Sin buržuja na čelu proletera II

"Jurišali smo na nebo, a ostali na Balkanu." (Konstantin Koča Popović)

Pre nekoliko dana pozovem telefonom Koču Popovića i zatražim kraći razgovor s obrazloženjem kako ne mogu pisati o ljudima "koje nisam gledao u oči". Ne znam čemu trebam zahvaliti, tek dobio sam svojih pola sata. Do tog susreta čvrsto sam verovao kako je Koča ciničan, duhovit, pametan i zanimljiv. Međutim, sad sam se uverio kako je sve to - tačno.

Sudeći po svemu, taj živahni osamdesetogodišnjak, koji je u 64. godini otišao iz politike i zatvorio se u svoju piramidu ćutanja, napustio je blistavu karijeru uveren da ovde postoje samo tri vrste uspešnih političara: jedni imaju moć a nemaju talenta; drugi imaju talenta, ali su bez moći i treći, najbrojniji, nemaju ni talenta ni moći. Svojim stavom Popović sugeriše zaključak kako njemu i nije mesto u takvom krugu. Ali, pojava njegove knjige Beleške uz ratovanje, o kojoj će bez sumnje biti dosta kontroverznih ocena, potvrđuje da na ovim prostorima drugi svetski rat još nije završen sve dok god bude i jednog učesnika koji ga je doživeo i preživeo.

Iz knjige, koju će jedni nazvati "prilogom demitologizacije Tita, Vrhovnog štaba i brojnih ratnih lidera", moguće je razabrati dileme vrhunskog intelektualca, sada u borbi za uvođenje "diktature proletarijata". Koča ne sakralizira čak ni doba komandovanja Prvom proleterskom jer se ironično odnosi prema svome mestu u istoriji. Tako, tvrde prijatelji, kada mu bližnji urade nešto što Popoviću nije po volji onda samo ironično kaže: "Ne možete vi tako sa mnom, ja sam legenda!". Ali, ako mu neko ozbiljnim tonom spomene legendarnost, odmahuje rukom i navodi kako je u Prvoj proleterskoj zabranio pesme o sebi. No, ta zabrana nije bila dovoljna da spreči njegove borce, jednom posleratnom prilikom kada su se delile zasluge, da, mimo protokola, pred Titom protesno skandiraju Kočino ime, smatrajući kako je njihov komandant zaobiđen u deljenju priznanja. Bilo je to valjda prvi i poslednji put da se pred Maršalom skandira neko drugo ime. Dve su ključne stvari u njegovoj verziji rata: njegov osjećaj kako neki ljudi, još tada, nisu svoj posao radili kako valja; te da klice posleratnih problema s adaptacijom ratnih kadrova na mirnodopska prava, moć i poslove potiču iz tog doba. Drugi ključni momenat predstavlja njegov odnos s Titom.

Tito je često primenjivao vaspitne mere protiv suviše samoinicijativnog Popovića, bez obzira da li su to packe u porukama ili pozivanje na raporte, pa čak i jedno kratkotrajno smenjivanje sa dužnosti vođe Prve proleterske. Posle tog slučaja Koča je zapisao: "Od poslednjeg poziva nisam više isti! Ono što me zabolelo promenilo me i kad se nije potvrdilo. Je li mi pomalo žao što sam došao do kraja? Detinjasto".

Početkom 1944. Popović konstatuje: "Tito je jako zaposlen. Nema više vremena da sa nama o svemu razgovara. Tužno i prirodno". Iz beležaka se dalje vidi kako je njega posebno pogodila neosnovana optužba da je s Prvom proleterskom probio obruč na Sutjesci i "pobegao" ostavivši Vrhovni štab u klopci. U ratnim kuloarima mnogo se pričalo o žestokim Titovim rečima na račun tog proboja. Međutim, docnije se priznalo kako bez tog samostalnog Popovićevog manevra tako tipičnog za partizana - nadrealistu - nitko ne bi izašao iz obruča. Kad se donekle slična situacija ponovila kod Drvara, Koča je prihvatio ličnu odgovornost za prolazak kolone Vrhovnog štaba pa je sam stajao na putu Glamoč - Mlinište dok i poslednji vojnik nije prošao. Ciničan i osvetoljubiv, po prirodi, nije mogao a da, po vlastitim rečima, u tom trenutku ne upita Tita - a šta sad misli o Prvoj proleterskoj? Tito je kratko odgovorio: "Prva je i dalje prva".

