Kao igra koja vraća u mladost i djetinjstvo. Kao opravdanje za sve gluposti koje su počinjene nekada, ili ih (po navici) i dalje činimo. Orgazam umjesto pića i hrane koje više ne možemo konzumirati zbog holesterola, bolesti, istrošenog organizma.
Orgazam umjesto podmlađivanja. Orgazam kao humani čin duše, infuzija tijelu. Kao gimnastika duha! Orgazam umjesto čitanja knjiga koje više nemamo strpljenja da listamo. Orgazam kao tajni opijat.
Orgazam kao hir, kao dokaz da se može pobjeći iz ovog i ovakvog svijeta (i svog života) makar na par minuta. Otuda je Grlićev film "Neka ostane među nama" jedan filmski orgazam. Brz, spontan i bez posebnog uvoda. Spravljen-snimljen da opusti i ohrabri.
Da pokaže da život ni izbliza nije tako ozbiljna stvar kako nas uče "od kolijevke pa do groba". I da osim dobrih i loših postoje dobri i posustali. Da smo svi đavoli i anđeli, crni i bijeli, i da je život u polulaži jedino mogući život jer bi istina ubila - kao što ubijaju svi totalitarni sistemi.
Kakav je to život u kome nema tajni, maski, igara, u kome čovjek nije i glumac i publika? Kako živjeti kao apsolutni pravednik? I zašto, iznad svega?! Veliki mag filma Čarli Čaplin reče: "Istina? Istina je tako dosadna!".
Grlić u kratkim scenama, skačući iz jedne epizode života svojih junaka u drugu, govori o "leševima iz ormara" o koje se sapliću, ali i o dobrim vilama i đavolima njihovih života koje su sami stvorili.
Jedan je cilj svakog čovjeka, opsesivan i vječan: BITI SLOBODAN! Ali to je nemoguće. Porodica, prijatelji, obaveze, moralne norme, poslovi, itd. Da nije slasti duše i tijela, te nuklearne bombe adrenalina - orgazma, bijeg bi bio nemoguć makar i na par minuta. Ovako, svako može da izleti u orbitu na kratko - kao Gagarin. I da se vrati svom životu, a da ne ispali metak u sljepoočnicu.
Otuda je Grlićev film malo ironičan, malo farsičan, malo socijalan, malo filozofski, malo dramatičan, ali iznad svega načinjen da kod gledaoca proizvede mentalnu uspaljenost i poluorgazmičan osmijeh dok ga gleda.
Citiranje Gundulićevih stihova: "O lijepa, o draga, o slatka slobodo...", prije oralnog zadovoljavanja zvuči kao prvi stav Vivaldijevog Proljeća iz "Četiri godišnja doba". Prosto vam dođe da sami učinite isto - tu na licu mjesta. Umjetnost podražava život, zaista!
Snimajući "Neka ostane među nama", Rajko Grlić je ponovo pronašao svoju zlatnu žilu. Ovim filmom on zaokružuje trilogiju o erosu i tanatosu...
Orgazam kao bijeg u ljubav iz ideološke satrapije i kasnije u smrt - kao još jedno orgazmičko očajanje (Samo jednom se ljubi); orgazam i eros kao (neostvareni) bijeg iz kičerajske banalnosti svakodnevnog života - svaka vrsta impotencije, od mentalne do kreativne (U raljama života); orgazam kao beskrajna niska pauza u otužnim i sve mračnijim danima smiraja (Neka ostane među nama).
Kada se odvrti i zadnja scena (ne slučajno na groblju), provjerite da li su vam gaćice sasvim suhe. Ako nisu, još ste dovoljno mladi da to sačekate. I dovoljno nadobudni i neobaviješteni da vam se film ne svidi - za sada!
Za EX FILMOFILE Skaramuš
Dva brata (Nikola i Braco), dvije žene (Anamarija i Marta) i jedna ljubavnica (Latica) junaci su vrlo dobrog filma "Neka ostane među nama". Priče o (i sa posvetom) sredovječnim muškarcima i ženama.
OdgovoriIzbrišiPreljub ili ljubavna avantura kao jedini preostali oblik pobune pojedinca protiv svakodnevice života. Iskakanje iz kolosijeka.
Miki Manojlović izvrstan u ulozi Nikole - na rubu olinjalosti, a još u borbi za eros kao nadu u mladost.
Strast i požudu, koje nikad ne gasnu, Grlić je uokvirio uvodom na bolničkoj samrtnoj postelji / ispraćajem na Krematoriju i završnom scenom na Mirogoju...
Tanka je linija između erosa i thanatosa - između "svršavanja po sisama" (Davorki, studentici književnosti) i "svršavanja" na groblju (među kostima koje neće ugrijati ni bračka travarica).