Tko ne zna što je izgubio, nije izgubio ništa

Kazuj robe otkuda si, iz plemena kojega si?... Ja se zovem Štulić Johnny, iz plemena starih Azra, što za ljubav život gube i umiru kada ljube.

Kompilacija iz tekstova Aleša Debeljaka: Kraj rockerskog zavjeta & Sumrak idola...

Kada sam se 1986. iz Amerike morao vratiti u Jugoslaviju, nisam znao da će se godinu dana poslije iz pečalbarstva u Nizozemskoj u zemlju policijske grubosti i ljudske apatije vratit veliki prorok rocka, Johnny Štulić. Iako je na hrvatskom pjevao o istim stvarima kao Lou Reed, njegov je hrapavi glas bio nevjerojatno dosljedan u svojoj ustrajnosti na individualizmu, što u razdoblju diskretnog šarma vojničkih čizama uzrokuje samo bolnu ranu. Ne mareći za modu jednodnevnih mušica, svako trendovsko usmjeravanje bilo mu je strano. Zato nam je bio najbliži. Nije obećavao silazak nebesa na Zemlju, nego je svijet opisivao kao Swedenborgov pakao, koji navlači maske nebeskih idola.

Kada je pjevao o noćnim lutanjima labirintom loše osvijetljenih gradskih ulica i opisivao one što su zbog pripadnosti društvenim ili duhovnim manjinama postajali meta neprijateljstva i predmet ideološke mržnje, kad nas uvjerava u demonski paradoks suvremenosti, po kojem je kretanje između melankolije i nostalgije normalno stanje čovjeka, uvijek je izlazio iz asketskog i načelnog uvjerenja da je najlakša alternativa i najlošija, te da iza svoje riječi treba stati cijelim tijelom.

S vidika poznih osamdesetih godina čini mi se da su to egzistencijalni habitusi prošlosti, do kojih izgubivši povijesno i kulturno sjećanje nemamo pristupa. Na svojstven način sam to osjetio kad je Johnny Štulić s Azrom došao u ljubljansku festivalsku dvoranu, gdje ga je dočekala razrijeđena i podsmješljiva publika. Jer, promijenio se temeljni pogled na svijet, koji sedamdesetih godina obilježava rezignirani povratak u zasebnost i ironiju, dok osamdesetih izbijaju kolektivističke utopije i cinizam kao osnovno sredstvo komuniciranja s drugima.

Novi oblici društvenosti koji pokušavaju potvrditi pravo na razliku, pretežno su marginalnog značaja, dok yuppijevski odgovor na zaoštravajuću socijalnu kompeticiju predstavlja bezobzirnu surovost, u kojoj se nužno mora izgubiti osobna nota. Zato upravo anarho-individualistički okvir Loua Reeda i Johnnyja Štulića ukazuje se za izvrsnu kritiku otvorenog nasilja do drugačijeg, za kritiku skorojevića, koji svoj karijerizam i ne skrivaju iza maske ironično iskrivljenih usana, već ga prostodušno izražavaju s moćnom dozom cinizma, artikuliranog u devizi: "Za mene je tako najbolje!"

Mislim da je očaj zbog tog gubitka pokušao izraziti moj prijatelj kad je negdje u drugoj polovici koncerta skočio na podij i Štuliću na uho zavapio da ga volimo i da je najveći. Unatoč tome, ne mogu se oteti otrežnjavajućem dojmu da ni mojem prijatelju ni Johnnyju to nije pomoglo da se vrati ona ljubav o kojoj Denis de Rougemont u svojoj knjizi "Mitovi ljubavi" kaže da tek po njoj "nešto je kao što je, da zbog nje opstoji kretanje i oblik, ono bliže i ono udaljeno, svijet i osoba, želja, trpljenje i radost". To je bio koncert na kojem je osamljenog pojedinca slušalo mnoštvo osamljenih pojedinaca.

Nije stvar da se nismo dobro zabavljali. Duhovito i uznemirujuće post koncertno putovanje od boce do jointa završilo se u ranim jutarnjim satima. Ali nije riječ o tome. Riječ je o tome da konačni gubitak orijentacije, kakav osjećamo sada, više ne zna za razliku između egzistencije na jednoj i uloge na drugoj strani, jer poznaje samo mogućnosti izbora između različitih uloga, tj. blefiranja kao načina života. Zato je za osobno opredjeljenje potreban napor, s kojim je možda moguće imati svijest o svojoj čežnji i želji, i ne prepustiti se voluntarističkom projektu Partije, Nacije, Države - iako nude socijalnu promociju.

