Novi Val je inzistirao na poimanju filma kao umjetnosti: autorsko djelo, osoban projekt poput slikarstva ili književnosti. Jean-Luc Godard bio je strast jednog od najutjecajnijih pokreta u povijesti kinematografije, Francois Truffaut njegova duša, a Claude Chabrol mudrost.
"Čim je na početku neki mrtvac, odmah me sve to više zanima", riječi su zaljubljenika u djelo Fritza Langa i Alfreda Hitchcocka - Claudea Chabrola. Majstora trilera trajno opsjednutog zlom u čovjeku: opasnost je uvijek prisutna jer zlo vreba iz prikrajka i čeka pravi trenutak da se ukaže...
Chabrolov "Mesar" proglašen je od strane dnevnog lista Liberation najvažnijim francuskim filmom nakon oslobođenja. (Anamnesis)
Da Šabrol nije svojevremeno snimio "Mesara", to bi sasvim sigurno uradio jedan drugi majstor filma Lars fon Trir. Jednostavno, taj fenomenološki pristup ljudskom egu, ta Bodlerovska poema o usamljenosti - prevelik je izazov.
"Mesar" je film koji ne barata kategorijama dobra i zla. Ne bavi se žrtvama jednog (polu)psihopate. Ne bavi se ritualnim podmlađivanjem krvotoka jednog uništenog čovjeka.
Ne bavi se ni ćutnjom jednog humanog srca pred užasom zla. To su samo pojavni oblici, dijelovi priče potrebni za popunjavanje karakterologije dva glavna lika (kao što su epizodisti potrebni da prođu ulicom nekoliko puta, tek toliko da daju životnu vjerodostojnost filmu).
Poput Kamijevog "Stranca" u književnosti, koji je otvorio jedan sasvim novi rukavac u literaturi - svijet otuđenih, "Mesar" je slikovna priča o usamljenim ljudima koji žude za ljubavlju, kao jedinim znakom da su nekada živjeli.
Šabrol spaja eros i tanatos, ženu i muškarca, vuka i ovcu, anđela i demona... i pokazuje da se lako briše granica između njih čim svoje prste umiješa obična potreba za ljubavlju. Shvaćena kao najčistiji eliksir srca.
Dobro i zlo se tada odlično razumiju. Dobro ne može da kazni ni oda zlo - jer tako ubija zadnju vezu svoje duše sa lijepim dijelom kosmosa (razlogom za život). Zlo ne može da uništi (ubije) dobro - jer mu daje nadu da bi i ono moglo postati dobro.
Usamljenost je bolest koja stvara defektnost. Gora od najzaraznije bolesti, izvor depresije i konačnog (samo)uništenja. Zato se Šabrol ne osvrće na društvene kanone: nema u ovom filmu kazne, nema čak ni jasne moralne osude zločina.
Brilijantna kamera, koja je uvijek u središtu scene i koja gledaoca bukvalno drži u filmu - priči o dva bića koja bi se mogla voljeti, i koja su gluva i slijepa za bilo šta sem za osjećaj nade. Ma kako bio nerealan i društveno neodrživ.
"Mesar" je duboko ljudski film baš zato što ide van sfere humanog ili osuđujućeg. Uznemirujući i lijep kao oči Helene (Stefani Odran).
Za EX FILMOFILE Skaramuš
Nema komentara:
Objavi komentar
Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.