Svijet po Dušku Trifunoviću I

IMAO SI LUDU SREĆU DA SI BOLJI

Na sreću, nije se obistinilo proročanstvo Branka Miljkovića da će "poeziju svi pisati"! Osim što je taj ideal nedostižan, on je i opasan. Malo li zala potiče od činjenice da mnogi ljudi rade stvari koje ne znaju?

Ni sizifovski uporni Duško nije uspio da ovaploti Miljkovićev ideal, ali je učinio najviše na tom polju - populirisao je poeziju i kroz muziku, "prodao" ili njom "zarazio" sve slojeve društva: od teških šljakera do kabinetskih intelektualaca.

Duško je svoj vizionarski pothvat platio velikom cijenom - drugi su postali poznati (i priznati) interpretirajući njegove stihove, a on je prihvaćen kao "polupjesnik", medijski poeta, itd.

Zato neću pominjati interpretatore, nastojeći da ispravim nepravdu, koju je čak i sam Duško Trifunović na svoj neodoljivo ironičan način podržavao.

U namjeri da budemo isti
sa što manje razlika u sreći
sa svoje sam silazio zvijezde
trudio se da ne budem veći.

Kad si rukom pružila za dugom
plako sam od velike časti
gospodar sam, al ću biti slugom
smanjujem se da ti možeš rasti.

Ono što se ne smije prećutati u ovom tekstu o ozbiljnom trubaduru sa licem zabavljača jest činjenica da je rijetko spominjana tj. često prećutkivana jedna od osnovnih vrlina Trifunovićeve poezije - kvalitet. Jer, Duško Trifunović je opjevao ljude stihovima koji nose muziku u koju su uglazbljeni, a ne obratno.

"Nepodnošljiva lakoća" pisanja i "populistički stihovi" bjehu tek zanatska varka iza koje su se krile nježne, opore, politički angažovane, socijalne, ljubavne i druge teme o kojima popriličan broj eks-jugoslovenskih poeta u to doba (70-tih i 80-tih godina) nije pisao na takav način, ako je uopšte i pisao.

Čitajući (i slušajući) Duškovu poeziju, čovjek ima osjećaj da lista dnevnik cijele jedne generacije koja je iz doba "djece cvijeća" i slatkih 60-tih godina prošlog vijeka, polako ulazila u doba socijalne anestezije i pripreme za globalni, diktatorski svijet koji će biti objavljen skoro u isto vrijeme (nema tu slučajnosti!) kada Trifunović bude brojao zadnje godine svoga pjesničkog i fizičkog života.

Duško Trifunović je umro u izbjeglištvu (mada takvi pjesnici nemaju fiksni dom), ali to nije bilo samo prinudno izgnanstvo da bi se sačuvala glava. Bilo je to duboko unutrašnje izgnanstvo, odbrana od svijeta na koji je upozoravao stihovima koje su mase pjevale, ne razmišljajući o njihovom stvarnom značenju.

Povlačim se u svoju samoću
tamo gdje su ljudi moga kova
tamo gdje se teško živi noću
od tišine i opasnih snova.

Digao sam ruke od skandala
od prošlosti i pogrešnih želja
od ljepote izvora svih zala
od ljubavi i od prijatelja.

Povlačim se i ostavljam ljude
u njihovoj zabludi od zlata
da me nađu kad i njima bude
zakucala samoća na vrata.

Dvosmislenost i univerzalnost (dva pojma koja nipošto nemaju isto značenje) ovaploćena u Duškovim ironično-političkim pjesmama, skrivenim iza priča o tobože medijskim, a ne npr. (Bože sačuvaj!) političkim liderima... Stihovi su se orili iz usta i misli desetine hiljada obožavalaca na rok koncertima ili putem radio i tv emisija, ali su tumačeni onako kako je Duško i želio - kao gorka tableta sa sokom od borovnice.

Šta bi dao da si na mom mjestu
da te mrze a da ti se dive?
Šta bi dao za veliku gestu
mjesto svoga da tvoj život žive?

Šta bi dao da možeš ovako
dići ruke a puk da te slijedi?
Dal bi i ti u svom srcu plako
kao što se moje srce ledi?

Napisani u dubokoj zavjetrini jednog utopijskog ideološkog sistema sa jednim vođom, ovi stihovi (uz opšte odobravanje svih: političara, rokera i naroda) tumačeni su kao svojevrsna oda bezopasnoj popularnosti tada socijalističkog "džet-seta".

Samo deceniju i po kasnije, puk je šetao na sve strane gledajući podignute ruke svojih vođa. Uostalom, Duško Trifunović (tvorac nekih od najpopularnijih, navodno dječjih emisija u staroj Jugi) uvijek je o svijetu i vremenu govorio na dovoljno "odmaknut" način, ostavljajući na usnama lagani refren, a u potsvijesti slušaoca "bubu" koja je šaputala da se ipak - pjeva tiše.

