Oznake

4/19/2011

The Godfather - kronologija

Prošla su gotovo četiri desetljeća otkako je Francis Ford Coppola prvi put ekranizirao roman Marija Puza, a "Kum" još uvijek nije izgubio ništa od svoje epske raskoši, dramske snage i celuloidne čarolije zbog kojih ponosno stoji pri samom vrhu liste najboljih filmova svih vremena.


1892 - 1915
1892 - birth of Vito Andolini (later Corleone)
1896 - birth of Lucky Luciano
1897 - birth of Vito Genovese
1897 - birth of Carmella (Mama Corleone)
1899 - birth of Al Capone
1901 - death of Vito's father (Antonio Andolini)
1901 - death of Paulo, Vito's brother
1901 - death of Vito's mother
1901 - Vito arrives in America
1902 - birth of Dutch Schultz
1903 - birth of Joseph Valachi
1914 - Vito & Carmella married

1916 - 1930
1916 - birth of Sonny Corleone
1917 - Vito meets Clemenza in Little Italy
1918 - partnership of Meyer Lansky & Bugsy Siegel
1919 - birth of Fredo Corleone
1919 - prohibition enforced
1920 - birth of Theresa Hagen
1920 - birth of Michael Corleone
1924 - birth of Kay Adams
1927 - Al Capone's wealth tops $100 million
1927 - Vito kills Don Ciccio
1927 - birth of Connie Corleone
1928 - St. Valentine's Day massacre

1931 - 1940
1931 - wedding of Joseph Valachi
1931 - Five Families War begins
1932 - prohibition ends
1935 - murder of Dutch Schultz
1936 - Meyer Lansky runs gambling in Cuba
1937 - birth of twins to Sonny & Sandra Corleone
1939 - Don Corleone moves family to Long Beach
1940 - Batista becomes president of Cuba
1940 - birth of Frank (Sonny Corleone's son)
1940 - birth of Frank (Tom Hagen's older son)

1941 - 1945
1941 - Lansky orders Bugsy Siegel to investigate development of Las Vegas
1941 - Japan attacks U.S. Fleet at Pearl Harbor
1941 - Corleone family dinner after news of Pearl Harbor
1942 - birth of Andrew (Tom Hagen's son)
1942 - Michael serves with Marine Corps in Pacific
1944 - Michael featured as War Hero in Life Magazine
1945 - Michael discharged to recover from war wounds
1945 - Michael enters Dartmouth College
1945 - birth of Sonny Corleone Jr.
1945 - marriage of Connie Corleone & Carlo Rizzi
1945 - Vito wounded in shooting

1946 - 1950
1946 - Lucky Luciano deported
1946 - Michael shoots Sollozzo and McCluskey
1946 - Michael flees to Sicily
1947 - death of Al Capone
1947 - Bugsy Siegel assassinated
1947 - marriage of Michael & Apollonia
1947 - Sonny murdered
1947 - Apollonia murdered
1947 - Michael returns to New York
1948 - birth of Vincent Mancini
1949 - birth of Victor Rizzi to Connie
1950 - Kefauver Senate Hearings begin

1951 - 1955
1951 - marriage of Michael & Kay
1951 - birth of Anthony (Michael Corleone's son)
1952 - Michael moves family operations to Las Vegas
1953/1954 - birth of Mary (Michael Corleone's daughter)
1954 - death of Vito Corleone
1955 - Michael moves out of Long Beach compound
1955 - birth of Michael Francis Rizzi to Connie
1955 - christening of Michael Francis
1955 - murder of Tessio, Carlo Rizzi, Moe Greene and the heads of the major families

1956 - 1970
1957 - murder of Frank Scalice
1958 - Anthony's First Communion
1958 - attempt on Michael's life
1959 - Genovese jailed
1959 - Castro deposes Batista
1959 - Senate Hearings begin
1959 - Kay leaves Michael
1959 - suicide of Pentangeli
1959 - death of Carmella "Mama" Corleone
1959 - murder of Fredo
1959 - murder of Hyman Roth
1962 - death of Lucky Luciano
1962 - Valachi turns informer
1968 - "Valachi Papers" published
1969 - death of Vito Genovese
1969 - Michele Sindona buys into S.G. Immobiliare

