Ogoljena erotika

EIZO: Pin-up kalendar 2010 (japanski proizvođač monitora za analizu RTG slika)

Za EX FILMOFILE  Anamnesis

Merilin i Klaudija

Mazna "plavuša" borbenog duha ili (malo)građanka aristokratskog lica: Merilin Monro ili Klaudija Kardinale?

Norma, alijas Merilin, osudila je sebe da glumi i da tako, bar na jednom mjestu (filmu), bude ono što je bila cijelog života - talentovana i slobodna.

Kludija izgleda kao vječni san svakog patrijarhalca: kuvarica u kuhinji, dama u društvu i kurva u krevetu. Imala je na filmu mnogo veću transformaciju, mogla je da iz antičke drame uđe u neorealistički svijet poete kalibra jednog Viskontija i da ujaše i uljepša Leoneov onirički omaž starom dobrom Holivudu - "Bilo jednom na Divljem zapadu".

Merilin (Norma): žrtva konfuzne majke, kćerka čovjeka za kog je znala da joj nije otac, fabrikantkinja, foto-model, supruga slavnog sportiste, žena književnog klasika.

Merilin (Norma) se školovala uz rad... Osuđena da uspije i da postane ono što je u sebi oduvijek bila, ova inteligentna nikogovička izabrala je da postane dvostruka ličnost - san mužjaka i estetska mora režisera.

Odabravši da postane "plavuša" kako bi izgledala bezopasna dok lomi sve pred sobom, Norma je provirila u svijet umjetnosti pojavivši se u "Džungli na asfaltu" i "Sve o Evi".

A onda je uzela stvar u svoje ruke: "Ne trudi se da kucaš", film u kojem je igrala poremećenu dadilju koja napada djecu, upad u B-produkciju iz koje je ekspresno katapultirana u "Nijagaru" 1953. godine.

Filmski kritičari pisali su o njenoj vezi sa kamerom, koliko i o zlokobnoj priči. Igrala je neuravnoteženu ženu koja planira ubistvo svog muža. Bezopasna "plavuša"... Ma hajte, molim vas!

Slijedi "Kako se udati za milionera", uvod u komedije, pa stari dobri holivudski vestern-ljubić "Rijeka bez povratka", pa "Sedam godina vjernosti".

Već slavna, Norma (Merilin) raskida ugovor sa producentom i kreće da studira glumu u Njujorku - ubrzo slijedi genijalni "Neki to vole vruće", pa "Neprilagođeni".

Narkotici. Odraz raskoraka između onog što jeste i što svijet od nje želi. Ko bješe njen Mefisto? Kenedijevi? Prokleta porodica (politički i moralno precijenjena) čije su navodno najbolje namjere završavale kao najveće zablude. Velika i nikad pronađena doza barbiturata (opijata) u tijelu za put u Donji grad (neki kažu unesena nasilno kroz anus).

Svejedno, kad su se bliznakinje u Normi razdvojile - nestala je i Merilin. Tragično, ali jedino moguće.

Klaudija je prirodna glumica. Kao sok od trava. Akter najboljih radova majstora Viskontija i Felinija (Roko i njegova braća, Gepard, Osam i po).

Francuskinja i Italijanka - dodir Mediterana. Njeno lice je skup detalja: oči, brada, profil... ona je pra-majka Viktorije Abril i Penelope Kruz.

Samo je Grkinja Irena Papas imala taj Klaudijin šmek "žene koja čeka svog mornara". Pritajeni seksipil koji u nekim scenama bubnja poput tam-tama.

Klaudija nije željela da previše otkriva tijelo, niti sebe kao ličnost u filmu. Takođe, odbijala je da bude tema afera i skandala. "Misterija je veoma važna za glumu" - govorila je ova kaubojka sa licem Antigone. "Ako niste Engleskinja, vi ste stranac, dakle morate biti seksi" - bješe njen moto.

Briljirala je čak i u "Pink Panteru", pa "Svijetu cirkusa", dobrom "Ficdžeraldu" i poznom "A sada dame i gospodo".

Klaudija je kao komšinica koju svako jutro gledam ispod oka, prodavačica koja me obavezno dodirne rukom kada mi vraća kusur, žena koje me iz nekog razloga u životu više puta odbijala, malograđanka i aristokratkinja, djevojka sa štajge.

Klaudiju je Bog talenta dodirnuo po ramenu, načinio od nje univerzalnu glumicu. Merilin (Norma) je za sve morala da se sama izbori... Norma mi je bliža kao osoba, a Klaudija je bolja glumica.

Za EX FILMOFILE  Skaramuš

Antički heroj Bekim Fehmiu

Kažu da nema najvećih glumaca i glumica. Kažu da je pravedno reći da ima velikih i posebnih i jednakih u svojim veličinama. Pa ću i ja, ovoga puta, u namjeri da podržim to bratstvo naših velikana koji su nas prerano napustili, napisati: Otišao je jedan od najvećih umjetnika kojeg smo imali - Bekim Fehmiu. Legenda. Mit. Uzor.

Ni pola nije učinio što je mogao učiniti. Ne zato što nije dospio, već zato što nije htio. A učinio je najviše od svih na ovim prostorima. Smireno. Odmjereno. Dostojanstveno. Postoje ljudi - mudraci, koji svoje lice još u mladosti zasluže. Jedan od njih je sigurno bio Bekim Fehmiu. Na tome lijepom antičkom licu, isklesanom najvještijom rukom nekog svemoćnog kipara, oštre bore su otkrivale neku gotovo ahilejevsku odvažnost, a pogled je uvijek uzvišeno blistao "u liniji što siječe". Ratnik, pjesnik, mudrac, samuraj - takvog smo ga znali, takvom smo mu se divili.

Iza glumaca, ostaju samo njihove velike uloge. One, u kazalištu, ostaju zabilježene samo u sjećanjima onih koji su s njima živjeli. Srećom, filmska traka bilježi živote i djela za vječnost. Tako će Bekimovi nezaboravni filmski likovi zauvijek živjeti u bogatoj kulturnoj riznici ovih naroda. Sjećanja na neke filmske velikane u našoj svijesti, pod utjecajem i posredstvom internetske tehnologije, svodimo na znakove, na kratki bljesak filmskog kadra, trenutak koji se ne zaboravlja: Brandov vragolasti pogled koji ledi žile, Bogartov umorni osmijeh ispod oboda crnoga šešira, Belmondov "posljednji dah" dok prelazi palcem preko sasušenih usana i Bekimove okrvavljene ruke, nakon razbijene čaše, podignute u visinu očiju. Trenuci za vječnost. Takav će u našoj svijesti svijetliti Bekim Fehmiu. Rame uz rame s najvećim velikanima svjetskoga filma.

No, ljudi nas ne zadužuju samo svojim djelima nego i svojim životima. Nikola Tesla nije postao vječan i jedinstven samo svojim pronalascima i djelima kojima je unaprijedio i obogatio svijet gotovo više od svih živih ljudi; Tesla je svojom mudrošću, dobrotom i plemenitošću upotpunio svoj lik, te ga podjednako slave svi narodi i narodnosti na ovim našim prostorima. Tako je nekako i s Bekimom. U teškim vremenima koja su prohujala kroz naš život i osiromašila nas, i u kojima još uvijek živimo uz povremene urlike topova i mitraljeza, Bekim je, poput antičkog heroja, stajao nijem i zarobljen, ukopan u mjestu, između zaraćenih naroda. Svoju pjesničku liru je odložio i zauvijek zašutio. Zgrožen i uvrijeđen, prestao se baviti umjetnošću, jer je ta "izdajnička profesija" izgubila svaki smisao na ovim prostorima gdje su ljudi podivljali i u zvijeri se pretvorili.

