Jednom braća - nazovi politiku zbog ubistva

"Nama je umrla baka i sada i mi imamo nekoga u inostranstvu...". Ovaj citat mogao bi biti (uspjeli) aforizam. Ali nije. Mogao bi biti i neka malo opuštenija procjena jednog od bezbrojnih "političkih analitičara". Ali nije. Radi se o citatu djevojčice iz obdaništa (čiji mi socijalni status nije poznat - iz priloženog ga možda i nije teško naslutiti), koja se požalila svojim drugarima na zlehudu sudbinu koja je odvojila od najdraže osobe.

Mnogo puta sjetio sam se ovog "naivnog aforizma" dok sam gledao dokumentarac "Jednom braća" (Once Brothers) o dvojici legendarnih košarkaša iz vremena SFRJ: Draženu Petroviću i Vladi Divcu. Zapravo o cijelom jednom (na silu rasturenom) "drim timu" bijelih igrača. I odmah da kažem, najbolji dijelovi tog filma uopšte nisu izrežirani, niti su zamišljeni da ispadnu takvi.

Oni su usudom stvari, nekim magičnim balkanskim fatumom, jednostavno zabilježeni kamerom i ostali potresna, sentimentalna ili već kako ko hoće - svjedočanstva o vremenu kada smo svi imali nekoga (i te kako) u inostranstvu, ko je "radio za nas" bolje od svake monete ili današnjih (preplaćenih) utjerivača imidža.

Metaforična je to priča o usponu i slomu prijateljstva dvojice privatno različitih ljudi: jednog introvertnog (Petrović) i jednog ekstrovertnog (Divac). Jednog talentovanog radoholičara i jednog talentovanog hedoniste, jednog beka i jednog centra, jednog Hrvata i jednog Srbina, koji su to i još štošta pomalo.

To je priča sa jasnim početkom ali bez kraja - ličnog, političkog, nacionalnog ili porodičnog konteksta, koje film itekako dotiče. Poznato je tek da je jedan živ, a da drugog (prividno) više nema. Sve drugo bi moglo stati u onaj čuveni natpis na kraju svake epizode kakvog zanimljivog serijala: "biće nastavljeno" (to be continued)...

INTROVERTNO - EKSTROVERTNO

Toni Kukoč reče, jedan od Draženovih kolega (izgleda da je taj izraz bio Draženov sinonim za prijatelje) da je "veliki Petro" kako su ga kasnije zvali u SAD, pričao samo o košarci. Ma koliko pokušavali na pripremama reprezentacije da skrenu priču i na druge oblike života, Dražen nije trzao.

Divac reče da mu se čini kako je Dražen tek sa njima, sa tom ekipom talentovanih i nešto mlađih momaka (par godina tek), koji su mu se pridružili u obožavanom basketu, doživio neke stvari koje nije imao u djetinjstvu. On je njima pokazivao kako se igra košarka, a oni njemu da ima nešto i van ubacivanja lopte kroz obruč. Poštena podjela posla!

Zamislite (ko se već sjeća tih vremena) Divca kako nakon dvosatnog treninga ide da vozi sobni bicikl i tako se priprema za naredni trening?! Uostalom, Vlade je i određen za Draženovog cimera u reprezentaciji da ne bi kasnio na treninge koje je obožavao da prespava. Zamislite Divca kako u šest izjutra sam samcat u sali dribla stolice i po par stotina puta polaže loptu u koš, šutira trojke, vježba skok šut?! Zamislite bar jednog fanatika koji bi to bio u stanju da radi, recimo, svako jutro i tako cijelo vrijeme srednje škole. Ima jedan? Dražen Petrović.