Izvrsne rockerske vizije Lou Reeda i Johnnyja Štulića jasno pričaju o radikalnosti te bezuvjetne slobode i individualizma, koji se opire "teroru novoga" s kojim bjesnilo kulture s tekuće trake stvara osjećaj da je pripadnost povijesnom trenutku već sama po sebi vrijednosno pozitivna kad si priskrbi četvrt sata TV-slave. S vidika prednosti koju ima u umjetnosti egzistencijalni moment pred socijalnim i nacionalnim, s transhistorijskog vidika u kom je moguće prepoznati umjetničko djelo kao prostor osobnog i istovremeno univerzalnog iskustva, jesu pjesnički opusi Lou Reeda i Johnnyja Štulića, legitimni dijelovi zapadne umjetničke tradicije kao Kafkine novele, Flaubertovi romani i Bartokove kompozicije. U pjesmama te dvojice glazbenika nemamo samo horizontalnu vezanost za aktualno vrijeme i prostor već i vertikalno sudjelovanje u sumnji i drskosti europskog duha, koji omogućava da umjetnine prežive svoje vrijeme i govore - ako unekoliko pojednostavim - sub specie aeternitatis. Zato individualizam tih pjesama utjelovljuje onu priču koja je vjerojatno jedino vrijedna da je živimo, iako traži veliku cijenu. Još veću cijenu.

Ubrzo nakon početka rata na proputovanju iz Amerike nakratko sam ostao u Parizu. Čekajući metro u napola praznim hodnicima začuo sam poznati napjev, iz nekog drugog vremena, iz nekog drugog svijeta. Prišao sam bliže. Zagledan preda se tamnokosi momak otužna pogleda, sa zgužvanom kapom na podu ispred sebe, svirao je gitaru. Nitko od rijetkih prolaznika nije se zaustavio. Zašto barem netko ne stane? Trgnuo sam se. Prepoznao sam lirsku baladu, koja mi je jednom davno pomogla izraziti nevolje bolesnoga mladenačkog srca. U hipu me obuzela nježno bolna nostalgija, zasuo me val ganutosti, a glas uličnog pjevača nestvarno se odbijao od zidova. Poslušajte, pozorno poslušajte pjesmu koju je pjevao moj nesretni rođak:

Netko me voli

sanja o meni

gleda me kradom

ali ne znam tko,

netko me voli

dok lutam gradom

prelazi cestu

isto kao i ja,

zavirujem u gomilu

promatram svijet

netko me traži

ali ne znam gdje,

netko me voli

dušu mi nudi

netko je stranac

isto kao i ja,

produži dalje

neonska sjeno

izdaje te

želja u očima,

večeras se ponovo

raspitaj za mene

stavi ruke u džepove

i kreni u noć.

Coleridge u svojoj knjizi "Biographia Literaria" kaže da "ne ona pjesma koju pročitamo, nego ona kojoj se vraćamo posjeduje izvornu snagu". Izrazitom sentimentu Štulićeve pjesme: "Ljudi samoće", ne vraćam se samo ja. Njoj se vraćamo svi koji se tražimo po kolodvorima, aerodromima i čekaonicama svijeta u beznadnoj žudnji za sugovornikom, čije sjećanje poznaje isti rites of passage, što su se na različitim prostorima bivše Jugoslavije odvijali u istom ritmu zato što smo zaneseno slušali iste rockere i čitali iste pisce, čija su imena za većinu Zapadne Europe ostala neizgovorljiva, a nama su značila treptavu svjetlost u prodoru političkog obskurnatizma.

TKO NE ZNA ŠTO JE IZGUBIO, NIJE IZGUBIO NIŠTA.

Skaramuš:

Ljudi samoće je jedna od najboljih Džonijevih pjesama! Razgovarati o Džoniju znači razgovarati o poeziji, filozofiji, socijali, anarhiji, o zemlji koje više nema, o snovima koje su imale generacije i generacije.

Ovaj pjesnik marginalaca i usamljenih i slobodnih ljudi, čije su pjesme uvijek šifrirane za one koji razumiju takvu poetiku, obilježio je moju mladost. Postao, ne samo muzički, simbol mog pogleda na svijet, ljubav, pravdu.

Dobar dio Džonijevih pjesama osjećam kao intimna pisma, zato je i ovo intimna tema. Koja se izuzetno mnogo tiče usamljenih ljudi koji se traže. I nalaze!

"Hej stari sjeti se i reci mi nešto o njoj, hej stari plati gem prijatelj si moj..."

Dok smo živjeli pod staklenim zvonom socijalne sigurnosti (makar nerealne) i ideala koji su bili potentni usprkos svojoj rigidnosti, u svijetu u kome su nakon slatkih 60-tih naših očeva i majki, prolazile nostalgične i umjetnički bogate 70-te, Džoni je pjevao o crnoj slutnji rasapa.