Mogao je otići u Pariz ili Rim ili negdje dovoljno daleko, ali suviše ponosan, kakav je bio, manirom antičkog heroja, svoj je put sam sebi odredio. Zatvorio se u četiri zida svoje kuće iz koje je svih ovih godina rijetko izlazio. Tamo je, u svojoj osami, kako su nam svjedočili njegovi najbliži, uglavnom knjige čitao, šutio i ponekad nešto pisao. Tragedija ima svoj tok i svoj poseban ritam. Kad se pokrene, nitko je ne može zaustaviti. Samo najhrabriji od nas imaju snage da se ne poviju pred stihijskim zlom i zlim vremenima i da uspravna čela odlaze...

Bekim se, kažu, oprostio od onih koje je na svijetu najviše volio i za koje je sve ove godine živio: od svoje žene Branke, od svojih sinova Uliksa i Hedona, od svoje unučadi i rodbine. Zatim je svoju lijepu glavu bijelom plahtom prekrio, i u desnu sljepoočnicu pucao. Da li se taj pucanj dovoljno jasno čuo? Da li je bar načas nešto promijenio? Da li se itko nakon toga zamislio?

Rade Šerbedžija

Za EX FILMOFILE  Anamnesis

Ubojice - Andrej Tarkovski

Svesavezni državni institut kinematografije VGIK (Rusko državno sveučilište za film Sergeja Gerasimova) najstarija je filmska škola na svijetu, utemeljena 1919. godine u Moskvi. Andrej Tarkovski studirao je u klasi profesora Mihaila Romma.

Zbog nedostatka opreme na VGIK-u, filmovi se snimaju u grupama od po dvoje ili troje studenata. Prvi koredateljski film Andreja Tarkovskog su "Ubojice" (1956), po kratkoj priči Ernesta Hemingwaya. Studentski film (19 minuta) podijeljen je u tri scene: uvodnu i završnu (u Henryjevom lokalu) režirali su Andrej Tarkovski & Marika Beiku, a srednju (u sobi Olea Andresona) Aleksandar Gordon.

Vrata Henryjevog lokala su se otvorila. Dva muškarca uđu i sjednu za šank.

"Što želite?" upita George.

"Ne znam" reče jedan od muškaraca. "Što ćeš jesti, Al?"...

"Uzet ću jaja sa šunkom" reče muškarac koji se zvao Al. Imao je borsalino šešir i crni, zakopčani kaput. Lice mu je bilo sitno i blijedo, stisnutih usana. Imao je i svileni šal i rukavice.

"Dajte mi jaja sa slaninom" reče drugi. Bio je otprilike iste visine kao i Al. Lica su im bila različita, a bili su odjeveni kao blizanci.

"Čemu sve ovo?"

"Hej, Al" zovnu Max. "Ovaj pametan dečko bi želio znati čemu sve ovo."

"Zašto mu ne kažeš?" čuo se Al iz kuhinje...

"Sad ću ti reći" reče Max. "Ubit ćemo jednog Šveđanina. Znaš li ti Šveđanina koji se zove Ole Andreson?" / "Da."
"On dolazi ovdje svake večeri, zar ne?" / "Ponekad navrati."
"Dođe ovdje oko šest, zar ne?" / "Ako dođe."

"Mi to sve znamo, pametni moj" reče Max. "Ajmo pričati o nečem drugom."

Andrej Tarkovski u ulozi posjetitelja lokala koji zviždi "Lullaby of Birdland".

Još je dvoje ljudi bilo u blagovaonici. Jednom je George otišao u kuhinju napraviti sendvič s jajima i šunkom za van koji je naručio neki čovjek. U kuhinji je vidio Ala, sa zabačenim šeširom, kako sjedi na stolcu kraj kuhinjskog prozora, s podrezanom sačmaricom, oslonjenom o prozorski okvir. Nick i kuhar su bili leđa o leđa u kutu, usta začepljenih salvetom. George je napravio sendvič, zamotao u masni papir, stavio u vrećicu, donio, a čovjek je platio i izišao.

George uđe u kuhinju i odveže Nicka i kuhara...

"Htjeli su ubiti Olea Andresona" reče George. "Htjeli su pucati na njega kad dođe na večeru." Kuhar je palčevima opipavao krajeve usana. "Jesu li otišli?" upita.

"Da" reče George. "Sad ih više nema."

"Čuj me" reče George Nicku. "Bilo bi dobro da odeš do Olea Andresona."
"Bolje vam je da se ne petljate u to" reče kuhar Sam. "Bolje vam je da se toga klonite."
"Potražit ću ga" reče Nick Georgeu. "Gdje stanuje?"

"Stanuje u Hirschovom pansionu" reče George Nicku. / "Idem tamo."

Ole Andreson okrene se potpuno prema zidu. "Jedino što se ne mogu odlučiti da izađem" reče. "Tu sam cijeli dan."

"Zar ne možete pobjeći van grada?"

"Ne" reče Ole Andreson. "Dosta mi je tog bježanja uokolo."

Gledao je u zid. "Ništa se ne može napraviti." / "Ne bi se nekako to moglo srediti?"

"Ne. Sam sam kriv." Govorio je jednoličnim glasom. "Ništa se ne može napraviti. Kasnije ću se odlučiti i izaći."

"Trebao bih se vratiti do Georgea" reče Nick.

"Do viđenja" reče Ole Andreson. Nije gledao prema Nicku. "Hvala ti što si došao."

George posegnu za krpom i obriše šank...

"Da mi je znati što je napravio" reče Nick. / "Neka prevara. Zbog toga ih ubiju."

"Odlazim iz ovog grada" reče Nick. / "Da" reče George. "To ti je dobra odluka."

"Ne mogu izdržati pomisao da on sad čeka u sobi i zna što ga čeka. To je previše gadno."

"Čuj" reče George. "Nemoj misliti o tome. Bolje ti je."

Za EX FILMOFILE  Anamnesis

Ramiz i Ramiza

"Kad smo sučelice ne vidi se lice, daleko se bolje vidi s odstojanja..."
(Sergej Jesenjin)

Jednom, u zemlji koja je bila suviše dobra da bi postojala, Ramiz je prodavao novine i cigarete na trafici u centru. Za mene je uvijek bio sačuvan primjerak Politikinog "Zabavnika". Novi Dikan, jesil čito, jebote! - trafikant Ramiz bio je plavokos, vitak momak (ostao je takav uvijek) sa vječitim osmjehom, basterkitonovskim, koji je stalno nosio pa su mnogi mislili da ima facijalni grč.

Ma nema veze, smijem se jer volim - objasnio mi je jednom. Pa Flaš Gordon, pa Paja Patak i cura mu i sestrići. Uživanje. I kad sam odrastao umjesto novina čitao sam "Zabavnik". Ramizov.

UMRO DA BI ŽIVIO

Zle vještice iz okolnih radnji namjerno su klopale uz trafiku da bi mogle da začikavaju i da se nabacuju Ramizu. Bilo je i pokušaja "ručnog rada" (već tada sam znao o čemu se tu radi, otprilike). Ramiz je pričao da mu mater traži da joj ispuni tri želje, pa onda može da se ženi: da ode u vojsku, da se zaposli i da nauči da pleše. Šta će joj to, Ramize? Ma, igrala nekad u kulturno-umjetničkom društvu pa joj stari zabranio kad se udala.

Sad, bilo bi najlakše reći da su zle vještice umiješale prste pa Ramiz ništa od navedenog nije ispunio. Ali, stvar je još gora. Ramiz je uskoro "umro" i uskrsao kao - Ramiza! Prvo se šaputalo (u to doba u zemlji suviše dobroj da bi mogla da postoji, stvari poput ove nisu ni pominjane). A onda je puklo. Ramiz viđen sa izvjesni tipom, pa sa drugim, pa ljubi se u kolima ("Jebo mater, pa jel on derpe otprave ili"... "Jašta je moja kono, pederčina, jadna mu majka!").

Prestao da radi na trafici, iz vojske ga vratilo zbog "nesposobnosti", a zapravo neki oficir ga premlatio. Jedan se navrzao na njega, priča mi Ramiz(a). Sa časova plesa izbacilo ga kad je došao sa momkom. Moj Dejo je frajer, pička im materina, a brane nam da plešemo!