Zamislite Dražena kako uoči finalne utakmice prvenstva krišom napušta sobu u neko doba noći i skače sa prozora da bi odradio ljubavni sastanak?! I kako poslije toga zbog povrede propušta meč za titulu. Zamislite ga kako kasni da se vrati u odbranu nakon zabijenog koša, jer se u međuvremenu rukuje sa Džekom Niklsonom uz škljocanje foto-aparata?! Zamislite Dražena Petrovića (košarkaškog ubicu - kako su mu tepali) dok iskazuje simpatije prema protivničkom igraču, glavnom suparniku, ljubeći ga u kosu i prijateljski tapšući po ramenu u trenutku kada gubi meč?! Ne možete, naravno. Ima li uopšte takvog igrača? Vlade Divac.

Kao što to hladno oko kamere pokazuje svaki put, Dražen ne može da sakrije frustraciju kada ne igra koliko bi trebalo. Tada vrti očima, pravi grimase, ne osjeća se prijatno jer ne radi svoj posao - ono što najbolje zna. Nesiguran je, odvaja se od ostalih, razgovara samo sa najbližima, a njih je manje od prstiju na jednoj ruci.

Ali, kada je u svom elementu dok igra, pardon - dok živi, Dražen je najsamouvjereniji čovjek na svijetu. "Daj mi da zabijem trojku", viče hladnokrvno na tri puta skuplje saigrače u NBA timu koji imaju tretman svjetskih zvijezda. Ili dobacuje: "Ja ću pravo na njega"... na Džordana, ej!

S druge strane, Divac sa loptom ili bez - nema veće razlike. Opušten, sklon melanholiji, voli da je u centru pažnje ali ne mora baš uvijek da bude lopta u pitanju. Kada djevojke trče za Draženom, Vlade iskreno priznaje da se nije trudio zaštiti ga od "nasrtljivih" obožavateljki, već je želio da se i sam ogrebe. Divac ima samo jedan odgovor za ucviljenu majku koja mu pokazuje fotografiju sina: "Evo ti tvog Dražena. Ozbiljan je na ovoj slici", kaže majka Biserka. "Ozbiljan, ali lep" - odgovara Divac.

RADOHOLIČAR - HEDONISTA

Dražen Petrović je otišao u madridski "Real" za četiri miliona dolara. Ta suma je nedostižna za mnoge igrače čak i danas, kada se u sportu okreće lova koja je imbecilno nerealna. A onda je Dražen, kao glavni evropski igrač sa kultnim statusom, prekinuo ugovor sa "Realom" - platio raskid iz svog džepa i zapalio preko velike bare. Zamijenio je status nedodirljivog za status nepoznatog momka, koji će sa crncima izbjeglim iz Bronksa (kojima je basket jedina šansa da se izvuku iz beznađa) nastojati da se izbori za mjesto u timu!? Kralj je krenuo od nule. Kako rekoše njegovi najbliži, kada nije trenirao ili imao izazov pred sobom, osjećao je da propada - morao je stalno da radi.

I Vlade Divac je sa 20 godina dospio u trening kamp sa NBA "zvijerima", čija je nabildana mišićna masa skoro bila teža od ukupne težine 216 cm visokog centra jugoslovenske reprezentacije. Vlade je skapavao na treninzima - odlazeća zvijezda "Lejkersa", čuveni centar Karim Abdul Džabar poznat po svom horogu nazvanom "nebeska udica", zabavljao se mlateći pod košem novajliju koji je trebao da ga zamijeni?! Za Divca, vječnog improvizatora i spavalicu to je bilo previše. Vlade je, prema sopstvenom priznanju, mislio da napusti kamp jer je bilo trenutaka kada je vjerovao da neće izdržati. I on je bio spreman da vlastitom lovom plati odlazak, ali u obrnutom smjeru od Dražena.

Petrović je bio u konkurenciji bekova. Na tom mjestu je red za čekanje, jer svaki tamnoputi momak iz "obećane zemlje" misli da je vanserijski plej i igra basket bar jednom dnevno (uglavnom ne primaju bijelce u ekipu jer se igra za lovu, a pošto svako želi da dobije - bijeli paceri mu samo smetaju!). Zato je Dražen vozio sobni bicikl kada nije spavao. Zato je nabijao mišićnu masu, kao da je oduvijek samo to radio. Nedostajalo je samo da promijeni i boju kože.

