Kratka anatomija raspada dobrog liza

"I dan kao ode. I ti se kao smiješiš. I ništa te kao ne boli."

(Enes Kišević) 

Ah, kako je E. znala da liže! Zapravo to je jedino pristajala da radi, i da usput koljenom i vanjskom stranom butine prođe po međunožju. Madre de Dios! Ćale je imao "nezgodan" posao, bio je hodža. Strogi nadzori, a doba Sodome i Gomore - gornje osamdesete.

Svi tabui su padali: berlinski zid, komunizam, bratstvo-jedinstvo i, naravno, ja! Ja sam padao najlakše. Na leđa, na bok, na travu, na krevet, na haustorski pod, na sjedište u (kasnom) tramvaju.

E. nije voljela da se suviše dira. "Ajde da se ljubimo" - kazala bi punačka crnka (razumije se samo po sebi). Jezik joj je poput polukruga, a kad ga izbaci, mmm... dužine pergamenta. Kao kad spustiš topao dlan na hladno čelo.

E. je lizala ušnu školjku polako, kao da degustira vino. Lagan ulaz vrhom, pa masiranje cijelom površinom jezika, pa lagani dodir po bubnjiću, a onda poslastica - liz sa vanjske strane. Tamo gdje i brico dira polako.

Taj vanjski zahvat izvodila je krajnje lascivno sa pljuvačkom koja je omekšavala kožu, a zatim je lagano relaksirala. U času kada obilazi uho padao bi "češnjak" po preponama... Zrelo za svršavanje.

NAJDRAŽI VLAH

Ali, dalje od toga jok - ni čut. "Ti si vlah. Doduše moj najdraži vlah, ali vlah. Nema ništa od toga" - rekla je jednom za svagda. I opet je to morala da mi (napaljenom) napominje, iznova i iznova. Ćale joj je salijevao stravu. Držao u kući, prijetio, ali E. je voljela da liže. Tako je to.

Poslali su je psihijatru, neki doktor R. specijalista za grupnu terapiju, doktorant iz Londona. Jednom smo Siniša (moj drug iz Vukovara) koji je studirao u Sarajevu i ja pratili E., kada je išla na seminar koji je držao njen psihijatar.

Tema je bila luda - nešto o poljupcu kao dijelu psihoterapije. Doktor je završio seminar citiranjem Empsona (mog omiljenog pjesnika i poetskog esejiste): "Noć se spustila na grad, kao anestezirani pacijent na operacioni sto". Zapamtio sam ovo predavanje zbog Empsona i poljupca.

AMAJLIJA

Ali, E. se nije smirivala. Siniša dugo nije mogao da shvati šta to E. sprečava da nam se sasvim prepusti. Ti si Siniša, a ona je E. - govorio sam mu. "Pa šta?"... Pa ti si. "Pa šta?!"... I tako dok nije ukapirao. Od tada je mnogo više cijenio E. i njeno slobodno vrijeme. "Brašo, kako liže!"

Siniša je volio da recituje Enesa Kiševića: "Sve mirim te svijete". E. je voljela da liže. A ja sam volio sve to zajedno. Priznajem, patio sam za E., imala je sve što voljeh. Ludo smo se zabavljali - tri druga.

Vozili smo se jednom tramvajem, Siniša je sjedio sa E. naprijed, a ja iza. Uzeo je kutiju šibica i napisao: "PITAJ JE", proslijedio mi je kutiju da ona ne vidi. Pitao sam... E. je to veče pristala da obrađuje uši sve dok ima šibica za kresanje. Tu veče sam ih sve zapalio, a kutiju sačuvao.

E. je bila predodređena za izvjesnog Ademira iz njenog stubišta. On se nije mnogo miješao sa nama, znao je da će dobiti to što mi bezuspješno tražimo. Uljudno smo se pozdravljali kada se sretnemo... Godine su prošle, E. se udala uz rat.

U PRODAVNICI

Vidio sam je prije par godina u S., u gradu koji mi je (iz nekog razloga) poznat. Kupovao sam klopu u marketu (slovenački, a koji drugi) i na "gondoli" sa kiflama, perecima i ostalim tijestom zatekao poluzabrađenu prodavačicu. Dug mantil, marama, ali oči i onaj prelaz jezikom, kao kad brišeš usne od toplog mlijeka - i sve je rečeno.

Naručujem, pojma nemam šta. Pažljivo mi pakuje, gledamo se. Sada sredovječna žena, još punačka, ali sa ukusom. Dal još znaš onako...? - pita je imbecil koji govori umjesto mene. "Ne pričam sa četnikom" - kaže. "Neću da poslužujem takve". Kao, vratiće perece ako se ne izgubim...

Odmah zovem šefa da se žalim - kao, prijetim joj. "Samo izvoli. Hoćeš da ga ja pozovem? Ademireee!" Mogao sam i misliti, muž kao šef! Privatizacija, jebiga.

Smijuljimo se. "Jel ti žao?" - pita me odjednom. Šta? Što nikad nisam dobio? Ona šuti. Jeste - odgovaram pošteno, iako nisam siguran da je to bilo pitanje.

"Znaš li kako se ostavlja četnik u životu?" - pita E. tiho. Kako? "Teško" - gleda me ispod trepuški.

A znaš li ti kako laje muslimanski cuko? - pitam je. "Jok", kaže. Vlah, vlah, vlah! Smijuljimo se.

Kaži, jel ti pomogao onaj psihijatar? "Jašta je, umalo me šejtan nije uzeo pod svoje. Srećom, zapucalo." - kaže mi. Gledamo se. Srećom zapuca, ponavljam u sebi.

"Gdje ti je drug?" - pita me. Odgovaram, ali se ne čuje. Idem, ne okrećem se, nije to bila E. već moja morbidna fantazija. Ostavljam praznu korpu i izlazim iz marketa.

ČARI PRIJATELJSTVA

Sinišu ubili na nekoj farmi. Ovčara se zvala, mislim. Čuli smo se dok je još "pucketalo", i tamo i ovdje...

"Gdje si bizantinac, liže li te ko?" - pita me. Gdje si kiševac? Ko i tebe, snajper - odgovaram.

Imao je sina. Bježi, ubiće te - rekoh mu. Imao sam majku. "Bježi, ubiće te" - reče mi.

Kada je već zagustilo zvao sam zajedničkog prijatelja, da vidi može li šta da uradi za Sinišu. Ali, prijateljstva su vjerolomna...

"Šta te boli kurac za njega" - viče taj prijatelj. Šta tebe boli kurac što mene boli kurac?! - vičem ja.

Na kutiji šibica ostalo: "PITAJ JE". Ponio sam je među rijetkim stvarima kada sam zauvijek otišao iz grada.

NEPOZNATI ČOVJEK

Uveče čitam Empsona u hotelskoj sobi. A onda, izađem na balkon (u gradu koji odnekud znam) i vrisnem kao Brando u "Posljednjem tangu".

Poslije, diskretno mi kucaju na vrata. "Ima li nekih problema?" - pita neki tip. Onako, službeno ljubazan.

Ima, jedan čovjek neće da izađe iz mene - kažem. "Koji čovjek?" - pita službenik već vidno uzrujan.

I ja bih to volio da znam - rekoh iskreno.

Za EX FILMOFILE  Skaramuš