastitim djelom, vlastitom historijom. Upaljena televizija, vijesti iz napaćenog Dubrovnika, Hrvatska se razara. Okrećem se oko sebe. Krug se zatvara, oko mene ruševine, polja smrti, zločini, krv, suze. Sve kao nekada, kada sam ugledao svjetlo (1944.). U toj nemoći i beznađu preostaje nam samo krik. I zapomaganje iskazano najsvestranijim perom našeg vremena - filmskom kamerom.

Je li to naša sudbina? Je li to ona naša "condicion humana"? Jesmo li osuđeni prije nego smo se rodili? Hoće li to ostati sve - dok se ne ugasi i posljednji život na našoj planeti.

Završavam pisanje TESTAMENTA. Potamnjeli Pariz u prozoru. Dubrovnik je u mraku. Televizija ugašena. Osjećam se kao u mišolovci - nemoćan da išta promijenim. Ništa osim mraka više nema. Ali, kao što kaže Sartre: Kad nema ničega, ostaje nada.

Otvaram prozor prema Parizu. Osjećam hladan zrak. Slušam šum mora i dah moje daleke Dalmacije... Može li hladni pariški povjetarac zamijeniti svježi dah maestrala?

Za EX FILMOFILE  Anamnesis

Andergraund - Emir Kusturica

Jedan od najboljih filmova snimljenih nakon raspada (ne)željene zemlje, koji spada u sam vrh srpske, južnoslovenske i evropske kinematografije u zadnjih nekoliko decenija - "Andergraund" (Podzemlje), čiji je naziv namjerno dvosmislen: kao metafora i stilski pravac - u našoj javnosti dobio je veoma malo pravih recenzija. Bilo zato što je za neke kanonizovan kanskom Zlatnom palmom, bilo zato što Kusturica nije pretjerano drag lik mnogim domaćim filmadžijama i filmskim kritičarima, bilo zato jer je autor "kontroverzan". Ali, kakav drugi bi i mogao biti na ovim prostorima?

"Svi naši mitovi i bogovi, aveti i kobi, predanja i arhetipovi, dati su u Andergraundu. Prvi put u istoriji filma, jedan film je nacionalan u tom smislu što je prizma kroz koju se u milion boja prelama slika karaktera naroda iz kojeg je potekao. To je najdublja sociološka, antropološka, psihološka i filozofska studija o našem narodu, data u formi alegorije, koja po snazi nimalo ne zaostaje za najčuvenijom alegorijom evropske kulture - alegorijom pećine. Ovaj film nije samo remek-djelo kinematografije, već kulture uopšte." (osvrt Nenada Bjelanovića)

Nema osobe koja govori jednim od srodnih jezika bivše zemlje a koje se bar tematski ne tiče ovaj film. Jer, nisu li Crni, Marko, Natalija... naši očevi, majke, djedovi i bake - na koje ličimo kao u ogledalu. Šarmantni i nepredvidivi "balkanski divljaci" sa (pre)izraženim patriotskim crtama i samim tim pogodni za manipulaciju i hipnozu: novcem, vlašću, medijima, itd.

Posebna stvar je - samohipnoza. To je stanje ljudi koje je "bratska ljubav" gurnula u stanje mentalne obnevidjelosti i ideološke bajke iz koje ne žele da izađu, sve dok neko ne digne na silu kamen iznad njih i dok se ne razbježe kao gušteri. I tako do nove rupe spasa. "Andergraund" govori o manipulaciji čovjeka nad čovjekom i čovjeka nad samim sobom. To je priča o umrlim dušama koje su žive da življe ne mogu biti. O zrelom mladiću koji razlikuje "sunce od mjeseca", o ljudima koji ne znaju da ogule običnu bananu dok im to majmun ne pokaže.

"Cela naša duša je u tom filmu i njena istorijska sudbina. Nismo li mi bili spremni, poput Crnog, da srljamo i preskupo plaćamo i svoje poraze i svoje pobede? Nismo li u svim našim pobedama bili poraženi, kao Crni? Nismo li prodali dušu đavolu, crvenom i(li) konformističkom, poput Marka? Nismo li svi odrasli uz očinske figure Dede i majčinske figure Vere? Nisu li roditelji preterano bolećivi na decu kojoj ne daju da odrastu? Nije li direktna podzemna veza sa Nemačkom komunistima omogućavala rešavanje društvenih problema, poput nezaposlenosti? Kakav moralni slom mora da su već na unutrašnjim pitanjima doživele ratne generacije, kad su pristale da cela država dobije status posleratnog kolaboracioniste?" (Nenad Bjelanović)