Po mišljenju ljudi koji su poznavali istoriju odnosa Tita i Koče, obojica su međusobno bili povezani uzajamnim uvažavanjem. Tito ga je, kažu, voleo i tražio njegovo društvo ali mu je prebacivao što baš u svakoj prilici mora da misli svojom glavom. S druge strane, Koča govori o nizu krupnih uspešnih Titovih poteza sve dok je ovaj "imao snage". Kasnije je imao brojne primedbe na nejednaku razdaljinu između nas, Rusa i Amerikanaca, što je često primano kao još jedan dokaz njegovog "prozapadnog" orijentisanja. Kočin odlazak iz politike tumači se neslaganjem sa smenom liberala u Srbiji. Ali je činjenica da posle toga Popović od svog odlaska nije pokušavao praviti rentu, naplaćivati dividende, nije otežavao posao Titu i, naprosto, čak ni od svog odlaska iz Partije, nije pravio javni spektakl. Gledano izvana, otišao je svestan kako čovek u politici ne može ostati čist i ne može ostati svoj. On zna da više lidera pogine u miru nego u ratu. Sam kaže da ne želi svojim jeretičkim ocenama podizati temperaturu, pa je svoje autentične "papire" stavio pod ključ za dvadeset sledećih godina. Koča je svestan kako stariji žele stavljanje novih slika u stare okvire dok mladi traže spaljivanje i starih slika i novih okvira. Zato je samo malo odškrinuo vrata svog ćutanja da nas podseti kako je jedan od retkih živih svedoka vremena koji je, pod starost, uveren da sve legende predstavljaju spomenike s hitrim nogama. Uključujući i legendu o njemu.

Aleksandar Tijanić: "Tajni život Srba, Hrvata i Slovenaca" (knjiga kolumni, 1990)

Za EX FILMOFILE  Anamnesis

Koncert - Branko Belan

Film Branka Belana "Koncert", remek-djelo je podjednako bez prethodnice koliko i bez nasljednika u hrvatskoj kinematografiji. Nadahnut "Građaninom Kaneom" kao primjerom visokostilskog filmskog romansiranja, Belan je (uz pomoć scenarista Vladana Desnice i snimatelja Oktavijana Miletića) napravio velefilm o Hrvatskoj XX stoljeća. Priča slijedi sudbinu jednog glasovira i neutaženu čežnju tjelesno, klasno i emotivno hendikepirane pijanistice koja čitav život nastoji ovladati tim ukletim predmetom. Tu simboličku realizaciju glavna junakinja Emica (Ema) neće doživjeti, čak joj ni socijalistička revolucija neće znati pomoći. Okrutnu novelu o nemogućnosti djelovanja, okružuje bujica dramskih zbivanja koja dolaze izvana, iz ratnih i političkih mijena koje potresaju mjesto radnje - Hrvatsku. Očiti filmski utjecaj Wellesa i književni utjecaj Krleže, stvorili su nešto posve neočekivano: film vrlo nalik senzualnoj raskoši Douglasa Sirka, autora kojeg Belan u ono doba uopće ne poznaje. (Hrvoje Hribar)

"Koncert" Branka Belana nije pobijedio na prvom pulskom festivalu 1954. godine; štoviše, na taj najiščekivaniji hrvatski film svoga vremena nakon premijere u Puli spustila se šutnja. Krivnja vjerojatno nije bila u Belanovoj režiji, čak ni tada (rijetki novinski osvrti hvalili su Belanovu mizanscenu i Miletićev rad s kamerom), kao ni u imenu scenariste, Vladana Desnice (u trenutku snimanja Koncerta još uvijek je bio pisac inkriminiran romanom Zimsko ljetovanje u kojem se, kako kaže pamtljiv citat iz jedne ondašnje socrealističke kritike "u 198 stranica partizani spominju samo jednom").

Kada je film nakon četvrt stoljeća počeo stjecati status klasika, koji mu je danas neupitan, moglo se učiniti da šutnja nije uzrokovana ideološkim i političkim razlozima jer u filmu naizgled nije bilo ničega neprikladnoga državnoj ideologiji. Međutim, upravo se u tome nalazi razlog orkestriranog ignoriranja Belana - upravo u apolitičnosti nalazio se najveći grijeh "Koncerta" u ondašnjem kontekstu.