"Slabo igraš bakice, strah od smrti, loše sjećanje", "Lutke od krvi bez trunke ideje, ubice na cesti", "Kad mrtvi fazani lete..."

O marginalcima koji su možda jedini imali šta da ponude, ali budući da su antikolektivni, nisu imali šanse (Čera, Miki, itd.). O nama koji ćemo (p)ostati tek prazne ideje i raspukle ljušture nekog prošlog cvata ("Zamisli da brdo slika putuje svemirom. Možda ne razumiješ, ali volim te"). O nestanku ideala i čamotinji budućnosti ("Moje društvo ordinira za šankom, ono niti jeca niti galami - zuri u prazno i truli... Ja sada idem iz ovih stopa da se bacim u Savu").

Džoni je bio kamenčić u cipeli boljeg života. Potsjećanje na gore u ljudima, skriveno iza licemjerja potrošenih ideala. A onda, kada je došlo do rasapa, Džoni je nestao. Otišao je u bolje društvo - antičko!

Anamnesis:

Johnny je bio iskren - pjevao je život koji je živio. Davao je svoje srce, dušu, svoj pogled na svijet (ono što voli i ono što ga boli). Nije radio zbog lovorika: "Ništa mi više nije važno, našao sam dobar bend, želim samo da sviram, da se otkačim i to je sve".

Većina likova iz njegovih pjesama pokupljeni su s tadašnje pozornice na potezu: Blato-Zvečka-Kavkaz (tzv. bermudski trokut - mjesto sastajanja, okupljanja generacija) ili su posvećene starim poznanicima prije Azre. Ono što je za novi val bila Zvečka, za Johnnyja Štulića i njegovu ekipu bili su Mali Kavkaz, Corso i Blato: "Smrdljivi grad otvara jeftine bircuze, za šljakere što loču ko pesi, studenti bez diplome, žene bez ljepote, neženje bez stana, putnici bez para".

Uvijek svoj, u angažiranim tekstovima savršeno je dijagnosticirao sve boleštine društva, slao jasnu socijalnu poruku. Vizionar, jedan od rijetkih koji je predvidio što će se za svega koju godinu po njegovom odlasku u Nizozemsku dogoditi na ovim prostorima... "veliki prasak". Štulić je postao persona non grata u Hrvatskoj, obilježen kao državni neprijatelj: "Ja sam rođen samo za to da budem šonjo, da me šutiraju naokolo kao zvijer, da me svaka kreatura gazi pošto joj se digne i da glupo proživim svoj vijek".

Svim plemenima sa ovih prostora poručio je - svoju domoljubnu pjesmu napisao sam davno i zove se Balkan: "Jednog dana nema me, da nikada ne dođem, prijatelje koje znam, ne poznajem kad prođem".

Johnny Štulić najkarizmatičnija je ličnost hrvatskog i ne samo hrvatskog rock’n'rolla. Njegov odlazak označio je kraj izrazito urbanog ozračja Zagreba osamdesetih, kraj "sunčane strane ulice" - prostora raznolikosti (ponosito sred Balkana), koji je oblikovao naše individualne svjetove.

Kada odlutam mislima u prošlost, jedna pjesma se sama po sebi nametne - minijatura 041. Vinjeta u koju je Johnny ukoračio: "Kada Zagreb izranja iz sna, nema više frikova".

Skaramuš:

Kada je Štulić odlazio, pred sam početak "velikog praska", u nekom intervjuu je otpisao: "Neću se ja ganjat po kukuruzima, odoh da pravim satl." Tako su sa njim otišli i Krvava Meri, Marina (Ona sada ništa ne želi, o ničem nema sud), Emilija (Baj baj Emilija, momci su na obali)...

Ostao je Život 24-karatnog razočarenja, Usamljenih ljudi, Anđeli koji dolaze... U magli je ostala Viena (Išao sam u Vienu, da pronađem svoju djevu), Ona koja vuče moje (naše) niti i čini naše sne...

Džonijeva slava nije tek slava nekog rokera koji je pjevao o strahovima i ljubavima. To nije bila paronoja, jer u potsvijesti znali smo da: Mrtvi fazani ne lete!

Paradoks je što Džonija danas ne svojataju oni koji su oduvijek voljeli ono što je pisao i pjevao - to čine oni koji su naknadno progledali. Razlog je taj što ljudi vjeruju da su bolji nego što jesu.

"To što sam bio do sad crna zemlja pokriva,

to što bih bio nebo zna pa nek odgonetava..."

Za EX FILMOFILE  Anamnesis