Dakle, Ružica je najpotcjenjenija glumica sa srpskih (i balkanskih) prostora. Natjerana da glumi iste likove: putene udovice, putene seljanke, putene komšinice, putene prostitutke. Žena sa kratkim replikama i velikim ulogama. Sokićka je to odigrala svaki put prirodno - jer jeste putena, jer jeste talentovana, jer ima smisla za detalj, jer ima gard osobe koja može sve samo kad bi joj dozvolili...
Ne znam bolju osobu za lik Aksinje iz "Tihog Dona" (seoske verzije Ane Karenjine) od Ružice Sokić. Računajući i Ruskinje koje sam gledao u toj ulozi. Ili, za ulogu Lotike u eventualnoj ekranizaciji "Na Drini ćuprija".
Žena koja običnu, minijaturnu, stereotipnu sliku ašikovanja soldatove supruge sa napaljenim vojnikom na prozoru ("Marš na Drinu") pretvara u poseban film u filmu. Koketno ćaskanje sa vojničinom, koji joj predlaže da se "ispomognu". Flert iza koga stoji duboki krik za libidom (životom) dok u pozadini ljudi padaju pod topovima. Mimika, pogled, osmjeh i... sve je rečeno.
Sokićka koja u (umjetnički nebitnom) filmu "Hitler iz našeg sokaka" odigra jednu od najvrelijih scena eks-jugoslovenskog filma. U štali, u bari tek pomuzenog mlijeka, sa poluimpotentnim suprugom. Od strasti do razočarenja.
Niko se ne kikoće tako uzbuđujuće kao Ružica - prisno, a damski. Jedna od najtalentovanijih srpskih i evropskih glumica, zauzdana od domaćih autora i neuspješno (u)tjerana u stereotip.
Sve što žena treba da ima, a da bi glumila - Ružica ima. Jednostavan pokret, sposobnost da govori licem i očima, erotiku koju nosi (ne)svjesno kao ukosnicu, dikciju i ranjivost. Ružica je dokaz da autorski mediokriteti, hladni profesionalci i sumnjivi kreativci nikada ne rizikuju. Ono što zateknu to i ostave, kalup je majka parazitizma.
Ružica je mogla prije dosta godina biti Andula u Formanovoj "Ljubavi jedne plavuše". Idealna muza svih vjernika češke škole. Menclova junakinja u "Striženo-skraćeno".
Da imam lovu, kao što nemam, i da je sve ovo makar dvadeset godina ranije, bio bih mecena filma u kome bi Sokićka odigrala sa jednostavnom ljupkošću ono što je Katrin Danev, sa svojim izgledom frigidno-dosadne aristokratkinje, tek hladno odradila u nizu fatalističkih francuskih produkcija.
Da je Bunjel imao Ružicu, gledao bi na svijet manje cinično, ali bi ranije pukao od libida. Ništa ne uspijeva kao (živa) ljepota!
Ovako, dok sjedim u mraku sobe, sa očima-žeravicama zabijenim u televizor ili kompjuter, aplaudiram u mislima ženi koja je mnogo veća glumica nego što se zna...
Moja "Ljepotica dana".
Za EX FILMOFILE Skaramuš
Razlog iz kojega se iznova vraćam crno-bijeloj drami Jovana Živanovića: "Gorki deo reke" je Ružica Sokić.
OdgovoriIzbrišiNjezina prva velika filmska uloga, za koju je i nagrađena. Uloga s replikama, po mjeri, s početka karijere - dokaz što je sve Ružica mogla, da su joj dozvolili.
Jelena, samohrana majka koja se zbližava (nakon poznanstva sina Miše) i ulazi u vezu (zamalo i brak) s ćudljivim Majorom (Ljuba Tadić), koji je pobjegao od svog "bivšeg" života. Par za pamćenje!
Dar "rođene glumice", osjećaj, eksplozivna senzualnost Brigitte Bardot...
Živanović je uspio ovjekovječiti galeriju detalja Ružice Sokić.
Slična sudbina od strane redatelja (kalup), namijenjena je i Miji Aleksiću (uvijek komičar).
Uloge u filmovima Aleksandra Saše Petrovića: Otac Pavle & smutljivac Joška, daju naslutiti kakav je glumački potencijal bio.
Moram primijetiti da je paralela sa Mijom Aleksićem - tačna.
OdgovoriIzbrišiKod Ružice i Mije važi teorija da talenat ne možeš ukalupiti, ni ubiti. Čak i kad ga sistematski guraš hiljadu puta u isto.
Kad pomislim šta je sve Ružica Sokić mogla da igra, a nije, shvatim da bi se mogla napisati cijela jedna knjiga o "sad-mačo" sredini, čije su umjetničke ikone (ne sve, slava Razumu) tipizirale sve što su mogle, što im je došlo pod ruku, da bi same od sebe napravile kult.
Ali spomenik (namrgođen) šuti. A smijeh Ružice Sokić je zavodljiv, pun adrenalina i života!