Andrej Zvjagincev za mene predstavlja redatelja s najdužom i najljepšom kamerom današnjice. "Izgnanstvo" je užitak za sva čula: vizualna rapsodija, mistična glazba koja osnažuje atmosferu usamljenosti, miris fresaka u zidovima stare kuće.
Brojne su dodirne točke "Izgnanstva" sa "Povratkom": nemogućnost komunikacije, biblijski motivi, likovni motivi, nesreće "mitoloških" razmjera kojima svjedoči samo priroda, simetrija (automobil, toranj, itd.), pronalazak žene (oca) tek po njihovoj žrtvi.
Andrej Zvjagincev uspješno prikriva tragove: sumnjamo u Veru, njezin moral, odanost. Zaokret u posljednjem dijelu filma mijenja smisao cijele priče.
"Izgnanstvo" je mikrokozmos u raspadanju - svijet tišine u kojoj se osjeća nemir ljudskih duša (s tragičnim raspletom radnje po uzoru na rusku književnost).
U "Povratku" Zvjagincev je inspiriran renesansnom slikom Andree Mantegne: Mrtvi Krist. Oplakivanje Krista (prikazan kao bilo koji čovjek) - otac koji spava u postelji i mrtav položen na dnu čamca.
U "Izgnanstvu" slika jednog od najvećih renesansnih majstora Leonarda da Vincija: Navještenje (arhanđeo Gabrijel navještava Djevici Mariji začeće Krista po Duhu Svetom) najavit će dramu u staroj kući, pobačaj, s bespovratnom žrtvom - Vera.
Filmovi Andreja Zvjaginceva nose u sebi duh Tarkovskog: putovanje, priroda - voda, šuma, trava. Prolazak automobila kraj drveta, brat Mark u uvodu & Alex uz zaustavljanje u završnici filma, u misli priziva stablo obnove i nade iz posljednjeg filma Tarkovskog "Žrtva" - s još jednom slikom Leonarda: Poklonstvo kraljeva.
Tri "istovjetna" kadra "Izgnanstva" iznimno su mi dojmljiva:
odraz Vere u ogledalu dok sjedi na bračnoj postelji - tišina;
uokvirena dovratkom kupaonice pri pokušaju samoubojstva - patnja;
prozor niz koji se slijeva kiša prije no što Alex spozna istinu - tuga.
Slikarsko-poetski triptih uništenih života!
Epilog "Izgnanstva" - završna scena - također je nadahnut renesansnim platnom. Varijacija teme flamanskog slikara krajolika Pietera Bruegela starijeg: Žetva. Žene složno rade u polju, pjesma obnove i nade pod blagoslovom neba, savez Boga i čovjeka.
Tjeskobnoj atmosferi filma pridonijeli su sjajni stalni suradnici autora: snimatelj Mihail Kričman i skladatelj Andrej Dergačev.
Andrej Zvjagincev - pjesnik s filmskom kamerom.
Skaramuš:
Šetnja kroz slikarske lajt-motive koje autor koristi u svojim filmovima jedan je u nizu simbolističkih postupaka Zvjaginceva, koji ne pravi prazne ili "prelazne" kadrove.
Zato je prirodno da su Tarkovski i Bergman njegovi očigledni uzori, pošto dijele isto shvatanje filma i imaju taj kamerni tj. intimni prozor kroz koji posmatrač mora da se "ubaci" jer puko virenje neće ga približiti autorovom svijetu.
Lično, kada gledam njihove filmove, imam osjećaj da sam i sam ukoračio u kadar. Kao kada čovjek čita pjesmu koju je imao u glavi, ali nije stigao (ili mogao) da je zapiše.
Slikovni okvir Zvjaginceva je raskošno jednostavan u svom značenjskom smislu, kao i slika crkve iz filma prema kojoj se, ili iz koje se, račvaju putovi. Takav je i svijet Andreja Zvjaginceva - put u sebe ili iz sebe - u zavisnost od toga kako tumačite život.
Za EX FILMOFILE Anamnesis
Preporuka svim ljubiteljima Andreja Zvjaginceva: "POVRATAK - film o filmu".
OdgovoriIzbrišiDokumentarac (63 minute) otvara producent Dmitrij Lesnevski (producirao i "Izgnanstvo") koji je želio ostaviti nešto svojoj djeci: pružio priliku Andreju Zvjagincevu da snimi svoj prvi film "Povratak", baš kao što je i Zvjagincev pružio priliku Andreju Dergačevu da po prvi puta sklada glazbu za film.
Priča o snimatelju Mihailu Kričmanu (srodnoj duši autora), glavnim glumcima, najzahtjevnijim scenama (potapanje čamca s mrtvim ocem na jezeru Ladoga, scena u kojoj Ivan / Vanja sjedi na vrhu tornja), najemotivnijoj sceni kada čamac tone i Ivan prvi put izgovori: Tata!, priča o izbačenim scenama (izbjegnuti sudar s kamionom i naručivanje jela u restoranu u kojoj otac ponizi Andreja), sceni "posljednje večere" s bergmanovskom atmosferom, priča o foto-galeriji s kraja filma (prolaznosti života, trenucima koji se više nikada neće ponoviti, katarzi), itd.
Posljednji dio posvećen je Vladimiru Garinu (stariji sin Andrej), dječaku bez oca o kome zna vrlo malo - čovjek koji živi od danas do sutra, za vlastita zadovoljstva. Dječaku koji se dva mjeseca pred svjetsku premijeru "Povratka" u Veneciji, utopio u jezeru u blizini Sankt Peterburga.
Misli Ivana / Vanje zapisane u dnevnik putovanja ("Evanđelje po Ivanu"):
Cijeloga života moj otac je bio samo fotografija s tavana. Ostavio nas je prije dvanaest godina. Ali i bez oca oduvijek smo bili MI, obitelj: stariji brat Andrej, majka i ja.
Nikada nisam pomislio da bi se mogao vratiti. Zašto se vratio? Zbog ljubavi? Da nas kazni? Nauči postati muškarcima? Ili iz nekog drugog razloga, skrivene tajne?
Uvijek ćemo se pitati: Zašto se vratio?
Na jezeru je bilo čudno i zastrašujuće, ipak željeli smo da nas voli. Na jezeru se nešto dogodilo - nešto što će nas zauvijek izmijeniti, što nikada nećemo zaboraviti.
"Povratak" je priča koju svako čita na svoj način: sa religijskom potkom, kao običnu ljudsku priču, kao omaž nekim majstorima filma, slikarstva, književnosti, itd.
OdgovoriIzbrišiOvaj film ne može da funkcioniše sa "običnim ocem" (ako neko svoga oca uopšte tako doživljava). Potreban je "deus ex maxina" da pokrene radnju, da dječaci odrastu za sedam dana.
Da bi neko živio - drugi mora da umre. Simbolično ili zaista, to je prirodna selekcija. To što ne znamo ko je otac, odakle je stigao, koliko će ostati, kakve su mu namjere, da li je dobar ili zao, samo otvara moj apetit. Približava mi film - postaje ličan.
Naravno, nije bez osnove i aluzija na sina Božijeg, o kome se zna sve i ništa.
"Povratak" je za mene film o odrastanju koje se uvijek "plaća". Lik oca, kao i svoje djetinjstvo, svako gradi iznova u sjećanju. To su mitske stvari.
Dokumentarac, dakle, ostavlja neriješenu najvažniju stvar za ovaj film - mistifikaciju oca. Na kraju filma na fotografijama nema oca! Da li je postojao?