Apsolutno romantično - Emir Kusturica

"Pravim filmove da se ne bih ubio..." (E. K.)

Kad god gledam film Emira Kusturice osjećam se kao da prisustvujem ekshumaciji neke svoje davno sahranjene emocije. I uvijek se zaprepastim koliko je živa, mada sam je već ožalio.

Zapravo, Kusturičini filmovi liče na žurke na koje se ulazi tek kada su domaćini i gosti poodavno "pod gasom".

Dvije stvari me fasciniraju u njegovim radovima: strast prema životu, koja ima obrise fanatizma i fatalizma, i kadrovi koji su napunjeni poput šaržera revolvera pred repetiranje.

Ko vjeruje da su ljudi većinom dobri i solidarni i da nisu sasvim sa ovoga svijeta - taj će imati sudbinski susret sa filmovima ovog umjetničkog diktatora. Ko ne vjeruje (moj slučaj) - mogao bi da se zaljubi "na časnu riječ". Jer je razočarani idealista.

Kreativni anarhista koji od profesionalnih glumaca traži da igraju kao amateri (stvarni ljudi sa nadrealnim sklonostima), autor u čijim filmovima padaju pravi šamari, ali i zaboravljeni poljupci (oca i sina, babe i unuka, dželata i žrtve...) nikada nije napravio, i vjerovatno nikada i neće napraviti film koji bi naišao na opšte odobravanje, ali ni ravnodušnost.

To je razumljivo, jer bi ovaj ekscentrik (ego-manijak) koji uporno odbija da odraste, kao i većina njegovih junaka, u tom slučaju izgubio ono Božije zrno koje ga tjera da snima filmove - neprilagođenost.

Svi filmovi E. Kusturice izgledaju kao vožnja u predinfarktnom stanju, a njegov odnos prema gledaocu (upućeni kažu i ekipi sa kojom snima) istovjetan je odnosu oca Mahe iz "Sjećaš li se Doli Bel" koji pijan dolazi kući, diže ukućane i drži partijski sastanak u gluvo doba.

Teško je reći da li bi ijedan junak filmova Emira Kusturice preživio duže od dva (filmska) sata u realnom svijetu. Izlazak iz emotivne hibernacije i idealizovanog okruženja na kojima ovaj balkanski Markes tvrdoglavo istrajava, platili bi glavom nikad odrasli Dino, Perhan, Malik, Crni, Marko, inžinjer Đukić, Sabaha, Cane i njegov šarmantno nezreli deda...

Filmovi ovog autora potpuno daju za pravo onima koji tvrde da film ne podržava život, već da je to "život za sebe".

Kusturica svojim filmovima nastoji da ispuni nedohvatljivu maksimu koju je definisao jedan drugi poeta (pustinjak) Petar Petrović Njegoš: "Neka bude što biti ne može!"

Otuda su simboli i metafore jedini mostovi koji ovaj izmišljeni svijet E. Kusturice povezuju sa obalom od koje se on definitivno otisnuo na kraju "Andergraunda" i otplovio u nešto što opasno liči na bajku po scenariju mladog Serđa Leonea.

Kusturica nizom svojih filmova pravi emotivni ep koji će ga nadživjeti, u isto vrijeme kada njegovo (nadri)idealističko shvatanje života u realnom okruženju postaje farsa.

Uvodni kadrovi "Doma za vešanje" snimljeni "u potezu" koji čine gledaoca (sve)prisutnim u ciganskoj mahali, majmun koji uči odraslog čovjeka u podrumu da jede bananu (Andergraund), porodični ručak sa obaveznom loptom u torti i Mahinom replikom ženi: "Pusti ih Seno da se čeliče, jebo im ja mater" (Sjećaš li se Doli Bel)...

Raspomamljeno hvalisanje pripitog i na smrt bolesnog dede u "Crnoj mački": "Stara, zajebo sam smrt", stalno igranje Meše crnim figurama protiv DB-ovca koji ga prevaspitava (Otac na službenom putu), biblijski bijeg Luke i Sabahe, kroz tunel na magarcu (Život je čudo) ili Perhanov stric koji (naopako) raspetom Hristu (Dom za vešanje) nudi "pakt o ne-napadanju"...

Zapravo, Kusturica svojim filmovima i pseudobajkovitom parodijom sopstvenog (izvanfilmskog) života nastoji da učini nemoguće: Da poput jednog od filmskih junaka - preskoči svoju sjenu! Budući da je to fizički neostvarivo, on poseže za oneobičenjem.

Koristeći ulogu "Boga i batine" u svijetu koji je sam izvajao, on svojim likovima daje nadrealne sposobnosti nebili od njih učinio ono što je Džepeto uradio sa Pinokijem. Napravio ih besmrtnim.

Otud hipnoza, mjesečarenje, telekineza, poigravanje na granici života i smrti, snovi o letenju. Ukratko korištenje tehnike "deus ex mahina" (Bog iz mašine) kojom su antički tragičari razrješavali zaplete i spašavali svoje junake uzdižući ih u nebo (Perhan i bijela ptica).

Posebna priča je bučna (anarhična) muzička podloga, koja iz filma u film postaje sve agresivnija (karnevalskija). Unca-unca je ritam kojim kuca balkansko srce, svi dodaci tome samo su varijacija na ono što govori prva rečenica ovog teksta.

Osjećam se dužnim da navedem jedan od najvažnijih razloga zbog kojih Kusturicu svrstavam među autore do čijih filmova držim: njegov svijet je jedino mjesto na kome bih pristao da budem (tretiran kao) životinja - npr. magarica Milica (Život je čudo) koja, u očekivanju prave ljubavi, spašava (isključivo) dobre ljude.

A šta je važnije od dobrote i saučešća, koji zagriju srce (bar) dva sata?

Za EX FILMOFILE  Skaramuš