IMAO SI LUDU SREĆU DA SI BOLJI
Postoji mit - glasi da je Trifunovićeva ljubavna poezija tek rok šlager u dvije strofe i jednom refrenu. Nije to poezija? Da vidimo šta je čovjek, koji je umjesto samosažaljenja birao nježnu ironiju ("Ja nisam izbjeglica, već izmaglica") napisao o ljubavi:
Sve smo mogli mi da je duži bio dan
da si našao za me malo vremena.
Sve smo mogli mi da si samo htio ti
biti nježan kao nekada.
da si našao za me malo vremena.
Sve smo mogli mi da si samo htio ti
biti nježan kao nekada.
Kako naći put koji vodi do tebe
kako naći mir kad je svega nestalo.
U tvome srcu padaju kiše
i sve se naše polako briše, iz svijeta tog.
kako naći mir kad je svega nestalo.
U tvome srcu padaju kiše
i sve se naše polako briše, iz svijeta tog.
A može i ovako:
Napiši nešto lepo
opiši nju i mene
da meni zavide ljudi
a njoj da zavide žene.
opiši nju i mene
da meni zavide ljudi
a njoj da zavide žene.
Ti ljubav imao nisi
i tebi to je strano
al zato o meni piši
i budi moj Sirano.
i tebi to je strano
al zato o meni piši
i budi moj Sirano.
Napiši kako žene
prelaze pola sveta
samo da vide mene
kako sa njome šetam.
prelaze pola sveta
samo da vide mene
kako sa njome šetam.
Ili:
Ja nisam tvoga kova
tebi se samo čini
nisam iz tvojih snova
breza na mesečini.
tebi se samo čini
nisam iz tvojih snova
breza na mesečini.
Ti želiš da se vratim
u tvoju ljubav setnu
da tvoju dušu shvatim
i da me čuvaš sretnu.
u tvoju ljubav setnu
da tvoju dušu shvatim
i da me čuvaš sretnu.
Ne treba meni nežnost
ni tvojih reči svila
zar mogu da se vratim
gde nikad nisam ni bila.
ni tvojih reči svila
zar mogu da se vratim
gde nikad nisam ni bila.
U vremenu kada su reforme postale "božanski koncept", a prije njih SOUR-i, OUR-i, diferencijacije i ko zna šta sve ne - kao lozinke za sredinu u kojoj se novo prima samo ako ga donesu osvajači, ili kao mantra vladara da se "verbalno sve mijenja a suštinski da ostane isto", Duško piše, kako su se fanovi kleli godinama (opet pogrešno!) jednu "običnu rok baladu".
Tako je, naime, shvaćen apel ovog pjesnika, svakodnevnog hroničara, da je vrijeme da se (naš) čovo pogleda u ogledalo:
Glavo luda sve se mijenja
šta će nama izmirenja
ako nije srce vruće
sve je nemoguće.
Promijenila riba more
rob čuvara, zvjerka gore
kožu zmija, duga boje
a ti samo tjeraš svoje.
Ko ne želi da se mijenja
vole ga iz sažaljenja.
Koliko istorijska žabokrečina, zaleđene mržnje i nespremnost da se bude bar malo drugačiji imaju udjela u istorijskim satrapijama koje se svako malo kao oluja pojavljuju na horizontu Balkana? Ali, Duško je, kako rekoše "pametniji", tek "rok pjesnik" i šta on tu može?
Preostaje samo jedno! Ako znaš, ako vidiš da nemaš kud, jer pjesnik nikad ne ostavlja svoj rod i svoj jezik.
Pristao sam biću sve što hoće
evo prodajem dušu vragu svome
i ostaću samo crna tačka
poslije ove igre kad me slome.
Mislio sam da se zvijeri boje
ove vatre koja trag mi prati
a sad nosim kako mi ga skroje
po meni se ništa neće zvati.
Kao svjedok vremena koje je, što reče Šekspir, "iskočilo iz zgloba", i koje je uništilo jasne vrijednosti a stvorilo vrijednosne surogate, Trifunović pjeva:
Lovio jedan čovjek ribu
lovio, lovio cijeli dan
pa ulovio ribicu zlatnu
pa ulovio ribarski san.
Pusti me kaže riba mala
ispuniću ti jednu želju
provedi život ko niko tvoj
u pravoj sreći i veselju.
Zar samo jednu ribar pita
dosad je uvijek bilo tri
kakva su ovo došla vremena
možda i nisi zlatna ti.
E kad je tako, kad si takva
idi nek te drugi hvata
ja nisam čovjek od jedne želje
i pustiću te iz inata.
