Kroz istoriju, historiju i povijest

Skoro dvadeset godina nakon raspada Jugoslavije, dva književnika, Hrvat i Srbin, putuju yugom - tim simbolom zajedničke prošlosti - od jednog do drugog kraja ceste nekad poznate pod nazivom Autoput bratstva i jedinstva. To je putovanje kroz prošlost, sadašnjost i budućnost: od Slovenije do Makedonije, preko Hrvatske, Bosne i Srbije. Naša dva putnika traže svoju zajedničku prošlost, ustanovljuju kako ih je povijest razdvojila i pitaju se kamo ih sadašnjost vodi...

Jugoslavija je već odavno mrtva, ali nije pokopana, pa zaudara, tvrdi u dokumentarnom filmu Željka Mirkovića "Dugo putovanje kroz istoriju, historiju i povijest" (2010) Miljenko Jergović, uz Marka Vidojkovića domaćin filma. Dvojica pisaca, Hrvat i Srbin, putuju Autoputom bratstva i jedinstva i demistificiraju prešućenu povijest Balkana. Put započinje tamo gdje je jugoslavenska budućnost zapravo i ubijena, u Bleiburgu, a završava na makedonsko-grčkoj granici.

Ova kratka i jezgrovita notica kojom se Večernji list osvrnuo na jedan od hitova s ovogodišnjeg festivala dokumentarnog filma dobila je, kako to već biva u hrvatskom medijskom prostoru, i svoje naličje na portalu. Točnije, "komentare" koji su, uvijek kada je tema Jugoslavije ili pak lik & djelo Miljenka Jergovića u pitanju, mučni iscjedak nepatvorenog govora mržnje.

Na stranu što i dalje on-line novinska izdanja, odnosno portali dnevnih novina u besmislenoj borbi za broj klikova - kao da baš oni donose profit, a ne jedu parazitski samu novinsku "supstancu" - toleriraju sve moguće, pa i najgnusnije uvrede na račun novinara i neistomišljenika iz drugog ideološko-svjetonazornog rova.

Ovaj put ne bih ni o razlozima zašto je baš Miljenko Jergović tako omražen kod publike koja ne podnosi da se riječi kao što su Jugoslavija i Srbija spominju bez obvezatnog "srbočetničkozločinačkog" garnirunga. Mnogo zanimljivija od govora mržnje na portalima i Jergovića, čije pisanje izaziva burne reakcije pa poput lakmusa otkriva nemali stupanj ksenofobne zadriglosti hrvatskog društva, jest tema Jugoslavije. Naime, upokojena država upravo je danas, dvadeset godina nakon raspada federacije, življa no ikada.

U istom je paketu i nova fascinacija Titom, o kojoj svjedoče navrat-nanos sklepani DVD-ovi, brzopotezno štancani feljtoni, ali i big-budget igrani dokumentarci te prava poplava publicističkih naslova. Intrigantnost svega u vezi s Titom, posebice ako stiže u ovojnici senzacionalizma te s barnumovskom reklamom, logična je. Ne samo - kako su već glasno kazali sociolozi i psiholozi - zbog veličine i dugovječnosti Titova mita, nego i zbog bljedila hrvatskog političkog svagdana i krize, koja je idealni obarač koji aktivira sve oblike "zamjenskog života" kao bijega od šugave stvarnosti.

Zar je onda čudno da Tito, ali i "njegova Jugoslavija" podjednako plijene pažnju balavih ekstremnih desničara, vremešnih ustašoida, antifašističke mladeži i starih "komunjara" združenih u bizarnom zajedništvu s podjednako nekritičnim sveopćim prijezirom i otvorenom mržnjom ili, pak, totalno privrženih i Titu i ideji socijalističke Jugoslavije? Jergović je doista u pravu: Jugoslavija je već odavno mrtva, ali nije pokopana, pa ne samo da zaudara, nego stalno prijeti zarazom.

Bilo da je se drži samo omrznutom tamnicom Hrvatstva i zločinačkom tvorevinom - što su kvalifikacije koje će onda "opravdati" i ustaški pokret i zločine endehazije, ali i temeljitu demontažu svake ideje o socijalnoj pravdi i socijalnoj državi - ili pak idiličnim jednopartijskim rajem u kojem je radi "višeg cilja" bilo "normalno" brutalno se obračunavati s političkim protivnicima. Što zapravo raditi s Jugoslavijom?

Na pamet mi pada znamenita Shakespeareova rečenica iz "Julija Cezara" (treći čin, drugi prizor) i ono neumrlo: "I come to burry Caesar, not to praise him...", koja bi trebala biti moto konačnog i pravednog pokopa Jugoslavije. Bez navijačkih strasti, bez želje za povampirenjem, ali i bez predrasuda koje bi omele hladno i racionalno zbrajanje dobrih i loših pokojnikovih djela. Jer, baš danas tako zavodljivo djeluju socijalna sigurnost, državni stanovi, sigurne plaće, minimalne socijalne razlike, zanemariva stopa kriminala, mirne i sigurne ulice, red u školama, puni nogometni stadioni, golema filmska produkcija...

U usporedbi s neizvjesnom budućnošću, golemom nezaposlenošću i prijetećom bijedom koja je mnogima već pokucala na vrata, danas se tek tricama i kučinama čine svi grijesi riknute federacije, pa čak i nekoć tako traumatična opća mjesta poput sumnjive raspodjele deviza ubranih jadranskim turizmom, kadroviranja po "republičkom ključu", dvojbenih ljudskih prava, Udbinih dosjea, gafova i budalaština dogovorne ekonomije, nestašice kave, banana, deterdženata i benzina. A sve je to bila Jugoslavija.

Pametni i šparni narodi, poput Kineza, ništa ne bacaju. Niti od namirnica - jer, tko bi se drugi sjetio da nacionalnu gastronomiju obdari tako "mrsnim" komadima kao što su jela od plivaćih kožica guske i patke ili peraje morskog psa - a ni od bogate kulture i povijesti.

Kad već mogu zajedno Konfucije i Mao, pouke Lao Tzea i nove istine korporativnog biznisa, zašto se i na brdovitom Balkanu ne bi ponešto probralo i od jugoslavenskog naslijeđa? Odgovor je jasan. Za razliku od Kineza, mi smo ono što jesmo: u svakom smislu rastrošne budale kratkog pamćenja i još kraće pameti.

Zlatko Gall: Tito, Jugoslavija i ja (Slobodna Dalmacija)

Za EX FILMOFILE  Anamnesis

Jednom braća - nazovi politiku zbog ubistva

"Nama je umrla baka i sada i mi imamo nekoga u inostranstvu...". Ovaj citat mogao bi biti (uspjeli) aforizam. Ali nije. Mogao bi biti i neka malo opuštenija procjena jednog od bezbrojnih "političkih analitičara". Ali nije. Radi se o citatu djevojčice iz obdaništa (čiji mi socijalni status nije poznat - iz priloženog ga možda i nije teško naslutiti), koja se požalila svojim drugarima na zlehudu sudbinu koja je odvojila od najdraže osobe.

