Smrt je neprovjerena glasina II

LJUDI I TUTUMRACI

Knjigu Emira Kusturice "Smrt je neprovjerena glasina" nije moguće žanrovski odrediti, što je čini zanimljivom koliko i avanturu u koju ste nenadano uletjeli.

Nije to klasična autobiografija. Nije ni samo zbirka sa 17 priča. Nije to tek roman u kome jedan lik (autor) povezuje sve priče u jednu cjelinu. Radi se o literaturi koja je sve to, ali i neka vrsta naknadnog scenarističkog predloška za filmove koje je Kusturica već snimio ili će tek snimiti.

Tema ovog djela su, kao i u autorovim filmovima: porodica, "sasvim obični čudaci" i životni gubitnici. To je saga o malim ljudima, koji su prototipovi antičkih junaka, kao iz Felinijevih, Viskontijevih, Almodovarovih ili samih Kusturičinih filmova, a da oni to ni ne znaju.

Metaforična priča o pravljenju i propasti makete "Titanika" (kao simbola utočišta u dječjoj percepciji) i opis muža nesretno zaljubljenog u sopstvenu ženu koja se kurva sa cijelim naseljem i koji nakon višegodišnje duševne anestezije, u trenutku pomračenja uma osvetnički davi mačku i baca je na mlađane voajere iz kraja (prizor iz Markesovih romana) - samo su naizgled nespojivi dijelovi jedne sage o odrastanju, tj. inicijaciji autora u svijet odraslih, u stvarni život koji je najveća avantura. Mnogo veća i od čuvene Kjubrikove "Odiseje 2001".

Glorifikacija, odnosno idealizacija sopstvenog oca (kao i u filmovima dotičnog autora koji neprestano idealizuje svijet) djeluje gotovo Gogoljevski. Opisi majke, druge autorove moralne opsesije, potpuno su na tragu Čehovljevskih u pola glasa izgovorenih nježnosti (priča: Čiji si ti sine?).

Tetak Akif, uglađeni gospodin i prijatelj fukare, ali i "lični prijatelj holandske kraljice", koji cijeli svoj vijek skida ljubazno šešir komunicirajući tako čak i sa porodicom sa kojom je "raskrstio" (opet su ljubav i izdaja upleli prste) - gotovo je Bunjelovski mistični junak, koji bi mogao da ušeta i u svijet Kafkinih knjiga.

Šta tek reći za nesretnu "diplomatsku" porodicu Rajnvajn: spoj muškog hedonističkog rodoljublja i ženske strasne potrebe da se u sve uđe sa fanatizmom emocija. Autorova tetka (dobri duh porodice) i njen (drugi) muž, teniski fanatik, koji ne preza da od samog autora traži zaštitu svojih imovinskih prava potpuno neosjetljiv za svijet koji se oko njega ruši?!

Ili nesretna slovačka Mađarica, koja bi da se iz socijalne i duhovne bijede jednog okupiranog svijeta izbavi brzom ljubavlju sa čovjekom sa druge strane "zavjese", koji je opet (ne)sretno zaljubljen u drugu ženu. Miris filmova Miloša Formana, recimo - "Ljubavi jedne plavuše".

Shodno opisu svijeta u kome ima mjesta samo za lokalne heroje (u vremenu kada drugi nisu ni mogli da postoje, jer na sreću tadašnjih generacija još nije bilo globalnih mas-medija koji bi se pobrinuli da im sami projektuju junake) autor uz Felinija u svojoj knjizi pravi počasno mjesto i pretvara u svog mentora samo jednog filmadžiju: Hajrudina Šibu Krvavca, tvorca populističkih partizanskih kaubojaca, ali, i ništa manje značajno, "grešnika iz 1948" i Golootočanina.

