Sic transit gloria mundi

Razgovori s Krležom - riječi, misli, sam govor - ostali su mi u pamćenju. Susreti s njim - mjesta, vrijeme, prilike - sačuvali su se u sjećanju. Pamćenje je pouzdanije, ali se gubi. Sjećanje traje dok ne izblijedi. Ne volimo se sjećati svega što pamtimo. Ne želimo pamtiti sve čega se sjećamo.

O razgovorima s Krležom rijetko sam govorio poslije njegove smrti. On je tražio da mu se ostavština ne objavljuje dvadeset godina. Izišla su mnoga svjedočenja o njemu i njegovu radu, različite vrijednosti i interesa. Tako je, valjda, moralo biti.

Okolnosti nisu bile sklone Krležinu djelu potkraj stoljeća koje je za nama. Piščeve slutnje su se potvrdile, njegova upozorenja se obistinila. Slavljenik je skinut s pijedestala, kao što je to i predvidio. Djelo mu ipak nije prestalo izazivati. Moglo ga se zaobići, ali ne i zanijekati. Izostavljalo se, nije se dalo izbrisati.

Nakon Krležine smrti - što pamtim i čega se sjećam?... Sjećam se mjesta na kojima sam ga susretao i razgovarao s njim: Strossmayerov trg i Leksikografski zavod gdje smo se nalazili oko podneva ili provodili rane večernje sate, kuća na Gvozdu 23 s golemim vrtom i vitkom statuom na ulazu, stan na katu i stepenice uz koje se potkraj života Krleža teško penjao, kabinet s debelim svescima "Enciklopedije Jugoslavije" na koju je bio ponosan premda ne i posve zadovoljan njome, blagovaonica koju je njegova supruga Bela uređivala po svom ukusu mijenjajući raspored pokućstva ili slike na zidovima, široka trpeza na kojoj je kućna pomoćnica Ivka gotovo neprimjetno služila jelo i piće, automobil koji je vozio neumorni Josip, nekadašnji "Gradski podrum", večeri provedene u njemu, večere za njegovim stolovima, "Šumski dvori" i popodneva u njima, izleti do Samobora, ponekad i do Krapine ili Varaždina, u okolicu Zagreba, rijetki Krležini dolasci u Novi Zagreb, u Utrine gdje sam stanovao nekoliko godina - imao sam pianino na kojem sam, po njegovoj želji, svirao varijacije na teme starih ruskih romansi koje je volio, koje sam naučio od svoga oca. U pamćenju mi je pak ostao Krležin glas, jednom blag i usrdan, drugi put sumoran i opor, na trenutke ljutit, prijekoran, zatim opet rezigniran, umoran: "Što vam je to trebalo", ružio bi me. "Platit ćete jednoga dana što ste se bavili ovim piscem", upozoravao je.

Kad taj glas krene iz pamćenja negdje prema sjećanju te počne bljedjeti, poslušam kasetu na kojoj je snimljen, koja ga čuva i ne mijenja. Izdao ju je svojedobno "Jugoton", zatim je iščeznula iz opticaja, kao uostalom i veći broj Krležinih knjiga, pa i ova. "Njima" nije bio potreban autor "Moga obračuna s njima".

Za sarajevsku "Svjetlost" pripremalo se, uoči rata u Bosni, sedmo izdanje "Razgovora s Krležom". Provjerio sam ponovno rukopise i zabilješke, ispravio ih i doradio. Pregledao sam tekstove koje je Krleža diktirao svojoj daktilografkinji te vlastitom rukom dopisivao, one koje je izgovorio, koje sam pamtio i donosio mu na uvid: "Je li ovako u redu?"... "Ne, treba popraviti". Popravljali smo, sjećam se.

Kada sam došao u Sarajevo, na tisućiti dan opsade grada, već je bila spaljena stara Vijećnica, u kojoj se nalazila Nacionalna biblioteka. Unaokolo se još moglo naći nagorjelih listova, koje je raznosio vjetar i kvasila kiša. Uredništvo "Svjetlosti" nije više radilo. Ostalo je bez skladišta, bez krova nad glavom, gotovo bez ičega. Planovi i ugovori postali su mrtvim slovom na papiru. Ni papira više nije bilo u gradu. Knjige su ponegdje, zimi, služile za ogrjev, da se ne smrznu djeca, zimi, u hladnim stanovima.

Sačuvao sam rukopis "Razgovora". Ponio sam ga u dobrovoljni izgon i azil, u Pariz i Rim. Dugo je tavorio na dnu staroga i pohabanoga kufera koji me pratio. Knjizi bi suđeno da iziđe u skromnoj i slobodoumnoj izdavačkoj kući "Prometej" u Zagrebu 2001. godine. U međuvremenu toliko se toga dogodilo. Pamtimo i sjećamo se.

* * *

Nakon Krležine smrti, na samu kraju 1981. godine - između Božića i Nove godine - govorio sam o njemu i njegovu odlasku studentima okupljenim u velikoj dvorani zagrebačkog Filozofskog fakulteta. Bio sam uzbuđen, držao sam u ruci podsjetnik - ruka mi je drhtala. Mlada djevojka koju nisam poznavao stavila je pokraj mene, gotovo neprimjetno, magnetofon i snimila moj govor. Inače bi ga možda pamćenje izbrisalo, sjećanje pomutilo.

* * *

Krleža je umro dvadeset i devetog prosinca ujutro. Pokopan je tek četvrtog siječnja. Smrt i pogreb razdvojile su dvije godine u kalendaru: 1981. i 1982. Dan žalosti (30. XII) proglašen je samo u Hrvatskoj. Zašto samo u Hrvatskoj? Za neke manje značajne ljude bilo je to u cijeloj državi.

Poslije dana žalosti dolazi nekoliko dana novogodišnjeg veselja na naš način, s mnogo buke, jela i pića, "galame i žderanja", rekao bi Krleža. Preko praznika pokojnikov leš je bio zamrznut. Četvrtog siječnja ujutro katafalk je izložen u Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti. Prolazi dugi i tihi red mimo njega. Izmjenjuju se počasne straže. I napokon, poslijepodne istoga dana, pokop na Mirogoju. Govori nad otvorenim grobom. U novinama nekrolozi.

Bilo je svijeta na Krležinu pogrebu, ali manje nego što se moglo očekivati. Novinski komentatori spominjali su oko deset tisuća, meni se činilo najviše tri do četiri tisuće. Nije to bio veliki nacionalni sprovod. Dan je bio studen. Početak godine, siječanj. Iza lijesa nema rodbine. Prate ga posebne počasti: lafet i tri plotuna, znamenja kojima se nedisciplinirani pitomac Ludoviceuma nije mogao nadati. Televizija sve to prenosi, ponavlja prijenose više puta.

Primjećujem da je malo tko zaplakao, tek poneka žena. Bilo je i nepoželjnih. Ispred mene su išla dvojica, odsutnih i nepristalih, kakve je Krleža još u davnim danima opisivao: govorili su o tome kako je prije nekoliko godina na pogrebu bivšeg člana CK (smijenjenog zbog nacionalizma 1971-1972) bilo više svijeta. Vjerojatno je bilo. Da je Krleža ostavio samo jedan redak, moglo se dogoditi da ceremonije ne bude. Požalio sam što ga nije ostavio.

* * *

Još jedna zabilješka za književnu povijest ili možda samu povijest: pouka iz puka, koju ne želim prešutjeti.

Dan poslije Krleže umro je u Rimu kardinal Franjo Šeper. Njegovi su posmrtni ostaci izloženi 5. siječnja poslijepodne u zagrebačkoj katedrali. Mnogo je više ljudi prošlo ispred kardinalovog odra negoli, dan ranije, kraj Krležina. Promatrao sam ih kako vrve sa svih strana, cijelo poslijepodne, oko Kaptola. To me ne čudi: religija je fenomen puka, Krleža nije bio pučki pisac, a, ni vjernik. Pa ipak... Žuto-bijela vatikanska zastava vijori se na katedrali, kardinalu koji se opredijelio za ekumenizam. Krležin je lijes pokriven crvenom zastavom Internacionale. U katedrali je, kažu mi, bilo mnogo hrvatskih trobojnica. Za Krležom su se na pola stijega vile i hrvatske i jugoslavenske zastave. "Zastave".

Tih dana umrlo je nekoliko značajnih ljudi hrvatske kulture: među inim, kipar Frano Kršinić, Nikola Šop, kršćanski i kozmički pjesnik. Šopovu sam poeziju pratio i volio. Sprovod mu je bio, dan-dva nakon Krležina, posve sirotinjski, u najljepšem smislu te riječi. Kršćanski.

Sic transit..., rekao bi Miroslav Krleža.

Predrag Matvejević: "Razgovori s Krležom" (VBZ, 2011)

P.S.
ZADNJI DANI (snimljeno na magnetofonskoj vrpci)
Tema smrti prisutna je u mnogim Krležinim djelima. U posljednjoj godini života, osobito nakon gubitka supruge Bele, smrt ga je opsjedala. Sakupio je, sjećam se, sva pisma koja su mu izražavala sućut kad je Bela Krleža umrla. Čudio se zašto se netko nije javio a drugi, od kog se nije ni nadao, jest. ("Neobično lijepo pismo poslao mi je Konstantin Koča Popović. Neki od kojih sam očekivao nisu se oglasili.")