Mnogo puta sjetio sam se ovog "naivnog aforizma" dok sam gledao dokumentarac "Jednom braća" (Once Brothers) o dvojici legendarnih košarkaša iz vremena SFRJ: Draženu Petroviću i Vladi Divcu. Zapravo o cijelom jednom (na silu rasturenom) "drim timu" bijelih igrača. I odmah da kažem, najbolji dijelovi tog filma uopšte nisu izrežirani, niti su zamišljeni da ispadnu takvi.

Oni su usudom stvari, nekim magičnim balkanskim fatumom, jednostavno zabilježeni kamerom i ostali potresna, sentimentalna ili već kako ko hoće - svjedočanstva o vremenu kada smo svi imali nekoga (i te kako) u inostranstvu, ko je "radio za nas" bolje od svake monete ili današnjih (preplaćenih) utjerivača imidža.

Metaforična je to priča o usponu i slomu prijateljstva dvojice privatno različitih ljudi: jednog introvertnog (Petrović) i jednog ekstrovertnog (Divac). Jednog talentovanog radoholičara i jednog talentovanog hedoniste, jednog beka i jednog centra, jednog Hrvata i jednog Srbina, koji su to i još štošta pomalo.

To je priča sa jasnim početkom ali bez kraja - ličnog, političkog, nacionalnog ili porodičnog konteksta, koje film itekako dotiče. Poznato je tek da je jedan živ, a da drugog (prividno) više nema. Sve drugo bi moglo stati u onaj čuveni natpis na kraju svake epizode kakvog zanimljivog serijala: "biće nastavljeno" (to be continued)...

INTROVERTNO - EKSTROVERTNO

Toni Kukoč reče, jedan od Draženovih kolega (izgleda da je taj izraz bio Draženov sinonim za prijatelje) da je "veliki Petro" kako su ga kasnije zvali u SAD, pričao samo o košarci. Ma koliko pokušavali na pripremama reprezentacije da skrenu priču i na druge oblike života, Dražen nije trzao.

Divac reče da mu se čini kako je Dražen tek sa njima, sa tom ekipom talentovanih i nešto mlađih momaka (par godina tek), koji su mu se pridružili u obožavanom basketu, doživio neke stvari koje nije imao u djetinjstvu. On je njima pokazivao kako se igra košarka, a oni njemu da ima nešto i van ubacivanja lopte kroz obruč. Poštena podjela posla!

Zamislite (ko se već sjeća tih vremena) Divca kako nakon dvosatnog treninga ide da vozi sobni bicikl i tako se priprema za naredni trening?! Uostalom, Vlade je i određen za Draženovog cimera u reprezentaciji da ne bi kasnio na treninge koje je obožavao da prespava. Zamislite Divca kako u šest izjutra sam samcat u sali dribla stolice i po par stotina puta polaže loptu u koš, šutira trojke, vježba skok šut?! Zamislite bar jednog fanatika koji bi to bio u stanju da radi, recimo, svako jutro i tako cijelo vrijeme srednje škole. Ima jedan? Dražen Petrović.

Zamislite Dražena kako uoči finalne utakmice prvenstva krišom napušta sobu u neko doba noći i skače sa prozora da bi odradio ljubavni sastanak?! I kako poslije toga zbog povrede propušta meč za titulu. Zamislite ga kako kasni da se vrati u odbranu nakon zabijenog koša, jer se u međuvremenu rukuje sa Džekom Niklsonom uz škljocanje foto-aparata?! Zamislite Dražena Petrovića (košarkaškog ubicu - kako su mu tepali) dok iskazuje simpatije prema protivničkom igraču, glavnom suparniku, ljubeći ga u kosu i prijateljski tapšući po ramenu u trenutku kada gubi meč?! Ne možete, naravno. Ima li uopšte takvog igrača? Vlade Divac.

Kao što to hladno oko kamere pokazuje svaki put, Dražen ne može da sakrije frustraciju kada ne igra koliko bi trebalo. Tada vrti očima, pravi grimase, ne osjeća se prijatno jer ne radi svoj posao - ono što najbolje zna. Nesiguran je, odvaja se od ostalih, razgovara samo sa najbližima, a njih je manje od prstiju na jednoj ruci.

Ali, kada je u svom elementu dok igra, pardon - dok živi, Dražen je najsamouvjereniji čovjek na svijetu. "Daj mi da zabijem trojku", viče hladnokrvno na tri puta skuplje saigrače u NBA timu koji imaju tretman svjetskih zvijezda. Ili dobacuje: "Ja ću pravo na njega"... na Džordana, ej!

S druge strane, Divac sa loptom ili bez - nema veće razlike. Opušten, sklon melanholiji, voli da je u centru pažnje ali ne mora baš uvijek da bude lopta u pitanju. Kada djevojke trče za Draženom, Vlade iskreno priznaje da se nije trudio zaštiti ga od "nasrtljivih" obožavateljki, već je želio da se i sam ogrebe. Divac ima samo jedan odgovor za ucviljenu majku koja mu pokazuje fotografiju sina: "Evo ti tvog Dražena. Ozbiljan je na ovoj slici", kaže majka Biserka. "Ozbiljan, ali lep" - odgovara Divac.

RADOHOLIČAR - HEDONISTA

Dražen Petrović je otišao u madridski "Real" za četiri miliona dolara. Ta suma je nedostižna za mnoge igrače čak i danas, kada se u sportu okreće lova koja je imbecilno nerealna. A onda je Dražen, kao glavni evropski igrač sa kultnim statusom, prekinuo ugovor sa "Realom" - platio raskid iz svog džepa i zapalio preko velike bare. Zamijenio je status nedodirljivog za status nepoznatog momka, koji će sa crncima izbjeglim iz Bronksa (kojima je basket jedina šansa da se izvuku iz beznađa) nastojati da se izbori za mjesto u timu!? Kralj je krenuo od nule. Kako rekoše njegovi najbliži, kada nije trenirao ili imao izazov pred sobom, osjećao je da propada - morao je stalno da radi.

I Vlade Divac je sa 20 godina dospio u trening kamp sa NBA "zvijerima", čija je nabildana mišićna masa skoro bila teža od ukupne težine 216 cm visokog centra jugoslovenske reprezentacije. Vlade je skapavao na treninzima - odlazeća zvijezda "Lejkersa", čuveni centar Karim Abdul Džabar poznat po svom horogu nazvanom "nebeska udica", zabavljao se mlateći pod košem novajliju koji je trebao da ga zamijeni?! Za Divca, vječnog improvizatora i spavalicu to je bilo previše. Vlade je, prema sopstvenom priznanju, mislio da napusti kamp jer je bilo trenutaka kada je vjerovao da neće izdržati. I on je bio spreman da vlastitom lovom plati odlazak, ali u obrnutom smjeru od Dražena.

Petrović je bio u konkurenciji bekova. Na tom mjestu je red za čekanje, jer svaki tamnoputi momak iz "obećane zemlje" misli da je vanserijski plej i igra basket bar jednom dnevno (uglavnom ne primaju bijelce u ekipu jer se igra za lovu, a pošto svako želi da dobije - bijeli paceri mu samo smetaju!). Zato je Dražen vozio sobni bicikl kada nije spavao. Zato je nabijao mišićnu masu, kao da je oduvijek samo to radio. Nedostajalo je samo da promijeni i boju kože.