BATINE I DRUGE PRIČE

Iza sto tunela, i nešto manje planina, bilo je more u zemlji koja je, navodno, jednom postojala. Ramiza u Podgori na česmi briše lice, krvavo, izubijano. Mlađani ja dajem mu maramicu... Sjedili u bašti, slušali muziku: Ja i J. (cura sa najljepšim sisama koje sam ljubio) i Ramiz(a) sa svojim Dejom. Ušli momci, riječ po riječ, jedan se nabacivao Deji, Ramiz(a) skočio. Onda ga izveli na rivu i prebili. Nisam stigao ni da (što bi doktor rekao) kažem: AAA - rasklimao mu frajer donju vilicu i izbio gornju četvorku i još dva zuba. Meni gornja usna otišla u kurac.

Pljuckamo krv. Ramiza pretučen(a), a Dejo zbrisao. Ma nije on za tuče, ja sam kriv - uvjeravao me Ramiz(a). Pitam ga, a dugo se to spremam, kako to izgleda kad mu se ne sviđaju žene? Vidiš one tri. E vidiš onu crnku u sredini, jel ti se sviđa? Sviđa... Jašta! Lijepo se smije, jelde, lomna u struku, zanimljiva. E tako se i meni sviđaju frajeri. Šta ja mogu.

Od tada će nositi protezu kao uspomenu na ljetovanje sa bivšim frajerom. Sjećaš se kad su te izmarisali? - pitam ga jednom. Naravno. Pa znaš da se sjećam samo lijepih stvari, kaže mi Ramiz(a).

SAMO JEDNOM SE LJUBI

I u zemlji dembeliji postojali su ozbiljni problemi njenih naroda, narodnosti i (pre)ostalih manjina. Sjedimo tako ja i Ramiz(a), jedemo kolače, pijemo bozu. Sjeban sam svađom sa J. da me baš briga šta kibiceri pričaju. J. ne želi da se družim sa Ramizom. Brukaš i sebe i mene! - jadikuje moja crnka.

Ramiz(a) mi šapuće: Jebote, nismo trebali doći ovdje. Mislim zbog tebe. Meni je sve ravno (a znam da nije). Šta je bilo? Ma, zaljubio se u (poznatog) glumca. Eto i novine pisale. Nisu pominjale ime glumca, ali Ramizu su svi odmah prepoznali. Bješe to u zemlji u kojoj se ništa nije zvalo pravom imenom, ako u novinama tako ne napišu.

Stara izbacila Ramiza(u) iz kuće. Zaklela me mlijekom da se oženim. Pa, oženi se! Neću da uništim nečiji život. Mogao bi da odem u Sandžak i tamo živim gdje me ne znaju. Tamo mi je tetka. Ali, zaljubio sam se - kuka. A taj tvoj, glumac? Eh, vodio Ramizu u stan, kupio mu cvijeće i sve ono što džentlmen radi. Ali, neće javno!

Neki dan glumac sakrio Ramizu u gepek, ako naiđe saobraćajna policija!? Boji se, jadan, skandala. Zajebi ga, vidiš da te koristi, kažem mu onako nadrkan. (Jes to i ti posto davoguzan? - dobacuje neko u prolazu. Jok! Pitaj svoju staru!) Šta ću, volim ga - kuka Ramiz(a). Suze liju, slab sam na suze (ipak je to nova situacija za mene). Ramiz(a) se žali: Zamisli, on hoće da mi plati!? Misli da ja to radim za pare. Kaže mi da se tako bolje osjeća. Šutim, kolači ne prijaju, boza gorka.

Poslije sretnem Ramiza(u), pun "šljiva" po licu. Bije glumac, jebo mater svoju, mislim... Ma nije majke mi, vježba ulogu pa je malo nervozan, brani ga Ramiz(a). Ma ugrizi ga za onu stvar, vidiš da je kreten - kažem mu. Ramiz(a) je ljut, ode bez pozdrava. Čujem, kasnije, završio na ortopediji, udarila ga "nepoznata kola". Nije htio da kaže koja, ne sjeća se.

ANDRIĆEVO POPODNE

Niste čitali opis iz Andrićeve "Gospođice", kad prokulja fukara i izlije se na ulice grada (koji je danas mit) pred krvave događaje? Greška! U zemlji koja je, kako tvrdi šačica nepodobnih matorih istoričara i gomila depresivaca, možda mogla i da o(p)stane, samo da njeni stanovnici nisu bili gori od nje, gradovi su imali običaj da glavne ulice imenuju po velikom vođi. Tu su se dešavale najvažnije stvari. Recimo, linč!

Tog predvečerja sa J. i društvom stajah pred bioskopom. Bilo je to vrijeme kada su ljudi već šaputali u grupama, a rafali iz okoline grada najavljivali i odjavljivali dan. Iznenada komešanje. Vriska, cika, smijeh. Zloban, težak, nakazan. Vidim Ramiz(a) ide ulicom, prolazi pored kafića, kao što je prolazio godinama. Što si se utego! Pederčino, oćeš kurca! Vadiš li ga mami!

Neko ustaje i pipa Ramizu, ovaj se otima. Za jednim stolom sjedi nekoliko tipova. Ustaju, izlaze iz ljetne bašte. Šamari, dobacivanje. Popuši mi, ooo Ramizeeeee! Trese se ulica od smijeha. Tramvaj prolazi a oni što čekaju ne ulaze, neće da propuste zabavu dana. Na uglu kod kafića koji drži poznati biznismen Ćosa prepirka. Već poderane košulje, išamaran Ramiz(a) se prepire sa gazdom, ovaj ga mlati šakom. Udri ga štosom! Oćeš "zlatni tuš"!

Tuš, tuš, tuš!!! Plješće ekipa iz kafića. Ćosa vadi onu stvar i piša se po Ramizi, dok ga neki veseljaci obaraju na koljena. Slušam svoju dragu: Ako se mrdneš idi u pizdu materinu! Šta će ti to? Ko ti je on? Oćes da te zgaze? Idiote, kretenu, šta mi bi da izađemo večeras... Ali, nije J. problem. Nije ni gomila problem. Već to zadovoljstvo, ta sreća koja se ogleda na licima ljudi. Napokon neko da mu se najebe majke - slutim misao u naglo probuđenom interesovanju svjetine. Ko će da uđe i uzme plijen vukovima? Obuzeo me strah.

Zališe Ramizu(a) mokraćom, vodom, pljuvačkom. Odvedoše iza kafića. Trese se ulica od komentara. Smije se i bioskopska blagajnica Mira. Briše suze od smijeha, zakocenula se. Poslije u pobožnoj tišini gledamo film. Ljubitelji umjetnosti.

DIVAN OSJEĆAJ

Naveče se svađam sa J.: Šta je bilo? Jebo si me! Pa zato smo i došli! Nisam to tako htjela, htjela sam lijepo, ljudski! Ne mogu da spavam. Nije mi lice isto u ogledalu. Ne mogu ni zube da operem, sve bi ih počupao. Izlazim, odem do Mravojeda (dvometraš, kavgadžija i čuveni džeparoš - zajedno smo odrasli), kažem mu šta hoću. Kaže: Toliko i toliko, ne pita zašto to tražim. Hoću da ga razbiješ! Ma kud sad, odmah će znati ko je i zašto, govori Mravojed. Oću sad! (pristaje za više love)

Čekamo da Ćosa izađe. Nije krupan, ali (ponekad) ima ekipu. Te večeri sam zatvara kafić. Ćoso - reče Mravojed. Mlatne ga nogom u cjevanicu, onda ga povali i išutira. Odere ga od batina. Gledam i palim najslađu cigaretu u svom životu. Povremeno i sam priđem i zabijem Ćosi nogu u rebra. Čujem poslije da mu je Mravojed uzeo i novčanik. Sjajno!