Nije problem bio samo u tome da je gluma, često kritizirana kao ukočena, bila režijski svjesno vođena kao pokušaj primjene Brechtovih ideja o glumi; niti u montažnim elipsama koje su dodatno radikalizirale nemogućnost gledateljskog uživljavanja u fabulu filma; niti u namjernim promjenama stila u epizodama, u duhu modernističke parodije - nego ponajviše u tome da "Koncert" nije pristao uz ikakve ideologizirane obrasce, osim uz radikalan stav o samodostatnosti (filmske) umjetnosti.

Poratno vrijeme monolitne ideologije i petoljetki možda jest bilo na izmaku, ali stav "Koncerta" je nedvosmislen: bio je to film o umjetnosti, o glazbenici žrtvovanoj Velikoj Povijesti, koja odbija sudjelovati u Revoluciji i koja (kao i tramvajac na kraju Bauerovih Triju Ana) odabire osamljeni očaj umjesto proklamirane mladosti i radosti; film strukturiran kao koncert (epizode imaju ritam koncertnih stavaka); film za koji je jedina ideologija ona umjetnička; film koji je izravno optužio ideologiju kao instancu koja uništava ljudske živote, a nametnuti kolektiv kao ono što uništava individuu. Više od 55 godina kasnije "Koncert" je i dalje takav film.

Tomislav Šakić (koautor knjige Hrvatski filmski redatelji I.)

Za EX FILMOFILE  Anamnesis

Bandiera rossa

1947

Michael is puzzled by a parade of Communist workers through the Sicilian countryside (Francis Ford Coppola: The Godfather). In historical fact, these men would have been mowed down by Salvatore Giuliano and his mafiosi.

Kapitalizam, kao što je upozorio Umberto Eco, nema ni srca ni centra. Štoviše, kapitalizam se temelji upravo na tome da su svi zamjenjivi. Baš svi - uključujući direktore i industrijalce. Likvidiraš jednog, dođe drugi. Kapitalizam ne možeš obezglaviti jer nema glave. Nema "šefa kapitalizma", ni "predsjednika kapitalizma". Šefovi stalno odlaze i umiru, ali kapitalizam zbog toga ne propada. U tome kapitalizam nalikuje terorizmu: i u terorističkoj mreži su svi zamjenjivi - likvidiraš jednog šefa, dođe drugi. Samo pomislite koliko su vođa al-Qaide već likvidirali, ali nije zbog toga propala. Kapitalizam nije pogled na svijet ili pokret, već taktika - isto kao terorizam. Kapitalizam nije samo nešto sociopatsko, već i nešto terorističko. (Mladina)

Pankrti: Rdeči album - Bandiera rossa (video)

Za EX FILMOFILE  Anamnesis

Prometej s otoka Viševice - Vatroslav Mimica

Kako ste se odlučili za postupak miješanja vremenskih razina?... To još ne bih nazvao strujom svijesti, to je više bila jedna jukstapozicija, zabranjena. Cijeli je problem bio što sam to baš htio naglasiti. S filmom "U oluji" (1952) sam imao veliki otpor tome da mi glava bude okrenuta natrag, prema ratu, zato je cijeli taj film okrenut prema naprijed, prema budućnosti. Za razliku od njegovoga brata koji je nestao u partizanima, Drago - glavni lik "U oluji" bio je čovjek iz polusvijeta, odnosno družio se s polusvijetom; ali nosio je novo vrijeme, nosio je budućnost. E sad, u "Prometeju s otoka Viševice" (1964) sam htio suprotstaviti ta dva svijeta: suvremeni svijet - otuđen, hladan, formalan, i taj bivši svijet na kojega se već uhvatila patina, ali je nosio u sebi, negdje u iskonu, neke druge vrijednosti, vrijednosti ondašnjih ideala.

S Pićom (Tomislav Pinter) sam razgovarao kako i što; naravno, nametala se sama po sebi zrnata fotografija, da bi se dobio taj odnos dvaju svjetova. Onda je on počeo eksperimentirati - naši laboratoriji u to vrijeme nisu bili u mogućnosti, nisu bili sposobni napraviti nešto drugo - i onda je on došao na ideju da retrospekcije snima na tonskom negativu, a tonski negativ je po svojoj kemijskoj prirodi tvrd jer tonski zapis mora da bude jako oštar (u to vrijeme smo tako radili ton, nije bilo magneta). Dakle to je snimano na ton negativu, ne na negativu slike. Pićo je rekao: "Čuj, ja bih probao...", na što sam ja rekao: "Nećeš staviti samo svoju, nego i moju glavu u torbu, ali idemo probat". I stvarno, snimili smo tako. Odlučio sam - idemo dalje, s tim da sad treba smiriti tu fotografiju, ne više da bude tako drastično tvrda jer bi to onda skakalo u jednu drugu realnost, ne bi više bio isti film, ali idemo sad u tu jukstapoziciju, staviti ta dva svijeta jedan pored drugog i vidjeti što se događa. Polako smo tesali, oblikovali, još se poslije dotjerivalo u laboratoriju i tako je to nastalo.