Zaista, ni bajke više nisu sa sretnim krajem. Uostalom ni nema ih. Tu su video igrice ili "plej stejšni" sa likvidacijama tj. poništavanjem već markiranih neprijatelja. Tako klinci od malih nogu "znaju": šta je šta i ko je ko.
Samo, klinci su u međuvremenu odrasli i to sve čini mnogo komplikovanijim. Neki već odlučuju o tuđim sudbinama i za neke od njih se već i glasa (ako imate tu štetnu naviku).
I kakvo je to onda društvo? Stvarno i pjesničko? Pa, recimo, veliki maskembal!
Život je maskenbal, svako se krije
ako u sebe siguran nije.
Život je maskenbal, ljudi su krivi
sa tuđom maskom lakše se živi.
Tako je pjevao (govorio) Duško Trifunović, bravar po osnovnoj struci i svršeni student književnosti. Populista i klasik. Zanatlija i umjetnik. Pjesnik od koga su poznatije njegove pjesme - što je sjajno, jer tek kad umru pjesme umire i pjesnik.
Grešio sam mnogo i sad mi je žao
i što nisam više, i što nisam luđe
jer, samo će gresi kada budem pao
biti samo moji - sve je drugo tuđe.
Nema više vremena "zlatne ribice i starog ribara". Nema više ni Duška (pogodio je da se po njemu ništa neće zvati!). Sada leži nasuprot jednog drugog pjesnika koji je živio poeziju - Branka Radičevića.
Daleko od (dosadne) slave, aleja za zaslužne, parkova sa bistama. Živi u pjesmama koje pjevušimo dok se spremamo na posao, koje nam dolaze u automobilima ili prenatrpanim autobusima, koje nas zatiču dok drijemamo poslije ručka pred televizorom...
To su pjesme koje ostavljaju osmijeh na licu, koje iz nekog razloga u trenu naprave "klik" u sjećanju - učine da život ne uzimamo previše ozbiljno. Jer, na kraju krajeva, svačija biografija može da stane u par strofa.
Da li je Duško Trifunović ostavio pjesnički testament? Što se mene tiče, za kraj citiram (u cjelosti) pjesmu koja bi mogla da liči na tako nešto. Mada, mnogi će (opet pogrešno) reći da je ne treba shvatiti (pre)ozbiljno, da se Duško samo zabavljao.
VOĆE
Neka priča šta ko hoće,
najbolje je biti voće.
najbolje je biti voće.
Čim je vrijeme da se cvate,
već bacaju pogled na te.
već bacaju pogled na te.
Dok si zelen, blago meni,
prođeš kao svi zeleni.
prođeš kao svi zeleni.
Kad zarudiš, kad se zrije,
svi te žele - ko će prije.
svi te žele - ko će prije.
Ako niste skloni kvaru,
čuvaju vas na ormaru.
čuvaju vas na ormaru.
Čuvaju vas u vitrini
i prirodnoj veličini.
i prirodnoj veličini.
Ti mirišeš, širiš nadu,
izbjego si marmeladu.
izbjego si marmeladu.
Dok si bio, baš si bio,
zadatak si ispunio.
zadatak si ispunio.
Neka priča šta ko hoće,
najbolje je biti voće.
najbolje je biti voće.
Za EX FILMOFILE Skaramuš
Duško Trifunović - sarajevski pjesnik i književnik, dječji pisac i pjesnik te autor televizijske emisije "Šta djeca znaju o zavičaju" i sjajnog "Nedeljnog zabavnika".
OdgovoriIzbrišiIpak, vjerojatno će ostati zapamćen kao par excellence tekstopisac sarajevske pop-rock scene: Bijelo dugme, Indexi, Jadranka Stojaković, Zdravko Čolić, Teška industrija, Vajta, COD, Bisera Veletanlić, Neda Ukraden - Kornelije Bata Kovač, Gabor Lenđel, Ranko Boban i drugi, snimili su pjesme s njegovim tekstovima.
U nekoj vrsti simbioze sa najboljim muzičarima generacije, Duško Trifunović je za nepuno desetljeće, u čudesnom nadahnuću stvorio čitav niz klasika domaće popularne muzike - pjesama što su činile kolektivni soundtrack naših života.
Najuspješnija je njegova suradnja s Goranom Bregovićem. Bijelo dugme je snimilo nekoliko pjesama na Trifunovićeve tekstove ("Glavni junak jedna knjige", "Šta je, tu je"...), a tour de force ove suradnje bile su: "Ima neka tajna veza" (naslov što je u međuvremenu postao fraza našega jezika), "Šta bi dao da si na mom mjestu" (tematski novum u domaćoj poeziji - problematizira poziciju rock-zvijezde: Šta bi dao da si na mom mjestu, da te mrze a da ti se dive...) i "Pristao sam, biću sve što hoće" (dokle pjevam dotle i postojim, prijatelji bivši, prijatelji budući - pamtite me po pjesmama mojim...).
