Oznake

8/21/2012

Sic transit gloria mundi

Razgovori s Krležom - riječi, misli, sam govor - ostali su mi u pamćenju. Susreti s njim - mjesta, vrijeme, prilike - sačuvali su se u sjećanju. Pamćenje je pouzdanije, ali se gubi. Sjećanje traje dok ne izblijedi. Ne volimo se sjećati svega što pamtimo. Ne želimo pamtiti sve čega se sjećamo.

O razgovorima s Krležom rijetko sam govorio poslije njegove smrti. On je tražio da mu se ostavština ne objavljuje dvadeset godina. Izišla su mnoga svjedočenja o njemu i njegovu radu, različite vrijednosti i interesa. Tako je, valjda, moralo biti.

Okolnosti nisu bile sklone Krležinu djelu potkraj stoljeća koje je za nama. Piščeve slutnje su se potvrdile, njegova upozorenja se obistinila. Slavljenik je skinut s pijedestala, kao što je to i predvidio. Djelo mu ipak nije prestalo izazivati. Moglo ga se zaobići, ali ne i zanijekati. Izostavljalo se, nije se dalo izbrisati.


Nakon Krležine smrti - što pamtim i čega se sjećam?... Sjećam se mjesta na kojima sam ga susretao i razgovarao s njim: Strossmayerov trg i Leksikografski zavod gdje smo se nalazili oko podneva ili provodili rane večernje sate, kuća na Gvozdu 23 s golemim vrtom i vitkom statuom na ulazu, stan na katu i stepenice uz koje se potkraj života Krleža teško penjao, kabinet s debelim svescima "Enciklopedije Jugoslavije" na koju je bio ponosan premda ne i posve zadovoljan njome, blagovaonica koju je njegova supruga Bela uređivala po svom ukusu mijenjajući raspored pokućstva ili slike na zidovima, široka trpeza na kojoj je kućna pomoćnica Ivka gotovo neprimjetno služila jelo i piće, automobil koji je vozio neumorni Josip, nekadašnji "Gradski podrum", večeri provedene u njemu, večere za njegovim stolovima, "Šumski dvori" i popodneva u njima, izleti do Samobora, ponekad i do Krapine ili Varaždina, u okolicu Zagreba, rijetki Krležini dolasci u Novi Zagreb, u Utrine gdje sam stanovao nekoliko godina - imao sam pianino na kojem sam, po njegovoj želji, svirao varijacije na teme starih ruskih romansi koje je volio, koje sam naučio od svoga oca. U pamćenju mi je pak ostao Krležin glas, jednom blag i usrdan, drugi put sumoran i opor, na trenutke ljutit, prijekoran, zatim opet rezigniran, umoran: "Što vam je to trebalo", ružio bi me. "Platit ćete jednoga dana što ste se bavili ovim piscem", upozoravao je.

Kad taj glas krene iz pamćenja negdje prema sjećanju te počne bljedjeti, poslušam kasetu na kojoj je snimljen, koja ga čuva i ne mijenja. Izdao ju je svojedobno "Jugoton", zatim je iščeznula iz opticaja, kao uostalom i veći broj Krležinih knjiga, pa i ova. "Njima" nije bio potreban autor "Moga obračuna s njima".

Za sarajevsku "Svjetlost" pripremalo se, uoči rata u Bosni, sedmo izdanje "Razgovora s Krležom". Provjerio sam ponovno rukopise i zabilješke, ispravio ih i doradio. Pregledao sam tekstove koje je Krleža diktirao svojoj daktilografkinji te vlastitom rukom dopisivao, one koje je izgovorio, koje sam pamtio i donosio mu na uvid: "Je li ovako u redu?"... "Ne, treba popraviti". Popravljali smo, sjećam se.

Kada sam došao u Sarajevo, na tisućiti dan opsade grada, već je bila spaljena stara Vijećnica, u kojoj se nalazila Nacionalna biblioteka. Unaokolo se još moglo naći nagorjelih listova, koje je raznosio vjetar i kvasila kiša. Uredništvo "Svjetlosti" nije više radilo. Ostalo je bez skladišta, bez krova nad glavom, gotovo bez ičega. Planovi i ugovori postali su mrtvim slovom na papiru. Ni papira više nije bilo u gradu. Knjige su ponegdje, zimi, služile za ogrjev, da se ne smrznu djeca, zimi, u hladnim stanovima.

Sačuvao sam rukopis "Razgovora". Ponio sam ga u dobrovoljni izgon i azil, u Pariz i Rim. Dugo je tavorio na dnu staroga i pohabanoga kufera koji me pratio. Knjizi bi suđeno da iziđe u skromnoj i slobodoumnoj izdavačkoj kući "Prometej" u Zagrebu 2001. godine. U međuvremenu toliko se toga dogodilo. Pamtimo i sjećamo se.

* * *
Nakon Krležine smrti, na samu kraju 1981. godine - između Božića i Nove godine - govorio sam o njemu i njegovu odlasku studentima okupljenim u velikoj dvorani zagrebačkog Filozofskog fakulteta. Bio sam uzbuđen, držao sam u ruci podsjetnik - ruka mi je drhtala. Mlada djevojka koju nisam poznavao stavila je pokraj mene, gotovo neprimjetno, magnetofon i snimila moj govor. Inače bi ga možda pamćenje izbrisalo, sjećanje pomutilo.

* * *
Krleža je umro dvadeset i devetog prosinca ujutro. Pokopan je tek četvrtog siječnja. Smrt i pogreb razdvojile su dvije godine u kalendaru: 1981. i 1982. Dan žalosti (30. XII) proglašen je samo u Hrvatskoj. Zašto samo u Hrvatskoj? Za neke manje značajne ljude bilo je to u cijeloj državi.