Film u "zaprljanim bojama", majstorska fotografija Vilka Filača. Urađen kao burleska sa neke komemoracije o kojoj duša i um ne mogu da govore racionalno, pa je zato neophodno napraviti iščašeni rakurs. Svi likovi su pod dejstvom adrenalina, negativnog i pozitivnog. Ljubav je mržnja, mržnja je ljubav, kumovi su smrtni neprijatelji, žene su naše i svačije, saučešće učas postaje najstrašnija pohlepa, aveti straha i podsvijesti započinju ratove u ime nas, a mi ih (ne)voljno završavamo. Cijela istorijska traka jednog izgubljenog (a sentimentalnog) doba, koje će se kao usud vratiti kad-tad, jer se ovdje sve vraća. Balkanski Fukujama ne govori o "kraju istorije" - ona se ovdje stalno ponavlja kao noćna mora.

"Ako je Njegoš u Gorskom vijencu dao najlepši spev o našem osećanju slobode i epskom shvatanju života, ukazujući na najveću muku našeg naroda, tragičnu podeljenost, gde brat bratu postaje dušmanin, zar Kusturica zaostaje za tim njegoševskim osećanjem tragizma? Nije li i Andergraund iz istog grumena izašao kao najsilniji pesnički krik protiv izdeljenosti narodnog bića i krvavog bratoubilačkog rata? I nema li istu svrhu? Nije li Andergraund najgrandioznije pagansko opelo ikad održano u čast jedne države? Ovaj film nije žanrovski određen do danas, nikada ponovljen; otuda i problem sa svrstavanjem i smišljanje načina da se taj film na pravi način prevede u bliske kategorije i pojmove. Kada to pokušavate da uradite, odjednom osećate da ste na nepoznatom terenu. Poznavanje istorije umetnosti (posebno slikarstva), jugoslovenske istorije (posebno ratnih poglavlja), filma kao medija, individualne i kolektivne psihologije, itd. svakako vam pomaže da o tom filmu stvorite sopstveno mišljenje... Ali, materija vam se neprestano migolji iz ruku. Šta god da kažete, zvuči nedovoljno i trivijalno, čak glupo. Jednostavno, u Andergraundu je postignuto takvo sintetisanje građe, koja se prepliće na nekoliko stalno aktivnih nivoa značenja, da je to svojevrstan intelektualni šifrarnik sa procesorom koji stalno meša brojeve na displeju sa konačnim rešenjem." (Nenad Bjelanović)

Posebno poglavlje ovog zakocenutog užasa, ove melodrame koja izgleda kao da su scenario za nju radili najveći parodičari filmske ere - braća Marks, ovog filma koji traje kao jedan neprekidni haos u kome se svi snalaze, kao u nekoj nadrealnoj žurci sa likovima koji su ponijeli sve osim maski, jeste motiv - potrage. Svi traže bolje sebe u vremenu koje im stalno izmiče i koje ih je odavno napustilo (samolažiranje sata u podrumu koje anestezira stanare i čini ih mlađim nego što jesu). I niko nikoga ne pronalazi u životu koji je nerealan jer je lažiran. Kao što bjehu lažirani ideali, nacije i (pokazaće se svaki put kada pukne puška na ovim prostorima) veze među ljudima. Kako smo učinili drugima i sebi ovo što smo učinili?

"Kao što je poznato, film nije duhovni medijum; on kao takav nije podesan za prenošenje duhovnosti onako kao što je to u stanju npr. religijski tekst. Ali, ovaj film doveo je do novih vrhunaca tradicionalne funkcije filma, pre svega u ispoljavanju čitavog dijapazona ljudskih emocija: ljubavi, mržnje, radosti, smeha, melanholije, tuge... Ako se sva umetnost može podeliti na poeziju i prozu, onda ćemo za Kusturicu lako reći da stvara poetski. Jasno se oseća da je Andergraund proizvod pesničkog osećanja i religiozne svesti njegovog autora. Film svoj konačni vizuelni oblik i rastrzan i račvast tok duguje simbiozom ova dva elementa; povezivanje elemenata radnje u veoma složenu, krećuću strukturu mogla je da održi na okupu samo jaka poetsko-profetska ličnost autora." (Nenad Bjelanović)

Simbolizam ovog filma vrišti iz svake slike: podrum kao hibernirani svijet za cijele generacije ljudi u jednom sistemu; sistem povlaštenih i potčinjenih; hipnoza i samohipnoza; Kain i Avelj; žena shvaćena kao ratni trofej; majmun u tenku kao projekcija naše podsvijesti; milosrđe koje je moguće tek u spaljenom i samouništenom svijetu; bajka kao jedina mogućnost opstanka (komad kopna koji sa nama ljepšim i mlađim luta okeanima da bismo tamo u dedođiji živjeli sretniji, daleko od onoga što zapravo jesmo, jer možemo biti sretni samo tamo odakle nismo).

