Uzrečica: Možeš pobjeći od Balkana, ali Balkan ne može pobjeći od tebe - u filmu "Buick Riviera" dobiva neko novo značenje. Protagonisti ekranizacije romana Miljenka Jergovića, dva su bosansko-hercegovačka emigranta: Bošnjak Hasan iz Sarajeva (Slavko Štimac) & Srbin Vuko iz Doboja (Leon Lučev). Obojica su umaknula nemilim događajima s ovih prostora i u Sjevernoj Dakoti žive oporu verziju "američkog sna". Ali, duhovi prošlosti nikada ne miruju...
Vuko i Hasan u Americi će povesti mali balkanski rat jednom kada auto potonjeg, stari Buick Riviera iz 1963. u kojem se osjeća "kao kod kuće", zapne u snijegu, baš poput vlaka u klasiku Mate Relje. Isprva će, doduše, dvojac pokazati određene crte zajedništva, kao Štimac i ostali klinci u "Vlaku u snijegu", jer Vuko će zemljaku ponuditi prijevoz, što će ovaj, zahvalan prihvatiti. Hasan će se i u njegovu "terencu" ubrzo osjetiti kao kod kuće, dok se u priči ne dotaknu politike.
Zavrtjet će se tada u začaranom krugu mržnje i netrpeljivosti, pokušavajući dokazati tko je glavni krivac za rat u bivšoj domovini, koju metaforizira Buick Riviera oko koje(g) se otimaju.
Izuzev tematike, minimalistički film snimljen u gradiću Fargo - slavnom nakon istoimena crnohumorna trilera braće Coen s kojim "Buick Riviera" dijeli snježna prostranstva i uniformirani ženski lik - doista izgleda svjetski zahvaljujući fotografiji Igora Martinovića i daru Gorana Rušinovića za oniričku vizuru kadra, naročito zamjetnu u crno-bijelim flashbackovima ratne prošlosti.
Rušinovićeva psihološka drama (ili tragedija) prigušena fatalizma sugestivno je škrta na jeziku i (s)likovno veoma bogata, što je u savršenom suodnosu s balkanskom skučenošću likova i geometrijski širokim kompozicijama američkih bespuća, po čijem će bijelom snijegu zvijeri ostaviti krvave tragove.
Slobodna Dalmacija
SLAVKO ŠTIMAC: Najlakše i najpogrešnije jest rukovoditi se stereotipima: kada se kaže Bosanac, mislimo da znamo o čemu je tu riječ - stereotipi iritiraju i treba ih razbijati. Oba su ova lika veoma zamršena, kao i njihov odnos. Bez obzira na grubost i okrutnost bosanskog Srbina Vuke, činjenica je da on ustvari cijelo to vrijeme iznad svega želi pokazati i dobru volju i potrebu da komunicira. Upravo dok smo radili "Buick Rivieru", rastvarali smo debele slojeve i naslage kojima se karakterizira čovjek prema izvanjskim podacima. Oba ta filmska karaktera imaju u sebi i veliku dozu dobronamjernosti, i veliku dozu osvetoljubivosti. Ipak, ima jedan detalj koji ih neminovno povezuje i izdvaja iz anglo-svijeta, riječ je o pušenju, u doslovnom i metaforičkom smislu. Geste i mimika Vuke & Hasana itekako su orijentirane na cigarete, ali njihove naizgled dijametralno suprotne sudbine: Vuko je imućan a Hasan siromašan, Vuko ima američki pasoš a Hasan nema - ipak odlaze istim putem u isti bezdan, u beznađe. To su Amerikanci bi rekli, suckerske sudbine. Nesretni smo. Izmješteni iz naših okruženja. Usamljeni smo. Duboko usamljeni, a ponosni. U suštini, izgubljeni. Otuđeni.
LEON LUČEV: Tragika, ili još točnije, potreba lika Vuke, bosanskog Srbina kojeg tumačim u "Buick Rivieri" ponajprije jest u jednom: on traži ljubav. Samo, on tu potrebu komunicira na neprihvatljiv način. Sreo je Hasana, koji govori istim jezikom kojim i on, usred ničega, na cesti, i ustvari on želi od njega dobiti pažnju, komunikaciju, ali ta se potreba za ljubavlju lomi na golemome broju prepreka, počevši od nacionalne. Bazično, koliko god okrutan bio filmski lik Vuke, on ustvari samo treba - ljubav.
Festivalske novine 55. Pule
Pjesma Mahira Paloša: "Dvije ruže" (video) izvrsno je ukomponirana u završnicu "Buick Riviere"...
Gledao sam dvije ruže
dvije ruže kako venu (Hasan i Vuko)
vidio sam našu ljubav (old-timer sentimentalne vrijednosti - Bosna)
vidio sam drugu ženu (Amerika).
Danas smo na kraju puta (zajednička 24 sata)
povratka nam nema više (zatomljeno zlo se pokreće)
zato zbogom treba reći
niko ne zna šta se sprema (krvava tragedija).
U nenaseljeno i jako hladno područje gradića Fargo, američka vlada smjestila je 1800 imigranata iz bivše Jugoslavije.
Za EX FILMOFILE Anamnesis
Ivo Andrić je u priči "Aska i vuk" dao manifest svog djela i suštinu odnosa ljudi i zemlje o kojoj je opsesivno pisao.
OdgovoriIzbrišiNišta nije onako kako izgleda, ljudi govore ali ne misle ono što pričaju, vole ali ne pokazuju, mrze ali to skrivaju...
Nazvao bih to mimikrijom, svjesnom i ponekad nesvjesnom manipulacijom emocijom. Odrastao sam u tom podneblju i znam taj osjećaj.
I Štimac i Lučev su očito dobro shvatili to klupko nerazmrsivih odnosa braće i braće bez navodnika.
Pogledaću film svakako: Štimac je klasik, a Lučev je jedan zanimljiv lik.
Što je najvažnije, u nama žive i Vuko i Hasan - ponekad ih i ne raspoznajem u sebi.