1971 - 1997
1971 - death of Joseph Valachi
1974 - closure of Sindona's Franklin Bank
1978 - death of Pope John Paul I
1979 - Sindona / Gambino flee to Sicily
1979 - Michael receives Papal Award
1979 - Anthony makes opera debut
1979 - murder of Mary Corleone
1982 - Vatican banker Calvi found dead
1992 - John Gotti jailed
1995 - Italian leader Andreotti indicted for mafia links
1997 - death of Michael Corleone

Za EX FILMOFILE  Anamnesis

4/18/2011

The Godfather - osveta za Apolloniju

1958

This scene was abandoned, in tandem with the later one showing Fabrizio's murder. Michael's memory in identifying his first wife's killer after more than a decade recalls his father's unerring ability to track down his parents' assassins when visiting Sicily.


This scene would appear right after Neri's humiliation of Klingman, and before the scene in Part II where Michael finds Anthony's drawing on his pillow. We know that the murder occurs in Buffalo because in the scene "Fabrizio Located", Al Neri states that the Sicilian has been found there.


Za EX FILMOFILE  Anamnesis

4/11/2011

Vežite pojaseve, polijećemo

Avioni JAT-a poletjeli su na svoje prve redovne linije 1. aprila 1947. godine. Ovaj datum uzima se za dan osnivanja Jugoslovenskog aerotransporta. Kroz nekoliko dana objavljen je prvi red letenja JAT-a, štampan zajedno s redom vožnje JŽ-a.


Kad kažem JAT, misliš - nostalgija.

Za onim bezbrižnim vremenima u kojima je svaka druga djevojčica željela biti stjuardesa, a dječaci piloti. Pa da lete preko oceana u velikom avionu, odjeveni u najljepše uniforme na svijetu i uz osmijeh, i pomalo s visine, izgovore: "vežite pojaseve, polijećemo" ili "kapetan aviona želi vam ugodan let".

I da, kada se ogromna čelična ptica spusti na zemlju i isključe motori, uživaju u dugom aplauzu oduševljenih putnika.

Kad kažem JAT, mislim na ponos.

Mislim na jedan od najprepoznatljivijih brandova bivše Jugoslavije. (UPLS)


Krajem osamdesetih godina JAT je povezivao Jugoslaviju s više od 60 odredišta svijeta na pet kontinenata, prevozeći godišnje pet miliona putnika.

Za EX FILMOFILE  Anamnesis

4/05/2011

Rizici (kontra)špijunaže

"Mišljenje je kao šupak. Svako ga ima." (Prljavi Hari)

VOTABAUTMAJASTMASPREJ?

VMA je ozbiljna ustanova. Kada ti doktorica histeričnim glasom, panično (i sasvim neetički) vrisne: "Vodi svog crnca i onaj prošli kog si dovodio ima sidu!" - onda je stvar jebena.

Zato sam skoknuo u obližnju kafanu, uštinuo kelnericu za dupe (a šta rizikujem nakon svega?) i naručio litar loze. Vlasnik, za glavu viši od uniformisanog mene i duplo teži, ljubazno je donio flašu i upitao: "Šta misliš o pušenju?" Hvala, nije mi do toga - rekoh sjeban i prestravljen. "Još jednom je pipni i popušit ćeš mi ga milom ili silom", došapnu gazda prostodušno i potapša me po ramenu.

Možda imam sidu! - vrisnuo sam iznenada, za njim. Gosti su se zagledali bez komentara, sem jednog koji je poslije kraćeg oklijevanja sjeo za moj sto (viđao sam ga na VMA). "Nije ni to najstrašnije, vjerujte znam što govorim, već to što ne smijete nikome da priznate."

Izletio sam iz kafane i ponio flašu. Nbo Dlala (kodno ime Južnoafrikanca iz pokreta SVAPO) koji je bio na obuci za minere u našoj tadašnjoj zemlji i koji je bio u četi koja mi je zapala u staranje, veselo me čekao u kolima hitne pomoći kojima smo svakodnevno jurcali između kasarne i bolnice.

"Votabautmajastmasprej?", vikao je svojim brilijantnim engleskim. Ripit!... "Lenart (tako su me zvali ti dragi ljudi), vot abaut maj astma sprej?", sricao je kad bi vidio da ga ne razumijem. Sve je u redu, imaš sidu a ne astmu - potapšao sam ga po ramenu. Nije me razumio. Popio sam pola flaše do kasarne, a pola dao njemu.