Za EX FILMOFILE  Anamnesis

Boga mu poljubim!

Ako ste živjeli bilo gdje u SFRJ sedamdesetih godina, a nije vam poznata fraza "Boga mu poljubim!", to je dovoljno pouzdan znak da ste, tokom čitavog tog perioda, ili bili u komi, ili eventualno - niste imali televizor...

U starim je bajkama sva blaga svijeta dobivao onaj tko bi znao odgovor na nemoguće pitanje. Recimo: Kako se zvao čovjek koji je svake godine zimovao u Baden-Badenu? Odgovor na ovo pitanje znao je svatko s televizorom u kući između 1973. i 1980., ali bajke uvijek govore o prošlosti koja je zaboravljena i za koju uopće ne znaš niti da se dogodila, pa danas, u ovoj bajci, malo tko će znati da se taj što je zimovao u Baden-Badenu zvao Vasa S. Tajčić, kućni prijatelj porodice Petrovića, a možda i davni ljubavnik stare Snežane Nikolajević, predratne beogradske gospođe s porijeklom, čiji je jedini stvarni problem bio što ju je zapao zet Rodoljub, seljak po starini i provincijalac po duhovnom statusu koji nikada neće shvatiti grad i njegova pravila, ni finese finog ponašanja.

Nikolajevićkina kćer Olga pošla je za njega jer je bila mlada i blesava, rodila mu je sina Borka, ljutog pubertetliju, a on je njoj i njezinoj majci uspio priuštiti jednu jedinu životnu pogodnost dostojnu građanskog doma: kućnu pomoćnicu Tinu, studenticu iz unutrašnjosti, lišenu svakog dara za pospremanje stana.

Serija Pozorište u kući bila je prva i posljednja građanska priča u povijesti jugoslavenskih televizija. Nastala je prije planetarne pojave sapunskih opera, ali je trajala godinama i na nevjerojatno elastičan i prilagodljiv način pratila je život prosječne jugoslavenske urbane obitelji.

U dramaturgiju Pozorišta u kući uklapale su se sve društvene i politične promjene, svi događaji, potresi i prevrati, a jednom se, pred Svjetsko prvenstvo u Njemačkoj, kao gost u kući Petrovića pojavio i Miljan Miljanić, selektor fudbalske reprezentacije, koji je svom starom prijatelju Vasi S. Tajčiću napravio veliki plezir ili je Vasa plezir napravio Miljaniću, to je zapravo neizvjesno, ali prošao je Miljan junački kroz cijelu epizodu i uopće nije ispao budala jer su Radivoje Lola Đukić i Novak Novak bili takvi scenaristički majstori kakvi bi u svoju priču mogli uklopiti i nemogućije likove od stvarnog lika našeg fudbalskog stratega.

Kako se živjelo u domu Rodoljuba Petrovića? Ni bolje, ni lošije nego u domovima većine Jugoslavena. Naime, sedamdesete su bile posljednje naše godine u kojima se stvarno moglo govoriti o prosječnoj porodici jer se nismo bili podijelili na bogate i siromašne i jer je kolor televizor bio simbol socijalnog statusa, ali su do njega mogli doći i oni koji su imali puno djece i koji su zapravo bili siromasi. Tek s pojavom golfa podijelili smo se na one koji su mogli kupiti golf i one koji do golfa nikad neće doći.

Rodoljub Petrović vozio je Fiću, sanjao je o Fijatu 1300, a kućnu pomoćnicu Tinu mogao je držati jer mu je Tina u isto vrijeme bila i podstanarka, pa su se troškovi prebijali. Porodica je, uključujući Vasu S. Tajčića, bila strasno bliska i prepoznatljiva, kakva nam više nikad, ali baš nikad, neće biti ni jedna jedina televizijska i filmska porodica. A kada bi Petrovićima u posjetu došla baka Vuka iz Pržogrnaca, pola se Jugoslavije sramilo kroz smijeh jer je pola Jugoslavije imalo neku baku seljanku koja je služila samo tome da donosi krumpire, suho meso i sir i da joj se otkida i prodaje komadić po komadić imanja kad god se želi kupiti auto.

Na odjavnoj špici (video) tužnim je glasom pjevao Vlastimir Đuza Stojiljković: Još jedan prođe dan uzburkan k'o more, duž pustih ulica svetiljke već gore, nek' srce umorno željno mirnih snova, sada tiho plovi kroz ovu noć...

Bio je to mali, skoro nevidljivi prelaz od televizije do života.

Miljenko Jergović: "Historijska čitanka" (knjiga kolumni, 2000)

Za EX FILMOFILE  Anamnesis

50 godina između Praga i Balkana

LORDAN ZAFRANOVIĆ: POSLIJEPODNE / PUŠKA (Split - jula 1967, 15 min.)

Za EX FILMOFILE  Anamnesis

Poslijepodne (puška) - Lordan Zafranović

Poslijepodne: vrućina, omara - sunce udara ravno u tijelo, mozak, u sljepoočnice.

Siesta u nekom splitskom dvorištu, ljudi preživljavaju težak ljetni dan.

Zvizdan će proći, sve će se nastaviti dalje, ali... jedan će život biti ugašen.

Žrtva ovog običnog dana (a sasvim neobičnog!) nevina je ptica.

Njezina razjapljena, žedna usta optužuju: Zašto? Čemu?

Nizašto. Nizbogčeg. Tek iz puke dosade.

"Poslijepodne / Puška" (1967) igranofilmska je vježba Lordana Zafranovića. U njoj propituje korijene podsvjesnog zla. No to je zlo zapravo toliko uobičajeno, da je postalo svjesnim. U vrućem poslijepodnevu oronuloga gradskog dvorišta Mladić (Tom Gotovac) zabavlja se gađajući zračnim oružjem predmete oko sebe.

Dramaturški nerv unosi Dječak, koji mu donosi nemoćna vrapca kao metu. Na kraju, ubijanjem i mrcvarenjem ptice, iskazuje se sva iracionalnost zla zaslijepljena vrućinom u dokolici besmisla.

Između svih Zafranovićevih minijatura tj. kratkih filmova iz klubaške faze, ova je ponajviše "zafranovićevska". Lica starica, grudi žena... muha na mrtvome vrapcu - poetika sasvim njegova. Jer, tko će u istoj sekvenci moći spojiti ono najuzvišenije i ono najprizemnije.

Sunce u zenitu - raspadanje strvine, baš to je "Poslijepodne / Puška".

Marijan Krivak - Zapis br. 68 (HFS)

P.S.
Poznati su vam kadrovi s Tomom Gotovcem i zračnim oružjem? Koristio ih je, nekoliko godina kasnije, Lazar Stojanović u filmu "Plastični Isus".

Za EX FILMOFILE  Anamnesis

M (Fritza Langa) by Claude Chabrol

Fritz Lang: M - Eine Stadt sucht einen Mörder

Njemački velegrad u stanju je opće panike: psihopat kojemu je, čini se, nemoguće ući u trag, siluje i ubija djevojčice. Policija, kojoj on piše izazivačka pisma, na čelu s inspektorom Lohmannom uzalud se prihvaća svih metoda istrage - od najsuvremenijih grafoloških i psihoanalitičkih do maksimalnog povećanja broja racija u sumnjivim četvrtima. Ovo posljednje uznemiruje podzemlje na čelu s inteligentnim, okorjelim kriminalcem Schrankerom, koji jedini izlaz vidi u vlastitoj inicijativi, angažiranju organizacije prosjaka. Krug se počinje zatvarati oko mirnoga građanina Beckerta, a indicija je zviždanje motiva iz Griegova Peera Gynta. (video)

Claude Chabrol: M le maudit

Francuska televizija osmislila je serijal kroz koji će poznati redatelji snimiti kratki remake - do 13 minuta - svoga omiljenoga filma. Claude Chabrol, prvi dobrovoljac, izabrao je remek-djelo Fritza Langa "M" iz 1931. godine. Maurice Rich, u eksperimentu "M le maudit" (1982), nosi ulogu koja je Petera Lorrea učinila slavnim.

Za EX FILMOFILE  Anamnesis

Zabranjene igre - Rene Clement

Jedan od filmova s intimne liste Najveći svih vremena, i ulomci jednog od najboljih eseja na temu istog...

Cinema is a photographic trace of life. For that reason, it's also a perpetual witness to mortality. Georges Poujouly, the child actor who stars, with Brigitte Fossey, in Rene Clement's 1952 masterpiece "Forbidden Games" (Jeux interdits), died in 2000, at the age of sixty. But as Michael, the rude peasant boy at the beck and call of the imperious baby Paulette, he remains the image of enslaved, amorous youth forever. That's both the consolation of cinema and the source of its hidden melancholy. For, naturally, most films repress the knowledge that they are destined to become graveyards teeming with ghosts. "Forbidden Games" is among the few that dare to break this ultimate taboo. Here is a movie obsessed - even besotted - with death.