"U Andergraundu vidimo samo ono što smo sposobni da učitamo u nepregledan niz simbola. Simboli su toliko jaki, dati u tako jarkim nijansama, da svest ne može da ih apsorbuje na instant način, ona se doslovno muči da upije takav sadržaj. Reklo bi se da je ovaj film pre rezultat stvaralačkog košmara, nego hladnokrvne i savršene analize i pripreme (npr. bergmanovskog tipa). Kusturica je Andergraundom dao političku ocenu jednog perioda, sociološku studiju društva, socio-psihološku studiju likova, ključ za razumevanje poslednjih ratova, utkao tanano iscrtane psihološke profile u nosioce radnje, kao retko ko prikazao diaboličnu stranu ljudske prirode, sudbinu napravio glavnim elementom apsurda... i nikoga nije osudio u jednom ratnom filmu." (Nenad Bjelanović)

"Testament" i "Andergraund" su po mišljenju jednog od najvećih kritičara i poznavalaca JU filma - Ranka Munitića, dva bisera nekadašnje kinematografije i daleko najbolji filmovi nastali od početka i kraja ratova na prostorima nekadašnje zemlje. Mada stilski različiti, oni su lični i beskompromisni pogled (u slučaju Kusturice podijeljen sa koscenaristom Dušanom Kovačevićem) na jedno nestalo vrijeme i istoriju. I oba na kraju opisuju smrt. U jednom slučaju (Testament) stvarnu - smrt zločina (zločinca), dok je u drugom (Andergraund) autor dozvolio uskrsnuće, ali tek kao farsu da bi tu smrt učinio mučnijom i beskonačnom.

Svako ko želi da iz filma sazna nešto o razlozima raspada jedne zemlje i jednog doba treba da pogleda "Testament" i "Andergraund". U protivnom, vjerovaće da smo mi, nasljednici onih koji otploviše raspolućenim kopnom kao Nojevom barkom i onih koji su zauvijek nestali u raznim logorima - preživjeli i da smo drugačiji ljudi od naših očeva i majki. Ko bude imao takvu zabludu, mogao bi da jednom i sam bude prinuđen ponovo raditi ovakve filmove.

Za EX FILMOFILE  Skaramuš

Noć i magla - Alain Resnais

Svatko tko je vidio film Alaina Resnaisa "Noć i magla" (Nuit et brouillard, 1955) barem će stanovito vrijeme biti uznemiren. Bit će potresen sve dok se bude sjećao toga što je zapravo vidio. Spomen na film izazvat će tugu, ogorčenje i bijes. Naravno, ako je u tom gledatelju još uvijek ostalo imalo ljudskosti. Onda, neizbježnim protjecanjem vremena, polako će se zaboraviti što se vidjelo. Netko prije, a netko kasnije. Jer, tako je ljudski zaboravljati. No, koliko god preuzetno to zvučalo, ipak ne smijemo zaboraviti. Zaborav nas vodi u totalni kolaps. U krah ljudskosti. Zaborav nas je, uostalom, i doveo do svijeta kakvog danas imamo pred sobom. Sve što na koncu možemo reći jest: Neka se ne zaboravi!

Alain Resnais, jedan od najvažnijih francuskih redatelja nakon Drugog svjetskog rata, odlučio se na predstavljanje najužasnijeg naslijeđa tog rata. Naime, Resnais je želio opisati nacističke logore smrti. Taj će rat ostati zapamćen, unatoč svim ostalim svojim užasima, baš po koncentracijskim logorima industrije smrti.

Resnais bilježi Auschwitz deset godina nakon završetka rata. Kolorirani pejzaži namah se počinju izmjenjivati s dokumentarnim crno-bijelim snimkama iz perioda od petnaestak godina ranije, pa sve do konačnog pada nacističkog režima.