Vadi ga da izmjerim kakvo je stanje danas! - rekoh euforično. Imali smo običaj da upoređujemo penise. Vjerujte na riječ, tamnoputi su stvarno obdareni. Mog malog nije bilo nigdje, ostavio je poruku: Idem u sigurnu kuću. Dok sam povraćao, Nbo Dlala mi je držao glavu i ponavljao zabrinuto: "Lenart, votabautmajastmasprej?!"

SKIDAJ GA S MENE!

"Skidaj ga s mene!" - zapomagala je Vilka. Higijeničarka na odjeljenju za obuku stranih diverzanata, misleći na malenog ali veoma potentnog Mandlu Mthetvu (kodno ime), čiji je penis bio legendarnih dimenzija u toj generaciji Afrikanera na obuci u našoj otvorenoj i nesvrstanoj zemlji.

Moj posao je bio da momci jedu, uče, izlaze u grad, potucaju nešto s vremena na vrijeme (uz blagoslov potpukovnika i, valjda, Generalštaba bivše armije), ali radio sam i dodatne poslove. Na primjer podizao zapuhanog malca iz Johanesburga sa naše drage, vrcave, guzate i sisate Vilke, za koju se znalo da ne može bez one stvari. Imala je preko četiri banke, ali je bila oho-ho.

"Koliko čokolade!" - vikala bi Vilka kada se zapije s momcima. Redaljke su bile inkognito, odnosno "stroga tajna" i sasvim u privatnom aranžmanu. Naime, Vilka je naplaćivala mojim štićenicima usluge, a mene bi nagradila ponekom flašom viskija. Što ti nisi ovakav? - gunđao sam ponekad mom malom prijatelju u gaćama i pokazivao mu na Mandlin ponos, koji se poprilično uzdizao. Bilo mi je žao malog, a njemu - mene.

Kako smo na odjeljenju koje je imalo posebne učionice za predavanja o diverzantima i špijunaži uspijevali da zavaramo dežurne oficire? Pa, izašao bih pred tablu u jednoj od učionica i ispisao prevod čuvene partizanske pank-šansone, koja je počinjala otprilike ovako: "Tru d vuds end mauntins of aur praud kantri...". Onda su dragi crnci satima u glas pjevali zapaljive stihove, nadjačavajući Vilkine orgazmične krikove.

"Učite momci, učite" - rekao bi dežurni kapetan u prolazu. "Služimo narodu" - dreknuli bi u glas štićenici iz prijateljske afričke zemlje. Zapravo, imali su pravo da jednom mjesečno ugoste "dame noći". Vojska ih je osiguravala, samo da Mandla i ekipa ne bi nasrtali na djevojčice prilikom izlaska u grad vikendom. "Kod nas je sve preko 14 godina prestaro za jebanje, to niko neće" - govorio mi je uzrujano Mandla.

"Jebem ti sunce, pa to su bolesnici!", vikao je potpukovnik čitajući moje redovne sedmične izvještaje (vojna cinkanja). Mada ga, kao predavača na predmetu špijunaža i kontrašpijunaža, takve stvari nisu smjele iznenaditi. "Bolje da im obezbjedimo da jebu, nego da počnu nas da jebavaju" - zaključio je ovaj dobroćudni oficir. Zabave su mogle da počnu!

Lično, nisam učestvovao u terevenkama sa vojnim kurvama. Radije sam odlazio u napuštene prostorije mojih štićenika i mažnjavao im "Gavrilović" paštete, koje su dobijali u neograničenim količinama. Uostalom, moj mali je bio toliko deprimiran da sam se jedno vrijeme bavio mišlju da ga zamijenim za onaj drugi organ.


STALJINOV POKLON SE (NE)ODBIJA

Staljin (kodno ime) je bio najvažniji štićenik. Završavao je taj Afrikaner škole za ubice po tadašnjem SSSR-u, Kubi, pa navratio i do nas. Nemam pojma kako mu je bilo pravo ime, inače prijatan tip, iskren. Odmah mi je rekao da mrzi bijelce i da bi im jebao mater. (Nije rekao baš tim riječima, ali sam mu vidio iz očiju.) Ko da ga krivi? Odrastao u Botinom režimu. Nadimak mu bješe "Snejk" (zmija).