Set during the German blitzkrieg of Paris, in June 1940, the film opens with a mass of refugees fleeing the despoiled capital for the countryside. Suddenly, Luftwaffe planes streak into view, raining down terror and scattering the people on the ground like marbles. Clement choreographs the mayhem with a stark authenticity that validates his youthful training as a documentarian. At the same time, the scene is - ever so slightly - a pastiche or compendium of erlier war rhetoric in cinema.

One shock cut (from a bomb dropping on the camera to a woman screaming in close-up) is straight out of Eisenstein, while the present-tense casualness of the violence evokes Roberto Rossellini's "Open City" (1945) and "Paisan" (1946) - not to mention Clement's own previous foray into neorealism, the Resistance docudrama "Battle of the Rails" (1945).

The subtle quotation marks around the action hint that the movie is perhaps less "real" and more ironic than it's cracked up to be. For already a certain fantasy dimension infiltrates the harrowing imagery of war. When bullets from a machine gun tear through the backs of Paulette's mother and father, the murder feels sickeningly contingent. Yet pasted on the bridge where they happen to be (and almost subliminally planted in the frame) is an advertising bill for spiritualists - "master of mystery". Both the bridge and the river flowing under it are thereby instantly changed into supernatural objects: emblems of transience, gateways dividing the quick from the dead. Similarly, a horse pulling a driverless carriage at a furious gallop is both an ordinary frightened beast and an uncanny figure of doom. It's this vehicle that Paulette capriciously follows, abandoning the contemporary slaughter, straying into an enchanted region where death will attain the perverse beauty of an idyll.

Her crossing over is signaled by the introduction of Narciso Yepes's famous guitar solo. (video) Naive and plangent, the music almost literally haunts the film, summoning an ache of nostalgia for some pristine era beyond memory.

Christian forms are simply the pretext. These ghoulish games seem finally to invoke something more archaic and terrible - a mystical awareness, which might be called pagan, of nature's unending cruelty. But Clement respects the enigma, and each plausible interpretation of the children's conduct slips helplessly through one's fingers. It may be supposed that Paulette is a model trauma victim, incapable of absorbing her parents' death and obliged to grieve for them at second hand. That's the easy, clinical rationale, and war's thunder does continue to echo distantly on the soundtrack, as if in corroboration. Still, it isn't sufficient to account for the element of precocious eroticism that tinges her relationship with Michel, insinuated by the faint double entendre of the movie's title.

Paulette is a diminutive version of the femme fatale in film noir, batting her huge, liquid eyes and spurring the mesmerized hero on to ever greater acts of bloodlust - with one crucial difference: Paulette is no bad seed out of a horror movie, but a completely ordinary toddler. Though Clement doesn't stipulate her motives, we may deduce that they involve plain childish calculations of self-interest. Having lost one source of security and well-being, she casts around her environment and pragmatically reattaches her desires elsewhere. The supreme tour de force of Fossey's naturalistic acting occurs in the aftermath of the bridge disaster. Touching her mother's cheek and then her own, Paulette puzzles over the rudimentary concepts of warm and cold, alive and dead. The impious rites with corpses, the whole film, might be explained by the necessity of returning, again and again, to this compelling riddle that reality has tossed up.

For kiddie necrophilia, Paulette has no rival - unless it be young Tootie Smith, who ascribes four fatal diseases to her rag doll and babbles endlessly about homicide in Vincente Minnelli's so-called family musical "Meet Me in St. Louis" (1944). Much later, another little girl would use scrambled Christian ritual to commune with her deceased mother, in Jacques Doillon's "Ponette" (1996). Yet "Forbidden Games" is perhaps the one movie wholly dedicated to the radical Freudian proposal that living matter seeks the comfort of oblivion. Seductive and troubling, it remains the chief embodiment of the death drive in cinema.

Peter Matthews (The Criterion Collection / Sight & Sound)

Za EX FILMOFILE  Anamnesis

Maršal Žukov

Dvodijelni dokumentarni film ruske proizvodnje (2010) otkriva zašto Staljin nije odlučio uništiti zapovjednika Žukova te zašto je Hruščov mrzio idola milijunima Sovjeta.

HTV 1 - 23.06. (Trijumf vojskovođe) i 30.06.2012. (Posljednja bitka) u 20:10 sati.

Jurij Ozerov: Bitka za Moskvu - Tajfun

Za EX FILMOFILE  Anamnesis

Sin buržuja na čelu proletera II

"Jurišali smo na nebo, a ostali na Balkanu." (Konstantin Koča Popović)

Pre nekoliko dana pozovem telefonom Koču Popovića i zatražim kraći razgovor s obrazloženjem kako ne mogu pisati o ljudima "koje nisam gledao u oči". Ne znam čemu trebam zahvaliti, tek dobio sam svojih pola sata. Do tog susreta čvrsto sam verovao kako je Koča ciničan, duhovit, pametan i zanimljiv. Međutim, sad sam se uverio kako je sve to - tačno.

Sudeći po svemu, taj živahni osamdesetogodišnjak, koji je u 64. godini otišao iz politike i zatvorio se u svoju piramidu ćutanja, napustio je blistavu karijeru uveren da ovde postoje samo tri vrste uspešnih političara: jedni imaju moć a nemaju talenta; drugi imaju talenta, ali su bez moći i treći, najbrojniji, nemaju ni talenta ni moći. Svojim stavom Popović sugeriše zaključak kako njemu i nije mesto u takvom krugu. Ali, pojava njegove knjige Beleške uz ratovanje, o kojoj će bez sumnje biti dosta kontroverznih ocena, potvrđuje da na ovim prostorima drugi svetski rat još nije završen sve dok god bude i jednog učesnika koji ga je doživeo i preživeo.

Iz knjige, koju će jedni nazvati "prilogom demitologizacije Tita, Vrhovnog štaba i brojnih ratnih lidera", moguće je razabrati dileme vrhunskog intelektualca, sada u borbi za uvođenje "diktature proletarijata". Koča ne sakralizira čak ni doba komandovanja Prvom proleterskom jer se ironično odnosi prema svome mestu u istoriji. Tako, tvrde prijatelji, kada mu bližnji urade nešto što Popoviću nije po volji onda samo ironično kaže: "Ne možete vi tako sa mnom, ja sam legenda!". Ali, ako mu neko ozbiljnim tonom spomene legendarnost, odmahuje rukom i navodi kako je u Prvoj proleterskoj zabranio pesme o sebi. No, ta zabrana nije bila dovoljna da spreči njegove borce, jednom posleratnom prilikom kada su se delile zasluge, da, mimo protokola, pred Titom protesno skandiraju Kočino ime, smatrajući kako je njihov komandant zaobiđen u deljenju priznanja. Bilo je to valjda prvi i poslednji put da se pred Maršalom skandira neko drugo ime. Dve su ključne stvari u njegovoj verziji rata: njegov osjećaj kako neki ljudi, još tada, nisu svoj posao radili kako valja; te da klice posleratnih problema s adaptacijom ratnih kadrova na mirnodopska prava, moć i poslove potiču iz tog doba. Drugi ključni momenat predstavlja njegov odnos s Titom.

Tito je često primenjivao vaspitne mere protiv suviše samoinicijativnog Popovića, bez obzira da li su to packe u porukama ili pozivanje na raporte, pa čak i jedno kratkotrajno smenjivanje sa dužnosti vođe Prve proleterske. Posle tog slučaja Koča je zapisao: "Od poslednjeg poziva nisam više isti! Ono što me zabolelo promenilo me i kad se nije potvrdilo. Je li mi pomalo žao što sam došao do kraja? Detinjasto".

Početkom 1944. Popović konstatuje: "Tito je jako zaposlen. Nema više vremena da sa nama o svemu razgovara. Tužno i prirodno". Iz beležaka se dalje vidi kako je njega posebno pogodila neosnovana optužba da je s Prvom proleterskom probio obruč na Sutjesci i "pobegao" ostavivši Vrhovni štab u klopci. U ratnim kuloarima mnogo se pričalo o žestokim Titovim rečima na račun tog proboja. Međutim, docnije se priznalo kako bez tog samostalnog Popovićevog manevra tako tipičnog za partizana - nadrealistu - nitko ne bi izašao iz obruča. Kad se donekle slična situacija ponovila kod Drvara, Koča je prihvatio ličnu odgovornost za prolazak kolone Vrhovnog štaba pa je sam stajao na putu Glamoč - Mlinište dok i poslednji vojnik nije prošao. Ciničan i osvetoljubiv, po prirodi, nije mogao a da, po vlastitim rečima, u tom trenutku ne upita Tita - a šta sad misli o Prvoj proleterskoj? Tito je kratko odgovorio: "Prva je i dalje prva".