Divac je prema svjedočenju tadašnjeg trenera "Lejkersa", čuvenog Peta Rajlija, izborio mjesto u timu izbjegavajući da bude kao ostale grdosije ispod koša. Bježao je od samog obruča, igrao dodavača, dijelio lopte, smješkao se kada bi ga trener tapšao po ramenu, a kada bi bio kritikovan žalio se da "ne razumije dobro engleski". Pustio je te ogromne momke da skaču i da se sudaraju, a on je igrao isključivo na talenat i tehniku - rekao je čuveni Medžik Džonson, jedna od najvećih zvijezda NBA svih vremena.

BEK I CENTAR

Opsjednut loptom i pobjedama Dražen Petrović je morao biti glavni, morao je da bude motor. Onaj koji najviše zabija, ali i onaj koji odlučuje ko će najviše zabiti. Tako je on kao bek-šuter i kao plej istovremeno ušao u "konflikt interesa". Šou jednog čovjeka, kada ga krene (a uglavnom ga je išlo) - spašavaj se ko može. "Ponekad sam se pitao: da li da igram ili da jednostavno gledam. Jer ako igram, propustiću važne stvari" - rekao je Toni Kukoč, čovjek koji je mogao da igra na svih pet pozicija sa svojih 207 cm visine.

Vlade je mogao da zabije 20 koševa po utakmici, ali i samo dva. To je zavisilo od toga da li mu se tog dana više izlazilo van koša, da poput svog uzora Kreše Ćosića razigrava tim asistencijama i pravi blokove na bekove ili je jednostavno bio neispavan. Dražen je svijet koji je osvajao gledao - odozdo. Nadskakao ga, pucao u njega da bi dohvatio zvijezde. Mukotrpno i uporno, bez milosti prema protivniku ali i sebi.

Divac je bio zapanjen kada ga je Dražen nazvao i u kasne sate radosno mu saopštio da je napokon malo igrao za "Portland" i da je dao dva koša. Nije mogao da shvati kako neko ko je zabijao 40-50 koševa po meču, sada se raduje što je dao dva?! I to baš Dražen, naviknut da odlučuje o toku svake utakmice. Nije shvatao filozofiju upornosti koju je patentirao Petrović.

Centar svijet gleda s visoka - sa 2,16 sve izgleda romantičnije. Čak i kada se okrenete i sretnete na toj visini sa grmaljem tipa Šekila O'Nila, koji je poput trokrilnog ormana mogao cijelu protivničku momčad izgurati van terena. "Stalno ti se čini da si kadar da sve ispraviš i ne razumiješ svu tu žurbu ispod sebe", rekao mi je jedan osrednji košarkaški dugajlija.

Bek i Centar iz ove priče bili su "kao braća". Vlade je u najtežim američkim danima više pomagao Draženu svojim umirujućim hedonizmom od porodice. A to je podatak dovoljan da se neko otvoreno proglasi za Draženovog prijatelja, što su mogli samo rijetki. Igrač na najnižoj poziciji i igrač na najvišoj poziciji. Dvije krajnosti, dva pogleda na igru, dva pogleda na svijet.

HRVAT I SRBIN

Jedan pametni nesretnik (da ne kažem pisac) jednom je rekao da je u srpsko-hrvatskim sporovima, istorijskim mržnjama i satrapijama nedostojno učestvovati, i da mu to povremeno krvavo namirivanje računa i stalna verbalna šikana - izgledaju kao ulazak u neki smrdljivi bordel. Bijeli "drim tim" samo je mala kolateralna šteta u zapjenjenom orgijanju i samoubijanju bez kraja dva slovenska plemena.

"Mi nismo znali ni ko je ko (nacionalno), niti nas je to interesovalo" - reče iskreno Dino Rađa, koji je kao i svi ostali članovi tog tima u svojim novim državama, postao nacionalni simbol. Kukoču su prijatelji sa ratne linije u rodnom gradu otvoreno rekli: "Nije ti pametno da se viđaš sa Divcem jer bi mogao imati posla sa nama". Šta da se radi u vremenima kada komšije okreću nišane jedni na druge? Pa nema tu šta da se bira: tamo gdje su porodica, kuća - za tu stranu se odlučuješ. Kakav je drugi izbor tu moguć, reći će jednostavno i bespomoćno Toni Kukoč.

Introvertni Dražen nije tim povodom rekao ništa senzacionalno. Opkoljen medijima koji su pred sam rat sa svih (hrvatsko-srpskih) prostora imali samo jedno pitanje: Za koga ćeš igrati ako se zemlja raspadne? Suočen sa presingom, koji čak ni on tako utreniran nije mogao da probije i "prenese loptu na protivničku polovinu" - izabrao je mjesto gdje je rođen. Mješovita krvna zrnca sa očeve strane učiniće ga "izdajnikom" kod Srba, a odluka da prekine sve veze sa "drugom stranom" dok traje rat napraviće od njega heroja kod Hrvata. Zapravo, Dražen i nije držao velika slova niti monologe o tome. Kada ga novinarka u SAD pita šta se dešava i da li se čuje sa prijateljima na drugoj strani - Dražen opet bježi u sebe, gleda okolo, odgovara sa par spremljenih fraza. On bi radije da novinarki odgovori basketom, da loptom pogodi mjesto koje ne može riječima da sroči.

Divac je postao Srbin kada su nestali Jugosloveni. Prema sopstvenom priznanju, javnom. Na kraju finalne utakmice Svjetskog prvenstva u Argentini oduzeo je šahovnicu jednom momku koji je ušao na teren i bacio je, rekavši da reprezentacija ima samo jednu važeću zastavu. I još je, hedonistički otvoreno, dodao: "Bacio bih i srpsku zastavu tada da je neko uneo, jer joj zbog drugih igrača tu nije bilo mesto". Hrvatska javnost tu rečenicu nije ni konstatovala, a Srbi su odlučili da je ne čuju: kvazi-legenda o "četniku" i "srbendi" je rođena.

Mnogo godina kasnije, kada je izgubljeno sve što se moglo izgubiti za jednu generaciju (ne samo košarkašku) - Centar kreće da potraži omiljenog Beka. Tražeći pri tome dio sebe u njemu, kao što je to slučaj u svakom prijateljstvu. Koračajući kroz nenaklonjeni grad pun predrasuda (kao što su to svi naši nekadašnji gradovi kroz koje bi svako od nas, sebe radi, jednom morao proći), kao neko ko žuri na vlastiti "zid plača" - Divac izgleda poput junaka iz Bertolučijevog filma "Dvadeseti vijek".

Taj film kroz istorijsku fresku prati dva najbolja druga koji odrastaju zajedno, a onda ih život razdvaja i vodi na suprotstavljene strane, da bi ih opet na kraju kao "matoru djecu", vratio na sam početak - na igru. Kao na početku filma, oni sada kao starci trče uz prugu, osluškuju dolazak voza, rvaju se... daleko od svih ideologija, politike i ostalih suparništva.