"Lenart, Lenart, Staljin je pobio više ljudi nego što si ti izdrkao u životu" - šaputao mi je Nbo Dlala i savjetovao me da se ne kačim sa njim, pogotovo kad se zapijemo. Jedva sam skontao na kog Staljina misli...

Na nekom svečanom ručku sa štićenicima, kome su prisustvovali komandant kasarne, potpukovnik, prevodilačko osoblje i izaslanik Generalštaba, Staljin je održao zdravicu, dobro sažvakao ćevapčić, izvadio pola i ponudio mi. To je, reče, njihov tradicionalni običaj da pokažu kako sve dijele sa prijateljima. Mene je izabrao s pika, odmah, imidietli. U tajnovitim očima potpukovnika vidio sam ohrabrenje, u očima ostatka osoblja olakšanje što su oni zaobiđeni, u očima druga generala je pisalo: "Ne kurči se, već žderi!" I jesam, a onda zalio vinom.

Par sedmica nakon toga Staljin je zaglavio u bolnici. Zvanično, Hočkinsova bolest. Nezvanično, po prijatnoj doktorici sa VMA, sida. "Šest mjeseci karantena (najmanje) ako posumnjaju" - rekao mi je šef saniteta u kasarni, sa sigurne udaljenosti. I dodao da od sada uzimam posebnu čašu. I da ne pišam više u njihovom klozetu. I da perem ruke prije nego što zakucam na vrata. I da, zapravo, više i ne dolazim ako baš ne moram.

Uskoro sam pozvan na sastanak vojnog vrha kasarne i osoblja. Kontam, ljudi će znati šta da se radi. Do tog trenutka sam se bojao. Poslije toga, bio sam prestravljen, užasnut. Ukratko, sjeban do suicidnosti.

RIZICI (KONTRA)ŠPIJUNAŽE

"Izvinite generale, ali niste se vi jebavali s njima već ja!" - urlala je Vilka, za koju se ispostavilo da je radila za vojnu obavještajnu službu. "Hrabro, Jasenka (eh ta kodna imena), nećemo vas ostaviti samu u ovom času", rekao je potresnim glasom moj potpukovnik. "Jebite se i vi, potpukovniče", replicirala je Vilka-Jasenka.

"Šta da radimo?" - pitao jedan od oficira za koje sam pisao posebne sedmične izvještaje o navikama svojih štićenika. Jednom mi je priznao u "tečnom stanju" da neki iz vrha drkaju na moje opise jebačina Afrikanera i naših plaćenih radodajki. To je, nažalost, i probudilo moju spisateljsku ambiciju.

Na kraju je odlučeno: Moramo utvrditi ko je fasovao virus. Mada, svi su bili protiv kada je došlo do glasanja. U takvim situacijama neznanje je najljepša stvar na svijetu. Ali, to svi, odmah se svelo na dva imena - Vilkino i moje.

Sutradan, sjedam u kola hitne pomoći (pod pratnjom). Tu je i Vilka, šmrca. Nbo Dlala (hipohondar koji je redovno išao kod doktora, pa i nije pitao šta je na stvari) briše joj suze, mene se nije sjetio. VMA, pretrage, urađeno "sve što je potrebno"...

Noć u bolnici. "Što ne spavate?" - pita nasmijana sestra. Crnka, dobre noge, nepravilne dvojke koje joj daju dodatnu draž. Izgleda da sam ozbiljno zaglavio - kažem. "Aaaa, slučaj side! Ko vas je pustio da izlazite. Straža!"

U sobi samnom i neizbježni Nbo Dlala. "Lenart, ej Lenart, fadi ga merimo čiji je mnogo veći!" - veseo je. Jebem ga veselog.

KAD NE SMIJEŠ DA SE JEBEŠ, JEBI SE NAROČITO!

Koji dan poslije sjedimo pred vratima ordinacije, Vilka-Jasenka i ja. Posmatram je, ispijena i sjebana. Imate li djece?, pitam. "Dvoje", odgovara. Šta će vam ova zajebancija? Sliježe ramenima. "To mi je porodično. Iz vojne sam porodice" - gleda ispred sebe. Vrata miruju.

Iznenada, činim najluđu stvar u životu. Uzimam je za ruku. "Šta je bilo?" - pita Vilka. Ajmo!... "Gdje?" Ajde da se jebemo - kažem. "Pa ti si lud!" Baš zato, Vilka!... "Jel ti znaš da imamo virus?" Baš zato, Vilka!... "Skoro da mi možeš biti sin!" Baš zato, Vilka - ponavljam kao navijen.