Ćosa je kasnije postao još zajebaniji tip. Kad sam u ratu, nakratko, bio u jednom od privatnih zatvora, dopao sam šaka dobrom starom Ćosi. Zini! - rekao je. Prvo "zlatni tuš", pa da igramo "trule kobile". Nego, jel ti mater tu da i nju pokaram? Šta kažeš, frajeru?

MISTERIOZNA SMRT

I kada više nije bilo zemlje koja se, kako kažu nova izdanja starih feljtona i par (penzionisanih) geografa, prostirala od velikog brda, preko mora do jedne od hiljadu planina, ljudi su (začudo) umirali. Ramiz(a) je, tako, umro negdje u ratu. Izbjegao u Novi Pazar. Navodno pluća. Mater sam mu sreo poslije Potopa: Dođi sine, na kafu... Sjedim, Ramizina slika na zidu, iz perioda "Zabavnika". Od pluća je umro moj Ramiz - kaže ona ko da sebe ubjeđuje. Onda jauče: A ja sve mislim, prepukla mu duša. Plače "ko godina".

Zvanična verzija: Ustajem, pozdravljam se, odlazim. Dajem joj nešto para, jer živi ko bijednica. Poštujem volju moje matere koja je radila s njom u fabrici.

Nezvanična verzija: Plačemo oboje. Listam jedan od "Zabavnika" i mislim šta bi Flaš Gordon uradio onog popodneva. Onda čujem Ramizu - Ne bi ništa, jebote miš! Obojica ganjate sisate crnke. Ajmo na kolače i bozu.

Za EX FILMOFILE  Skaramuš

Sve je to movie! - Tom Gotovac

Sve je to movie!, citat je umjetničke i životne filozofije Tomislava Gotovca.

Autorovi fotografski radovi, performansi, eksperimentalni filmovi i objekti, pokazuju da se u stvaralaštvu Tomislava Gotovca mediji isprepliću i nadopunjuju, te da je filmsko iskustvo ključno za njegov opus.

Srp, čekić i crvena zvijezda (1986)

... ma koliko se sve ono što Gotovac radi u prvi mah nekomu moglo učiniti tek kao golema hrpa većih ili manjih slučajno zatečenih krhotina, u njega je zapravo posrijedi vrlo koherentna, čak i strogo sustavna, autorska strategija, što obavezno zahtijeva da kao takva bude promatrana i promišljena u koordinatama nekih velikih i već definitivno povijesno utemeljenih duhovnih i umjetničkih koncepata u kulturi dvadesetog stoljeća.

Doći će, naime, do kobnih nesporazuma između Gotovčevog djela i okoline. Ta okolina često nema dovoljno znanja ni razumijevanja za to da njegovo djelo valja vidjeti u svjetlu tradicija čije pojedine etape čine poglavlja povijesnih avangardi (napose dadaizma i nadrealizma), kao i brojna poglavlja iz povijesti filma (nijemog i zvučnog, igranog i eksperimentalnog), a u novije doba, neposredno prije ili poslije Gotovčevog djelovanja, u znaku fenomena poput enformela, novog realizma, neodade, hepeninga, Fluxusa, dematerijalizacije umjetničkog objekta, govora umjetnika u prvom licu, performansa, umjetnosti ponašanja, tjelesne umjetnosti, akcionizma, umjetnosti u izvangalerijskim (urbanim i prirodnim) prostorima, umjetnosti statičnih i pokretnih tehničkih slika (fotografija, film, video), umjetnosti u (bojsovski shvaćenom) proširenom polju, odnosa umjetnost - politika i pitanja politizacije umjetnosti, poistovjećivanja umjetnosti i života, umjetnosti kao ekstenzije egzistencije umjetnika, prijenosa problemskog težišta s općenitoga pojma umjetnosti na singularni i personalni slučaj umjetnik, možda najkraće rečeno u svjetlu umjetnosti pojedinačnih mitologija, pod kojim se pojmom razumijeva apsolutna neponovljivost i neuklopljivost umjetnikove osobe...

Monografija Tomislav Gotovac (HFS i MSU, 2003)

Skaramuš:

Kako je, zapravo, malo potrebno za umjetnost! Čovjek i ideja, tijelo i simbol. Sve je u glavi i pokretu. Ove fotografije skoro hronološki pričaju nekoliko priča kroz pokret i predmete (simbolično zaokružene).

Prva fotografija: Čekić u lice, srp pred odbacivanjem - dodir autoritarnog.

Druga fotografija: Srp i čekić kao molitveni, poganski simboli - skrušenost pred totemima.

Treća fotografija: Hudinijevska! Žongliranje simbolima koji su više od ideologije - oni su (opasni) život.

Četvrta fotografija: Zaklon od svijeta u sjeni simbola - koji su koliko tiranija toliko i zaštita (najjači "akt").

Peta fotografija: Dopola upokojeni ideološki vjernik.

Šesta fotografija: Simbol kako krst - kao nadgrobni znak iznad čovjeka i jednog vremena.

Tjelesna umjetnost kao vjerovatno najarhetipskija umjetnost čovjeka - prvo izražavanje. Aplauz, maestru!

Za EX FILMOFILE  Anamnesis

Gran Torino - testament jednog frajera

"Kuku mene do Boga miloga, đe pogubih od sebe boljega!"

"Gran Torino" je testamentarni film Klinta Istvuda. Omaž Prljavom Hariju i Leoneovom Osvetniku.

Intiman da intimniji ne može biti. Urađen po kroju nezaboravnih kaubojaca zlatne ere Holivuda i crnih krimića pedesetih i šezdesetih godina sa Kuperom, Bogijem i ostalim zajebanim frajerima mekog srca. Naravno, to je i oproštaj Istvuda od tvrdih junaka koje je glumio.

Ono što je novo u Istvudovoj interpretaciji jeste samoironijska crta (na momente parodično poigravanje mačo-kultom) kao i kraj filma, u kome ratni veteran iz Koreje Kovalski (Istvud) umjesto topa u ruci ide na obračun sa ponudom koju loši momci ne mogu odbiti - svojom glavom.

I upravo taj kraj filma, taj preokret, taj salto-mortale koji Istvud unosi na kraju svoje karijere, taj (za obožavaoce njegovih likova) potresni oproštaj od jedne filmske ere - čini ovaj film originalnim. I stavlja stvari na svoje mjesto.

Korejski veteran Kovalski, udovac, neizliječeni pušač, pomalo rasista (prema kosookim i ostalim), zaljubljenik u svoj automobil, crkvofob, konstanti depresivac... sklapa neobično prijateljstvo sa dvoje mladih (kosookih) iz susjedstva.

Budući da je njegova najveća vrlina lojalnost: prema zemlji, ženi, zastavi, kolima, prijateljima... Kovalski (Istvud) u času kada njegove prijatelje zadesi nesreća, čini jedino što može - kreće u akciju.

Kada Kovalski kreće u obračun - on oblači (kupuje) novo odijelo, posjećuje brijača i ostavlja mu veliku napojnicu. Komšije (naravno) vire kroz prozore i čekaju obračun da bi profitirali od ishoda, kakav god on bude. Jedan sveštenik (uzalud) pokušava da zaustavi smrt.

Sa tih par jednostavnih scena Istvud daje omaž čuvenom kaubojcu "Tačno u podne", ali i cijeloj jednoj besmrtnoj generaciji velikih filmadžija i glumaca, koji igraju još samo u kinotekama i glavama fosila nepovratno zaljubljenih u jedno prošlo (bolje) doba.

Ko god je volio Istvudove filmske osvetnike, mora imati u svojoj kolekciji "Gran Torino". Jer je to tačka na "i". Ispraćaj klasika. Posljednje zbogom svijetu sa jasnim vrijednostima.

Možda će neko reći da je Istvud režirao i bolje filmove. Jeste. Ali ovaj je uradio za sebe. I za one koji su čekali da još jednom vide Prljavog Harija - pa makar kao džangrizavog matorca, koji puca prstima umjesto revolverom i koji pljuje krv umjesto da poobara najbolje ženske u gradu.

Zbogom, frajeru.

