Kako ste se odlučili za postupak miješanja vremenskih razina?... To još ne bih nazvao strujom svijesti, to je više bila jedna jukstapozicija, zabranjena. Cijeli je problem bio što sam to baš htio naglasiti. S filmom "U oluji" (1952) sam imao veliki otpor tome da mi glava bude okrenuta natrag, prema ratu, zato je cijeli taj film okrenut prema naprijed, prema budućnosti. Za razliku od njegovoga brata koji je nestao u partizanima, Drago - glavni lik "U oluji" bio je čovjek iz polusvijeta, odnosno družio se s polusvijetom; ali nosio je novo vrijeme, nosio je budućnost. E sad, u "Prometeju s otoka Viševice" (1964) sam htio suprotstaviti ta dva svijeta: suvremeni svijet - otuđen, hladan, formalan, i taj bivši svijet na kojega se već uhvatila patina, ali je nosio u sebi, negdje u iskonu, neke druge vrijednosti, vrijednosti ondašnjih ideala.
S Pićom (Tomislav Pinter) sam razgovarao kako i što; naravno, nametala se sama po sebi zrnata fotografija, da bi se dobio taj odnos dvaju svjetova. Onda je on počeo eksperimentirati - naši laboratoriji u to vrijeme nisu bili u mogućnosti, nisu bili sposobni napraviti nešto drugo - i onda je on došao na ideju da retrospekcije snima na tonskom negativu, a tonski negativ je po svojoj kemijskoj prirodi tvrd jer tonski zapis mora da bude jako oštar (u to vrijeme smo tako radili ton, nije bilo magneta). Dakle to je snimano na ton negativu, ne na negativu slike. Pićo je rekao: "Čuj, ja bih probao...", na što sam ja rekao: "Nećeš staviti samo svoju, nego i moju glavu u torbu, ali idemo probat". I stvarno, snimili smo tako. Odlučio sam - idemo dalje, s tim da sad treba smiriti tu fotografiju, ne više da bude tako drastično tvrda jer bi to onda skakalo u jednu drugu realnost, ne bi više bio isti film, ali idemo sad u tu jukstapoziciju, staviti ta dva svijeta jedan pored drugog i vidjeti što se događa. Polako smo tesali, oblikovali, još se poslije dotjerivalo u laboratoriju i tako je to nastalo.
U prvom dijelu filma, retrospekcije su dosta akronološke, skače se vrlo slobodno s jednog vremenskog segmenta na drugi, a poslije, u drugom dijelu, one se počinju uglavnom uredno kronološki odvijati?... To je normalno. Retrospekcije su isprva nepovezane, onda sve više ulaze u priču i vuku je naprijed. Prvo su išle asocijacije čulnog tipa, neposredno taktilno provocirane (npr. flashback s ključem pred kućom). One se tako razbijene nameću tom čovjeku koji je direktor i bavi se sasvim desetim problemima, a onda ga njegovo djetinjstvo i mladost postupno osvajaju, dok ga ne prevladaju. Kada ga retrospekcije prevladaju, ulazi se sve više i više u samu priču.
Zašto je glavni lik Mate Bakula u kasnijoj životnoj dobi stariji nego što bi realno trebao biti, on je fizički ostario daleko više od svih drugih likova u filmu pa ga čak glumi i drugi glumac: Slobodan Dimitrijević je mladi Mate, a Janez Vrhovec sredovječni?... To je bilo namjerno. On je čovjek koji je sagorio i to sam na taj način dodatno istaknuo. Inače, da je krunska scena čitavog filma za mene bila i ostala scena sa žigicama, to je jasno. Kad se pale žigice s onim zvukom, pa ona lica... Negdje u svemu je neka depatetizacija svih tih ondašnjih ceremonija i odnosa prema prošlosti, to se proteže kroz film.