Drugi svjetski rat donio je sa sobom dotad nezapamćen eksperiment. Nakon što je ratni stroj pokrenut, takozvana "znanost eugenike" također se uključila u opće prestrukturiranje postojećeg svijeta. Viša rasa ljudi, tj. "arijevci", željela je potvrditi svoju moć nad ostalim nižim stvorenjima, kojih su paradigmatski primjer Židovi, no i svi ostali koji se svojim postojanjem nisu uklapali u teoriju o "poboljšanju rase". Ljudi su odvođeni u logore, po stotinu njih u jednome vagonu. Put kojime su odvođeni bio je put bez povratka, put u smrt... put u ništavilo... put u ne-bitak.

Alain Resnais - kasnije najviše poznat po svoja prva dva "intelektualistička", filigranski cizelirana igrana filma: "Hirošima, ljubavi moja" (1959) i "Prošle godine u Marienbadu" (1961) - u "Noći i magli" stvorio je umjetničko djelo veće od same umjetnosti.

"Noć" i "magla" dva su označitelja nestajanja i umiranja. Film je svoj naslov dobio prema nacističkoj zapovijedi po kojoj su oni morali ubiti svakog osumnjičenog da je bio pripadnik pokreta otpora. S druge strane, sam dolazak zatočenika u logore smrti odvijao se noću i u magli. Cjelokupni dojam dokumentarnih prizora iz filma označen je maglovitim, gotovo oniričkim ozračjem noćne more. "Nacht und Nebel" tako je postao drugim polom parole "Blut und Boden" (nacistička teorija "krvi i tla").

Sam redatelj vjerojatno se nikada ne bi odlučio za ovaj film - možda najvažniji ikada snimljen! - da nije imao tekst preživjelog logoraša, francuskog pjesnika Jeana Cayrola, kao i naratora, glumca Michela Bouqueta, koji integritetu djela daje nenadomjestivi obol.

Od mnogih detalja autentične groze o kojima film govori, neki su nezaboravljivi. Scene bacanja mrtvih trupala u jame pomoću buldožera; naga, bolesna i izmučena tijela na putu prema nihilizirajućem istrebljenju; odrubljene glave poslagane na gomile; fotografije jednostavne "gole" egzekucije... Tko može zaboraviti sablasno nabrajanje o nacističkom eksperimentu uporabe pojedinih dijelova ljudskog tijela za reciklažnu proizvodnju stvari? Jesmo li zaboravili da su se ljudske kosti pokušale koristiti kao gnojivo? Ženska kosa kao materijal za pokrivače? Sjećamo li se da ljudska koža može postati sapun?

S druge strane, svaki je logor imao i svoje drukčije - sablaznim cinizmom govoreći! - "kulturne sadržaje". Resnais bilježi postojanje logorskih "simfonijskih orkestara", a spominje i "zoološke vrtove". Heinrich Himmler uzgajao je u stakleniku jednoga od logora rijetke, nježne biljke, dok je gradio krematorij za svoju eksperimentalnu "preradu ljudi". Drugi je pak logor bio obilježen poznatim Goetheovim stablom kao "kulturom" dok je dominirala "politika" istrebljenja ljudskog materijala u znanstvene svrhe.

Francois Truffaut rekao je da je ovaj film "najveći film svih vremena". Ova izjava, sama po sebi, zvuči pompozno i preuzetno. No, samo ako "Noć i maglu" promatramo tek kao film u povijesti kinematografije. Jean-Luc Godard će upravo u svojim "Histoires du cinema" govoriti - a prikazujući isječke i iz Resnaisova filma - o potmuloj zvonjavi posmrtnih zvona, kao pratnji prizorima što prizivaju Bruegelov Trijumf smrti. Autorov ikonoklastički pristup, ipak, nikada ne zanemaruje prirodu zločina i ubojstva. Uz "fatalnu ljepotu" filma supostavlja se njegova nemoć pred dokumentarnim prizorima diluvijalnog zla utjelovljenog u Auschwitzu. Resnais svoj film gradi napredujućim kontrapunktom, da bi ga završio bez natpisa završetka.

Dachau, Mathausen, Treblinka, Birkennau, Auschwitz... Je li netko odgovoran? Logorski kapo, ispitan u sudskom procesu, niječe odgovornost. Odgovornost ne priznaje ni logorski upravitelj iz Dachaua. Odgovorni ne žele biti ni svi postavljeni pred sud za nacističke zločine u Nurnbergu. Tko je onda za sve ovo kriv?