Šiba je za nekog Jovu rekao da je dobar čovjek, ne znajući da je ovaj već na Golom otoku?! A "budući da je čika Šiba bio gospodin, nije mogao da povuče riječ", pa je odležao godinu. Kakav spoj zanatlije koji koristi partiju da namakne lovu za filmove i čovjeka sa stavom i kičmom, koji ima granicu moralnog saginjanja.

Tu je cijela galerija autorovih drugara iz djetinjstva, autorove najveće ljubavi, koja je fizički opisana samo jednom (ne slučajno) kroz dobacivanje lokalnog konduktera: "Mala, da je kraljevina Jugoslavija imala takve noge - nikad ne bi propala". Zatim prototip omiljenog autorovog glumca - Slobodana Aligrudića, s kojim mahnito u pijanstvima razbija oluke glavom; potresna (opet ljubavna) priča o drugoj tetki, koja ne može da živi bez voljenog muža i ubija se naizgled iznenadnim skokom kroz prozor, dok joj (u autorovoj mašti) šal, kojim je krila od bolesti uništena usta, kao vjenčanica leluja nad glavom - što će postati jedna od opsesija i lajt-motiva u filmovima dotičnog pisca i filmadžije...

Autor u nizu detalja slika hronologiju raspada kuće / zemlje, koristeći i neutralnu stranu - tada još poluanonimnog američkog Indijanca izvjesnog Džonija Depa, koji u oblozima od sirćeta, pod temperaturom (još jedna slučajnost koja nije slučajna) u stanu Emirove majke sluša Andrićeve misli o sarajevskoj fukari, koja se periodično u zla vremena obavezno izlije u grad, a posebno ostaje očaran Andrićevim "Znacima pored puta".

Tu je još jedan andrićevski lik, izvjesni Murat Šabanović koji nikada nije pročitao ni slovo od Andrića, ali ga mrzi iz dna duše - pa mu ruši bistu, nad kojom će se koju godinu kasnije pokajati. Nesretni "tutumrak", kako autor krsti sve ono što se izlilo na početku rata da huška, pali, pljačka i puca, imao je zadatak da sruši Višegradsku branu i poplavi sela "inovjeraca" u okolini, ali je uspio da poplavi samo svoju kuću?! Andrićevski paradoks.

Autor knjige "Smrt je neprovjerena glasina" imao je jednu olakšavajuću i jednu otežavajuću okolnost pri pisanju ovog adrenalinskog štiva. Naime, smatram da nije moguće napisati lošu knjigu imajući takve likove pred nosom. S druge strane, kako ono što filmadžija vidi u slikama "prepisati" i staviti u rečenice i dijaloge? (Kod nas je to, koliko-toliko uspješno, radio samo svestrani Žika Pavlović). Kusturica je to uradio u stilu Mome Kapora - "nepodnošljivom lakoćom pisanja". Doduše, trajalo je deceniju i po, prema priznanju samog pisca.

Bez sumnje ovo je komercijalno štivo sa elementima populizma, ali i sa jasno izraženim, i poprilično ostvarenim literarnim ambicijama. Pisac početnik postiže ideal - pisati za široke mase, a da sve bude višeslojno. I metaforično i zabavno, i smijeh i suze, i psovka i simbol. Kao što je to slučaj i sa životom.

Autor ne govori o tome kako je pravio filmove, već o tome kako je došao na ideju da ih pravi. I još važnije - zašto da ih pravi.

Sarajevo 60-tih, 70-tih, 80-tih i 90-tih godina prošlog vijeka izgleda kao kotlina tajne. Kao balkanski Makondo. Dok je Gorica, naselje nad gradom, u kome žive Cigani, probisvijeti, oficiri i političari poprište jednog sretnog, a opet problematičnog odrastanja - čiji će simboli kasnije postati nezaboravne filmske slike, ali i vječne prepreke za sporazumijevanje autora sa ljudima iz svijeta u kome je svojevremeno svojeručno obijao trafike.

