Apsolutno tvoj

APSOLUTNO MOJ SI BROJ, APSOLUTNO JA SAM TVOJ

GENIJALAN MI SMO SPOJ, PERMANENTNO BIĆU TVOJ.

Tih godina, Petar Luković bio je jedna od novinarskih zvijezda glazbenog magazina Džuboks. Njegova skraćena, otrovna recenzija albuma Mirzino jato: "Šećer i med" (Džuboks br. 80, 1980)...

Slušao sam album Mirzinog jata i permanentno, apsolutno, neopozivo, definitivno, konačno, jasno i glasno kažem da ne znam za sebe. Jer, ovakvu kombinaciju nehumanog i stupidnog još nisam čuo. Gde god se okreneš - taj glas iz bureta, gde god da pobegneš - te vriskave ženske koje cvrkuću kao vrapci u martu mesecu, gde god da potražiš utočište - ti Boney M gudači koji na temu Raspućin sviraju li sviraju, zezanju nikad kraja. Konačni efekat je - disko muzika kakvu bi car Ivan Grozni obožavao!

"Šećer i med" u finalnom bilansu nije ni slatka, ni saharinska ploča. Ovo je album za čije postojanje opravdanja nema, koju ne treba primiti ni na poklon. Da kupite ploču? Naravno - ako želite da saznate šta je to disco killing.

                             
Disco era završila je onoga dana kada je u Šuto Orizari, skopskom predgrađu i najvećem ciganskom gradu u Europi, onaj crnac iz Boney M oženio jednu lokalnu ljepoticu. O tom svečanom događaju javili su Ven, Duga i Ilustrovana Politika, ali naš nacionalni ponos nije porastao, nismo se osjećali počašćenima, naše rijeke tekle su mirno i, u osnovi - bilo nam je sasvim svejedno što je jedna naša pošla za jednog njihovog. Da se čovjek oženio nekoliko godina ranije, sve bi drukčije izgledalo, ali disco je bio mrtav, baš sasvim mrtav, a grupa Boney M pretvorila se u slatkastu uspomenu na vrijeme totalnoga kiča i njegov najgrozniji proizvod koji je spajao dva seljakluka, crnački i njemački. Premda je zapravo bilo malo onih koji su znali da je Boney M njemački produkt i da iza njega stoji jedan od onih tipičnih hansova ili fricova, stanoviti Farrayan ili tako nekako, koji je izmislio i našeg mladoženju i njegove tri pratilje.

Nekako u sumrak disco ere u Sarajevu se pojavio bend Mirzino jato za koji se dugo vjerovalo da je nešto najgore na jugoslavenskoj pop i rok sceni, na kojem su se iživljavali baš svi domaći kritičari i koji je služio kao očita potvrda da nema tog papanluka na svijetu od kojeg mi ne bismo napravili još gori papanluk. Mirzino jato predvodio je Mirza Alijagić, čovjek čiji je glas bio dublji od Postojnske jame, a osnovna značajka scenskog nastupa bila mu je da se nikad ne smije. Čovjek je bio smrtno ozbiljan u okruženju dvije ili tri ljepotice, tko bi se sad sjećao broja, a ta ozbiljnost je trebala biti kontrapunkt našoj balkanskoj prirodi koja nam nalaže da se smijemo ko blesavi čim nam je lijepo žensko u društvu i još nas u toj situaciji slikaju. Naravno, Mirzino jato bilo je sarajevska kopija njemačkog originala: za glazbu je bio zadužen Sead Lipovača, vođa Divljih jagoda, a za tekstove Marina Tucaković.

Kao najveći hit te čudne grupe ostala je upamćena pjesma Apsolutno tvoj, zgodna i mjestimično duhovita igra stranim riječima i žanrom disco poezije. Naravno, ta duhovitost bila je nehotična jer da je bila hotimična, Mirzino jato bi već tada bilo genijalan bend. Mirza Alijagić nekoliko godina se povlačio po jugoslavenskim pozornicama, a onda je projekt neprimjetno ugašen. Pjevač je karijeru nastavio u horu sarajevske opere, a prateće starlete razmilile su se okolo i stvorile neke svoje karijerice koje će biti brzo zaboravljene i od kojih neće ostati praktično ništa.

Petnaestak ili dvadesetak godina kasnije već će biti zaboravljene i neke dobre i lijepe pjesme, disco ere se sjećaju malobrojni, a vjenčanja u Šuto Orizari ne sjeća se skoro nitko. Međutim, pjesma Apsolutno tvoj (video) ostala je u ušima baš svima koji su živjeli u ono vrijeme, premda je nisu čuli godinama i premda u toj pjesmi ne postoji ni najmanja kandža nostalgije koja bi čovjeka ščepala za dušu. Sarajevo, Bosna i Jugoslavija nisu sličili na tu pjesmu, ona se nije puštala u kafićima u koje smo izlazili, nije je bilo u televizijskim emisijama koje smo voljeli, za nju nije vezana nijedna važna epizoda iz kolektivnih života, ali ipak ona živi i živjet će makar je više nikada ne čuli. Neki kažu da je umjetnost ono što traje i što postoji za vječnost ili barem za neka buduća vremena. Kada bi to bilo istina, pjesma Apsolutno tvoj bi za naše prilike bila umjetnost. Tolike smo naše knjige zaboravili, tolikih se slikara iz onih vremena više ne sjećamo i toliko je toga što smo smatrali vječnim uništeno na zgarištu sjećanja i u eksploziji koja se dogodila između jučer i danas, i koja se uvijek događa.

Miljenko Jergović: "Historijska čitanka" (knjiga kolumni, 2000)

Za EX FILMOFILE  Anamnesis