Resnaisov film postigao je i izuzetan stupanj "dehistorizacije". Ova je pak sadržana u činjenici da je fenomen ljudskih stradanja autor pokazao nečim univerzalnim. Povijest, kao ljudska tvorevina, prepuna je nedostataka da bi mogla objasniti fenomen Auschwitza i koncentracijskih logora. Čak i dokumentarizam, kao temeljni filmski rod, ostaje po tom pitanju nemoćnim. Izrazito subjektivan, izrazito "nedokumentarističan dokumentarni film" Alaina Resnaisa apelira na univerzalnu ljudsku podsvijest, a ne na povijest. Pejzaži napuštenih logora s desetogodišnje distance nakon zatvaranja logora industrije smrti, ostavljaju nas zbunjenima. Ostavljaju nas bez riječi. Konačno, avionska panoramska vožnja ostavlja nas s tekstom o močvarnim, hladnim vodama ispod nas.

Je li ovdje riječ o hladnoj ljudskoj racionalnosti koja ne može pojmiti užas prikazanog? Radi li se o "hladnoći zaborava"? Je li uistinu sve tek bila fatalna noćna mora i ružan san iz kojeg se do danas nismo probudili? Sa zebnjom naslućujem ovo posljednje kao blisko istini. Ali, na žalost, ne kao san, već kao stvarnost!

Marijan Krivak (HF Ljetopis, 2006)

P.S.
"Krv i pepeo Jasenovca" (1985) Lordana Zafranovića, iskonski dokument o ustaškom logoru smrti (snimljen povodom 40 godina proboja logoraša), ne zaostaje mnogo za vrhunskim Resnaisovim poetskim ostvarenjem "Noć i magla".

Za EX FILMOFILE  Anamnesis

Leute moj - Toma Bebić

Pošto će ovu priču čitati i neko neupućen u lik i djelo Tome Bebića, evo najkraćeg uputstva - na stranici broj 26, jednog po meni dosta problematičnog priručnika koji se zove YU Rock enciklopedija, pod stavkom Bebić Toma (Split) stoji uputa tipa: "čovjek koji je svojim neobičnim muzičkim formama, promišljenim tekstovima i hrapavim glasom predstavljao dalmatinsku varijantu Tom Waitsa, prije nego što je iko za ovog američkog čudaka imao priliku i da čuje". Dakle, nešto kao bitnik u socijalizmu.

Moja školska drugarica imala je majku fetivu Splićanku iz Velog Varoša, ženu koja nikada nije zaboravila svoj kolokvijalni govor, pa je kćerki svakog jutra ostavljala poruke: "operi pjate, izbaci škovace, raširi lancune". Ona, rođena u Titogradu, uradila bi sve onako kako je razumjela: oprala bi smeće, izbacila tanjire i sve to raširila po svježe opranim čaršavima.

Ja, rođen i odrastao (uglavnom) u Titogradu, gdje se za more, Split i Dalmaciju čulo većinom (ili isključivo) iz pjesama Olivera Dragojevića, čim sam sav mokar sišao sa broda Ilirija, pitao sam prvog Splićanina gdje je kafana Ponistra sa koje se vidi Šolta: "Solo, jedan đir" - rekao je ovaj; "Tu, na kantunu" - uputio me je drugi nakon pola sata lutanja.

Prvo sam se po ulicama raspitivao gdje je taj Kantun, a onda, volšebno, završio pred kafanom Obojena svjetlost, gdje je u toku bila rasprodaja nekih polovnih ploča. Sa jedne od njih, smijalo se bradato lice u mornarskoj majici: "Uzmi je mandril, al vridi" - preporučio mi je slučajno naišli Zadranin, učinivši LP Oya Noya crnom plastikom mog života.

Sljedećih mjeseci i godina moju sobu je punio sirov i gorak glas, prepun varijacija od neobuzdanog zavitlavanja do rezignacije i čudesno čiste tuge, neuhvatljiv i nepredvidljiv. Svijet koji je donosio bio je fražilan, tanan, seriozan, pun razočaranja, ali i prave ljubavi. Nepripremljenom slušaocu sve ovo može da zvuči kao haos koji nikuda ne vodi, ali slušanjem od kraja do kraja, postaje jasna zaokruženost i unutrašnja logika ove priče koja teče na jeziku izmišljenom u samom toku pripovijedanja.