Leksikon YU mitologije
IMA NEKA TAJNA VEZA
OdgovoriIzbrišiTo je jedna tužna priča... Zove me čovjek iz Zagreba i kaže da je napravio film, polaže ispit, ali mu je profesor rekao da u njemu mora biti muzike. Prvo je zvao Gorana, on mu je obećao da će mu napisati muziku ako mu ja napišem tekst. Pitam tog čovjeka o čemu je film. O Tahiru - ne znaš ti njega. Pa kako ću napisati: Oj Tahire, Tahire. Kaže li Tahir nešto? Evo, ispričaću ti jednu scenu, kaže čovjek iz Zagreba - Tahir skine sat sa ruke, stavi ga na neku dasku i pere ruke. Ja ga pitam: Tahire, kako si? Jebeno. Što? Pa, kaže Tahir, neko ubije čovjeka il ženu, ode jal deset jal petnaest godina na robiju, ja ostao dvadeset. Šta si radio? Bio čuvar zatvora. Čovjek još doda - to je tajna veza između njega i života.
Odmah napišem: "Ima neka tajna veza, za sve ljude zakon krut, sidro koje lađu čuva da ne bude buri plijen, tone skupa sa tom lađom jer je ono dio nje". Dobro je, dobro je! - izdiktiraj to Goranu, on će Jadranki, a ona će to otpjevati. Desilo se da se Jadranka Stojaković tek bila vratila sa turneje po Rusiji i tamo se zaljubila u nekog Aljošu. Ali kako je tada sve što je između nas i Rusa bilo tajno, ona osjeti, da je tajna i njena i Aljošina veza. I otpjeva to tužno, jednostavno. Bregović je žurio na neki koncert pa nije imao vremena da zakomplikuje. Kad se vratio, čuo je kako pjesma zvuči... i uzme je.
ŠTA BI DAO DA SI NA MOM MJESTU
OdgovoriIzbrišiTu je drugi stih važan: "Da te mrze, a da ti se dive"... Jednom sam sjedio u Park kafani i vidim Željka Bebeka kako dolazi. On je bio mršav, tanke noge, a glava mu ogromna, zato što mu je frizura u to doba bila natapirana. I znam da ga ne vole, govore - šta se on pravi važan. Čim je ušao, cijela kafana počela da se došaptava, da ga odmjerava i zgražava se nad njegovom pojavom - ugledavši toliku količinu ljubomore na jednog uspješnog čovjeka, sinulo mi je: "Šta bi dao da si na mom mjestu, da te mrze, a da ti se dive".
Otišao sam kući i to napisao, Željko je rekao da mi je Goran poručio da mu treba neki tekst. Bijelo dugme je bilo na Borikama, gore na Romaniji su pravili onu svoju čuvenu ploču. Ja sam mu tekst odmah donio - "Šta bi dao da si nam mom mjestu, da te mrze, a da ti se dive". Dalji stihovi su: "Ovo je mojih pet minuta, a pred vama stoji život cijeli". To su neki teoretičari, kao Petar Peca Popović, uzimali da je to himna, da je to svečana pjesma rocka - da je to najviše što se moglo kazati. A i Goran mi je, kad se vratio iz Londona nakon snimanja, rekao: Englezi pitaju, otkud ovo? - kad su preveli pjesmu. Otkud vam taj čovjek? Goran kaže: To je naš čika Duško... On da je ovdje, bio bi genije.
PRISTAO SAM, BIĆU SVE ŠTO HOĆE
OdgovoriIzbrišiTo sam pravio za jedan film... Maja Sabljić je polagala ispit za glumicu, pa propala. Bilo je namješteno da padne, dogodine će je primiti - namjerno je pala da bi film dobio na tenziji. I ja napišem pjesmu: "Pristao sam da budem igračka, da prodajem dušu vragu svome, da ostanem samo crna tačka poslije ove igre kad me slome".
E sad, kad napišeš tekst, više ne upravljaš ničim. To sam dao, režiser je to dao Bregoviću i Goran napravi pjesmu: "Pristao sam, biću sve što hoće", s takvim naslovom - promjeni prvi stih. Kažem mu: Šta si to uradio, zašto si prepravio? Odgovori: Željko ne pristaje da bude igračka, pristao je na - biću sve što hoće. Tako da je ta pjesma otišla malo krnja. Ali i tamo ima sjajnih stihova, prelijepih misli: "Zablude sam prestao da brojim, nemam kome da se vratim kući. Dokle pjevam, dotle i postojim, prijatelji bivši i budući, pamtite me po pjesmama mojim".