Drvenija

U jesen bi Miljacka narasla, iz planina dolazile su gnjevne vode, a u Oslobođenju bi izašao naslov: Hoće li Drvenija izdržati? Taj mali drveni most, najlomniji i najkrhkiji od svih sarajevskih mostova, visio je tog dana nad rijekom onako kako je u nekom filmu mlada Jane Fonda visila nad bezdanom. Voda je tresla i potkopavala njegove grede, ljudi su se okupljali na obali, nadajući se da će svojim očima vidjeti taj čas kad Miljacka odnosi Drveniju, a grad ostaje bez svog mosta.

Jedan od najžešćih naleta velikih voda dogodio se u jesen 1980. godine i trajao je cijela tri dana, sve dok četvrtog jutra vodostaj nije počeo padati i dok se Miljacka nije vratila u svoje normalno stanje, male, lijene i beznačajne rječice kojoj je samo činjenica da teče kroz Sarajevo i ispod sarajevskih mostova davala neki smisao i značaj.

Drugoga dana velikog povodnja, dok se još čekalo šta će s Drvenijom biti, u Prvi ef razred Prve gimnazije ušao je profesor Boro Mihačević, sjeo za katedru, nasumce otvorio imenik, dreknuo Diži se! - i obratio se slučajnome učeniku koji se tresao od straha: "Nesrećo jedna, da bi li nesrećo, ja znam imena 138 mostova na Seni u Parizu, a znaš li ti imena sedam sarajevskih mostova?"

I naravno, da je čovjek i znao, a nije, već bi sve zaboravio. Ali tog dana, u tih četrdeset pet minuta jednog školskog sata, cijeli razred zauvijek je zapamtio kako se zovu sarajevski mostovi. Njihova imena profesor Mihačević jednostavno je zabio učenicima u glavu, pa ih oni nose svuda po svijetu, sjete ih se kada vide neke velike i ozbiljne mostove preko velikih rijeka, i vjerovatno slute da će ta imena živjeti onoliko dugo koliko budu živjele glave koje imena pamte.

Tog dana profesor se uplašio da će rijeka odnijeti Drveniju i da imena za njom neće ostati. Za razliku od nas koji bi stajali na obali i naprosto žudili trenutak velikoga razaranja jer se u našem svijetu ništa nije mijenjalo i rušilo i svi su ratovi bili daleko, on nije mogao dopustiti da jedan most tek tako nestane, bez traga, riječi i vijesti da je ikada postojao.

Sljedeće godine profesor je umro, a nekoliko godina kasnije stara Drvenija je srušena, a na njezinom mjestu izgrađen je novi most koji se isto tako zove Drvenija, iako bi mu bolje pristajalo ime Betonija, budući da je sav od betona, a samo su ograda i ukrasne grede od drveta. Stari most izdržao je bijes planinskih voda i nestao u procesima obnove i izgradnje. U Oslobođenju više nikada nije izašao naslov: Hoće li Drvenija izdržati? Nova gradnja čvrsto se drži kao zalog nekoj budućoj prošlosti koja će, kao i ova naša, biti vrijedna uspomena.

Ono čega, međutim, više neće biti jest ta divna nevina svirepost s kojom su ljudi dolazili na obalu rijeke, nadajući se da će vidjeti nestanak jednog mosta. Promijenili su se i ljudi, i građevine. Prvi u rušenjima više nisu u stanju vidjeti ljepotu jer su im se životi u sezonama rata promijenili, jer se promijenio njihov krajolik i jer je rušeno sve što se rušiti moglo, a drugi, mostovi, više nisu tako krhki i nježni da bi ih mogle odnijeti velike vode. Drvenija je bila posljednji trag nekog jako davnog sarajevskog vremena, onog vremena koje je počelo nestajati već u Bašeskijino vrijeme, u kojem su meteorološke promjene mogle biti od sudbinske važnosti.

Nažalost, više neće biti profesora koji će utrčavati u razred ko bez duše s jednim jedinim zadatkom i zemaljskim poslanjem za taj dan, da nauče svoje učenike imenima svih mostova i to znanjem koje nikada ne izvjetri, onim znanjem koje nadživi sva školovanja i koje je tvrđe od svake građevine jer postoji i nakon sezona u kojima nestaju mostovi, sela i gradovi, u kojima nestaje zemlja, a domovina i grad pretvaraju se u metaforu i zbirku izgubljenih stvari iza kojih su ostala samo važna imena. U tim momentima ključ je identiteta i zbog njih se nećeš izgubiti koliko god daleko otišao.

Miljenko Jergović: "Historijska čitanka"

Za EX FILMOFILE  Anamnesis