Po mišljenju ljudi koji su poznavali istoriju odnosa Tita i Koče, obojica su međusobno bili povezani uzajamnim uvažavanjem. Tito ga je, kažu, voleo i tražio njegovo društvo ali mu je prebacivao što baš u svakoj prilici mora da misli svojom glavom. S druge strane, Koča govori o nizu krupnih uspešnih Titovih poteza sve dok je ovaj "imao snage". Kasnije je imao brojne primedbe na nejednaku razdaljinu između nas, Rusa i Amerikanaca, što je često primano kao još jedan dokaz njegovog "prozapadnog" orijentisanja. Kočin odlazak iz politike tumači se neslaganjem sa smenom liberala u Srbiji. Ali je činjenica da posle toga Popović od svog odlaska nije pokušavao praviti rentu, naplaćivati dividende, nije otežavao posao Titu i, naprosto, čak ni od svog odlaska iz Partije, nije pravio javni spektakl. Gledano izvana, otišao je svestan kako čovek u politici ne može ostati čist i ne može ostati svoj. On zna da više lidera pogine u miru nego u ratu. Sam kaže da ne želi svojim jeretičkim ocenama podizati temperaturu, pa je svoje autentične "papire" stavio pod ključ za dvadeset sledećih godina. Koča je svestan kako stariji žele stavljanje novih slika u stare okvire dok mladi traže spaljivanje i starih slika i novih okvira. Zato je samo malo odškrinuo vrata svog ćutanja da nas podseti kako je jedan od retkih živih svedoka vremena koji je, pod starost, uveren da sve legende predstavljaju spomenike s hitrim nogama. Uključujući i legendu o njemu.

Aleksandar Tijanić: "Tajni život Srba, Hrvata i Slovenaca" (knjiga kolumni, 1990)

Za EX FILMOFILE  Anamnesis

Koncert - Branko Belan

Film Branka Belana "Koncert", remek-djelo je podjednako bez prethodnice koliko i bez nasljednika u hrvatskoj kinematografiji. Nadahnut "Građaninom Kaneom" kao primjerom visokostilskog filmskog romansiranja, Belan je (uz pomoć scenarista Vladana Desnice i snimatelja Oktavijana Miletića) napravio velefilm o Hrvatskoj XX stoljeća. Priča slijedi sudbinu jednog glasovira i neutaženu čežnju tjelesno, klasno i emotivno hendikepirane pijanistice koja čitav život nastoji ovladati tim ukletim predmetom. Tu simboličku realizaciju glavna junakinja Emica (Ema) neće doživjeti, čak joj ni socijalistička revolucija neće znati pomoći. Okrutnu novelu o nemogućnosti djelovanja, okružuje bujica dramskih zbivanja koja dolaze izvana, iz ratnih i političkih mijena koje potresaju mjesto radnje - Hrvatsku. Očiti filmski utjecaj Wellesa i književni utjecaj Krleže, stvorili su nešto posve neočekivano: film vrlo nalik senzualnoj raskoši Douglasa Sirka, autora kojeg Belan u ono doba uopće ne poznaje. (Hrvoje Hribar)

"Koncert" Branka Belana nije pobijedio na prvom pulskom festivalu 1954. godine; štoviše, na taj najiščekivaniji hrvatski film svoga vremena nakon premijere u Puli spustila se šutnja. Krivnja vjerojatno nije bila u Belanovoj režiji, čak ni tada (rijetki novinski osvrti hvalili su Belanovu mizanscenu i Miletićev rad s kamerom), kao ni u imenu scenariste, Vladana Desnice (u trenutku snimanja Koncerta još uvijek je bio pisac inkriminiran romanom Zimsko ljetovanje u kojem se, kako kaže pamtljiv citat iz jedne ondašnje socrealističke kritike "u 198 stranica partizani spominju samo jednom").

Kada je film nakon četvrt stoljeća počeo stjecati status klasika, koji mu je danas neupitan, moglo se učiniti da šutnja nije uzrokovana ideološkim i političkim razlozima jer u filmu naizgled nije bilo ničega neprikladnoga državnoj ideologiji. Međutim, upravo se u tome nalazi razlog orkestriranog ignoriranja Belana - upravo u apolitičnosti nalazio se najveći grijeh "Koncerta" u ondašnjem kontekstu.

Nije problem bio samo u tome da je gluma, često kritizirana kao ukočena, bila režijski svjesno vođena kao pokušaj primjene Brechtovih ideja o glumi; niti u montažnim elipsama koje su dodatno radikalizirale nemogućnost gledateljskog uživljavanja u fabulu filma; niti u namjernim promjenama stila u epizodama, u duhu modernističke parodije - nego ponajviše u tome da "Koncert" nije pristao uz ikakve ideologizirane obrasce, osim uz radikalan stav o samodostatnosti (filmske) umjetnosti.

Poratno vrijeme monolitne ideologije i petoljetki možda jest bilo na izmaku, ali stav "Koncerta" je nedvosmislen: bio je to film o umjetnosti, o glazbenici žrtvovanoj Velikoj Povijesti, koja odbija sudjelovati u Revoluciji i koja (kao i tramvajac na kraju Bauerovih Triju Ana) odabire osamljeni očaj umjesto proklamirane mladosti i radosti; film strukturiran kao koncert (epizode imaju ritam koncertnih stavaka); film za koji je jedina ideologija ona umjetnička; film koji je izravno optužio ideologiju kao instancu koja uništava ljudske živote, a nametnuti kolektiv kao ono što uništava individuu. Više od 55 godina kasnije "Koncert" je i dalje takav film.

Tomislav Šakić (koautor knjige Hrvatski filmski redatelji I.)

Za EX FILMOFILE  Anamnesis

Bandiera rossa

1947

Michael is puzzled by a parade of Communist workers through the Sicilian countryside (Francis Ford Coppola: The Godfather). In historical fact, these men would have been mowed down by Salvatore Giuliano and his mafiosi.

Kapitalizam, kao što je upozorio Umberto Eco, nema ni srca ni centra. Štoviše, kapitalizam se temelji upravo na tome da su svi zamjenjivi. Baš svi - uključujući direktore i industrijalce. Likvidiraš jednog, dođe drugi. Kapitalizam ne možeš obezglaviti jer nema glave. Nema "šefa kapitalizma", ni "predsjednika kapitalizma". Šefovi stalno odlaze i umiru, ali kapitalizam zbog toga ne propada. U tome kapitalizam nalikuje terorizmu: i u terorističkoj mreži su svi zamjenjivi - likvidiraš jednog šefa, dođe drugi. Samo pomislite koliko su vođa al-Qaide već likvidirali, ali nije zbog toga propala. Kapitalizam nije pogled na svijet ili pokret, već taktika - isto kao terorizam. Kapitalizam nije samo nešto sociopatsko, već i nešto terorističko. (Mladina)

Pankrti: Rdeči album - Bandiera rossa (video)

Za EX FILMOFILE  Anamnesis

Prometej s otoka Viševice - Vatroslav Mimica

Kako ste se odlučili za postupak miješanja vremenskih razina?... To još ne bih nazvao strujom svijesti, to je više bila jedna jukstapozicija, zabranjena. Cijeli je problem bio što sam to baš htio naglasiti. S filmom "U oluji" (1952) sam imao veliki otpor tome da mi glava bude okrenuta natrag, prema ratu, zato je cijeli taj film okrenut prema naprijed, prema budućnosti. Za razliku od njegovoga brata koji je nestao u partizanima, Drago - glavni lik "U oluji" bio je čovjek iz polusvijeta, odnosno družio se s polusvijetom; ali nosio je novo vrijeme, nosio je budućnost. E sad, u "Prometeju s otoka Viševice" (1964) sam htio suprotstaviti ta dva svijeta: suvremeni svijet - otuđen, hladan, formalan, i taj bivši svijet na kojega se već uhvatila patina, ali je nosio u sebi, negdje u iskonu, neke druge vrijednosti, vrijednosti ondašnjih ideala.

S Pićom (Tomislav Pinter) sam razgovarao kako i što; naravno, nametala se sama po sebi zrnata fotografija, da bi se dobio taj odnos dvaju svjetova. Onda je on počeo eksperimentirati - naši laboratoriji u to vrijeme nisu bili u mogućnosti, nisu bili sposobni napraviti nešto drugo - i onda je on došao na ideju da retrospekcije snima na tonskom negativu, a tonski negativ je po svojoj kemijskoj prirodi tvrd jer tonski zapis mora da bude jako oštar (u to vrijeme smo tako radili ton, nije bilo magneta). Dakle to je snimano na ton negativu, ne na negativu slike. Pićo je rekao: "Čuj, ja bih probao...", na što sam ja rekao: "Nećeš staviti samo svoju, nego i moju glavu u torbu, ali idemo probat". I stvarno, snimili smo tako. Odlučio sam - idemo dalje, s tim da sad treba smiriti tu fotografiju, ne više da bude tako drastično tvrda jer bi to onda skakalo u jednu drugu realnost, ne bi više bio isti film, ali idemo sad u tu jukstapoziciju, staviti ta dva svijeta jedan pored drugog i vidjeti što se događa. Polako smo tesali, oblikovali, još se poslije dotjerivalo u laboratoriju i tako je to nastalo.