Bebićeve riječi stižu tamo gdje drugi ne dospijevaju. Kada u soundtracku Sudnjeg dana "Za moj raj pitajte mene", svojim sifilističnim glasom pjeva: "moja je ljubav crna - crnina zgusnuta u kuglu svijeta", učini vam se da Bog uzima zemlju među prste i da je mrvi do krvi. Mogu samo da zamislim koliko je subverzivno djelovao na splitskim ljetnim festivalima 70-tih, u onom moru napuderisanih pjevača u smokinzima, Toma, u mornarskoj majici ogrnut džemperom, u japankama, izazivajući kod prisutne publike čuđenje, ako ne i nešto gore.

Prvu (A) stranu ovog vilinskog vinila zatvara "Leute moj". Anđeoska svjetlost ove pjesme posuta je tamnom ljepotom spokojnih akorda, a iz mraka i svjetla ovakvog boravišta izlaze zvuci jezivi i ljudski u isto vrijeme. "Leute moj" je najstrašnija i (po mom skromnom i sasvim ličnom sudu) najljepša pjesma o samoći ikada napisana na ovom ili onom jeziku, koji se nekad zvao srpski ili hrvatski: "brodovi su isti ka i ljudi, za suzu daju suze dvi". Vjerojatno će se malo ko zapitati kako se stvarno osjeća čovjek koji pjeva ove stihove, čime se potvrđuje pravilo da je agonija jednoga ekstaza za drugoga.

A odatle, uz emigrantsku baladu i klapu Lučica, magareće njakanje, kroz "Ulicu punu svijeta", do romantične "Marčeline" otpjevane u tihom, lomljivom svjetlu, sa čudnom agresijom u vidu grohota na završetku, koji zatvara ovu priču. Što reći na kraju? Poslije ovakve ploče smiješno je (makar i povremeno) slušati Tom Waitsa, sve dok se uzburkane emocije ne smire.

Toma Bebić je umro februara 1990, rak pluća se valjda u njegovom slučaju i podrazumijevao. Ne bih želio da zvučim patetično, ali da ste kojim slučajem imali sreću da avgustovskih dana 1987 budete na Peristilu i tamo, kao ja, gledate i slušate nezaboravni Bebićev hepening, onda vam se u izmaglici sjećanja može učiniti da je ovaj plemeniti i pijani Splićanin vrlo svjesno otišao magarećim kočijama prema suncu. Vjerujem da tamo, u dalmatinskom sazviježđu Panteona, njegove pjesme slušaju Miljenko Smoje, Andrija Maurović, Ivo Tijardović...

Ploču Oya Noya sam poklonio početkom devedesetih, ne sjećam se više ni kome, nikada nijesam nalazio smisao u posjedovanju dragih stvari. Split se, kažu, nije mnogo promijenio, za dišpet vrimenu - ka da se ruga. Sve ostalo pokrio je fini bijeli prah. Ohladio se gramofon, a đir, koliko znam, znači krug. Ali ne mora.

Bio jednom rock'n'roll (kolumna, 2001)

Leute moj

Dogodilo se to jednoga dana u misecu
tamo neke teške godine
osta si sam, napušten brod, leute moj.

Rastočija si se ka barilo, leute moj.
I mriža je sagnjila, leute moj
osta si sam, napušten brod.

Suze su nestale iz tila tvog, leute moj.
A sićanja naviru, leute moj
osta si sam, tužan i tih.

Brodovi su isti ka i ljudi
zlu moru daju život svoj.
(Za tobom umiru.)

Brodovi su isti ka i ljudi
za suzu daju suze dvi.
(Za tobom umiru.)

Toma je "Leute moj" (video) napisao čoviku, a ne brodu. Ive Jelić Bibica iz Vranjica, tenor klape Dalmacijacement, ubijen je sa dva hica iz vojničke puške, pisalo je u Slobodnoj 18. kolovoza 1970. Jelić je te noći sa sinom pod sviću ostima iša na ciple. Vojnik je vikao stoj, odbij, ali bidan nije bija odavde pa nije zna da se ciple pod osti lovi s feralom dok voziš, i tako Jelić od motora nije mogao čut vojnika na straži u Lori. Kakva smrt... Toma mu je posvetio "Leuta".