Milicija ima dobrih strana
što je mlada, lijepa i okretna
dobroćudna i naoružana
pa su djeca sigurna i sretna.

I njihov poziv ima loših strana
kad je kiša, blato ili zima
a lopovi dođu toga dana
i moraju se igrati sa njima.

Milicija trenira strogoću
da ne bude sve kako ja hoću.

Jedni od najpotresnijih i emotivno najjačih stihova Duška Trifunovića "Ima neka tajna veza" - savršen su primjer kako se društvo, ali i svijest ljudi branila od neugodnih tema. Ti stihovi uzeti su (što je onako Trifunovićevski ironično u kontekstu koji slijedi) kao oda zajedništvu među narodima (i narodnostima).

A zapravo, Trifunović će mnogo godina kasnije priznati da je tekst inspirisan posjetom zatvoru, u kome je sa pjesnicima recitovao stihove zatvorenicima u rasponu od sitnih švercera do ubica.

Ima neka tajna veza
za sve ljude zakon krut
njome čovjek sebe veže
kada bira neki put.

Sidro koje lađu čuva
da ne bude buri plijen
tone skupa sa tom lađom
jer je ono dio nje.

Ima neka tajna veza
tajna veza za sve nas.

Dok su se ljudi i njihov svijet mijenjali, dok su padali ideološki sistemi, dok su se tresle i rasturale porodice, prijateljstva, zemlje i nacije, dok su pjesnici pjevali o nedostižnim "e(u)vropskim vrijednostima", "svetom caru Lazaru" ili "čistom nacionalnom zraku", itd. - Duško je pjevao o ljudima u njihovim tijesnim kožama, dilemama, strastima.

Vrijeme u kome su "velike teme" potpuno (i planski!) urnisale "obične priče" pjesnik je sažeo u četiri strofe, koje su mnogo značajnije od mnogih sociološko-političkih eseja napisanih o vremenu koje su "pojeli skakavci".

Što god sam goreo duže

manje sam grejao, zna se

velike vatre služe

da male vatre gase.

Trifunović pred opšte rasulo, u osvit svijeta koje je iznjedrilo "univerzalne" i (gle čuda!) "nezavisne intelektualce", njihovu braću kvazi-istoričare, pa onda i bulumente političara, analitičara, novinara opšte prakse, itd. - pjeva kroz opori glas ne naročito popularnog rokera (koga će i ova pjesma proslaviti u solo vodama).

Pjeva o običnom zaboravljenom individualcu, majstoru svoga posla, zanatliji na koga više niko ne računa, a koji zapravo drži svijet jer je tu prije i poslije svega.

Imao si ludu sreću da si bolji

zar još čekaš da si svima po volji?

Ne očekuj da te iko razumije

radi svoje ti si čovjek od zanata

svu nesreću oko tebe što se vije

stvorile su sitne duše, iz inata.

U carstvu "velikih" tema, zbog kojih se gubi glava, metaforično i doslovno, Duško na svoj način pjeva: o čovjeku. Običnom tipu, sa običnom garderobom i najobičnijim socijalnim prohtjevima, koji bi želio da sam bude centar svog svijeta - umjesto onih koji ga vode u svijetlu budućnost.

Utopija sa stilom gospodina kome će koju godinu kasnije zabraniti da iz svoga stana iznese bilo šta, makar i papire i tekstove pjesama, jer je od gladi i samoće pobjegao na "pogrešnu stranu". Gdje? U progonstvo.

Tamo će, prepričavajući to kao vic o sebi, jednom ispričati kako je iz Novog Sada u beznađu izbjeglištva (progonstva) putovao noćnim vozom sa konzervom ribe do mora i nazad (usput bi na rivi pojeo konzervu). Zabrinutim i rijetkim prijateljima kasnije je objasnio da je zapravo "upoznao jednu dobro držeću ženu koja ga je prepoznala i odvela u svoj stan, gdje su proveli strasnu noć".

A zapravo, Duško, kao i dobar dio čovječanstva, nije imao kuda da ode. Ova tužna izmišljotina, koja liči na bajku ispričanu klincima pred san u zla vremena, uveseljavala je ljude na Duškovim večerima poezije.

Vozdra čoek, ješta mai

pita li ko za mene?

Vozdra čoek, jašta radi

niko drugog posla nema

svi pitaju samo gdje si.

Šta tek reći za davne, proročke stihove napisane godinama prije nego što su ljudi "postali svjesni ko su" i prije nego što im je rečeno šta da misle. Odnosno, prije nego što su iz stanja manipulacije došli u stanje hiperproduktivne samohipnoze.

Glavni junak jedne knjige došao mi da se žali

divno bješe glavnim biti dok me nisu pročitali.

Saznali su moje mane, moje tajne, moje tuge

pokidali neke strane i pošli da traže druge.

Svijetu je svega dosta on čeka svog gosta

a duša se trudi svaka da ima svog junaka.

Svijetu je svega dosta ničeg željan nije

osim glavnih junaka!

Za EX FILMOFILE  Skaramuš