Kroz istoriju, historiju i povijest

Skoro dvadeset godina nakon raspada Jugoslavije, dva književnika, Hrvat i Srbin, putuju yugom - tim simbolom zajedničke prošlosti - od jednog do drugog kraja ceste nekad poznate pod nazivom Autoput bratstva i jedinstva. To je putovanje kroz prošlost, sadašnjost i budućnost: od Slovenije do Makedonije, preko Hrvatske, Bosne i Srbije. Naša dva putnika traže svoju zajedničku prošlost, ustanovljuju kako ih je povijest razdvojila i pitaju se kamo ih sadašnjost vodi...

Jugoslavija je već odavno mrtva, ali nije pokopana, pa zaudara, tvrdi u dokumentarnom filmu Željka Mirkovića "Dugo putovanje kroz istoriju, historiju i povijest" (2010) Miljenko Jergović, uz Marka Vidojkovića domaćin filma. Dvojica pisaca, Hrvat i Srbin, putuju Autoputom bratstva i jedinstva i demistificiraju prešućenu povijest Balkana. Put započinje tamo gdje je jugoslavenska budućnost zapravo i ubijena, u Bleiburgu, a završava na makedonsko-grčkoj granici.

Ova kratka i jezgrovita notica kojom se Večernji list osvrnuo na jedan od hitova s ovogodišnjeg festivala dokumentarnog filma dobila je, kako to već biva u hrvatskom medijskom prostoru, i svoje naličje na portalu. Točnije, "komentare" koji su, uvijek kada je tema Jugoslavije ili pak lik & djelo Miljenka Jergovića u pitanju, mučni iscjedak nepatvorenog govora mržnje.

Na stranu što i dalje on-line novinska izdanja, odnosno portali dnevnih novina u besmislenoj borbi za broj klikova - kao da baš oni donose profit, a ne jedu parazitski samu novinsku "supstancu" - toleriraju sve moguće, pa i najgnusnije uvrede na račun novinara i neistomišljenika iz drugog ideološko-svjetonazornog rova.

Ovaj put ne bih ni o razlozima zašto je baš Miljenko Jergović tako omražen kod publike koja ne podnosi da se riječi kao što su Jugoslavija i Srbija spominju bez obvezatnog "srbočetničkozločinačkog" garnirunga. Mnogo zanimljivija od govora mržnje na portalima i Jergovića, čije pisanje izaziva burne reakcije pa poput lakmusa otkriva nemali stupanj ksenofobne zadriglosti hrvatskog društva, jest tema Jugoslavije. Naime, upokojena država upravo je danas, dvadeset godina nakon raspada federacije, življa no ikada.

U istom je paketu i nova fascinacija Titom, o kojoj svjedoče navrat-nanos sklepani DVD-ovi, brzopotezno štancani feljtoni, ali i big-budget igrani dokumentarci te prava poplava publicističkih naslova. Intrigantnost svega u vezi s Titom, posebice ako stiže u ovojnici senzacionalizma te s barnumovskom reklamom, logična je. Ne samo - kako su već glasno kazali sociolozi i psiholozi - zbog veličine i dugovječnosti Titova mita, nego i zbog bljedila hrvatskog političkog svagdana i krize, koja je idealni obarač koji aktivira sve oblike "zamjenskog života" kao bijega od šugave stvarnosti.

Zar je onda čudno da Tito, ali i "njegova Jugoslavija" podjednako plijene pažnju balavih ekstremnih desničara, vremešnih ustašoida, antifašističke mladeži i starih "komunjara" združenih u bizarnom zajedništvu s podjednako nekritičnim sveopćim prijezirom i otvorenom mržnjom ili, pak, totalno privrženih i Titu i ideji socijalističke Jugoslavije? Jergović je doista u pravu: Jugoslavija je već odavno mrtva, ali nije pokopana, pa ne samo da zaudara, nego stalno prijeti zarazom.

Bilo da je se drži samo omrznutom tamnicom Hrvatstva i zločinačkom tvorevinom - što su kvalifikacije koje će onda "opravdati" i ustaški pokret i zločine endehazije, ali i temeljitu demontažu svake ideje o socijalnoj pravdi i socijalnoj državi - ili pak idiličnim jednopartijskim rajem u kojem je radi "višeg cilja" bilo "normalno" brutalno se obračunavati s političkim protivnicima. Što zapravo raditi s Jugoslavijom?

Na pamet mi pada znamenita Shakespeareova rečenica iz "Julija Cezara" (treći čin, drugi prizor) i ono neumrlo: "I come to burry Caesar, not to praise him...", koja bi trebala biti moto konačnog i pravednog pokopa Jugoslavije. Bez navijačkih strasti, bez želje za povampirenjem, ali i bez predrasuda koje bi omele hladno i racionalno zbrajanje dobrih i loših pokojnikovih djela. Jer, baš danas tako zavodljivo djeluju socijalna sigurnost, državni stanovi, sigurne plaće, minimalne socijalne razlike, zanemariva stopa kriminala, mirne i sigurne ulice, red u školama, puni nogometni stadioni, golema filmska produkcija...

U usporedbi s neizvjesnom budućnošću, golemom nezaposlenošću i prijetećom bijedom koja je mnogima već pokucala na vrata, danas se tek tricama i kučinama čine svi grijesi riknute federacije, pa čak i nekoć tako traumatična opća mjesta poput sumnjive raspodjele deviza ubranih jadranskim turizmom, kadroviranja po "republičkom ključu", dvojbenih ljudskih prava, Udbinih dosjea, gafova i budalaština dogovorne ekonomije, nestašice kave, banana, deterdženata i benzina. A sve je to bila Jugoslavija.

Pametni i šparni narodi, poput Kineza, ništa ne bacaju. Niti od namirnica - jer, tko bi se drugi sjetio da nacionalnu gastronomiju obdari tako "mrsnim" komadima kao što su jela od plivaćih kožica guske i patke ili peraje morskog psa - a ni od bogate kulture i povijesti.

Kad već mogu zajedno Konfucije i Mao, pouke Lao Tzea i nove istine korporativnog biznisa, zašto se i na brdovitom Balkanu ne bi ponešto probralo i od jugoslavenskog naslijeđa? Odgovor je jasan. Za razliku od Kineza, mi smo ono što jesmo: u svakom smislu rastrošne budale kratkog pamćenja i još kraće pameti.

Zlatko Gall: Tito, Jugoslavija i ja (Slobodna Dalmacija)

Za EX FILMOFILE  Anamnesis