JEDAN NA JEDAN

Lako mogu da zamislim danas dva srednjovječna gospodina - Divca i Dražena - kako šetajući u razgovoru, nailaze na napušteni koš na praznom školskom igralištu i počinju basket: jedan na jedan. Stariji, sa viškom kilograma, uz obavezno zadirkivanje. Slutim da bi Dražen i taj duel odigrao na pobjedu, dok bi Divac "umirao u ljepoti".

Ako bi bilo snijega, ostali bi otisci stopala i niko od klinaca koji bi poslije došli ne bi znao da te velike stope (koje iz nekog neobičnog razloga ne bi mogli da obrišu) pripadaju ljudima koji su bili sportski idoli njihovih očeva.

Svaki Srbin ima svog Dražena. Svaki Hrvat ima svog Divca.

Za EX FILMOFILE  Skaramuš

Tko ne zna što je izgubio, nije izgubio ništa

Kazuj robe otkuda si, iz plemena kojega si?... Ja se zovem Štulić Johnny, iz plemena starih Azra, što za ljubav život gube i umiru kada ljube.

Kompilacija iz tekstova Aleša Debeljaka: Kraj rockerskog zavjeta & Sumrak idola...

Kada sam se 1986. iz Amerike morao vratiti u Jugoslaviju, nisam znao da će se godinu dana poslije iz pečalbarstva u Nizozemskoj u zemlju policijske grubosti i ljudske apatije vratit veliki prorok rocka, Johnny Štulić. Iako je na hrvatskom pjevao o istim stvarima kao Lou Reed, njegov je hrapavi glas bio nevjerojatno dosljedan u svojoj ustrajnosti na individualizmu, što u razdoblju diskretnog šarma vojničkih čizama uzrokuje samo bolnu ranu. Ne mareći za modu jednodnevnih mušica, svako trendovsko usmjeravanje bilo mu je strano. Zato nam je bio najbliži. Nije obećavao silazak nebesa na Zemlju, nego je svijet opisivao kao Swedenborgov pakao, koji navlači maske nebeskih idola.

Kada je pjevao o noćnim lutanjima labirintom loše osvijetljenih gradskih ulica i opisivao one što su zbog pripadnosti društvenim ili duhovnim manjinama postajali meta neprijateljstva i predmet ideološke mržnje, kad nas uvjerava u demonski paradoks suvremenosti, po kojem je kretanje između melankolije i nostalgije normalno stanje čovjeka, uvijek je izlazio iz asketskog i načelnog uvjerenja da je najlakša alternativa i najlošija, te da iza svoje riječi treba stati cijelim tijelom.

S vidika poznih osamdesetih godina čini mi se da su to egzistencijalni habitusi prošlosti, do kojih izgubivši povijesno i kulturno sjećanje nemamo pristupa. Na svojstven način sam to osjetio kad je Johnny Štulić s Azrom došao u ljubljansku festivalsku dvoranu, gdje ga je dočekala razrijeđena i podsmješljiva publika. Jer, promijenio se temeljni pogled na svijet, koji sedamdesetih godina obilježava rezignirani povratak u zasebnost i ironiju, dok osamdesetih izbijaju kolektivističke utopije i cinizam kao osnovno sredstvo komuniciranja s drugima.

Novi oblici društvenosti koji pokušavaju potvrditi pravo na razliku, pretežno su marginalnog značaja, dok yuppijevski odgovor na zaoštravajuću socijalnu kompeticiju predstavlja bezobzirnu surovost, u kojoj se nužno mora izgubiti osobna nota. Zato upravo anarho-individualistički okvir Loua Reeda i Johnnyja Štulića ukazuje se za izvrsnu kritiku otvorenog nasilja do drugačijeg, za kritiku skorojevića, koji svoj karijerizam i ne skrivaju iza maske ironično iskrivljenih usana, već ga prostodušno izražavaju s moćnom dozom cinizma, artikuliranog u devizi: "Za mene je tako najbolje!"

Mislim da je očaj zbog tog gubitka pokušao izraziti moj prijatelj kad je negdje u drugoj polovici koncerta skočio na podij i Štuliću na uho zavapio da ga volimo i da je najveći. Unatoč tome, ne mogu se oteti otrežnjavajućem dojmu da ni mojem prijatelju ni Johnnyju to nije pomoglo da se vrati ona ljubav o kojoj Denis de Rougemont u svojoj knjizi "Mitovi ljubavi" kaže da tek po njoj "nešto je kao što je, da zbog nje opstoji kretanje i oblik, ono bliže i ono udaljeno, svijet i osoba, želja, trpljenje i radost". To je bio koncert na kojem je osamljenog pojedinca slušalo mnoštvo osamljenih pojedinaca.

Nije stvar da se nismo dobro zabavljali. Duhovito i uznemirujuće post koncertno putovanje od boce do jointa završilo se u ranim jutarnjim satima. Ali nije riječ o tome. Riječ je o tome da konačni gubitak orijentacije, kakav osjećamo sada, više ne zna za razliku između egzistencije na jednoj i uloge na drugoj strani, jer poznaje samo mogućnosti izbora između različitih uloga, tj. blefiranja kao načina života. Zato je za osobno opredjeljenje potreban napor, s kojim je možda moguće imati svijest o svojoj čežnji i želji, i ne prepustiti se voluntarističkom projektu Partije, Nacije, Države - iako nude socijalnu promociju.

Izvrsne rockerske vizije Lou Reeda i Johnnyja Štulića jasno pričaju o radikalnosti te bezuvjetne slobode i individualizma, koji se opire "teroru novoga" s kojim bjesnilo kulture s tekuće trake stvara osjećaj da je pripadnost povijesnom trenutku već sama po sebi vrijednosno pozitivna kad si priskrbi četvrt sata TV-slave. S vidika prednosti koju ima u umjetnosti egzistencijalni moment pred socijalnim i nacionalnim, s transhistorijskog vidika u kom je moguće prepoznati umjetničko djelo kao prostor osobnog i istovremeno univerzalnog iskustva, jesu pjesnički opusi Lou Reeda i Johnnyja Štulića, legitimni dijelovi zapadne umjetničke tradicije kao Kafkine novele, Flaubertovi romani i Bartokove kompozicije. U pjesmama te dvojice glazbenika nemamo samo horizontalnu vezanost za aktualno vrijeme i prostor već i vertikalno sudjelovanje u sumnji i drskosti europskog duha, koji omogućava da umjetnine prežive svoje vrijeme i govore - ako unekoliko pojednostavim - sub specie aeternitatis. Zato individualizam tih pjesama utjelovljuje onu priču koja je vjerojatno jedino vrijedna da je živimo, iako traži veliku cijenu. Još veću cijenu.