U prvom dijelu filma, retrospekcije su dosta akronološke, skače se vrlo slobodno s jednog vremenskog segmenta na drugi, a poslije, u drugom dijelu, one se počinju uglavnom uredno kronološki odvijati?... To je normalno. Retrospekcije su isprva nepovezane, onda sve više ulaze u priču i vuku je naprijed. Prvo su išle asocijacije čulnog tipa, neposredno taktilno provocirane (npr. flashback s ključem pred kućom). One se tako razbijene nameću tom čovjeku koji je direktor i bavi se sasvim desetim problemima, a onda ga njegovo djetinjstvo i mladost postupno osvajaju, dok ga ne prevladaju. Kada ga retrospekcije prevladaju, ulazi se sve više i više u samu priču.

Zašto je glavni lik Mate Bakula u kasnijoj životnoj dobi stariji nego što bi realno trebao biti, on je fizički ostario daleko više od svih drugih likova u filmu pa ga čak glumi i drugi glumac: Slobodan Dimitrijević je mladi Mate, a Janez Vrhovec sredovječni?... To je bilo namjerno. On je čovjek koji je sagorio i to sam na taj način dodatno istaknuo. Inače, da je krunska scena čitavog filma za mene bila i ostala scena sa žigicama, to je jasno. Kad se pale žigice s onim zvukom, pa ona lica... Negdje u svemu je neka depatetizacija svih tih ondašnjih ceremonija i odnosa prema prošlosti, to se proteže kroz film.

Film je najvećim dijelom vrlo kritičan, Mate Bakula - sad zagrebački direktor, a u mladosti nadobudni partijac koji je pod svaku cijenu želio unaprijediti zaostali rodni otok - stalno preispituje svoje postupke iz prošlosti i nije baš siguran da je postupio dobro, no onda sve to izglađuje optimističan kraj?... Ako uzmete lik Stipice (Ivica Vidović) koji bi zapravo trebao biti novi Prometej, pa ga stavite na vagu s Matom Bakulom iz mladosti, ne bi se baš uspostavila neka ravnoteža. Osim toga mislim da je potpora koju ostarjeli Mate Bakula na kraju daje Stipici više formalna. Zadnji kadar sa Stipicom i galebom - ne bih rekao da je to neki veliki optimizam. Meni se čini da u cjelini filma dominira kritičnost, da je vrlo oštra.

No zato se sam kraj i doima toliko kontrastnim, kao da ste tu "preoštru" kritiku željeli malo ublažiti?... Možda ne ublažiti, nego taj kraj više sugerira da život ide dalje, da život mora prevladati stvari koje su se dogodile. Uostalom, gledajte odnos između ostarjelog Mate Bakule i njegovog tasta, starog Pavla Vuisića (šjor Zane), taj umor s jedne i druge strane, nema više te klasne tenzije.

Inače, ovakvu raspravu, vrlo interesantnu, ja sam već imao u Parizu. Pri projekciji "Prometeja s otoka Viševice" jedan krug francuskih kritičara upravo se podijelio na tom pitanju. U jednih je prevladao taj osjećaj kritičnosti (ne subverzivne - nikad nisam bio disident), a drugi su smatrali da taj kraj označava jedan moj konformizam. No svi su imali pozitivan odnos prema filmu.

Film je u Puli 1965. godine dobio Veliku zlatnu arenu, zajedno s filmom "Tri" Saše Petrovića. Dobio sam još i Srebrnu arenu za režiju, koju sam dijelio sa Žikom Pavlovićem (Neprijatelj / Sovražnik), dok je Zlatnu arenu za režiju dobio Saša (Petrović). Bila je to godina inauguriranja autorskog filma u bivšoj zajedničkoj državi.

Spominjali ste projekciju za kritičare u Parizu, kakav je bio međunarodni odjek?... "Prometej" je te godine prikazan na festivalu u Moskvi, a Tomislav Pinter je dobio zasluženu nagradu za kameru. Ja sam trebao ostati bez nagrade, jer je u žiriju bio Veljko Bulajić koji nije mogao imati afiniteta za ovakav moj pristup tematici revolucije. Međutim, u žiriju je bila i Marina Vlady kojoj se film jako dopao, a osim toga je na nju utjecao i Georges Sadoul, tako da je i meni pripala jedna specijalna nagrada žirija. Govorim o tim nagradama, jer su one bile jako važne i jedina "logistika" modernim autorskim tendencijama kod nas u zemlji. Ali ne samo u moralnom smislu, nego i u materijalnom. Sasvim konkretno, za vrijeme rada na animiranim filmovima, a radilo se dugo i za male honorare, moja je obitelj uglavnom živjela od međunarodnih novčanih nagrada.

Spomenuli ste Sadoula. On je pokazao posebnu sklonost prema "Prometeju"?... Te jeseni Georges Sadoul, veliki francuski kritičar a još veći povjesničar filma, došao je posebno u Zagreb da održi predavanje o "Prometeju s otoka Viševice". On je, kao ljevičar i bivši nadrealista, doživio taj film uistinu kao svoju duboku katarzu i imao potrebu da o tome govori.

Ulomak: Biofilmografski razgovor s Vatroslavom Mimicom (HF Ljetopis, 2000)

P.S.
U ulozi Nike, sina šjor Zane i brata prve Matine supruge - Vesne (Dina Rutić-Radmilović), pojavljuje se Lordan Zafranović.

Za EX FILMOFILE  Anamnesis

Surogat - remek djelo o otuđenosti

Čovječuljak koji sve oko sebe napuhuje i ispuhuje, seli iz Zagreba na svjetske festivale i Dušanu Vukotiću 1962. godine donosi Oscara.

"Surogat" probija barijeru: prvi Oscar u povijesti te nagrade dodijeljen jednom animiranom filmu koji nije američki - Akademija je zbog njega promijenila pravilnik.

"Surogat" je zabavan animirani film efektnog crteža i sjajno odabrane zvučne pozadine. Kritika potrošačkog društva u kojem je sve lažno i prividno. Čovječuljak, njegov glavni junak, surogat je nad surogatima. (video)

Stručnjak za kinematografije zemalja Istočne Europe, filmski kritičar uglednih inozemnih časopisa, pokojni Ron Holloway ovako je opisao "Surogat":

Remek-djelo o otuđenosti našeg opstanka i samouništavajuće bezosjećajnosti našeg života. Čovjek na plaži. Sve što poželi - da bi si odmor učinio ljepšim - može imati tako da napuše jedan od omota, koje je ponio sa sobom. Želi li plavokosu ljepoticu, imat će je. Ako mu se više sviđa tamnokosa, samo treba napuhati drugi omot i već je tu crnokosa sirena. Eventualnog rivala oslobađa se tako da mu ispuše zrak. Međutim, kad se isto dogodi i našem junaku, on se pretvara u zgužvano ništa na plaži, na vodi, na svijetu. Ostaje samo jedan mali, hrđavi čavao. Besmislica i nihilizam od kojega se steže grlo. Gorko, ljutito, beznadno.

Sintagmu "Zagrebačka škola crtanog filma" prvi je upotrijebio francuski teoretičar filma Georges Sadoul 1959. godine na festivalu u Cannesu, definirajući pritom jedan likovni i filozofski svjetonazor koji je obilježio povijest animacije. Zagrebački je stil nametnuo stiliziranu animaciju koja je išla sve više prema grafičko-slikarskim rješenjima bližim umjetničkim avangardama, a autori u crtane filmove uvode teme kao što su egzistencijalistička i socijalna pitanja, starost, smrt, bolest, agresija...

Estetika "Surogata" nadahnuta je slikarstvom Vasilija Kandinskog.

Dušanu Vukotiću smiješio se još jedan Oscar. S filmom "Igra" bio je u najužoj nominaciji 1964. godine i zaslužio ga je dobiti. Povezao je dva filmska roda: animirani i igrani - raspaljujući maštu djevojčice i dječaka, oživljavajući crteže u njihovim rukama. Ali, vjerojatno bi to bilo previše za majstorske uratke iz Zagreba, koji su dolazili iz nesvrstane Jugoslavije.