Za EX FILMOFILE  Skaramuš

Apsolutno tvoj

APSOLUTNO MOJ SI BROJ, APSOLUTNO JA SAM TVOJ

GENIJALAN MI SMO SPOJ, PERMANENTNO BIĆU TVOJ.

Tih godina, Petar Luković bio je jedna od novinarskih zvijezda glazbenog magazina Džuboks. Njegova skraćena, otrovna recenzija albuma Mirzino jato: "Šećer i med" (Džuboks br. 80, 1980)...

Slušao sam album Mirzinog jata i permanentno, apsolutno, neopozivo, definitivno, konačno, jasno i glasno kažem da ne znam za sebe. Jer, ovakvu kombinaciju nehumanog i stupidnog još nisam čuo. Gde god se okreneš - taj glas iz bureta, gde god da pobegneš - te vriskave ženske koje cvrkuću kao vrapci u martu mesecu, gde god da potražiš utočište - ti Boney M gudači koji na temu Raspućin sviraju li sviraju, zezanju nikad kraja. Konačni efekat je - disko muzika kakvu bi car Ivan Grozni obožavao!

"Šećer i med" u finalnom bilansu nije ni slatka, ni saharinska ploča. Ovo je album za čije postojanje opravdanja nema, koju ne treba primiti ni na poklon. Da kupite ploču? Naravno - ako želite da saznate šta je to disco killing.

                             
Disco era završila je onoga dana kada je u Šuto Orizari, skopskom predgrađu i najvećem ciganskom gradu u Europi, onaj crnac iz Boney M oženio jednu lokalnu ljepoticu. O tom svečanom događaju javili su Ven, Duga i Ilustrovana Politika, ali naš nacionalni ponos nije porastao, nismo se osjećali počašćenima, naše rijeke tekle su mirno i, u osnovi - bilo nam je sasvim svejedno što je jedna naša pošla za jednog njihovog. Da se čovjek oženio nekoliko godina ranije, sve bi drukčije izgledalo, ali disco je bio mrtav, baš sasvim mrtav, a grupa Boney M pretvorila se u slatkastu uspomenu na vrijeme totalnoga kiča i njegov najgrozniji proizvod koji je spajao dva seljakluka, crnački i njemački. Premda je zapravo bilo malo onih koji su znali da je Boney M njemački produkt i da iza njega stoji jedan od onih tipičnih hansova ili fricova, stanoviti Farrayan ili tako nekako, koji je izmislio i našeg mladoženju i njegove tri pratilje.

Nekako u sumrak disco ere u Sarajevu se pojavio bend Mirzino jato za koji se dugo vjerovalo da je nešto najgore na jugoslavenskoj pop i rok sceni, na kojem su se iživljavali baš svi domaći kritičari i koji je služio kao očita potvrda da nema tog papanluka na svijetu od kojeg mi ne bismo napravili još gori papanluk. Mirzino jato predvodio je Mirza Alijagić, čovjek čiji je glas bio dublji od Postojnske jame, a osnovna značajka scenskog nastupa bila mu je da se nikad ne smije. Čovjek je bio smrtno ozbiljan u okruženju dvije ili tri ljepotice, tko bi se sad sjećao broja, a ta ozbiljnost je trebala biti kontrapunkt našoj balkanskoj prirodi koja nam nalaže da se smijemo ko blesavi čim nam je lijepo žensko u društvu i još nas u toj situaciji slikaju. Naravno, Mirzino jato bilo je sarajevska kopija njemačkog originala: za glazbu je bio zadužen Sead Lipovača, vođa Divljih jagoda, a za tekstove Marina Tucaković.

Kao najveći hit te čudne grupe ostala je upamćena pjesma Apsolutno tvoj, zgodna i mjestimično duhovita igra stranim riječima i žanrom disco poezije. Naravno, ta duhovitost bila je nehotična jer da je bila hotimična, Mirzino jato bi već tada bilo genijalan bend. Mirza Alijagić nekoliko godina se povlačio po jugoslavenskim pozornicama, a onda je projekt neprimjetno ugašen. Pjevač je karijeru nastavio u horu sarajevske opere, a prateće starlete razmilile su se okolo i stvorile neke svoje karijerice koje će biti brzo zaboravljene i od kojih neće ostati praktično ništa.

Petnaestak ili dvadesetak godina kasnije već će biti zaboravljene i neke dobre i lijepe pjesme, disco ere se sjećaju malobrojni, a vjenčanja u Šuto Orizari ne sjeća se skoro nitko. Međutim, pjesma Apsolutno tvoj (video) ostala je u ušima baš svima koji su živjeli u ono vrijeme, premda je nisu čuli godinama i premda u toj pjesmi ne postoji ni najmanja kandža nostalgije koja bi čovjeka ščepala za dušu. Sarajevo, Bosna i Jugoslavija nisu sličili na tu pjesmu, ona se nije puštala u kafićima u koje smo izlazili, nije je bilo u televizijskim emisijama koje smo voljeli, za nju nije vezana nijedna važna epizoda iz kolektivnih života, ali ipak ona živi i živjet će makar je više nikada ne čuli. Neki kažu da je umjetnost ono što traje i što postoji za vječnost ili barem za neka buduća vremena. Kada bi to bilo istina, pjesma Apsolutno tvoj bi za naše prilike bila umjetnost. Tolike smo naše knjige zaboravili, tolikih se slikara iz onih vremena više ne sjećamo i toliko je toga što smo smatrali vječnim uništeno na zgarištu sjećanja i u eksploziji koja se dogodila između jučer i danas, i koja se uvijek događa.

Miljenko Jergović: "Historijska čitanka" (knjiga kolumni, 2000)

Za EX FILMOFILE  Anamnesis

Slovo o Ružici

Samo tri plavuše na filmu volim iskreno. O Merlinki je čudovišno dobar tekst već napisao Bogdan Tirnanić (X), Brižitka je poslije ljudi zavela i životinje, a o Ružici Sokić pisaće njen tajni obožavalac.

Dakle, Ružica je najpotcjenjenija glumica sa srpskih (i balkanskih) prostora. Natjerana da glumi iste likove: putene udovice, putene seljanke, putene komšinice, putene prostitutke. Žena sa kratkim replikama i velikim ulogama. Sokićka je to odigrala svaki put prirodno - jer jeste putena, jer jeste talentovana, jer ima smisla za detalj, jer ima gard osobe koja može sve samo kad bi joj dozvolili...

Ne znam bolju osobu za lik Aksinje iz "Tihog Dona" (seoske verzije Ane Karenjine) od Ružice Sokić. Računajući i Ruskinje koje sam gledao u toj ulozi. Ili, za ulogu Lotike u eventualnoj ekranizaciji "Na Drini ćuprija".

Žena koja običnu, minijaturnu, stereotipnu sliku ašikovanja soldatove supruge sa napaljenim vojnikom na prozoru ("Marš na Drinu") pretvara u poseban film u filmu. Koketno ćaskanje sa vojničinom, koji joj predlaže da se "ispomognu". Flert iza koga stoji duboki krik za libidom (životom) dok u pozadini ljudi padaju pod topovima. Mimika, pogled, osmjeh i... sve je rečeno.

Sokićka koja u (umjetnički nebitnom) filmu "Hitler iz našeg sokaka" odigra jednu od najvrelijih scena eks-jugoslovenskog filma. U štali, u bari tek pomuzenog mlijeka, sa poluimpotentnim suprugom. Od strasti do razočarenja.

Niko se ne kikoće tako uzbuđujuće kao Ružica - prisno, a damski. Jedna od najtalentovanijih srpskih i evropskih glumica, zauzdana od domaćih autora i neuspješno (u)tjerana u stereotip.

Sve što žena treba da ima, a da bi glumila - Ružica ima. Jednostavan pokret, sposobnost da govori licem i očima, erotiku koju nosi (ne)svjesno kao ukosnicu, dikciju i ranjivost. Ružica je dokaz da autorski mediokriteti, hladni profesionalci i sumnjivi kreativci nikada ne rizikuju. Ono što zateknu to i ostave, kalup je majka parazitizma.

