Srce, ruke i lopata

"Nije bio on niti bombaš, nije bio on niti sportista

sve što je im'o od oružja to su srce, ruke i lopata."

U bivšoj je Jugoslaviji rudar u svojoj crnoj prazničnoj uniformi bio ponos samoupravne socijalističke zajednice i kao takav za vrijeme obilježavanja jubileja zauzimao počasno mjesto u ikebani kakvu je Tito najviše volio gledati. Taj status je svakako podrazumijevao i dobru platu, pa nije bilo čudo što bi, u vrijeme kad se ugalj zvao crnim zlatom, muška djeca srednje Bosne na pitanje šta će biti kad porastu, odgovarala: rudar. Rudnik je bio sve. Za njega se živjelo i u njemu se umiralo. Prijetnja jedinicom iz matematike na polugodištu nije mogla prepasti nikoga. Nekome kome jama "ne gine" bilo je sasvim svejedno i za peticom i za jedinicom. Oni koji su od jame bježali u Njemačku nisu mogli pobjeći od sudbine, obično bi završavali u nekom od tamošnjih rudnika.

Alija Sirotanović - rudar Rudnika uglja Breza

Za sve njih je postojao samo jedan nedostižan uzor. Ime mu je bilo Alija Sirotanović. Otkako je Bosne i rudnika, nikad u jednom danu sitniji čovjek od Alije u jamu nije ušao i istog dana veće ime od Alijinog iz jame nije izašlo. Pobijedivši sa svojim komoratima Rusa Alekseja Stahanova i postigavši tom prilikom svjetski rekord u iskopu uglja, Alija je Titi u vrijeme Rezolucije Informbiroa vratio samopouzdanje i dao veliki povod za kofrčenje pred ostatkom svijeta. Tito mu za to nije ostao dužan. Alija je tad mogao što nijedan rudar ni prije ni poslije neće moći. Jeste, ali da Alija nije bio dobri Bosanac - požalio se samo da mu je mala lopata, a da mu je sve drugo potaman. Jedva pristao da mu naprave novu kuću i to u Trtorićima pored stare, jer Alinica ni po živu glavu nije htjela na drugo mjesto, a kamoli u grad.

Ulomak: Dan rudara (Dani)

Arif Heralić - radnik Željezare Zenica

Evo, još i danas čim zamiriši mlada trava po starim grobljima i probeharaju grane pod prozorom, kad kažeš Alija, koga se sjetiš? Ako se sjetiš ovoga Alije kojega si jednom, u ljeto 1989., sreo u tramvaju i prepoznao po slici iz novina, to znači da si sasvim izliječen od svake prošlosti ili još uvijek nisi osjetio da je stiglo proljeće i da nam dolazi najljepši od svih praznika naših djetinjstava, Prvi maj - praznik rada.

U ovo doba godine, ama baš uvijek, kada netko spomene nekoga Aliju, valja se sjetiti onoga Alije, bosanskog rudara Alije Sirotanovića, čije je lice obilježilo sav jugoslavenski komunizam, a da se nikada nikome nije ni zamjerilo, ni ogadilo.

Kada dođe Prvi maj, u televizijskom dnevniku, koji će voditi nasmijano lice Rinka Golubovića s karanfilom u zapučku, jedna od vijesti bit će i ta da je delegacija Saveza socijalističkog radnog naroda Bosne i Hercegovine posjetila u njegovom domu Aliju Sirotanovića i dodijelila mu spomen-plaketu u čast praznika rada.

On je bio taj naš radnik, iako smo ga upamtili samo kao starca i penzionera jer smo premladi da se sjećamo vremena u kojima je u radu bio skriven smisao napretka i u kojima se u komunizam vjerovalo na način na koji se u časovima sreće i zanosa vjeruje u besmrtnost duše. Njegovo lice bilo je otisnuto na novčanici od deset dinara, zvanoj hiljadarka, koja je svo naše djetinjstvo bila osnovnim sredstvom plaćanja.

Dan kad je inflacija iz naših života istjerala lice Alije Sirotanovića bio je dan kada je riječ proleterijat promijenila svoj smisao, a u naše živote ušle su grube šale na račun radničke klase i radnika. Oni su bili dinosaurusi u procesu izumiranja i podsjetnik na vrijeme kada se nije odlazilo na škole i fakultete, nego se išlo u rudnike i tvornice.

Bio je star koliko samo rudar može biti star, s borama koje su bile duboke kao što nama nikada ništa duboko neće biti. Imao je brčiće, one koje bi neku budalu podsjetile na Hitlera, a zapravo su to bili brčići koje je u Bosni tih godina imao skoro svaki penzionirani radnik ili rudar. Maleni, sijedi brčići kao jedini ukras na licima ljudi koji su izgradili zemlju. Oni su je toliko izgradili da je ni svi naredni ratovi neće srušiti, nego će opet, kada ratovi dođu kraju, većina onoga što oko vidi ostati djelo ruku Alije Sirotanovića i njegovih bezimenih drugova.

Tamo, dolje pod zemljom leži Alija Sirotanović, leži sva radnička klasa našeg dječaštva, leže oni, mrtvi, marljivi i hrabri, a crvi im nisu razjeli još samo žuljeve i kosti. Ako ipak postoji neki raj, u njemu danas Alija Sirotanović anđelima poklanja hiljadarke, a njima se oči pune suzama.

Miljenko Jergović: "Historijska čitanka" (knjiga kolumni, 2000)

Za EX FILMOFILE  Anamnesis