Vodim je prema toaletu. "Ma, nosi se u pičku materinu, luđače" - viče Vilka. Baš zato! Baš zato! - ponavljam... Ko ih jebe, sve skupa! - urlam joj na uho u kabini. Otima se, grize me... "I ti si sjeban ko i cijela ova vojska, Afrikaneri, zemlja! Jebem ti mater! Jebem vam mater svima!" Šamara me, pljuje mi u lice... Baš zato, Vilka! Baš zato!

Otvaram šlic, svlačim joj gaćice, cijepam ih. Zabije mi koljeno u jaja. Boli, ali mi se začudo i dalje diže. Uguram ga, kratko tucanje sa urlanjem. Psovke, devijantna nježnost. Iskapljem se pola u nju, pola po podu. Poslije mrkla tišina, možeš čuti kapi. Izađemo, ona sjedne, ja stojim. Nikada više nismo progovorili ni riječ.

NESTAŠNI MENZIS

Kasnije u ordinaciji doktor mi kaže: "Sve je u redu! Staljin je negativan i vas dvoje ste negativni. Hočkinsova bolest. Sve je u redu, nije HIV!" Ali, doktorka reče - šapućem, mucam. "Valjda je imala menzis. Pa svi imamo loš dan" - pravda je kolega... Vadi ga da izmjerimo! - kažem oduševljeno. "Šta da radim vojniče?!"

Izlazim. Idem hodnikom kao duh, a tako nekako i izgledam. Iznenada, vidim sestru što me otjerala u sobu kad je čula za "sidu". Očnjaci joj blješte, mali vuci. Sestro, pomagajte!

"Živi ste?" - gleda me s velikim zanimanjem, kao prežaljenu osobu koja je ustala sa patologije. Osjetim kako mi se mali prijatelj ponovo vraća u normalu. Eno ga, već je šmugnuo za sestrom, a ja trčim za njim. Eto, uskoro i (zaboravljenog) Nbo Dlale. Dahće (bucmast je), trči za nama i doziva: "Lenart! Votabautmajastmasprej?"

Što je dalje bilo sa Nbo Dlalom - neka ostane (vojna) tajna. Sestra sa nepravilnim dvojkama mogla bi da ispriča par stvari na koje sam i danas ponosan. Naravno, samo da joj to nije (bilo) zabranjeno odlukom nadležnih vojnih vlasti broj 960/... Ili tako nekako.

Za EX FILMOFILE  Skaramuš

4/04/2011

Nekrolog Prljavom Hariju

Da li je razlog zbog kog volim Prljavog Harija čisto mačistički (podsvjesno): taj ogromni falusoidni magnum! Fascinacija onim što muškarac želi, a (često) nema? Nije. Ne žalim se, a i da je drugačije - kakva korist od toga?

Da li je razlog potreba da negdje (sasvim malo) dozvolim mogućnost da ZIP ("zabava i propaganda") prodre u moju filmsku intimu, a Hari mi izgleda kao najbezazleniji lik? Nije. Prljavi Hari čak ima neke osobine autorskog rada. Matricu, vanzabavni smisao...

Da li je razlog "humani sarkazam" kojim se služi Hari, odnosno to što me podsjeća na (mog omiljenog glumca) Hemfrija Bogarta? Nije. Bogi bi pojeo Prljavog Harija i zalio ga enormnom količinom viskija.

Da li je razlog to što se u serijalu o ovom neprilagođenom drotu (vječna američka caka) jako osjeća duh 60-tih i 70-tih godina kada su bili mogući (i poželjni) pravedni samuraji koji ne spašavaju svijet u ime novog svjetskog poretka, već zato što je to način da poruče lažnim autoritetima kratko i jasno: Jebite se!? Hm... Nije. Mada je zapravo zadovoljstvo vidjeti lopuže i hulje, koje se kriju iza zakona, kako piške u gaće pred sudbinom (čitaj - Harijevim malim topom).