Ružica je mogla prije dosta godina biti Andula u Formanovoj "Ljubavi jedne plavuše". Idealna muza svih vjernika češke škole. Menclova junakinja u "Striženo-skraćeno".

Da imam lovu, kao što nemam, i da je sve ovo makar dvadeset godina ranije, bio bih mecena filma u kome bi Sokićka odigrala sa jednostavnom ljupkošću ono što je Katrin Danev, sa svojim izgledom frigidno-dosadne aristokratkinje, tek hladno odradila u nizu fatalističkih francuskih produkcija.

Da je Bunjel imao Ružicu, gledao bi na svijet manje cinično, ali bi ranije pukao od libida. Ništa ne uspijeva kao (živa) ljepota!

Ovako, dok sjedim u mraku sobe, sa očima-žeravicama zabijenim u televizor ili kompjuter, aplaudiram u mislima ženi koja je mnogo veća glumica nego što se zna...

Moja "Ljepotica dana".

Za EX FILMOFILE  Skaramuš

Na slovo K: kolportaža

Sve je počelo kada sam, negde u svojoj petnaestoj, shvatio da džeparac koji mi daju roditelji (koji, inače, nisu bili stipse) nikako ne može biti dostatan za moje nabujale potrebe...

Otkrio sam rock and roll, a to je značilo dve podjednako neodložne stvari: formirati što zamašniju kolekciju starih izdanja (od Stonsa do Dorsa etc.) i vredno kupovati sve novo što se pojavi: razne Ramonese, XTC, The Jam, Buzzcocks, Magazine i slične likove; nekako u isto vreme, otkrio sam i jazz, što je značilo formiranje još jedne, paralelne kolekcije; šta tek reći o otkrovenju zvanom Kinoteka i potonjem ordiniranju u istoj? Pa vaskolike knjige, pa gomile svakovrsne omladinske, književne, revijalne nedeljne i bog-će-znati kakve sve štampe iz cele SFRJ, kojom sam počeo da se nemilice trujem. Čak sam, onako nezasit, i slovenački spontano naučio da bih čitao Mladinu i Tribunu. Pa onda strana štampa po uvoznim cenama - NME i Melody Maker svakog ponedeljka kod vašeg prodavca novina! Zbogom idilično detinjstvo, zbogom nevini detinji dani kada sam, osim Zabavnika, kupovao još samo Playboy, dakako krišom, na nekom dalekom kiosku u delu grada gde inače ne zalazim. Sve je to trebalo nekako isfinansirati; pošto su se monetarni resursi mojih roditelja iscrpljivali visinom njihovih plata, brzo sam shvatio da nešto treba preduzeti...

I tako sam postao kolporter Poleta, kultnog omladinskog lista new wave perioda. Svakog utorka bih dolazio u redakciju i, čekajući na svoj naramak sveže odštampanog Poleta, uživao u svakom trenutku rituala: oko mene su se muvali, zezali se, pušili, pili i duvali intelektualno kosmato-bradati ili novotalasno podšišano-ćosavi novinari, sve autentične Urbane Zvezde, i oko njih zanosne hippie look devojke u uskim farmerkama i sa spensericama na nogama koje su ih zaljubljeno gledale, a ja sam maštao da i ja jednog dana budem takav Nepojamni Dasa, intenzivno se baveći metafizičkim pitanjem zašto je život nekom majka a nekom maćeha.

Izašavši prvi put na ulicu, prodao sam sramotnih 42 od 200 ponetih primeraka, jer me bilo blam da izvikujem naslove i zamajavam prolaznike. Ubrzo sam se, ipak, oslobodio i postao pravi mali egzibicionista, i posao je išao odlično. Posle je ta redakcija Poleta funjarski razjurena da njeno mesto zauzmu "svesni socijalistički omladinci" iz pasivnijih krajeva, a ja sam se okrenuo drugim stvarima. I samo bih još ponekad, u nekom kafiću, u Lapidariju ili Kulušiću video nekog od Mladih Novinarskih Lavova kako pijano posrće pod teretom slave, praćen nekom zelenookom nimfom koja ga obožava na intelektualnoj bazi.

Desetak godina kasnije ponovo sam se obreo na ulici, u mnogo ozbiljnijim okolnostima: naprasno se vrativši ratne jeseni '91. u majčicu Srbiju, našao sam se na beogradskoj košavi - bez posla, prihoda, stana. Oh, da, i bez svih onih ploča i knjiga za koje sam kao klinac odradio onolike sate vičući na ulici. Hebiga, ako ništa drugo, to te "filozofski" nauči da je Materijalno zapravo Ništa, i da ćeš u grob otići sam...

Ubrzo sam počeo da kolportiram - ovaj put zbog mnogo bazičnijih životnih potreba. Sećam se da sam gotovo svakog jutra te zime obavljao isti pripremni ritual: popijem dupli čaj, navučem jedne debele čarape, pa još jedne, pa onda hit the road; onda se zavučem u nezamislivo memljivi horror podrum na Terazijama gde su stajale zalihe štampe, veselo pozdravim radoznalog jutarnjeg pacova pa sve to odvučem na ulicu i onda prodajem celi dan do podne, dok oko mene prolaze od sabajle orakijani "srpski dobrovoljci" i, uopšte, oslobodioci svih fela, izgubljene izbeglice sa svojim nikome potrebnim tužnim ijekavskim životnim pričama i zbunjeno građanstvo beogradsko koje polako shvata da mu život odlazi dođavola. Pamtim i na Slaviji šljašteće turističke autobuse sa onim nacrtanim palmama, pune turobnih devojaka i mladića koji zauvek odlaze u Vankuver, San Dijego ili Garmišpartenkirhen, dok se oko njih roji od plača zarozana rodbina. Sećam se i da je jedna fina starija gospođa obavezno kupovala Vreme, svaki put komentarišući: onaj Stojan Cerović je zaista sjajan, šteta što nije malo više srpski patriota, takvi bi nam trebali. Kad biste, mladi gospodine, mogli nekako da utičete na redakciju? Svakako, svakako, klimao sam glavom gužvajući stodinarac, sve ću im reći u lice...

Nekadašnja velika muzička zvezda, član Idola, Zdenko Kolar neko je vreme morao da preživljava kao tramvajdžija, a danas o tome priča s očaravajućom opuštenošću normalnog čoveka, svesnog svojih vrednosti i sveta oko sebe. Ali, slučajno boraveći u jednom "urbanom" društvu, nedavno sam čuo da je to baš blam. A blam je jedna od osnovnih mentalitetskih osobina samoproglašenog "urbanog jezgra" ovog grada. Ako ništa drugo, u američkoj kulturi je divljenja dostojno potpuno odsustvo svakog prezira prema bilo kakvom radu. To mu je valjda ona Veberova protestantska etika, šta li?! I nema u tome baš nikakvog blama, i baš ničeg "nižeg", naprotiv.

Zato sam srećan što sam novine, posao od kojeg živim, upoznao i sa one druge strane. Baš kao i dva grada u kojima sam proveo ogroman deo života. Jer ne možeš, mladi prijatelju, biti urban ako vaistinu ne osetiš ulicu, a nećeš je osetiti ako znaš da u svakom trenutku možeš da utekneš s nje - prvim taksijem (if you know what I mean).

Teofil Pančić - Leksikon YU mitologije

Za EX FILMOFILE  Anamnesis

Izgnanstvo - svijet tišine i renesansnih slika

Andrej Zvjagincev za mene predstavlja redatelja s najdužom i najljepšom kamerom današnjice. "Izgnanstvo" je užitak za sva čula: vizualna rapsodija, mistična glazba koja osnažuje atmosferu usamljenosti, miris fresaka u zidovima stare kuće.

Brojne su dodirne točke "Izgnanstva" sa "Povratkom": nemogućnost komunikacije, biblijski motivi, likovni motivi, nesreće "mitoloških" razmjera kojima svjedoči samo priroda, simetrija (automobil, toranj, itd.), pronalazak žene (oca) tek po njihovoj žrtvi.