Divac je prema svjedočenju tadašnjeg trenera "Lejkersa", čuvenog Peta Rajlija, izborio mjesto u timu izbjegavajući da bude kao ostale grdosije ispod koša. Bježao je od samog obruča, igrao dodavača, dijelio lopte, smješkao se kada bi ga trener tapšao po ramenu, a kada bi bio kritikovan žalio se da "ne razumije dobro engleski". Pustio je te ogromne momke da skaču i da se sudaraju, a on je igrao isključivo na talenat i tehniku - rekao je čuveni Medžik Džonson, jedna od najvećih zvijezda NBA svih vremena.

BEK I CENTAR

Opsjednut loptom i pobjedama Dražen Petrović je morao biti glavni, morao je da bude motor. Onaj koji najviše zabija, ali i onaj koji odlučuje ko će najviše zabiti. Tako je on kao bek-šuter i kao plej istovremeno ušao u "konflikt interesa". Šou jednog čovjeka, kada ga krene (a uglavnom ga je išlo) - spašavaj se ko može. "Ponekad sam se pitao: da li da igram ili da jednostavno gledam. Jer ako igram, propustiću važne stvari" - rekao je Toni Kukoč, čovjek koji je mogao da igra na svih pet pozicija sa svojih 207 cm visine.

Vlade je mogao da zabije 20 koševa po utakmici, ali i samo dva. To je zavisilo od toga da li mu se tog dana više izlazilo van koša, da poput svog uzora Kreše Ćosića razigrava tim asistencijama i pravi blokove na bekove ili je jednostavno bio neispavan. Dražen je svijet koji je osvajao gledao - odozdo. Nadskakao ga, pucao u njega da bi dohvatio zvijezde. Mukotrpno i uporno, bez milosti prema protivniku ali i sebi.

Divac je bio zapanjen kada ga je Dražen nazvao i u kasne sate radosno mu saopštio da je napokon malo igrao za "Portland" i da je dao dva koša. Nije mogao da shvati kako neko ko je zabijao 40-50 koševa po meču, sada se raduje što je dao dva?! I to baš Dražen, naviknut da odlučuje o toku svake utakmice. Nije shvatao filozofiju upornosti koju je patentirao Petrović.

Centar svijet gleda s visoka - sa 2,16 sve izgleda romantičnije. Čak i kada se okrenete i sretnete na toj visini sa grmaljem tipa Šekila O'Nila, koji je poput trokrilnog ormana mogao cijelu protivničku momčad izgurati van terena. "Stalno ti se čini da si kadar da sve ispraviš i ne razumiješ svu tu žurbu ispod sebe", rekao mi je jedan osrednji košarkaški dugajlija.

Bek i Centar iz ove priče bili su "kao braća". Vlade je u najtežim američkim danima više pomagao Draženu svojim umirujućim hedonizmom od porodice. A to je podatak dovoljan da se neko otvoreno proglasi za Draženovog prijatelja, što su mogli samo rijetki. Igrač na najnižoj poziciji i igrač na najvišoj poziciji. Dvije krajnosti, dva pogleda na igru, dva pogleda na svijet.

HRVAT I SRBIN

Jedan pametni nesretnik (da ne kažem pisac) jednom je rekao da je u srpsko-hrvatskim sporovima, istorijskim mržnjama i satrapijama nedostojno učestvovati, i da mu to povremeno krvavo namirivanje računa i stalna verbalna šikana - izgledaju kao ulazak u neki smrdljivi bordel. Bijeli "drim tim" samo je mala kolateralna šteta u zapjenjenom orgijanju i samoubijanju bez kraja dva slovenska plemena.