Ubrzo nakon početka rata na proputovanju iz Amerike nakratko sam ostao u Parizu. Čekajući metro u napola praznim hodnicima začuo sam poznati napjev, iz nekog drugog vremena, iz nekog drugog svijeta. Prišao sam bliže. Zagledan preda se tamnokosi momak otužna pogleda, sa zgužvanom kapom na podu ispred sebe, svirao je gitaru. Nitko od rijetkih prolaznika nije se zaustavio. Zašto barem netko ne stane? Trgnuo sam se. Prepoznao sam lirsku baladu, koja mi je jednom davno pomogla izraziti nevolje bolesnoga mladenačkog srca. U hipu me obuzela nježno bolna nostalgija, zasuo me val ganutosti, a glas uličnog pjevača nestvarno se odbijao od zidova. Poslušajte, pozorno poslušajte pjesmu koju je pjevao moj nesretni rođak:

Netko me voli

sanja o meni

gleda me kradom

ali ne znam tko,

netko me voli

dok lutam gradom

prelazi cestu

isto kao i ja,

zavirujem u gomilu

promatram svijet

netko me traži

ali ne znam gdje,

netko me voli

dušu mi nudi

netko je stranac

isto kao i ja,

produži dalje

neonska sjeno

izdaje te

želja u očima,

večeras se ponovo

raspitaj za mene

stavi ruke u džepove

i kreni u noć.

Coleridge u svojoj knjizi "Biographia Literaria" kaže da "ne ona pjesma koju pročitamo, nego ona kojoj se vraćamo posjeduje izvornu snagu". Izrazitom sentimentu Štulićeve pjesme: "Ljudi samoće", ne vraćam se samo ja. Njoj se vraćamo svi koji se tražimo po kolodvorima, aerodromima i čekaonicama svijeta u beznadnoj žudnji za sugovornikom, čije sjećanje poznaje isti rites of passage, što su se na različitim prostorima bivše Jugoslavije odvijali u istom ritmu zato što smo zaneseno slušali iste rockere i čitali iste pisce, čija su imena za većinu Zapadne Europe ostala neizgovorljiva, a nama su značila treptavu svjetlost u prodoru političkog obskurnatizma.

TKO NE ZNA ŠTO JE IZGUBIO, NIJE IZGUBIO NIŠTA.

Skaramuš:

Ljudi samoće je jedna od najboljih Džonijevih pjesama! Razgovarati o Džoniju znači razgovarati o poeziji, filozofiji, socijali, anarhiji, o zemlji koje više nema, o snovima koje su imale generacije i generacije.

Ovaj pjesnik marginalaca i usamljenih i slobodnih ljudi, čije su pjesme uvijek šifrirane za one koji razumiju takvu poetiku, obilježio je moju mladost. Postao, ne samo muzički, simbol mog pogleda na svijet, ljubav, pravdu.

Dobar dio Džonijevih pjesama osjećam kao intimna pisma, zato je i ovo intimna tema. Koja se izuzetno mnogo tiče usamljenih ljudi koji se traže. I nalaze!

"Hej stari sjeti se i reci mi nešto o njoj, hej stari plati gem prijatelj si moj..."

Dok smo živjeli pod staklenim zvonom socijalne sigurnosti (makar nerealne) i ideala koji su bili potentni usprkos svojoj rigidnosti, u svijetu u kome su nakon slatkih 60-tih naših očeva i majki, prolazile nostalgične i umjetnički bogate 70-te, Džoni je pjevao o crnoj slutnji rasapa.

"Slabo igraš bakice, strah od smrti, loše sjećanje", "Lutke od krvi bez trunke ideje, ubice na cesti", "Kad mrtvi fazani lete..."

O marginalcima koji su možda jedini imali šta da ponude, ali budući da su antikolektivni, nisu imali šanse (Čera, Miki, itd.). O nama koji ćemo (p)ostati tek prazne ideje i raspukle ljušture nekog prošlog cvata ("Zamisli da brdo slika putuje svemirom. Možda ne razumiješ, ali volim te"). O nestanku ideala i čamotinji budućnosti ("Moje društvo ordinira za šankom, ono niti jeca niti galami - zuri u prazno i truli... Ja sada idem iz ovih stopa da se bacim u Savu").

Džoni je bio kamenčić u cipeli boljeg života. Potsjećanje na gore u ljudima, skriveno iza licemjerja potrošenih ideala. A onda, kada je došlo do rasapa, Džoni je nestao. Otišao je u bolje društvo - antičko!

Anamnesis:

Johnny je bio iskren - pjevao je život koji je živio. Davao je svoje srce, dušu, svoj pogled na svijet (ono što voli i ono što ga boli). Nije radio zbog lovorika: "Ništa mi više nije važno, našao sam dobar bend, želim samo da sviram, da se otkačim i to je sve".

Većina likova iz njegovih pjesama pokupljeni su s tadašnje pozornice na potezu: Blato-Zvečka-Kavkaz (tzv. bermudski trokut - mjesto sastajanja, okupljanja generacija) ili su posvećene starim poznanicima prije Azre. Ono što je za novi val bila Zvečka, za Johnnyja Štulića i njegovu ekipu bili su Mali Kavkaz, Corso i Blato: "Smrdljivi grad otvara jeftine bircuze, za šljakere što loču ko pesi, studenti bez diplome, žene bez ljepote, neženje bez stana, putnici bez para".

Uvijek svoj, u angažiranim tekstovima savršeno je dijagnosticirao sve boleštine društva, slao jasnu socijalnu poruku. Vizionar, jedan od rijetkih koji je predvidio što će se za svega koju godinu po njegovom odlasku u Nizozemsku dogoditi na ovim prostorima... "veliki prasak". Štulić je postao persona non grata u Hrvatskoj, obilježen kao državni neprijatelj: "Ja sam rođen samo za to da budem šonjo, da me šutiraju naokolo kao zvijer, da me svaka kreatura gazi pošto joj se digne i da glupo proživim svoj vijek".

Svim plemenima sa ovih prostora poručio je - svoju domoljubnu pjesmu napisao sam davno i zove se Balkan: "Jednog dana nema me, da nikada ne dođem, prijatelje koje znam, ne poznajem kad prođem".

Johnny Štulić najkarizmatičnija je ličnost hrvatskog i ne samo hrvatskog rock’n'rolla. Njegov odlazak označio je kraj izrazito urbanog ozračja Zagreba osamdesetih, kraj "sunčane strane ulice" - prostora raznolikosti (ponosito sred Balkana), koji je oblikovao naše individualne svjetove.

Kada odlutam mislima u prošlost, jedna pjesma se sama po sebi nametne - minijatura 041. Vinjeta u koju je Johnny ukoračio: "Kada Zagreb izranja iz sna, nema više frikova".

Skaramuš:

Kada je Štulić odlazio, pred sam početak "velikog praska", u nekom intervjuu je otpisao: "Neću se ja ganjat po kukuruzima, odoh da pravim satl." Tako su sa njim otišli i Krvava Meri, Marina (Ona sada ništa ne želi, o ničem nema sud), Emilija (Baj baj Emilija, momci su na obali)...

Ostao je Život 24-karatnog razočarenja, Usamljenih ljudi, Anđeli koji dolaze... U magli je ostala Viena (Išao sam u Vienu, da pronađem svoju djevu), Ona koja vuče moje (naše) niti i čini naše sne...