Za EX FILMOFILE  Anamnesis

Posljednji tango u Splitu - Miljenko Smoje

Nikad neću prižalit da ti čas nisan jema uza se fotografski aparat. Bila bi to slika koju bidu primile sve novine, koja bi obašla cili svit. Jedna stara švora i uz nju jedna isto tako stara gospoja kalajedu se polako skalinan Trga republike u Marmontovu. I di će nego prid reklamne izloge kinematografi. Kauboje samo priletidu očima, a švora koja gre prva najde ono ča je tražila.

Evo, našla san! potiže ona svoju prijatejicu. Ova omar veselije dogega. E kvando kominća? pita ona prijateljicu na talijanski. U osan i po! odgovori švora. Upiru nosen u staklo, minjaju oćale i ništo šapju ka da molidu, samo misto Raspela poviše nji infontana glava Marlona Branda.

I di se čovik neće nasmijat? I ko god projde, stane i zagleda se u ti dražesni prizor. Dvi starice od koji jedna časna sestra more biti i madre badeša, šapju se prid izlogon Posljednjeg tanga u Parizu.

Nike žene koje se vraćaju sa pazara i peškarije zastanu, gledadu starice i jidne mašu glavan. A ča je ovo došlo na svit?… Sve se, sestro moja, prokurbalo! Koji grezi dalekosežni zaključci izvedeni iz toga ča dvi, bit će malo rebanbivene starice naivno stojidu isprid "Posljednjeg tanga".

Ko zna ča su one bidne, sve o ovome filmu čule, ko zna ča se sve šapje po samostanskin ćelijan? Zaželija san ti čas jemati fotografski aparat. Ali kako ću ga jemat, kad ga nikad u životu nisan jema? I da san ga jema ča mi vridi kad njanci neznan fotografavat.

Ritko gren u kino, puno ritko, deboto nikad. A eto, dogodilo se slučajno, da san baš ti "Posljednji tango" priklani gleda u Inglešku. U Londonu. Odvukli su me da to svakako moran vidit. I tamo u London cila se sala smijala. Svi su cilo vrime cenuli od smija, samo ča nisu padali s poltroni i vajali se po tleju. Virujte mi, Ingleži su se smijali onako ka mi kad gledamo filmove Debeloga i Mršavoga.

Kako ja ne znan ingleški, a Ingleži su se slako smijali, ja sam mislija da je to koja komedija. I griza san se ča ne razumin, ča se i ja ne mogu nasmijat. I zakleja san se refat ću ja to!... Čin "Posljednji tango" dojde u Split, omar ga gren gledat.

Interesantno! U London su svi cenuli, a u Split nikor se nije maka, nikor nasmija, mušicu si moga čut kako leti. Njanci katrige nisu škripjale, svi su stali ozbiljno isto ka da gledadu "Antigonu" oli "Edipa" na Peristilu. Interesantno je i to da ovi film u Split više trčedu gledat žene nego muški. Činovnice po uredima, cure na Pjacu, žene na pazaru - sve su pune priči i komentari. Na svaku prestavu tri dila sale sačinjava ženska publika, koja je na sve druge filmove uvik u manjini. I čuje se svega i svašta.

Najdraže me bilo čut, kad je jedna moja susida pripovidala fabulu Posljednjeg tanga u Parizu svojoj prijatejici:

On ti je neki dišperadun, bez alata i zanata, nikor i ništa a trevi ti on na ulicu niku malu ludastu šupjaču, kojoj more bit i otac. I ča ćeš ti vidit, sestro moja, posli pet minuti on ti je, bogami, opali. / "Oo, mogu mislit koji je to fini svit!" / Ne moš, o dragosti! / "Bit će slakojustan, pa je smanta besidan?" / Ma ča slakojustan? Nije njanci otvorija justa, nego samo za beštimat. Progovorili nisu, nego se on izbeštima i onda su ti se, sestro moja, svukli goli golcati i on je vika ka vol, ona mukala ka krava, stenjali su, puvali, lajali ka pasi… / "Puno lipo, poučno, sad kad je počela skula mogli bidu profešuri u kina i dicu voditi!"

Čekaj malo, još nije ni počelo! I ča ćeš ti sad vidit? I kad je on učinija svoj posal, narika se i nalaja, trka je doma a u kući mu leži mrtva žena na mizi. / "Misusovo sveto!" / E na mizu! Žile je pririzala! / "Ma kud je pri doznala?" / Ča doznala? / "To da je on iša za ton malon šupjačon." / Ma nije doznala, kako će doznat kad se ona pri ubila. I ni se ni oladila, a on već s drugon. I ča sve nije toj svoj mrtvoj ženi, nad mizon izgovorija? To je bilo, sestro, ježivo! I laživice i kurbetino i prasice i sve najgore.