Andrej Zvjagincev uspješno prikriva tragove: sumnjamo u Veru, njezin moral, odanost. Zaokret u posljednjem dijelu filma mijenja smisao cijele priče.

"Izgnanstvo" je mikrokozmos u raspadanju - svijet tišine u kojoj se osjeća nemir ljudskih duša (s tragičnim raspletom radnje po uzoru na rusku književnost).

U "Povratku" Zvjagincev je inspiriran renesansnom slikom Andree Mantegne: Mrtvi Krist. Oplakivanje Krista (prikazan kao bilo koji čovjek) - otac koji spava u postelji i mrtav položen na dnu čamca.

                                 

U "Izgnanstvu" slika jednog od najvećih renesansnih majstora Leonarda da Vincija: Navještenje (arhanđeo Gabrijel navještava Djevici Mariji začeće Krista po Duhu Svetom) najavit će dramu u staroj kući, pobačaj, s bespovratnom žrtvom - Vera.

                        

Filmovi Andreja Zvjaginceva nose u sebi duh Tarkovskog: putovanje, priroda - voda, šuma, trava. Prolazak automobila kraj drveta, brat Mark u uvodu & Alex uz zaustavljanje u završnici filma, u misli priziva stablo obnove i nade iz posljednjeg filma Tarkovskog "Žrtva" - s još jednom slikom Leonarda: Poklonstvo kraljeva.

Tri "istovjetna" kadra "Izgnanstva" iznimno su mi dojmljiva:

odraz Vere u ogledalu dok sjedi na bračnoj postelji - tišina;

uokvirena dovratkom kupaonice pri pokušaju samoubojstva - patnja;

prozor niz koji se slijeva kiša prije no što Alex spozna istinu - tuga.

Slikarsko-poetski triptih uništenih života!

Epilog "Izgnanstva" - završna scena - također je nadahnut renesansnim platnom. Varijacija teme flamanskog slikara krajolika Pietera Bruegela starijeg: Žetva. Žene složno rade u polju, pjesma obnove i nade pod blagoslovom neba, savez Boga i čovjeka.

                                

Tjeskobnoj atmosferi filma pridonijeli su sjajni stalni suradnici autora: snimatelj Mihail Kričman i skladatelj Andrej Dergačev.

Andrej Zvjagincev - pjesnik s filmskom kamerom.

Skaramuš:

Šetnja kroz slikarske lajt-motive koje autor koristi u svojim filmovima jedan je u nizu simbolističkih postupaka Zvjaginceva, koji ne pravi prazne ili "prelazne" kadrove.

Zato je prirodno da su Tarkovski i Bergman njegovi očigledni uzori, pošto dijele isto shvatanje filma i imaju taj kamerni tj. intimni prozor kroz koji posmatrač mora da se "ubaci" jer puko virenje neće ga približiti autorovom svijetu.

Lično, kada gledam njihove filmove, imam osjećaj da sam i sam ukoračio u kadar. Kao kada čovjek čita pjesmu koju je imao u glavi, ali nije stigao (ili mogao) da je zapiše.

Slikovni okvir Zvjaginceva je raskošno jednostavan u svom značenjskom smislu, kao i slika crkve iz filma prema kojoj se, ili iz koje se, račvaju putovi. Takav je i svijet Andreja Zvjaginceva - put u sebe ili iz sebe - u zavisnost od toga kako tumačite život.

Za EX FILMOFILE  Anamnesis

Doručak sa Bojanom

"Ispravna prehrana može da posluži kao afrodizijak,

ako se ne unosi u prevelikim količinama" (Priručnik za kuvare)

BOLJI DANI

Zarekoh se da više neću imati ništa sa prodavačicama. Neozbiljne su. Malo daju, mnogo uzmu. Još ako su kasirke!... Ali, budimo pošteni, djevojka od 20-tak godina, prirodna brineta, sa "onim" osmjehom u uglu zjenice dok me gleda ("mmm, volim starije muškarce"), krupnooka (Bože, ima te!), sisa skladnih toliko da to ni bijela kecelja ne može da sakrije, hihotava, lomna u struku. Kao zadnji argument za opravdano popuštanje pred slabošću erosa navodim božanstvenu rošavost sa obje stane njenog lica, koja se tako lijepo slaže sa oblikom brade. Ukratko, Bojana se nije mogla odbiti. Ko misli drugačije, neka dalje ne čita.

Od prvog susreta bješe uslužna, voljna da se nađe pri ruci oko hljeba, konzervi i drugih proizvoda. Sve češći sastanci pred "gondolom" sa paštetama i mariniranim ribama, suhomesnatim proizvodima. Gledamo te slasne komade, a pričamo o sebi. Zapravo, puštam Bojanu da priča...

Ima frajera, stalnog, iz osnovne škole. Nije iz ovog mjesta. Gazda ih slabo plaća. Kaže mi da nisam "baš toliko omatorio". Znao sam i za bolje dane - rekoh. Moj ćale kaže da bolji dani tek dolaze, smije se Bojana. Možda ti znam ćaleta - pokušavam da produžim razgovor. Ma nije više tu, razveo se od stare i sada joj šalje te umotvorine u pismima jednom godišnje. Nedostaje ti?... Ma baš me briga! Samo, nema muškarca u kući - smješka se.

ČEKAJUĆI MILOVANA

Pa, mogli bi da nekada pojedemo nešto ujutro, zajedno, kad dođem u kupovinu, a ona ode na pauzu? Paaa, mogli bi... Mada previše jede. Ali voli da klopa, šta da se radi.

Sutradan kupujem paštetu. Sjedimo u maloj prostoriji za osoblje. Mažem Bojani i sebi. Zgodna si. Hvala... Uzmi malo paradajza. Uzeću i malo, ali samo malo, majušno luka, ako ti ne smeta, snebiva se. Važi, ali samo pod uslovom da hrskaš dok ga žvačeš - tako i ja radim... Jedemo. Gledam je. Mogu li da te poljubim u vrat? Hihihi, ni govora, ljudi prolaze.

Poslije par dana zovem Bojanu da dođe gore u stan (iznad Supermarketa) na doručak, kad ima pauzu... Nema šansi! Ni u ludilu. Nije joj to bilo na pameti! Navratiće momak Milovan, itd.

Dolazi, ipak. Jedemo "jaja na oko". Namještam joj kosu iza ušiju, sipam čaj. Bojana, srećo, divno ti stoji ta rošavost. Joj, ma ne znam šta da radim, stavljam neke masti... Ništa ne stavljaj, uništićeš tu ljepotu! Bojana me gleda ko ludaka. Ništa ne shvata. Jesi li ti normalan, pa gdje je ovo lijepo?... To je najljepši dio tebe. To je tvoja zastava - kažem joj. Žurno se oblači, skoro bježi ko da sam neki manijak. Na vratima me gleda. Odmahuje glavom: Nije dobro što živiš sam, kažu da ljudi tako poblesave - pa trk niz stepenice.

PAŠTETA ZA TEMPERATURU

Naredni dan Bojana opet navraća. Navodno, dobili su svježe paštete "Gavrilović", pa da me odobrovolji... Sjajno! Ej, ajde da ti pokažem zašto ti je lice lijepo. Daj da ti namažem obraze!

Uzimam njen prst, hladan, kao da pripada nekom drugom tijelu, ali tanak, nježan. Zagrabim malo paštete iz konzerve i nanesem joj na najrošaviji dio. Kao da joj spuštam temperaturu. Trese se. Ma ne vidi se to po danu toliko, samo izjutra - šapuće.

Pašteta hladna, a lice gori. Bojana drhti. Pita: Šta se dešava?! Oprezno se naginjem i lizuckam paštetu sa Bojane. Kad sve pojedem - poljubiću te. Jel to ko u onom filmu "Devet i po godina", kad se hrane dok žmire? - pita me. Nije godina, već nedjelja... Nanesem joj paštetu i na usne. Bojana se dobro ljubi, jer ne zna da se ljubi.