Šta to bješe "apsolutno romantično" u Sarajevu? Prisluškivani i prislušni uređaji, jalijaši i gospoda, javni partijaši i tajni disidenti. Porodice i tutumraci, smijeh i suze... Kusturica, koji se u uvodu zalaže za zaborav kao jedini mogući način da počne novi dan i da svako jutro ustanemo normalni iz kreveta, mora da se prije zaborava prisjeti onoga što treba da zaboravi. Kao što to radi i u filmovima, da ekshumira zaboravljenu emociju.

U narodu u kome je izvorna literatura - usmeno pripovijedanje, ne postoji ništa što je samo naše ili piščevo / pjesnikovo. Prije ili kasnije svi smo u epu, opjevani u desetercu. Otuda i Kusturica pravi krug, sve priče su zapravo jedna priča. I svi očevi liče na jednog, idealizovanog. I sve majke liče na jednu... I svi imaju porodicu kao crkvu u koju će se skloniti kada nemaju kud. I sve počinje da propada kada propadne porodica / prijateljstvo / ulica / naselje / zemlja.

Sada već istorijske ličnosti navedene u ovoj knjizi, takođe su tek junaci od krvi i mesa i ni po čemu im nije dato mjesto koje bi iskakalo iz opšte atmosfere podjele na ljude i tutumrake. Autor (iskreno i cinično) ostaje vjeran i svojim zabludama (koliko i svojoj estetici života), jer mu se čini da su one ostaci ideala u koje je vjerovao.

Citirani dokumenti, bilo da su Kusturičin "skandalozni" govor na primanju nagrade AVNOJ-a (iz kog progovara unutrašnje disidentstvo piščevog oca) u kome se praktično oprašta od zemlje koja mu daje nagradu, preko stenograma partijskih sastanaka cenzora koji žele da spriječe snimanje filmova "Sjećaš li se Doli Bel" i "Oca na službenom putu" ili pisma još jedne autorove tetke (Ize) u kome ona, opsesivno tragajući za porodičnim istinama, demistifikuje romantičnu priču o vjenčanju svojih roditelja - samo su nježno i nemarno razbacane slike na stolu starog i napuštenog jednoiposobnog stana porodice Kusturica (socijalistička kovanica?) na Gorici.

Kusturičina knjiga ne impresionira nekom posebnom tehnikom pisanja, niti političkim pikanterijama koje su mnogi očekivali. Ono što literarni prvijenac čini adrenalinskim i šarmantnim štivom, osim svestranog talenta autora, jeste otvorena glorifikacija ljudskosti! Koja je odavno "retro", koja je odavno izbjegla iz umjetnosti, pa sve više i iz knjiga, kao što su ljudi izbjegli iz svojih domova koje više nemaju čime da podignu ili poprave.

Autor potsjeća na već zaboravljenu činjenicu da drame, komedije i parodije hodaju na dvije noge, tu pored nas i da su uzleti i padovi "malih ljudi" jednaki uzletima i padovima piščevog junaka iz djetinjstva - čuvenog kosmonauta Gagarina.

Kusturica u svojoj knjizi daje omaž prošlom životu i sistemu vrijednosti, jednom drugačijem svijetu u kome su postojale jasne strane: dobro i zlo, ružno i lijepo, pametno i glupo, smiješno (do suza) i tužno (do smijeha).

Paradoks (balkanski) je i činjenica da do sada niko nije napisao tako intiman, generacijski roman (ili esej) o Sarajevu, kao što je to uradio čovjek koji je proizveden u jednog od najvećih neprijatelja tog istog grada.

Lično, reagujem na takvu literaturu jer sadašnjost prihvatam kao nužnu robiju, prošlost idealizujem, a za budućnost me sve manje briga. Pročitao sam knjigu trijezan i pročitao sam je pripit. Oba puta sam uživao.

Umjesto ocjene: skidam šešir kao i tajanstveni tetak Akif.

Za EX FILMOFILE  Skaramuš