"Onda je to lud čovik?" / Da lud? Sto posto lud! A najgore od svega je jopet da je sve to bila istina jer ona je jemala jubavnika. I on se onda sasta s tim jubavnikom ka s prijatejon i lipo su sidili, ćakulali, pili. / "Ajme baši fondi! To bi sve tribalo polit petroljen i zapalit."

I ča ćeš ti sad vidit, sestro moja? I dok žena leži na mizu, on bi svaki čas trknija do svoje šupjače i udri Jovo nanovo! I promisli: maslon jon je guzicu maza da mu popuzne. / "Nikad to nisan čula. Ajme beštij, ajme Sodome i Gomore! Di neće vrag cili svit odnit kad se maslo počelo i za to duperat?"

I onda u zanju, ča ćeš ti vidit, sestro moja? Posli ti pusti fatureti… / "Je li bar iša ženi na sprovod?" / Ma ke, ona je ležala na mizu. / "Onda koliko tamo držidu mrče bez ukopa." / A ča ja znan? Dakle, posli ti pusti fatureti, nij ti dvoje pojdu vanka u niki lokal, naločadu se, opijedu ka sipe, na noge nisu mogli stat. I u jednu salu di se balalo padali su, nerali, on je nju za nogu vuka po palketu i kad ji je jedna gospoja došla potirat, on ti kala gaće i svi ji u salu fotografa. / "Ola i takoga edukacjuna!"

A ta njegova šupjača se jema bit zasramovala i počela je bižat, a on trk za njon. Kad je uvatija, počeli su se jubit i dok se jubili ona izvuče livorver i opali mu dva tira u trbuj. / "Ubila ga je?" / Da ubila? I ča ćeš ti vidit, ča je onda učinila? Omar je zvala policjote i govori jin da ga ne poznaje, da ga nikad ni vidila. Jema bit da je bija lud, govori, i napa me, tija me silovat. / "A ča ćeš, kurba jema riči i oči."

I tako nizali su se priče i komentari, resta je kurjožitad i cili je grad trka u kino. Nikima se posli kina kukujalo, bar su tako govorili, dolazilo im rigat, a drugi jopet da je to prava umjetnost.

Nikidan me fermala i jedna gospoja i pita me ča ja mislin. Koju poruku jema ovi film? Neka svak izvuče svoju. Ča se mene tiče, mogu van reć samo to da se meni jedino zgadilo maslo. Nikad ga nisan puno volija, a odsad dok san živ neće više maslo u moja justa.

Miljenko Smoje: "Dalmatinska pisma" (knjiga kolumni, 1976)

Dobri duh poslijeratnog Splita i Dalmacije, njihov najvjerniji društveni kroničar - Miljenko Smoje. Zarobljenik pisaće mašine, ovisnik novinarskog zanata, uvijek svoj, vjeran sebi i svojim čitateljima (od ribara do akademika). Satiričar i analitičar koji je jednostavnim jezikom oslikavao svakodnevicu kroz prizmu "malog čovjeka".

Pisac koji je s lakoćom, uvjerljivošću, osjećajem za detalj stvarao svoje književne (televizijske) likove: dotur Luiđi i Bepina, Roko Prč i Anđa Vlajina, Pošćer i Servantes iz "Malog mista", Strikan i Netjak, inžinjer Duje i brijač Meštar, dotur Vice i baba Marta iz "Velog mista" - ušli su u naše domove, postali rođacima iz Dalmacije, dijelom obitelji.

U starosti, nalikovao je svom dotur Luiđiju iz "Malog mista": umjesto Bepine bila je tu Ona (Lepa), umjesto Beline stari kompanjo Šarko - posvetio mu je "Pasje novelete". Posljednji tekst ga je nadživio, teško bolestan (na samrti) kucao je zadnji nastavak "Dnevnika jednog penzionera". Smojina redovna kolumna izašla je u istom broju novina u kojem i njegov nekrolog.

U životu ča nas ornin kruvon rani

nas dva nismo vengo ratni veterani

ča se s buron tuku, projdu uvik s manje

i žive za jiće, piće i kompanje

isti su nan moti, isti crni friži

jednako nan vrime iza punte biži...

(Balada o Šarku)

Za EX FILMOFILE  Anamnesis