U prvom dijelu filma, retrospekcije su dosta akronološke, skače se vrlo slobodno s jednog vremenskog segmenta na drugi, a poslije, u drugom dijelu, one se počinju uglavnom uredno kronološki odvijati?... To je normalno. Retrospekcije su isprva nepovezane, onda sve više ulaze u priču i vuku je naprijed. Prvo su išle asocijacije čulnog tipa, neposredno taktilno provocirane (npr. flashback s ključem pred kućom). One se tako razbijene nameću tom čovjeku koji je direktor i bavi se sasvim desetim problemima, a onda ga njegovo djetinjstvo i mladost postupno osvajaju, dok ga ne prevladaju. Kada ga retrospekcije prevladaju, ulazi se sve više i više u samu priču.

Zašto je glavni lik Mate Bakula u kasnijoj životnoj dobi stariji nego što bi realno trebao biti, on je fizički ostario daleko više od svih drugih likova u filmu pa ga čak glumi i drugi glumac: Slobodan Dimitrijević je mladi Mate, a Janez Vrhovec sredovječni?... To je bilo namjerno. On je čovjek koji je sagorio i to sam na taj način dodatno istaknuo. Inače, da je krunska scena čitavog filma za mene bila i ostala scena sa žigicama, to je jasno. Kad se pale žigice s onim zvukom, pa ona lica... Negdje u svemu je neka depatetizacija svih tih ondašnjih ceremonija i odnosa prema prošlosti, to se proteže kroz film.

Film je najvećim dijelom vrlo kritičan, Mate Bakula - sad zagrebački direktor, a u mladosti nadobudni partijac koji je pod svaku cijenu želio unaprijediti zaostali rodni otok - stalno preispituje svoje postupke iz prošlosti i nije baš siguran da je postupio dobro, no onda sve to izglađuje optimističan kraj?... Ako uzmete lik Stipice (Ivica Vidović) koji bi zapravo trebao biti novi Prometej, pa ga stavite na vagu s Matom Bakulom iz mladosti, ne bi se baš uspostavila neka ravnoteža. Osim toga mislim da je potpora koju ostarjeli Mate Bakula na kraju daje Stipici više formalna. Zadnji kadar sa Stipicom i galebom - ne bih rekao da je to neki veliki optimizam. Meni se čini da u cjelini filma dominira kritičnost, da je vrlo oštra.

No zato se sam kraj i doima toliko kontrastnim, kao da ste tu "preoštru" kritiku željeli malo ublažiti?... Možda ne ublažiti, nego taj kraj više sugerira da život ide dalje, da život mora prevladati stvari koje su se dogodile. Uostalom, gledajte odnos između ostarjelog Mate Bakule i njegovog tasta, starog Pavla Vuisića (šjor Zane), taj umor s jedne i druge strane, nema više te klasne tenzije.

Inače, ovakvu raspravu, vrlo interesantnu, ja sam već imao u Parizu. Pri projekciji "Prometeja s otoka Viševice" jedan krug francuskih kritičara upravo se podijelio na tom pitanju. U jednih je prevladao taj osjećaj kritičnosti (ne subverzivne - nikad nisam bio disident), a drugi su smatrali da taj kraj označava jedan moj konformizam. No svi su imali pozitivan odnos prema filmu.

Film je u Puli 1965. godine dobio Veliku zlatnu arenu, zajedno s filmom "Tri" Saše Petrovića. Dobio sam još i Srebrnu arenu za režiju, koju sam dijelio sa Žikom Pavlovićem (Neprijatelj / Sovražnik), dok je Zlatnu arenu za režiju dobio Saša (Petrović). Bila je to godina inauguriranja autorskog filma u bivšoj zajedničkoj državi.