Džonijeva slava nije tek slava nekog rokera koji je pjevao o strahovima i ljubavima. To nije bila paronoja, jer u potsvijesti znali smo da: Mrtvi fazani ne lete!

Paradoks je što Džonija danas ne svojataju oni koji su oduvijek voljeli ono što je pisao i pjevao - to čine oni koji su naknadno progledali. Razlog je taj što ljudi vjeruju da su bolji nego što jesu.

"To što sam bio do sad crna zemlja pokriva,

to što bih bio nebo zna pa nek odgonetava..."

Za EX FILMOFILE  Anamnesis

Sasvim obične besmislice

Daniil Ivanovič Juvačov, poznatiji kao Daniil Harms, posljednji ruski avangardni pisac bio je po svemu običan čovjek osim što je imao rijedak dar - gospodin Harms uočavao je naše svakodnevne besmislice i stavljao ih na papir.

To je dan-danas iznimno rijetka pojava, a kamoli u Staljinovoj Rusiji. Zbog svoje neuobičajene sposobnosti Harms je često upadao u neprilike s vlasti, jer je isticao stvari koje su trebale ostati skrivene: nestanak ovog ili onog čovjeka, poprilična razlika između vijesti u tisku i stvarnosti, i sve ostale nemoguće svakodnevne besmislice.

I stvarno, pogledamo li bolje, vidjet ćemo ih kako se neprimjetno provlače kroz naše moždane stanice i uzrokuju naše bore, slabe živce, infarkte, suze... Ono što je Harms želio pokazati ljudima jest upravo to koliko je lako uočiti te štetočine i uništiti ih najefikasnijim oružjem koje svi posjedujemo - zdravom ljudskom logikom.

Svakodnevne su besmislice sve one pojave koje radije odbijamo zapaziti nego da budemo svjesni boli i nepravde koju nose u sebi. To je beskućnik koji nema ručak, ubijeni čovjek, porušena kuća, otpušteni radnik... Sve njih radije ćemo gurnuti pod tepih negoli se suočiti s njima, iako u sebi znamo da nam tako još više škode. Tu se Harms razlikovao od većine.

U uvod knjige stavljen je Harmsov citat: "Mene zanima samo besmislica; jedino to nema nikakva praktičnog značenja." - tim riječima kao da želi odagnati svaku sumnju u ikakvo dublje značenje ili političku poruku njegovih riječi. Najjednostavnije stvari često kriju najdublje značenje, krajnosti su uvijek slične, Harms je toga bio svjestan i primoran iskoristiti nakon početnih informativnih razgovora.

Prva je priča o Harmsovom dolasku na ovaj svijet, koju nam priča na sebi svojstven, pomalo mističan i nedorečen način. U knjizi je stotinjak priča tj. većinom kratkih slika i bljeskova iz svakodnevnog života. Pisac ovdje spaja nevjerojatne likove i radnje ("U postelji se vrtio poluprozirni mladić", "Mironov je zamotao sat u poplun", "Anton Gavrilovič Nemecki juri u haljetku"...) da bi oslikao rusku svakodnevicu, ispunjenu čudnim (neobičnim) situacijama koje su imale mnogo prizemniju pozadinu, barem iza kremaljskih zidova.

U knjizi je i nekolicina pjesama - pjesme su mnogo jasniji odraz Harmsovih misli, koje su na trenutke krici za normalnim životom ("Želim jesti! / Joj, joj, joj!"). Uvrštene drame nude nam situacije znatno sličnije onima iz njegovih priča. Ovdje Harms oprezno dotiče temu Boga i religije (jedna od najpoznatijih drama: Jelizaveta Bam, nije uvrštena u knjigu).

Osim toga, u knjizi se nalaze neki članci, bilješke, traktati, pisma prijateljima i dnevničke zabilješke. Dnevničke bilješke u momentu su zastrašujuće jer Harmsa vidimo u potpuno drugačijem svjetlu - bez besmislica, mistike i crnog humora. Možemo osjetiti užase koje je taj čovjek (a i mnogi drugi u ono vrijeme) proživljavao brinući se hoće li doživjeti novi dan ili umrijeti od gladi, bolesti, ili će ga naprosto ukloniti sveprisutna ruka Staljina. Dogodilo se posljednje.

Navodim jednu Harmsovu misao koja se pokazala proročanskom: "Najvjerojatnije će moj cijeli život proći u nevjerojatnoj neimaštini i dobro ću živjeti samo dok sam kod kuće, a onda ću doživjeti tridesetpet-četrdeset godina."

Godine 1942, u dobi od trideset i sedam godina, Daniil Harms netragom nestaje.

Bojan Glavašević - Vijenac br. 211 (Matrix Croatica, 2002)

Za EX FILMOFILE  Anamnesis

Kratka anatomija raspada dobrog liza

"I dan kao ode. I ti se kao smiješiš. I ništa te kao ne boli."

(Enes Kišević) 

Ah, kako je E. znala da liže! Zapravo to je jedino pristajala da radi, i da usput koljenom i vanjskom stranom butine prođe po međunožju. Madre de Dios! Ćale je imao "nezgodan" posao, bio je hodža. Strogi nadzori, a doba Sodome i Gomore - gornje osamdesete.

Svi tabui su padali: berlinski zid, komunizam, bratstvo-jedinstvo i, naravno, ja! Ja sam padao najlakše. Na leđa, na bok, na travu, na krevet, na haustorski pod, na sjedište u (kasnom) tramvaju.

E. nije voljela da se suviše dira. "Ajde da se ljubimo" - kazala bi punačka crnka (razumije se samo po sebi). Jezik joj je poput polukruga, a kad ga izbaci, mmm... dužine pergamenta. Kao kad spustiš topao dlan na hladno čelo.

E. je lizala ušnu školjku polako, kao da degustira vino. Lagan ulaz vrhom, pa masiranje cijelom površinom jezika, pa lagani dodir po bubnjiću, a onda poslastica - liz sa vanjske strane. Tamo gdje i brico dira polako.

Taj vanjski zahvat izvodila je krajnje lascivno sa pljuvačkom koja je omekšavala kožu, a zatim je lagano relaksirala. U času kada obilazi uho padao bi "češnjak" po preponama... Zrelo za svršavanje.

NAJDRAŽI VLAH

Ali, dalje od toga jok - ni čut. "Ti si vlah. Doduše moj najdraži vlah, ali vlah. Nema ništa od toga" - rekla je jednom za svagda. I opet je to morala da mi (napaljenom) napominje, iznova i iznova. Ćale joj je salijevao stravu. Držao u kući, prijetio, ali E. je voljela da liže. Tako je to.

Poslali su je psihijatru, neki doktor R. specijalista za grupnu terapiju, doktorant iz Londona. Jednom smo Siniša (moj drug iz Vukovara) koji je studirao u Sarajevu i ja pratili E., kada je išla na seminar koji je držao njen psihijatar.

Tema je bila luda - nešto o poljupcu kao dijelu psihoterapije. Doktor je završio seminar citiranjem Empsona (mog omiljenog pjesnika i poetskog esejiste): "Noć se spustila na grad, kao anestezirani pacijent na operacioni sto". Zapamtio sam ovo predavanje zbog Empsona i poljupca.