Za EX FILMOFILE  Anamnesis

Disciplina kičme - drum & bass

KOJA O ALBUMU ŠARLA AKROBATE "BISTRIJI ILI TUPLJI ČOVEK BIVA KAD..." (1981):

Zbog "Ona se budi" i "Niko kao ja" s Paket aranžmana, svi su pomislili da će se nešto slično dešavati i na albumu Šarla Akrobate. Međutim, nije bilo baš tako. Među razočaranim su bili i ljudi iz PGP RTB-a, koji je trebao da objavi album, zbog čega smo i snimali u njihovom Studiju 5 u Beogradu. Međutim, nekako se desilo da njihova izvidnica u liku Aleksandra Pilipenka (inače današnjeg direktora PGP RTS-a) i Bojana Hreljca (basiste Korni grupe, koji je tada radio u PGP-u) poseti snimanje u najnezgodnijem trenutku za njih, tj. pri usnimavanju "Ljubavne priče", koja je na albumu jedina ostala u izvornom obliku, bez dodatnih nasnimavanja. Dok smo usnimavali pesmu, "pevali glasno" i ludovali po instrumentima, primetio sam kroz staklo između studijske i kontrolne sobe spomenutu dvojicu kako zabezeknuti stoje u kontrolnoj sobi, ne mrdajući. Posle smo se jedva pozdravili, otišli su uvređeni iz studija, uputivši nam par prekornih pogleda i sutra nam je saopšteno da se ugovor raskida te da PGP RTB neće objaviti album Šarla Akrobate. Pozvali smo Jugoton i hitrom akcijom Siniše Škarice, stvar je unekoliko bila spašena, no usled spomenutog ekscesa i još nekih stvari, sve je kasnilo i album je objavljen u leto, u vreme kad se albumi obično ne objavljuju, tako da nije bio medijski najbolje ispraćen. Ali, ni raspad grupe par meseci kasnije, po završetku jedne čudne turneje po Poljskoj, sigurno nije doprineo promociji albuma.

Album "Bistriji ili tuplji čovek biva kad..." je definitivno ispunjenje svega onoga za šta sam se zalagao od samog početka svog, nazovimo to javnog delovanja, u šta ulazi pisanje članaka u Džuboksu (pod pseudonimom Novica Talasić), kao i vođenje new wave tribine u beogradskom SKC-u, 1980. (čije je postojanje i moj angažman omogućio Nebojša Pajkić). Muzičke i tekstualne promene, pogotovo u domaćem rokenrolu, bile su obavezne jer je ovde i dalje sve zvučalo kao neki Deep Purple, s bezvrednim tekstovima koji su besomučno rimovali fraze koje kao govore o ljubavi, preciznije muškom doživljaju svega toga, tako da sam posle izjave (u nekom Šarlovom novinskom intervjuu) da je jugoslovenski rokenrol pun seksualnih manijaka, došao u sukob s nekima koji su se osetili prozvanim.

Nije nas zadovoljavao ni taj početni jugo-punk, nalazili smo to nedovoljno radikalnim, nedovoljno autentičnim i lažnim. Zbir svih tih razmišljanja je rezultirao albumom, na kome je široka lepeza new wave uticaja, zvuka i stava. Potpuno sam zadovoljan i ponosan na Šarlov album, mislim da je energija na njemu prava, da inovativni studijski, tekstualni i svirački zahvati pljušte iz svake rilne vinila. Činjenica je da je sam bend bio u fazi odumiranja, to nam je svima bilo jasno, ali pobedila je ljubav prema novoj muzici koju smo napravili i koju smo morali(!) konačno i da usnimimo na pravi način, bez obzira na nesuglasice i razmimoilaženja koja smo imali.

1982.

1983.

KOJA O ALBUMU DISCIPLINE KIČME "NOVA IZNENAĐENJA ZA NOVA POKOLENJA" (1991):

Ovaj album smo snimali u Novom Sadu, kod Milana Ćirića u studiju Guru Sound, u vreme bildovanja predstojećeg ratnog rasula. Postava Discipline kičme sastavljena od dva člana iz Zagreba - saksofonista Jurij Novoselić Kuzma (ex-Film), bubnjar Srđan Gulić Gul (ex-Haustor) - i dva člana iz Beograda, trubača Zerkmana i mene, vrlo je uspešno funkcionisala već neko vreme i albumom "Nova iznenađenja za nova pokolenja" je krunisala svoje bitisanje.

Album je imao fantastičan odziv kod publike, koja je brzo naučila nove alternativne hitove. Imena koja smo sebi nadenuli na ovom albumu su s razlogom: Gul Tantor je upravo opis Gulićeva bubnjanja, tutnjave kakve se ne bi postideo ni Tarzanov slon Tantor; ime Žele Zerkman je nastalo od imena tada popularnog Soko Štark konditorskog proizvoda za decu "Žele zeka"; Jy Robokapov asocira na Kuzmino rusko poreklo uz posvetu Robocapu; Sai Baba je nešto što sam jednom čuo na našem koncertu u Zagrebu, kad me je neko iz publike tako oslovio.

Mislim da je album izdržao protok vremena i da je to i dalje vrlo dobra ploča, odličnog zvuka, za što je sigurno najviše zaslužan Mile Ćirić, koji je to sve usnimio majstorski. Semplovi / omaži koji su korišćeni na albumu su: Santana - "Oye Como Va", YU grupa - "Bio jednom jedan pas", Dah - "Noćna buka", Lyn Collins - "Rock Me Again & Again", The Temptations - "Friendship Train", Don Fardon - "Indian Reservation". Na albumu je i verzija pesme Pop mašine "Zemlja svetlosti" čime je nastavljena tradicija posveta domaćem rocku sedamdesetih - započeta obradom "Čudne šume" YU grupe na albumu "Svi za mnom!" (1986), Redbone "The Witch Queen of New Orleans", Fleetwood Mac "Oh Well", Hot Butter.

Neki od naslova ili delova pesama zaživeli su u narodu kao neobične doskočice ili izreke, što je čest slučaj kad je Disciplina kičme u pitanju, a naslov "Buka u modi" je postao moto demonstracija opozicije u Beogradu u zimu 1996/97. Spontana upotreba naziva ove pesme kao lajtmotiva višemesečnih protesta po ulicama Beograda, tj. buke kao glavnog oružja građanske neposlušnosti, zaista mi je imponovala. - Crni Zub

Bez rocka trajanja (2010)

Za EX FILMOFILE  Anamnesis

Sretno dijete (i Priča o Zvečki)

"Ja sam odrastao uz ratne filmove u boji, uz česte tučnjave u školi,

uz narodne pjesme pune boli - ja sam stvarno sretno dijete."

... te prijelomne 1977. zbilo se nekoliko događaja koje danas bez sumnje možemo iščitati kao vjesnike skorog rađanja novog urbanog duha, no nema sumnje da im tada apsolutno nitko nije pridavao važnost. Jer, tko bi prepoznao išta iznimno u činjenici da je netom ponovno pokrenut omladinski tjednik Polet, kad su takve novine u pravilu shvaćene kao besmislena nužnost, nešto što, premda nema nikakva utjecaja, zbog tvrdoglavosti sistema mora postojati.

Krajem 1976. Polet je pod uređivačkim vodstvom Pere Kvesića krenuo iznova. Ubrzo će u redakciji okupiti, s današnjim znanjem možemo reći, fantastični generacijski dream team: u Poletu su tada objavljivali Slavenka Drakulić, Ratko Bošković, Ninoslav Pavić, Denis Kuljiš, Željko Žutelija, Inoslav Bešker, Gojko Marinković, Rene Bakalović, Vladimir Cvitan, Dražen Vrdoljak, Darko Glavan, Vladimir Tomić i još niz drugih ljudi koji su u međuvremenu narasli do novinarskih institucija.

Na mjestu urednika stripa i ilustracije u toj će se garnituri pojaviti Mirko Ilić, vrlo mlad i vrlo agilan crtač, koji počinje agresivno nametati svoje ideje o stripu i forsirati radove istomišljenika. To se poklopilo s idejama Pere Kvesića, koji je već u nultom Poletu stripu posvetio četiri ili pet stranica, što je dotad, izvan usko specijaliziranih strip-izdanja, bio nezabilježen slučaj. Strip-table objavljivali su Radovan Devlić, Igor Kordej, Ninoslav Kunc, Joško Marušić, Krešimir Zimonić, Krešo Skozret, Emir Mešić i sam Mirko Ilić, formacija koja će nešto kasnije početi istupati pod zajedničkim imenom Novi kvadrat.

Slična vrsta nove energije u kazalištu, zvala se Kugla glumište. Baš se tada ta trupa, odreda sastavljena od neprofesionalnih kazalištaraca studentske dobi, izborila za status alternativne atrakcije. Kugla je postala kazališna tema dana, njihove su se predstave i akcije događale na najneočekivanijim prostorima: u periferijskom dvorištu, na glavnom gradskom trgu, u klubovima.

I na kraju, ništa manje važno: jedna posve neugledna, usto i vrlo skučena slastičarnica u gradskom središtu pretvorila se u okupljalište mlađih glazbenika. Tako je počela Priča o Zvečki (dokumentarac, 2009) - što je bio ulični naziv za lokal koji se formalno zvao Zvečevo, jednako kao i tvornica slatkiša koja je njime upravljala.

... dakle, već tada, 1977., sve je bilo na svome mjestu: i Zvečka, i Kugla, i Polet, i Novi kvadrat. Tada još doista ništa nije govorilo da će pojava tih samoniklih i time nepovezanih žarišnih točaka bilo što promijeniti: i prije bi se u pospanom Zagrebu javljale iznimke čija bi nas darovitost nakratko obuzela, ali nakon izvjesnog bi se vremena i oni skotrljali u kaljužu prosječnosti, ne bi dugo izdržali u sredini koja je oduvijek bila iznimno nenaklonjena natprosječnima. Masovnije generacijske manifestacije talenta ovdje su upravo zbog toga bile vrlo rijetke.

