Samo jednom se ljubi

LJUBAV, KLASA, METAK I REVOLUCIJA

Kada bi se nekome, u dalekoj budućnosti, trebala poslati vjerodostojna informacija što su to krajem dvadesetog stoljeća bili Hrvati, kako su izgledali, što ih je mučilo, po čemu su se među ostalom florom i faunom izdvajali. Kada bi se, dakle, tim povodom ozbiljno progovorilo o iščezloj endemskoj vrsti, na način na koji se već govorilo o Velebitskoj degeniji, među nekolicinom doista vrijednih artefakata - u koje sigurno ne spadaju ni kravata, ni penkala, ni torpedo - našao bi se film Rajka Grlića "Samo jednom se ljubi".

Danas, kada je od njegove premijere prošlo već skoro trideset godina i kada više ne postoje povijesne i ideološke naplavine o kojima njegova priča govori, i skoro da nema živih svjedoka koji bi mogli potvrditi ili opovrgnuti njezinu stvarnu autentičnost, taj film uzdiže se poput neke zakašnjele antičke tragedije, čiji nam socijalni kontekst može biti nerazumljiv, ali tragedije što danas, iz još uvijek bliske budućnosti, djeluje kao sjajni i silno potresni, furiozni mahlerovski finale jednog vremena, koji je umjesto trubama i timpanima svršio jednim revolverskim pucnjem - u usta Mikija Manojlovića.

Igrani film, barem izvan Amerike, nastaje na način velikih romanesknih formi: kao djelo darovitoga pripovjedača, ali istovremeno i kao forte jednoga društvenog trenutka, njegove atmosfere i energije, živoga kapaciteta cjelokupne kulture. Rijetki su pripovjedači, Rajko Grlić sad već pouzdano znamo nije jedan od njih, koji su u stanju da isključivo iz sebe i svoje uobrazilje, u potpunoj izolaciji od svih društvenih kretanja, stvaraju temelje velikih romana i filmova. Ali čak i oni, poput Hamsuna, Kadarea, Tarkovskog ili Yilmaza Guneya, nastoje stvoriti iluziju društvenoga trenutka ili u samima sebi isprovocirati i izmaštati dinamiku cijele jedne kulture.

Film "Samo jednom se ljubi" nastao je u sezoni Titove smrti, kada su jugoslavenski pjesnici stihove pretvarali u slogane, kojim će se društvo braniti od onoga što mu neminovno predstoji. "Titovo buduće doba gradili smo s Titom" ili "Tito, to smo svi mi"... Ne znajući do kraja ni što čini i s kakvim se demonom u dušama ljudi suočava, Grlić je baš tada snimio najsubverzivniju priču u cjelokupnoj povijesti hrvatskog filma, i jednu od subverzivnijih u povijesti jugoslavenskog. Priču o pravedniku revolucije, komunističkome svetom Pavlu, koji se negdje u provinciji zaljubljuje u pripadnicu neprijateljskog sloja, balerinu, koja je po partijskom nalogu došla iz Zagreba. Oko njega se odvija život, ljudi se u miru ubrzano kvare, ali on ostaje dosljedan u svemu. To zbog čega strada nije ljubav, jer ljubav samo osvijetli pozornicu, ubrza protok zbivanja i bliskom nam učini onu drugu dramu: na kraju, on si ne puca u srce, nego si puca kroz usta - u glavu. Priča je to o sudbini revolucionara, a ne o sudbini jebača.

Kada je snimio film "Samo jednom se ljubi", Rajko Grlić nije navršio ni trideset petu. Za filmskog pripovjedača bila je to prva mladost. U svojim intervjuima on rado ćaska o tom vremenu, opsesivno nas uvjeravajući kako je znao što čini i što mu se događa. Tvrdi da je bio spreman na sve. Kopiju filma je prokrijumčario na zapad dok se još nije znalo hoće li biti zabranjen, i bio je spreman da i sam pođe u emigraciju. No, Partija nije grubo nastupila, film je u necenzuriranom obliku nastupio u Puli, normalno je ušao u kino distribuciju u desetinama kopija, tako da sam ga te jeseni (kao petnaestogodišnjak) vidio u kinu Tesla u Sarajevu.

Tko zna što bi bilo da su bili brutalniji, da je film zabranjen i da je Rajko Grlić završio na koji mjesec u zatvoru, iz kojeg bi ga peticijama i javnim protestima izvlačili Miloš Forman i Federico Fellini. Tada bi sasvim sigurno emigrirao, i malo je vjerojatno da bi se ikada vratio jer bi pred sobom do pada komunizma imao deset najkreativnijih godina života, i mogućnost da za vrlo pristojne novce snima što god želi. Njegov bi opus drukčije izgledao, što ne znači da bi bio bolji nego danas, ali osim što bi imao više prilika da opet snimi taj veliki film, u kojem će se prepoznati i pripovjedačka genijalnost i energija društvenog trenutka, učinio bi najveću moguću uslugu svome remek djelu. Naime, danas bi Hrvati - čak i kritičari i filmski lobisti - fascinirani tom aureolom mučeništva, bili svjesni što im znači i kako je nastao film "Samo jednom se ljubi", a Grlić bi bio blaženik nacionalne kinematografije.

Već nekoliko godina Rajko Grlić radi s Antom Tomićem, sigurno najizrazitijim, a samim time i najvažnijim hrvatskim piscem naših dana. Obojica nastupaju s radikalno autsajderskih pozicija: Grlića diskvalificiraju misleći da je ono što zapravo nije (Srbin) i da pritom, o njima svima misli ono što on zapravo i misli, dok bi Tomiću odrekli svaku literarnu vrijednost, i u tu su stvar uložili gotovo sav kreativni kapacitet metropolske književne kritike. A vrijeme nikako nije dobro, i Hrvatska nikada nije bila zapuštenija i jadnija provincija. Tako se i Rajko Grlić do kraja odmakao od tragične veličine čovjekova propadanja u "Samo jednom se ljubi" i našao se pred farsom nacionalne entropije. U filmu "Samo jednom se ljubi" Miki Manojlović zabijao se u mladu balerinu, ponavljajući svoje ime: Tomislav, Tomislav, a ona mu se dekadentno-zagrebački opirala govoreći: Tomi, Tomi, dok danas u filmu "Neka ostane među nama" ližući studentesu duž erogenih zona, Miki recitira Gundulićevu "Himnu slobodi". Divnog li i sarkastičnog svjedočanstva o stanju nacije.

Miljenko Jergović (Subotnja matineja, 2010)

Za EX FILMOFILE  Anamnesis