Da li je razlog uvjerenje da je "Prljavi Hari" prototip i neponovljiv original iz koga su uslijedili tek bastardi - serijali o Rambu, Rokiju, Terminatoru, itd? Djelomično. Ali - ne. Po definiciji smisla lika, Hari bi se borio protiv ovih tipova, jer su oni produkt establišmenta (bilo da su njegova čeda kao Rambo, škart kao Terminator ili kolateralna šteta kao što je to Roki). Ali, ta bitka bila bi izgubljena, pa Harija ne bih ni želio da vidim u tom duelu. Naime, nitko još nije pobijedio sistem, a da je preživio.

Da li se moja nekritička zadovoljstva filmovima o dotičnom rukovode temom osvete? Ne. Ako prihvatim sasvim realnu mogućnost da bih bez odgovarajuće doze tableta, (još živog) osjećaja za samokontrolu i poneke zaostale emocije, možda, završio na nekom krovu sa puškom u ruci (kladim se da nisam jedini), onda je fer reći da je osveta slatka, ali da liči na posthumna odlikovanja. Besmislena je. Mada, grije srce.

Da li je tajna u paraleli koja se može povući između Leoneovog serijala o usamljenom jahaču-pravedniku i "Prljavog Harija"? Nije. Ili bar nije samo to. Liče oni, neosporno. Lijepo je vidjeti prst zabijen u oko (i dupe) pravovjernim kaubojcima iz 50-tih godina i umivenim policajcima koji se spremaju da zaoru brazde "novog načina života i pravde"! Ali, to ne objašnjava moje (tajne i konstantne) izlete u ovakvu vrstu filmova. Fascinaciju, čak.


Uzrok je sam Prljavi Hari alijas Klint Istvud. Posljednji (harizmatični) laf američkog filma, koji u svojim ulogama ili filmovima koje režira zadržava principe kao što su: kodeks časti (makar i najmaleckiji), grubu humanost, ne-prihvatanje zločina bez da se uhvati za topuz, i vječni izgled tipa koji je "došao da obavi posao koji niko drugi neće da prihvati".

Istvud nije ni glumac, ni režiser koji je obilježio film. Nema on ni uloga, ni režija koje bi ga uvrstile na moju intimnu A ili B listu...

Ali, Klint je u vrhu mojih junaka djetinjstva, adolescencije, a bogami i zrelog doba. Kao Politikin "Zabavnik", kao crtić "Gustav", koji je miljama ispred "Simpsonovih", kao farmerice sa uskim nogavicama, kao crnke koje kotrljaju "rrrrrr" dok se ljube, kao Dženiska kada napušena pjeva "Samer tajm", kao moj ćale dok rekonstruiše rimske iskopine i spašava novac i oružje nestalog svijeta.

Klint je taj razlog! Gospodin koji miriše na alkohol, opasnost i (slatke) poroke. Emotivni mužjak koji uspijeva da spasi čak i ljige poput "Mostova okruga Medison" (priznajem - gledao zbog Klinta) ili hladnokrvni bjegunac iz Alkatraza koji ostavlja cvijet svojim progoniteljima.

Iza širokih leđa i isukanog kolta Harija Istvuda stoji zauvijek nestalo doba nježnosti i kakvih-takvih ideala: filmovi koji mirišu, svojeručno odsvirane muzike (ljudski faktor), dobre trave, jeftinih putovanja, jasnih neprijatelja i pouzdanih prijatelja, dobrog fudbala, žena koje su davale sa stilom, zima sa snijegom i ljeta sa suncem...

Ispred Harijevog čudovišnog kolta stoje: politička korektnost, humanitarni imperijalizam, kamatarska hobotnica sa motom - "New order has begun", licencirano znanje, unitarni jezik, dosadni seks, odrecitovana muzika, mutirane boleštine, dizajnirani idoli, sterilni genocidi, bolesni luksuz, "pametni" idioti, simulirana umjetnost, obezdušenje...

Upucaj drkadžije, Hari!

Za EX FILMOFILE  Skaramuš

4/02/2011

Tajna - Andrej Zvjagincev

U očekivanju novog filma Andreja Zvjaginceva: "Elena" - tu je eksperiment FIVE (2011)...

Pet ruskih redatelja, pet kratkometražnih filmova, pet zasebnih priča koje povezuje tamna omotnica i polaroid snimak u njoj.

Petar Buslov: "Sunrise / Sunset", Aleksandar Veledinski: "Portret", Igor Vološin: "Atlantika", Aleksej Popogrebski: "Bloodrop" i Andrej Zvjagincev: "Tajna".


Za EX FILMOFILE  Anamnesis