U događajima koji će uslijediti vidim stoga veliku iznimku: tada su iz rovova, iz svojih podruma i podstanarskih stanova odjednom izašli svi - i crtači stripa, i neškolovani avangardni glumci, i muzičari koji teško vladaju s više od dva-tri akorda, i nadobudni studenti koji su naumili biti novinari i fotografi - i svojim oskudnim zanatskim znanjima stvorili mikrokozmos po svojoj mjeri. Većina njih upravo je tada, iz pozicije blagoslovljenih diletanata, dosegla svoje kreativne vrhunce: energiju i snagu radova koje su tada stvorili, rijetki su poslije uspjeli dosegnuti.

Ta simultanost zbivanja, ta kolektivna stvaralačka ekstaza, nevjerojatan presedan da se u gradu u kojem se u pravilu ne događa mnogo, odjednom dogodi sve - to je ono što me do danas nije prestalo fascinirati i intrigirati. Tu talent, zapravo, nije bio presudan, pogotovo ne umijeće: početak svega bio je u potrebi da se napravi svijet po mjerilima vlastite inteligencije, koja više nije mogla prihvatiti ustajalu tupost kasne faze socijalizma, u želji da se, umjesto u bari, kupamo u moru.

Riječ je o generacijskoj spoznaji koja tada, posve sigurno, još nije bila osviještena, no splet okolnosti nagnao je najdarovitije, najsenzibilnije među nama da uzmu u ruke ono čime su se već znali izraziti i da nacrtaju naše duhovno igralište.

Igor Mirković: "Sretno dijete" (Fraktura, 2003)

VREME (2004):
"Novi talas" je bio prevashodno zagrebačko-beogradska stvar, virtuelni parapokret izrastao na senzibilitetskoj srodnosti i eksplozivnoj kreativnosti relativno uskog, ali vrlo uticajnog i produktivnog sloja "zlatne socijalističke mladeži" najranijeg posttitoizma iz dva najveća grada SFRJ. Mirkovićev pozamašni istraživački trud u knjizi dolazi do punog izražaja, u njoj su izobilno zastupljeni svi bitni akteri scene: od Azre, Filma ili Haustora do beogradskog Paket aranžman trojca, sve sa njegovim potonjim derivatima. Takođe, dužna je pažnja posvećena Džuboksu i Poletu kao novinskim uzdanicama jednog prevratničkog senzibiliteta, kao i kultnim klupsko-koncertnim mestima: Kulušiću, Jabuci, Lapidariju, SC-u ili beogradskom SKC-u.

Za EX FILMOFILE  Anamnesis

Ljudožder vegetarijanac - Branko Schmidt

Medicinska igla, koja se na plakatu "Ljudoždera vegetarijanca" (2012) prijeteći nadvila nad jednom trudnicom s trbuhom do zuba, prilično slikovito ilustrira stravu i užas u najnovijem filmu Branka Schmidta, snimljenom prema istoimenoj knjizi pisca i liječnika (ginekologa) Ive Balenovića.

Naslov je to koji će doista šokirati žene, ako uopće skupe hrabrosti da mu se prepuste otvorenih očiju, a trudnice ga ne bi smjele vidjeti ni po koju cijenu, otprilike kao ni francuski horor "Carski rez" (2007) dvojca Alexandre Bustillo - Julien Maury, s razmjerno sličnim motivom na posteru (samo zamijenite iglu za škare).

Čak i kad u krupnom planu bolnog grčenja prilikom poroda izgledaju poput žilave, nepobjedive heroine iz Tarantinova "Kill Billa", trudnice u Schmidtovu filmu ne moraju izvući živu glavu ako zahvat obavljaju doktori zagrebačke klinike za ginekologiju i sterilitet, dr. Danko Babić (u glavnoj ulozi dojmljivi Rene Bitorajac) i njegova ekipa "diletanata" u bijelim kutama.

U "Ljudožderu vegetarijancu" glavni akter je noćna mora ljepšeg spola - neugodni i samodopadni ginekolog koji zgodne stažistice (Zrinka Cvitešić) hvata za stražnjicu i pokušava im (ra)širiti noge. Ako odbiju seks, javno ih sramoti i diskreditira pred kolegama, dovodeći u ozbiljno pitanje njihovu kompetenciju.

Manipulativni, nemoralni, bestijalni doktor, koji s plavom, zlatnom kosicom izvana uistinu ostavlja dojam kao da bi ga "svaka majka poželjela za zeta", sklon je i podmićivanju kolega za potrebe krivotvorenja medicinskih nalaza radi uklanjanja fatalnih propusta njegova odjela. Rijetki ga doktori u tome odbijaju - mnogi će uzeti šuškavu kovertu s lovom, pravdajući se da to rade iz "kolegijalnosti". "Što da ostanete bez licence ili odete u zatvor? Ovako svi sretni i zadovoljni", govori mu patolog (Mustafa Nadarević).

Ostvarenje Branka Schmidta skida doktorske rukavice i golom se rukom, bez straha, dotiče onoga što hrvatski film inače ne dira - korupcije i organiziranog kriminala. Sada Schmidt prebacuje fokus na drugu stranu injekcije - s narkomana koji ih primaju (Metastaze) na liječnike koji ih daju i igraju se boga odlučujući tko (ne)će živjeti. Moglo bi se reći da su se "Metastaze" (2009) bavile dječjim bolestima društva, odnosno da Schmidt tek sad prelazi na njegov tumor i zarezuje ga oštrim skalpelom.

Marginalci poput Krpe (opet Bitorajac) dječja su igra u odnosu na dr. Babića koji povremeno "operira" i na njihovu teritoriju, pije i uživa drogu na mutnim mjestima s "ćelavcima", uplaćuje listiće u kladionicama, itd. Tumor u "Metastazama" bio je benigan. U "Ljudožderu vegetarijancu" on je maligan i nagrizao je čvrste stupove hrvatskog društva, mostom povezane s kriminalnim miljeom.

Primjera radi, dr. Babić će za vlasnika "cajkaških" klubova (Emir Hadžihafisbegović) servisirati prostitutke iz bivšeg Sovjetskog Saveza i na njima obavljati ilegalne abortuse kad ih napumpaju redovni klijenti, "gospoda političari, generali, odvjetnici", a od rešetaka Remetinca čuva ga prijatelj (Leon Lučev) na vodećem mjestu u policiji.

Prirodne, opuštene izvedbe većine glumaca razbijaju stereotip o "teatralno glumljenom filmu". I režija je zanatski prilično moderna. Film posjeduje izgled dokudrame - Schmidt preferira dinamičnu kameru, kameru iz ruke, a pomak je napravljen i u kolornoj korekciji. "Ljudožder vegetarijanac" važan je ne samo za hrvatsko zdravstvo nego i za tuzemnu kinematografiju.

Marko Njegić (Slobodna Dalmacija)

P.S.
Zli dr. Babić obožava skupocjene automobile i satove, audio i video igračke, pije na litre alkohola i šmrče kokain, ubrizgava narkotike da bi uopće mogao zaspati, nema partnericu jer ga zanima samo seks, međutim, novina je što je on istodobno i "control freak": ne jede meso i do iznurenosti vježba u teretani.

U cameo ulogama pojavljuju se redatelj Kristijan Milić (policijski inspektor) i autor književnog predloška Ivo Balenović (patolog). Film je autentičan, na momente vrlo brutalan (sekvenca borbe pasa i abortusa ukrajinske prostitutke), bez većeg pretjerivanja - dovoljno je pogledati goste remetinečkog zatvora, jasno je koliko je društvo bolesno.

Za EX FILMOFILE  Anamnesis

Poletarac

Ptica leti preko sveta - cveće cveta (Poletarac).

Oblak leti preko neba - biće leba (Poletarac).
Lopta leti preko polja - zuji zolja (Poletarac).
Eho leti preko klanca - glas neznanca (Poletarac).
Torta leti preko stola - slatka škola (Poletarac).
Avion leti iznad glava - neko spava (Poletarac).
Roda leti iznad krova - deca nova (Poletarac).
Akrobata leti snažno - vrlo važno (Poletarac).
Cela zemlja leti, leti, a i zimi kad se seti. Crep, cipela, cucla, car...
POLETARAC prava stvar!

Timothy John Byford: The Fledgling (Poletarac) had been conceived as a true Yugoslav series, a film introducing a child to his homeland. I had included sequences from all six republics and both autonomous provinces, which meant a considerable amount of travel. One interesting sequence was following the River Sava from its source in Slovenia, through Croatia, Bosnia and Serbia to its confluence with the Danube in Belgrade, featuring Jovan Kolundžija and the Serbian String Quartet playing Handel's Water Music.

... That summer (1980) The Fledgling was entered for the Prix Jeunesse International Children's Television Festival in Munich and won first prize in its category. The programme had been praised for its use of sports personalities and musicians. The most complementary comment of all, though, came from the producers of Sesame Street, who had won the same award ten years previously: "Sesame Street is dead - long live The Fledgling".