Film je najvećim dijelom vrlo kritičan, Mate Bakula - sad zagrebački direktor, a u mladosti nadobudni partijac koji je pod svaku cijenu želio unaprijediti zaostali rodni otok - stalno preispituje svoje postupke iz prošlosti i nije baš siguran da je postupio dobro, no onda sve to izglađuje optimističan kraj?... Ako uzmete lik Stipice (Ivica Vidović) koji bi zapravo trebao biti novi Prometej, pa ga stavite na vagu s Matom Bakulom iz mladosti, ne bi se baš uspostavila neka ravnoteža. Osim toga mislim da je potpora koju ostarjeli Mate Bakula na kraju daje Stipici više formalna. Zadnji kadar sa Stipicom i galebom - ne bih rekao da je to neki veliki optimizam. Meni se čini da u cjelini filma dominira kritičnost, da je vrlo oštra.
No zato se sam kraj i doima toliko kontrastnim, kao da ste tu "preoštru" kritiku željeli malo ublažiti?... Možda ne ublažiti, nego taj kraj više sugerira da život ide dalje, da život mora prevladati stvari koje su se dogodile. Uostalom, gledajte odnos između ostarjelog Mate Bakule i njegovog tasta, starog Pavla Vuisića (šjor Zane), taj umor s jedne i druge strane, nema više te klasne tenzije.
Inače, ovakvu raspravu, vrlo interesantnu, ja sam već imao u Parizu. Pri projekciji "Prometeja s otoka Viševice" jedan krug francuskih kritičara upravo se podijelio na tom pitanju. U jednih je prevladao taj osjećaj kritičnosti (ne subverzivne - nikad nisam bio disident), a drugi su smatrali da taj kraj označava jedan moj konformizam. No svi su imali pozitivan odnos prema filmu.
Film je u Puli 1965. godine dobio Veliku zlatnu arenu, zajedno s filmom "Tri" Saše Petrovića. Dobio sam još i Srebrnu arenu za režiju, koju sam dijelio sa Žikom Pavlovićem (Neprijatelj / Sovražnik), dok je Zlatnu arenu za režiju dobio Saša (Petrović). Bila je to godina inauguriranja autorskog filma u bivšoj zajedničkoj državi.
Spominjali ste projekciju za kritičare u Parizu, kakav je bio međunarodni odjek?... "Prometej" je te godine prikazan na festivalu u Moskvi, a Tomislav Pinter je dobio zasluženu nagradu za kameru. Ja sam trebao ostati bez nagrade, jer je u žiriju bio Veljko Bulajić koji nije mogao imati afiniteta za ovakav moj pristup tematici revolucije. Međutim, u žiriju je bila i Marina Vlady kojoj se film jako dopao, a osim toga je na nju utjecao i Georges Sadoul, tako da je i meni pripala jedna specijalna nagrada žirija. Govorim o tim nagradama, jer su one bile jako važne i jedina "logistika" modernim autorskim tendencijama kod nas u zemlji. Ali ne samo u moralnom smislu, nego i u materijalnom. Sasvim konkretno, za vrijeme rada na animiranim filmovima, a radilo se dugo i za male honorare, moja je obitelj uglavnom živjela od međunarodnih novčanih nagrada.
Spomenuli ste Sadoula. On je pokazao posebnu sklonost prema "Prometeju"?... Te jeseni Georges Sadoul, veliki francuski kritičar a još veći povjesničar filma, došao je posebno u Zagreb da održi predavanje o "Prometeju s otoka Viševice". On je, kao ljevičar i bivši nadrealista, doživio taj film uistinu kao svoju duboku katarzu i imao potrebu da o tome govori.
Ulomak: Biofilmografski razgovor s Vatroslavom Mimicom (HF Ljetopis, 2000)
P.S.
U ulozi Nike, sina šjor Zane i brata prve Matine supruge - Vesne (Dina Rutić-Radmilović), pojavljuje se Lordan Zafranović.
Za EX FILMOFILE Anamnesis