AMAJLIJA

Ali, E. se nije smirivala. Siniša dugo nije mogao da shvati šta to E. sprečava da nam se sasvim prepusti. Ti si Siniša, a ona je E. - govorio sam mu. "Pa šta?"... Pa ti si. "Pa šta?!"... I tako dok nije ukapirao. Od tada je mnogo više cijenio E. i njeno slobodno vrijeme. "Brašo, kako liže!"

Siniša je volio da recituje Enesa Kiševića: "Sve mirim te svijete". E. je voljela da liže. A ja sam volio sve to zajedno. Priznajem, patio sam za E., imala je sve što voljeh. Ludo smo se zabavljali - tri druga.

Vozili smo se jednom tramvajem, Siniša je sjedio sa E. naprijed, a ja iza. Uzeo je kutiju šibica i napisao: "PITAJ JE", proslijedio mi je kutiju da ona ne vidi. Pitao sam... E. je to veče pristala da obrađuje uši sve dok ima šibica za kresanje. Tu veče sam ih sve zapalio, a kutiju sačuvao.

E. je bila predodređena za izvjesnog Ademira iz njenog stubišta. On se nije mnogo miješao sa nama, znao je da će dobiti to što mi bezuspješno tražimo. Uljudno smo se pozdravljali kada se sretnemo... Godine su prošle, E. se udala uz rat.

U PRODAVNICI

Vidio sam je prije par godina u S., u gradu koji mi je (iz nekog razloga) poznat. Kupovao sam klopu u marketu (slovenački, a koji drugi) i na "gondoli" sa kiflama, perecima i ostalim tijestom zatekao poluzabrađenu prodavačicu. Dug mantil, marama, ali oči i onaj prelaz jezikom, kao kad brišeš usne od toplog mlijeka - i sve je rečeno.

Naručujem, pojma nemam šta. Pažljivo mi pakuje, gledamo se. Sada sredovječna žena, još punačka, ali sa ukusom. Dal još znaš onako...? - pita je imbecil koji govori umjesto mene. "Ne pričam sa četnikom" - kaže. "Neću da poslužujem takve". Kao, vratiće perece ako se ne izgubim...

Odmah zovem šefa da se žalim - kao, prijetim joj. "Samo izvoli. Hoćeš da ga ja pozovem? Ademireee!" Mogao sam i misliti, muž kao šef! Privatizacija, jebiga.

Smijuljimo se. "Jel ti žao?" - pita me odjednom. Šta? Što nikad nisam dobio? Ona šuti. Jeste - odgovaram pošteno, iako nisam siguran da je to bilo pitanje.

"Znaš li kako se ostavlja četnik u životu?" - pita E. tiho. Kako? "Teško" - gleda me ispod trepuški.

A znaš li ti kako laje muslimanski cuko? - pitam je. "Jok", kaže. Vlah, vlah, vlah! Smijuljimo se.

Kaži, jel ti pomogao onaj psihijatar? "Jašta je, umalo me šejtan nije uzeo pod svoje. Srećom, zapucalo." - kaže mi. Gledamo se. Srećom zapuca, ponavljam u sebi.

"Gdje ti je drug?" - pita me. Odgovaram, ali se ne čuje. Idem, ne okrećem se, nije to bila E. već moja morbidna fantazija. Ostavljam praznu korpu i izlazim iz marketa.

ČARI PRIJATELJSTVA

Sinišu ubili na nekoj farmi. Ovčara se zvala, mislim. Čuli smo se dok je još "pucketalo", i tamo i ovdje...

"Gdje si bizantinac, liže li te ko?" - pita me. Gdje si kiševac? Ko i tebe, snajper - odgovaram.

Imao je sina. Bježi, ubiće te - rekoh mu. Imao sam majku. "Bježi, ubiće te" - reče mi.

Kada je već zagustilo zvao sam zajedničkog prijatelja, da vidi može li šta da uradi za Sinišu. Ali, prijateljstva su vjerolomna...

"Šta te boli kurac za njega" - viče taj prijatelj. Šta tebe boli kurac što mene boli kurac?! - vičem ja.

Na kutiji šibica ostalo: "PITAJ JE". Ponio sam je među rijetkim stvarima kada sam zauvijek otišao iz grada.

NEPOZNATI ČOVJEK

Uveče čitam Empsona u hotelskoj sobi. A onda, izađem na balkon (u gradu koji odnekud znam) i vrisnem kao Brando u "Posljednjem tangu".

Poslije, diskretno mi kucaju na vrata. "Ima li nekih problema?" - pita neki tip. Onako, službeno ljubazan.

Ima, jedan čovjek neće da izađe iz mene - kažem. "Koji čovjek?" - pita službenik već vidno uzrujan.

I ja bih to volio da znam - rekoh iskreno.

Za EX FILMOFILE  Skaramuš

Sveta djevojka - Lucrecia Martel

"Ljubav ne poznaje zakone, ljubav je slijepa" (Carmen - Georges Bizet)

Ugledni britanski časopis Sight & Sound u svom je prvom novogodišnjem broju organizirao anketu angloameričkih kritičara koji su birali film godine. Odmah iza očekivanog pobjednika "Brokeback Mountain", na drugo mjesto dospio je argentinski film "La nina santa" redateljice Lucrecije Martel.

Činjenica da su britanski kritičari pokraj svih dobitnika Palmi, Medvjeda i Lavova na tako visoko mjesto smjestili tek drugi film malo poznate argentinske redateljice može zvučati kao iznenađenje. Ipak, nije tako. Lucrecia Martel najbolje je čuvana insajderska tajna art-filmskih krugova. Njezina dva filma: "Močvara" (La cienaga) i "Sveta djevojka" (La nina santa), možda nemaju neke jake reference od zlata i mjedi (poput nagrada A festivala), ali svaki ozbiljan poznavatelj svjetskog nekomercijalnog filma Lucreciju Martel drži jednim od najosobenijih glasova koji su se pojavili u filmu 21. stoljeća.

"Sveta djevojka" događa se za vikenda u hotelu u rodnom mjestu Lucrecije Martel, gradiću Salta u podnožju Anda. Junakinja filma je djevojka u pubertetu, kći gazdarice hotela, razvedene bivše skakačice u vodu. Amalia ide na vjeronauk i pod utjecajem je fanatične vjeroučiteljice, koja poučava vjerskoj misiji i zadaći da se pomogne spasenje bližnjeg.

Istog popodneva junakinju u gužvi na ulici počne dirati nepoznati sredovječni muškarac. Kad se vrati u hotel, otkrije da je perverznjak dr. Jano, uzvanik liječničkog simpozija koji se odvija u hotelu njezine majke. Amalia zaključi da je njezina misija spasiti zabludjelog doktora Jana, pri čemu se u adolescentskoj glavi miješaju erotske i religijske fantazije. No, dr. Jano više je zainteresiran za djevojčinu zgodnu majku Helenu, koja je sama u krizi jer joj bivši muž s novom ženom očekuje dvojke...