MRTVE RIBICE

Naredni dan slijedi mazanje "Argetom", pa nekim pilećim vrstama pašteta, pa "Karneksom". Sve si ukusnija! Hihihi, upaliće mi se lice... A sada, ajde ti mene da namažeš - šapnem joj. Kuku, kuda?! Evo po prsima. Kupio sam "Eva" ribu sa povrćem.

Liježem na pod i mrtve ribice stavljam na prsa i stomak. Ali, tako da "plove" prema dole. Bojana neće... Šta da ti radim?! Jesi li ti lud?! Jesam. A što ti ribe gledaju dole u gaće?! Namjesti ih prema gore, pa hoću... Eh, ako se mora - kažem teška srca. Tako, grickaj ih sad od repića do glave. A povrće? To ćemo zajedno, ljepotice.

Naizmjenično, skoro svakog jutra, Bojana klopa paštete, salatu od jegulje, mesne nareske svih vrsta sa mene (polugolog). Kupujem mortadelu sa umetnutim maslinama. Gdje ćeš mi to stavljat masline?! - šokirana je Bojana. Na šta? Hihihi, malo sutra! - sprema se da zbriše... Evo, žmiriću dok stavljam. Izvadi samo jednu. Ti mi opiši bradavice - šapućem joj. Nema šanse. Šta ti pada napamet? Ti si jedan uspaljeni matorac!

Obećavam da ću da joj kupim onu najveću bombonjeru sa "gondole" slatkiša. Onu što se kupuje samo za svadbe? Onu što košta ko slika Svete Petke? Lažeš!... Hoću, kad sam rekao. Ajmo odmah! Dobro, vjerujem ti.

Naravno da virim. Neki bezvezan bijeli grudnjak, ali bradavice! Krupne. Ko šljive ranke. Masline vadim iz mortadele i kačim na Bojanine sike. Što se treseš tako? - pitam je. To mi se duša trese. Ja ti nisam strašljiva... Vidi kako vise. E, sada ću da ih klopam! Ej, ne diraj jezikom. Ne prilazi! - viče Bojana. Pužem za njom. Zagradim je u ćošku kraj prozora... Polako, molim te. Nemoj da žuriš kad si već navalio - teško diše. Bespomoćno.

Zvoni joj mobilni u tašnici. Čekaj, jebeš gazdu - bunim se. Ma nije gazda, sigurno došao Milovan. Pobiće nas ko zečeve ako sazna!... Izleti napolje bez grudnjaka. Mirišem ga. Masline mi začepile nos.

ČAROLIJA “KRAVICE”

Bojana na stomaku, a duž kičme prosut joj mileram. Ližem polako. Vratim se na one dijelove koji su umrljani. Puštam kapljicu da siđe među guzove, u gaćice, pa je slijedim kao da je zadnja. Ne znam da objasnim zašto, ali sviđa mi se - kaže moja slatka hrana.

I znaš šta: Ono nećemo da radimo! Evo, daću ti sve, samo nemoj da, molim te - kaže Bojana. Pa dobro, ima još stvari koje možemo da radimo... Šta bi sad? Izbušim rotkvicu pa je nataknem na njen nos. Onda cuclam, kao kad cijediš limun.

A šta ja da radim? - pita me. Ti operi ruke u mlijeku "Kravica", pa mi polako otkopčaj pantalone i namaži guz... Hihihi! Šta će ti to? Izvlači mi temperaturu. Znaš kako je to kada se muškarac suzdržava, može da dobije zapaljenje guze. Ozbiljno ti pričam!... Bojana plače od smijeha. Ili od straha. Kod nje je to teško razdvojiti.

Imaš krupne, krasne oči - kažem joj. Kupujem hladan sladoled u kuglicama. Budi mirna. Stavljam ih u Bojanine očne šupljine. Hladno mi je - kuka. Kasnije hladnog jezika od sladoleda, ližem njena gola stopala. Jel ovako dobro?... Šta mi radiš, šta mi radiš! Da me Milovan vidi, ne bi me bilo!

ČAJNI KOLUTIĆ

Bojana je ljuta. Nema je par dana. Sva mirišem na ribe, konzerve. Ne pomaže ni sapun - bijesna je, ali oči ne govore tako. Kaže mi: Jutros ćemo samo da popijemo jogurt, imam posla. Važi, ali da ga probušimo dole, pa ti gutaj odozgo a ja ću odozdo. Kome prvom ponestane - skida gaće!... Smije se: Važi. Ali, ne zna da sam već pripremio i tečnu čokoladu. Pa onda kakao.

Hoću da ti namažem bedra i da polako ližem. Ne može, ostaće mi po gaćicama, nemam rezervne... Kasnije mi Bojana ostavlja svoje ljepljive gaćice, nema kud s njima. Ali ja znam - opraću ih u soku od krastavaca.

Jedno jutro kaže mi: Eto, sve smo jeli... Ali ne zna za posljednju delikatesu, moćne kekse "Čajni kolutići"! To su oni sa rupicom u sredini a okolo čokolada, objašnjavam. Pa šta ćeš s tim? Ovaaaj, želio bih da stavim jedan čajni kolutić, na tvoj čajni kolutić. A gdje ti je to? - pita moja najljepša provincijalka sa dušom vile.

Šapućem joj. Sluša me i udara šakom nervozno po koljenu. Ne može da vjeruje šta je čula. Ajjj, ne dolazi u obzir!... Bojana, smiluj se! Ne mogu da proguram kroz rupicu, dakle ostaće neupotrebljen. Daj da ga prislonim dole na tvoj kolutić... Boki stavlja dlanove preko ušiju. Pa onda preko mojih usta. Ne želi ni da komarci čuju to što tražim od nje.

Polako, strahujući da se ne predomisli, uvlačim čajni kolutić između njenih lijepih guzova. Evo ga tu. Kolutić na kolutić!... Mrvi se - žali se. Ništa ti ne diraj, kažem i radim pažljivo kao miner. Jel mogu sad prst da proguram? Mmmm. Boli me - kaže Bojana. Molim te, nemoj!

Jedva vadim čajni kolutić. Skoro se pretvorio u čokoladu. Miriše po Bojaninoj guzi. Jedem polovinu, a pola dajem Bojani. Fuj! - kaže ona, ali gricka! Gricka i sve gleda u stranu...

                                   

                                  

OTKRIVENI TALENAT

Nema je danima. U prodavnici me izbjegava. Nemam snage da pazarim ništa krupno, tek vodu i vino u enormnim količinama. Počinjem da se opijam. Tako preskočim one sate kad smo doručkovali... Onda napokon zvono. Bojana stoji na ulazu. Pruža mi pun ceger nekih pašteta i sireva. Evo ti, da me se sjećaš. Idem ti ja u Njemačku.

Što ideš, Bojo? Jel s Milovanom?... Smije se. Nemaš ti pojma kako mi se promijenio život. Milovana sam šutnula još dok smo jeli sireve i paštete. Nisam mogla poslije toga s njim. Kako da ga u oči pogledam?... Pa što ideš? - pitam. Otkopčava kaput. Ispao stomačić. Trudna!

Upoznala nekog tipa, vršnjak njenog starog, ima radnju u Kelnu. Vodi je sa sobom... Reko mi je da sam strasna u krevetu! A ja sam mislila da ne znam ništa. Brzo me ljubnu i pobježe. Gledam je kroz prozor kako upada u kola, neki "metalik". Pijem. Lupam se od nemoći konzervom "Hajnekena" po glavi.

Koju godinu poslije nađem kovertu u sandučetu. Unutra slike. Bojana, deblja bar dvadeset kila (prepoznao sam je po rošavosti), u nekoj kuhinji "baca" palačinke. Na drugoj fotki stoji sa nekim djetetom, ispred radnje sa natpisom "Frühstück"!

Na dnu koverte dvije masline i poruka: "Najljepši dani tek dolaze"...

Za EX FILMOFILE  Skaramuš