Spominjali ste projekciju za kritičare u Parizu, kakav je bio međunarodni odjek?... "Prometej" je te godine prikazan na festivalu u Moskvi, a Tomislav Pinter je dobio zasluženu nagradu za kameru. Ja sam trebao ostati bez nagrade, jer je u žiriju bio Veljko Bulajić koji nije mogao imati afiniteta za ovakav moj pristup tematici revolucije. Međutim, u žiriju je bila i Marina Vlady kojoj se film jako dopao, a osim toga je na nju utjecao i Georges Sadoul, tako da je i meni pripala jedna specijalna nagrada žirija. Govorim o tim nagradama, jer su one bile jako važne i jedina "logistika" modernim autorskim tendencijama kod nas u zemlji. Ali ne samo u moralnom smislu, nego i u materijalnom. Sasvim konkretno, za vrijeme rada na animiranim filmovima, a radilo se dugo i za male honorare, moja je obitelj uglavnom živjela od međunarodnih novčanih nagrada.

Spomenuli ste Sadoula. On je pokazao posebnu sklonost prema "Prometeju"?... Te jeseni Georges Sadoul, veliki francuski kritičar a još veći povjesničar filma, došao je posebno u Zagreb da održi predavanje o "Prometeju s otoka Viševice". On je, kao ljevičar i bivši nadrealista, doživio taj film uistinu kao svoju duboku katarzu i imao potrebu da o tome govori.

Ulomak: Biofilmografski razgovor s Vatroslavom Mimicom (HF Ljetopis, 2000)

P.S.
U ulozi Nike, sina šjor Zane i brata prve Matine supruge - Vesne (Dina Rutić-Radmilović), pojavljuje se Lordan Zafranović.

Za EX FILMOFILE  Anamnesis

Surogat - remek djelo o otuđenosti

Čovječuljak koji sve oko sebe napuhuje i ispuhuje, seli iz Zagreba na svjetske festivale i Dušanu Vukotiću 1962. godine donosi Oscara.

"Surogat" probija barijeru: prvi Oscar u povijesti te nagrade dodijeljen jednom animiranom filmu koji nije američki - Akademija je zbog njega promijenila pravilnik.

"Surogat" je zabavan animirani film efektnog crteža i sjajno odabrane zvučne pozadine. Kritika potrošačkog društva u kojem je sve lažno i prividno. Čovječuljak, njegov glavni junak, surogat je nad surogatima. (video)

Stručnjak za kinematografije zemalja Istočne Europe, filmski kritičar uglednih inozemnih časopisa, pokojni Ron Holloway ovako je opisao "Surogat":

Remek-djelo o otuđenosti našeg opstanka i samouništavajuće bezosjećajnosti našeg života. Čovjek na plaži. Sve što poželi - da bi si odmor učinio ljepšim - može imati tako da napuše jedan od omota, koje je ponio sa sobom. Želi li plavokosu ljepoticu, imat će je. Ako mu se više sviđa tamnokosa, samo treba napuhati drugi omot i već je tu crnokosa sirena. Eventualnog rivala oslobađa se tako da mu ispuše zrak. Međutim, kad se isto dogodi i našem junaku, on se pretvara u zgužvano ništa na plaži, na vodi, na svijetu. Ostaje samo jedan mali, hrđavi čavao. Besmislica i nihilizam od kojega se steže grlo. Gorko, ljutito, beznadno.

Sintagmu "Zagrebačka škola crtanog filma" prvi je upotrijebio francuski teoretičar filma Georges Sadoul 1959. godine na festivalu u Cannesu, definirajući pritom jedan likovni i filozofski svjetonazor koji je obilježio povijest animacije. Zagrebački je stil nametnuo stiliziranu animaciju koja je išla sve više prema grafičko-slikarskim rješenjima bližim umjetničkim avangardama, a autori u crtane filmove uvode teme kao što su egzistencijalistička i socijalna pitanja, starost, smrt, bolest, agresija...

Estetika "Surogata" nadahnuta je slikarstvom Vasilija Kandinskog.

Dušanu Vukotiću smiješio se još jedan Oscar. S filmom "Igra" bio je u najužoj nominaciji 1964. godine i zaslužio ga je dobiti. Povezao je dva filmska roda: animirani i igrani - raspaljujući maštu djevojčice i dječaka, oživljavajući crteže u njihovim rukama. Ali, vjerojatno bi to bilo previše za majstorske uratke iz Zagreba, koji su dolazili iz nesvrstane Jugoslavije.

Za EX FILMOFILE  Anamnesis