Spoj katolicizma, erotike i moralističke drame podsjetit će vjerojatno na Kieslowskog ili Agnieszku Holland. Po komornom intimizmu možda podsjeća na Rohmera, osobito na filmove poput "Claireina koljena". Ali, sve usporedbe padaju kad pogledamo "Svetu djevojku" - vizualni stil Lucrecije Martel do te je mjere specifičan i samosvojan da ga je teško s bilo čime usporediti.

U intervjuima taj stil objašnjava svojom kratkovidnošću, ali u konačnici to kod gledatelja stvara specifičan efekt. Gledatelj je izložen nizanju nepovezanih impresija, koje se spajaju u misterij spoznaje.

Ne čudi da dio kritike sklone mainstreamu, na Lucreciju Martel reagira s iritacijom, očekujući od Argentinke moralnu poantu i dosljedan rasplet. No, njezin je film mirakul pun malih, nesvakidašnjih čudesa koja okončavaju misteriozno. Ona je kao razigrano dijete koje pogled ne može obuzdati, već istodobno prati i ljude, i nebo i pozadinu, i konstelaciju prirode. Nesputana od pravila: bilo klasično-narativnih, bilo modernističkih - oblikovala je jedan od najintrigantnijih filmova današnjice.

Jutarnji list (2006)

"La nina santa" bavi se seksualnim odrastanjem djevojke u pubertetu. Amalia je, kao i njezina okolina, pod velikim utjecajem crkvenog nauka.

Sredovječni dr. Jano iskoristiti će gužvu nastalu oko uličnog svirača (video), kako bi prislonio prepone uz stražnjicu djevojke ispred sebe, uzbudio se i neopaženo nestao u gomili. Ali, Amalia ga prepozna među liječnicima na kongresu u majčinu hotelu i pokuša stupiti s njime u kontakt - sveta misija (unutarnji poziv) da grešnog čovjeka spasi vječne propasti.

Kada je doktor odbije, razočarana Amalia (probuđeni hormoni / erotske fantazije) povjeri najboljoj prijateljici Josefini, koja prakticira analni seks kako bi sačuvala formalno djevičanstvo tajnu: doktor ju je seksualno napastovao. Zatečena u grijehu, prijateljica sve ispriča roditeljima...

Žudnja i nevinost, seks i grijeh - "mračni predmet želje". Izvrstan film darovite Lucrecije Martel, neobično snimljen i režiran, producentski potpisuju braća Almodovar.

Za EX FILMOFILE  Anamnesis

Sedmi dan - Karlos Saura

"Bog je šest dana stvarao svijet, a sedmi je uzeo da se odmori. Zato se nedjeljom, kada Bog odmara, dešavaju strašne stvari" - priča naratorka koja je preživjela ritualno ubistvo svojih sestara, koje dolazi kao vrhunac fatalističke atmosfere najboljeg filma Karlosa Saure.

"Sedmi dan" je mučna poema o mržnji i njenim posljedicama.

Tridesetogodišnja omraza na život i smrt Fuentesovih i Himenezovih, u nekoj planinskoj vukojebini u Španiji, ispričana u brilijantnom nizu jednostavnih i funkcionalnih kadrova, kojima se ne može dodati ili oduzeti ni jedna replika ili sekvenca, zanatski gledano, spada u jedan od onih filmova poslije kojih svaki filmofil pomisli da bi želio i mogao da snimi tako nešto.

Ni govora. Za ovakvu jednostavnost, sa smislom da se u detalju pokaže potresno, potrebna je kontrola emocije i smisao za ritam radnje i slike. A to nadmašuje običan zanat i ulazi u sferu ludila kreativnosti.

Užas počinje koitusom u lokalnoj štali, među razgoropađenim svinjama, kada mlada Lusiana izgubi nevinost (i razum) sa čovjekom koji će je odmah zatim ostaviti.

Slijedi niz osvetničkih i "kontraosvetničkih" epizoda: nož u stomaku, spaljivanje žive majke, pa još jedno "burgijanje stomaka", pa progon Fuentesovih, pa smrt od ludila u zatvoru, pa priprema za osvetu pod rukovodstvom idejnog vođe klana - Lusiane, a sve to dok traje potraga Himenezove kćerke za istinom (koja teško kompromituje njenog oca).

I tako sve do fatalne noći mentalnog holokausta koja završava obračunom, mržnjom indoktrinirane braće, sa svim što se miče ili bi moglo da im stane na put (i bukvalno) pri konačnom oproštaju od svijeta koji mrze, uključujući i sebe.

Scene masakra, urađene sugestivno i uvjerljivo, kao da gledalac direktno prisustvuje pogubljenjima i sam pretrčava sa kraja na kraj ulice pokušavajući da se spasi, na momente izgledaju kao neka parapsihološka groteska, kao parodija "ručnih radova" čuvenih serijskih ubica, kao neki odlomak iz zadnjih minuta Leoneovih filmova u kojima se raspliće radnja... Samo što nema usamljenog heroja da zavede red. Naprotiv.

Dva poludjela čovjeka sa lovačkim puškama i patronima za veliku divljač poslije duševne i tjelesne katarze, dočekuju policijsku potjeru kao dječaci izgubljeni na izletu - pokunjeno i sa dozom radosti što se sve "dobro završilo". Nema neprijatelja - nema razloga za život.

Istovremeno, otac porodice koja se raspada, nespreman da primi krivicu za pogubljenje svoje djece kao "namirivanje računa" u kojem je i sam učestvovao (kao i cijelo selo ćutologa) ima epileptično pokajanje nad odrom djevojčica za koje gledalac ima neodoljiv utisak da će ustati i zapjevati pjesmu koju su još juče tancale uz prozor, dok je radio grmio, a sunce, valjda zadnji put, sijalo u prokletom selu (duševno mrtvih mještana).

Primjer (monstruozne) funkcionalnosti filma jeste uloga Viktorije Abril, kao Lusiane.

Ona u svega desetak pojavljivanja, ne dužih od po minut i po, u rasponu od zaljubljene pa izdane žene, preko krika za zapaljenom majkom, pranja grobnice idealizovanog brata (koji je umro u zatvoru od ludila pošto je svaki izlazak nakon odslužene kazne koristio samo da smakne još jednog Himeneza), preko seoske lude u nikada upotrebljenoj vjenčanici, do scene kada nedovoljno ostrašćenog brata uči kako da presječe vrat kokoški, zaključno sa odlaskom u "ludaru" - razlaže ritam zalaska svijesti, koji čovjeka pretvara u zombija sa zlim očima.

Muzika španskog juga, lijepa i potresna, zvuči kao povremeni krik u zloslutnoj tišini. Ovaj film sasvim svedene emocije (do zemljotresno ubilačke katarze) bio bi emotivno nezamisliv bez jeke gitara.

"Sedmi dan" je film koji prođe kroz čovjeka iznenada, kao vjetar u samo jednom naletu, i kada ga kosti zabilježe - on je već, možda, na drugom mjestu.

Kao i mržnja.

Za EX FILMOFILE  Skaramuš