"Mi nismo znali ni ko je ko (nacionalno), niti nas je to interesovalo" - reče iskreno Dino Rađa, koji je kao i svi ostali članovi tog tima u svojim novim državama, postao nacionalni simbol. Kukoču su prijatelji sa ratne linije u rodnom gradu otvoreno rekli: "Nije ti pametno da se viđaš sa Divcem jer bi mogao imati posla sa nama". Šta da se radi u vremenima kada komšije okreću nišane jedni na druge? Pa nema tu šta da se bira: tamo gdje su porodica, kuća - za tu stranu se odlučuješ. Kakav je drugi izbor tu moguć, reći će jednostavno i bespomoćno Toni Kukoč.

Introvertni Dražen nije tim povodom rekao ništa senzacionalno. Opkoljen medijima koji su pred sam rat sa svih (hrvatsko-srpskih) prostora imali samo jedno pitanje: Za koga ćeš igrati ako se zemlja raspadne? Suočen sa presingom, koji čak ni on tako utreniran nije mogao da probije i "prenese loptu na protivničku polovinu" - izabrao je mjesto gdje je rođen. Mješovita krvna zrnca sa očeve strane učiniće ga "izdajnikom" kod Srba, a odluka da prekine sve veze sa "drugom stranom" dok traje rat napraviće od njega heroja kod Hrvata. Zapravo, Dražen i nije držao velika slova niti monologe o tome. Kada ga novinarka u SAD pita šta se dešava i da li se čuje sa prijateljima na drugoj strani - Dražen opet bježi u sebe, gleda okolo, odgovara sa par spremljenih fraza. On bi radije da novinarki odgovori basketom, da loptom pogodi mjesto koje ne može riječima da sroči.

Divac je postao Srbin kada su nestali Jugosloveni. Prema sopstvenom priznanju, javnom. Na kraju finalne utakmice Svjetskog prvenstva u Argentini oduzeo je šahovnicu jednom momku koji je ušao na teren i bacio je, rekavši da reprezentacija ima samo jednu važeću zastavu. I još je, hedonistički otvoreno, dodao: "Bacio bih i srpsku zastavu tada da je neko uneo, jer joj zbog drugih igrača tu nije bilo mesto". Hrvatska javnost tu rečenicu nije ni konstatovala, a Srbi su odlučili da je ne čuju: kvazi-legenda o "četniku" i "srbendi" je rođena.

Mnogo godina kasnije, kada je izgubljeno sve što se moglo izgubiti za jednu generaciju (ne samo košarkašku) - Centar kreće da potraži omiljenog Beka. Tražeći pri tome dio sebe u njemu, kao što je to slučaj u svakom prijateljstvu. Koračajući kroz nenaklonjeni grad pun predrasuda (kao što su to svi naši nekadašnji gradovi kroz koje bi svako od nas, sebe radi, jednom morao proći), kao neko ko žuri na vlastiti "zid plača" - Divac izgleda poput junaka iz Bertolučijevog filma "Dvadeseti vijek".

Taj film kroz istorijsku fresku prati dva najbolja druga koji odrastaju zajedno, a onda ih život razdvaja i vodi na suprotstavljene strane, da bi ih opet na kraju kao "matoru djecu", vratio na sam početak - na igru. Kao na početku filma, oni sada kao starci trče uz prugu, osluškuju dolazak voza, rvaju se... daleko od svih ideologija, politike i ostalih suparništva.

JEDAN NA JEDAN

Lako mogu da zamislim danas dva srednjovječna gospodina - Divca i Dražena - kako šetajući u razgovoru, nailaze na napušteni koš na praznom školskom igralištu i počinju basket: jedan na jedan. Stariji, sa viškom kilograma, uz obavezno zadirkivanje. Slutim da bi Dražen i taj duel odigrao na pobjedu, dok bi Divac "umirao u ljepoti".

Ako bi bilo snijega, ostali bi otisci stopala i niko od klinaca koji bi poslije došli ne bi znao da te velike stope (koje iz nekog neobičnog razloga ne bi mogli da obrišu) pripadaju ljudima koji su bili sportski idoli njihovih očeva.

Svaki Srbin ima svog Dražena. Svaki Hrvat ima svog Divca.

Za EX FILMOFILE  Skaramuš