Za EX FILMOFILE  Anamnesis / s posvetom Son of Manu, Lauri Mars i Sanchezu

Zalazak stoljeća (Testament L.Z.)

"Posljednje sunce ovoga stoljeća zalazi u krvavo rumenim oblacima zapada i u vihoru mržnje. Gola sebičnost nacija, u svojoj opijenoj i mahnitoj pohlepi, igra kolo uza zveket mačeva i uz lavež osvetničkih pjesama." (Rabindranath Tagore)

Nemoguće je povratit uspomene i oživjeti nostalgiju. Sve je prestalo postojati. Taj svijet više nije dio mene. Kakvi smo mi, slobodne forme, fikcija i stvarnost, slika i zvuk... A rat, razaranja, industrija smrti, koncentracioni logori?

Svatko od nas odgovara svojom životnom pričom. Zato prelazimo iz života u područje filma, ispričati to ponovo. Film - da li je to vjetar ili su to naši preci?

TESTAMENT LORDANA ZAFRANOVIĆA

1962. godina - insert iz mog prvog filma koji se zove "Dnevnik". Crno-bijela tehnika, film "Dnevnik" snimljen je na 8-mm traci. Tako je počelo... Tih dana sam napisao: Ljepota i bogatstvo filmskog djela je da korespondira sa stvarnošću i da je njen odraz i njen otisak.

1934. godina - dokumentarni snimci ubistva kralja Jugoslavije Aleksandra Karađorđevića u Marseillu. Otvarajući filmsku kutiju jednog minulog vremena mi zapravo otvaramo knjigu beskrajne mudrosti.

Krećem u montažu "Zalaska stoljeća" (1991. godina)... Kako i odakle početi? Od sebe? Od sredine iz koje smo potekli, od naroda kome pripadamo?

1939. godina - posjet kneza namjesnika Jugoslavije Pavla i kneginje Olge Hitleru, velika parada u Berlinu.

1941. godina - ulazak Nijemaca u Zagreb, oduševljenje na Jelačić placu. Proglašenje Nezavisne države Hrvatske, Kvaternik i poglavnik NDH Ante Pavelić, među njima u sredini ministar unutrašnjih poslova Andrija Artuković.

1986. godina - suđenje Andriji Artukoviću u Zagrebu, bivšem ustaškom ministru NDH. Zašto snimam ovog oronulog starca? Da bismo imali pravo govoriti o zločinu tuđina, moramo najprije govoriti o zločinima koje su počinili oni koji su izašli iz vlastitog naroda.

"Obrana optuženog Artuković Andrije je neistinita i neosnovana. To je obrana ratnog zločinca koji je kao vjeran sluga nacističko fašističkog okupatora, u skladu sa svojom ustaškom ideologijom šovinizma i mržnje, koristeći jednu od najviših funkcija kvislinške terorističke državne organizacije, beskrupulozno i svirepo vršio monstruozne zločine protiv čovječnosti i zločine genocida, nanoseći ogromne štete svim narodima Jugoslavije a posebno hrvatskom narodu u čije je ime tobože sve to činio." (ulomak sa suđenja)

Proglašenje jednog čitavog naroda, od djeteta do starca, unaprijed krivim i osuđenim na istrebljenje otvara puteve zločinima koji nemaju kraja... Masoni, Židovi, Cigani, Srbi, komunisti i demokrati odlaze polako prema logorima smrti. Zašto? Jesam li i ja kriv?

Danas, kad uporedim dokumentarne materijale koji su snimljeni prije nego što sam se ja rodio i one koji su isključivo djelo moje imaginacije i kreativnosti, neprestano otkrivam i nalazim jednu čudnu podudarnost ili uzajamno prožimanje, kao da su djelo jednog stvaraoca. Crtam konstrukciju filma - trideset godina kasnije crtam konstrukciju istog filma: linija filmskog procesa, ekipa, linija raznih suđenja...

Jesu li pred nama dva, tri ili bezbroj ljudi? Mi vidimo oca ("Silu silom izbiti, svi zakoni dozvoljavaju!") koji želi vidjeti sina. Sve naše simpatije i osjećaji su na strani oca. Sada pred nama stoji tu - jadni, stari i nemoćni potreseni otac.

Božić. Praznik nad praznicima. Porodični praznik. Koliko je porodica prepolovljeno, uništeno, poniženo? I sve to u ime Boga, Oca i Sina. Kog Boga? Kog Oca, kog Sina? I Egon je imao oca. Otac Berger nije imao mogućnost da zatraži vidjeti sina. Njegove očinske oči - ugasle, gledale su ga kada ga je kao grobar bacao u jasenovačku jamu. Kao i majku, i braću i sestre.

"Stalno pokušavate dokazati da ste bili borac za interese hrvatskog naroda i da je ustaška država bila izraz volje i interesa hrvatskog naroda. Kako objašnjavate činjenicu da je tzv. NDH jedan od najljepših dijelova Hrvatske - Dalmaciju, predala u ruke Talijanima?" (ulomak sa suđenja)

U svojim stvaralačkim traganjima i nemirima našao sam se suočen i doživio sam kao najveći umjetnički izazov - problem zla. Linija logora...

Insert iz filma "Krv i pepeo Jasenovca" (1985. godina), dokumentarni snimci iz logora smrti. Najstravičniji po zločinima i najdugovječniji među njima bio je pakao jasenovačkog logora, sa svih devet krugova umiranja.

Dva diktatora, Duce i Fuhrer, palikuće svjetskog požara sastali su se po posljednji put - nakon atentata na Hitlera (20. jula 1944.). Stari su i umorni. Hitler se rukuje lijevom rukom. Sudbina im nije bila naklonjena. Gorku čašu poraza morali su da popiju do kraja, a dotle će njihovi narodi morati da pretrpe razaranje kakvo historija ne pamti. (Klatno ratne sreće krenulo je iz Berlina i stiglo do Staljingrada - vratilo se u Berlin.)

Nekoliko dana kasnije osniva se hrvatsko-njemačko društvo u Berlinu. Društvo prijateljstva. Velika svečanost, sviranje hrvatske himne: riječi je napisao Hrvat - Mihanović, glazbu Runjanin - Srbin.

Samo je bolest u čovječanstvu mogla u polovici 20. stoljeća stvoriti koncentracione logore. Umjetnik, pjesnik je rekao: Djeca su cvijeće života i da najljepši cvjetovi rastu na đubrištu. Na kakvom đubrištu čovječanstva je raslo ovo njegovo cvijeće?

1945. godina - scene iz logora smrti, preživjeli i leševi. Jasenovac, Gradiška, Treblinka i Auschwitz označavaju najdublje ponore, najcrnje mrlje na savjesti čovječanstva. Njegove najdublje padove... I dolazimo do sagledavanja zla. U čovjeku i u svijetu - koji je Bog stvorio po svojoj mjeri, slici i prilici - u njegovom najdrastičnijem i najnakaradnijem obliku.

Insert iz filma "ZAVNOH" (1973. godina), ulazak partizana u Zagreb. Dočekuje ih oduševljena masa ljudi, prepuni trgovi i ulice. Tu je krug bio otvoren, tu je i zatvoren.

1992. godina - gledam slike oslobođenja Zagreba. Jesu li to oni isti ili neki drugi ljudi? Dva stoljeća stara je Dantonova misao: Revolucija ždere svoju djecu. To je sudbina partizanskog komandanta iz filma "Pad Italije".

666. Epilog

"Gladno tijelo nacije u trenutku najžešćeg bjesnila raspast će se od svoga bestidnog žderanja. Jer ona je od svijeta napravila sebi hranu. I dotle ga ona požudno liže i čereči i guta u velikim zalogajima." (Rabindranath Tagore)

Danas sam u Parizu. Sam. Suočen sam sa sobom i vlastitim djelom, vlastitom historijom. Upaljena televizija, vijesti iz napaćenog Dubrovnika, Hrvatska se razara. Okrećem se oko sebe. Krug se zatvara, oko mene ruševine, polja smrti, zločini, krv, suze. Sve kao nekada, kada sam ugledao svjetlo (1944.). U toj nemoći i beznađu preostaje nam samo krik. I zapomaganje iskazano najsvestranijim perom našeg vremena - filmskom kamerom.

Je li to naša sudbina? Je li to ona naša "condicion humana"? Jesmo li osuđeni prije nego smo se rodili? Hoće li to ostati sve - dok se ne ugasi i posljednji život na našoj planeti.

Završavam pisanje TESTAMENTA. Potamnjeli Pariz u prozoru. Dubrovnik je u mraku. Televizija ugašena. Osjećam se kao u mišolovci - nemoćan da išta promijenim. Ništa osim mraka više nema. Ali, kao što kaže Sartre: Kad nema ničega, ostaje nada.

Otvaram prozor prema Parizu. Osjećam hladan zrak. Slušam šum mora i dah moje daleke Dalmacije... Može li hladni pariški povjetarac zamijeniti svježi dah maestrala?

Za EX FILMOFILE  Anamnesis