Poslije dana žalosti dolazi nekoliko dana novogodišnjeg veselja na naš način, s mnogo buke, jela i pića, "galame i žderanja", rekao bi Krleža. Preko praznika pokojnikov leš je bio zamrznut. Četvrtog siječnja ujutro katafalk je izložen u Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti. Prolazi dugi i tihi red mimo njega. Izmjenjuju se počasne straže. I napokon, poslijepodne istoga dana, pokop na Mirogoju. Govori nad otvorenim grobom. U novinama nekrolozi.

Bilo je svijeta na Krležinu pogrebu, ali manje nego što se moglo očekivati. Novinski komentatori spominjali su oko deset tisuća, meni se činilo najviše tri do četiri tisuće. Nije to bio veliki nacionalni sprovod. Dan je bio studen. Početak godine, siječanj. Iza lijesa nema rodbine. Prate ga posebne počasti: lafet i tri plotuna, znamenja kojima se nedisciplinirani pitomac Ludoviceuma nije mogao nadati. Televizija sve to prenosi, ponavlja prijenose više puta.

Primjećujem da je malo tko zaplakao, tek poneka žena. Bilo je i nepoželjnih. Ispred mene su išla dvojica, odsutnih i nepristalih, kakve je Krleža još u davnim danima opisivao: govorili su o tome kako je prije nekoliko godina na pogrebu bivšeg člana CK (smijenjenog zbog nacionalizma 1971-1972) bilo više svijeta. Vjerojatno je bilo. Da je Krleža ostavio samo jedan redak, moglo se dogoditi da ceremonije ne bude. Požalio sam što ga nije ostavio.

* * *
Još jedna zabilješka za književnu povijest ili možda samu povijest: pouka iz puka, koju ne želim prešutjeti.

Dan poslije Krleže umro je u Rimu kardinal Franjo Šeper. Njegovi su posmrtni ostaci izloženi 5. siječnja poslijepodne u zagrebačkoj katedrali. Mnogo je više ljudi prošlo ispred kardinalovog odra negoli, dan ranije, kraj Krležina. Promatrao sam ih kako vrve sa svih strana, cijelo poslijepodne, oko Kaptola. To me ne čudi: religija je fenomen puka, Krleža nije bio pučki pisac, a, ni vjernik. Pa ipak... Žuto-bijela vatikanska zastava vijori se na katedrali, kardinalu koji se opredijelio za ekumenizam. Krležin je lijes pokriven crvenom zastavom Internacionale. U katedrali je, kažu mi, bilo mnogo hrvatskih trobojnica. Za Krležom su se na pola stijega vile i hrvatske i jugoslavenske zastave. "Zastave".

Tih dana umrlo je nekoliko značajnih ljudi hrvatske kulture: među inim, kipar Frano Kršinić, Nikola Šop, kršćanski i kozmički pjesnik. Šopovu sam poeziju pratio i volio. Sprovod mu je bio, dan-dva nakon Krležina, posve sirotinjski, u najljepšem smislu te riječi. Kršćanski.

Sic transit..., rekao bi Miroslav Krleža.

Predrag Matvejević: "Razgovori s Krležom" (VBZ, 2011)

P.S.
ZADNJI DANI (snimljeno na magnetofonskoj vrpci)
Tema smrti prisutna je u mnogim Krležinim djelima. U posljednjoj godini života, osobito nakon gubitka supruge Bele, smrt ga je opsjedala. Sakupio je, sjećam se, sva pisma koja su mu izražavala sućut kad je Bela Krleža umrla. Čudio se zašto se netko nije javio a drugi, od kog se nije ni nadao, jest. ("Neobično lijepo pismo poslao mi je Konstantin Koča Popović. Neki od kojih sam očekivao nisu se oglasili.")

Za EX FILMOFILE  Anamnesis

8/18/2012

Boga mu poljubim!

Ako ste živjeli bilo gdje u SFRJ sedamdesetih godina, a nije vam poznata fraza "Boga mu poljubim!", to je dovoljno pouzdan znak da ste, tokom čitavog tog perioda, ili bili u komi, ili eventualno - niste imali televizor...


U starim je bajkama sva blaga svijeta dobivao onaj tko bi znao odgovor na nemoguće pitanje. Recimo: Kako se zvao čovjek koji je svake godine zimovao u Baden-Badenu? Odgovor na ovo pitanje znao je svatko s televizorom u kući između 1973. i 1980., ali bajke uvijek govore o prošlosti koja je zaboravljena i za koju uopće ne znaš niti da se dogodila, pa danas, u ovoj bajci, malo tko će znati da se taj što je zimovao u Baden-Badenu zvao Vasa S. Tajčić, kućni prijatelj porodice Petrovića, a možda i davni ljubavnik stare Snežane Nikolajević, predratne beogradske gospođe s porijeklom, čiji je jedini stvarni problem bio što ju je zapao zet Rodoljub, seljak po starini i provincijalac po duhovnom statusu koji nikada neće shvatiti grad i njegova pravila, ni finese finog ponašanja.

Nikolajevićkina kćer Olga pošla je za njega jer je bila mlada i blesava, rodila mu je sina Borka, ljutog pubertetliju, a on je njoj i njezinoj majci uspio priuštiti jednu jedinu životnu pogodnost dostojnu građanskog doma: kućnu pomoćnicu Tinu, studenticu iz unutrašnjosti, lišenu svakog dara za pospremanje stana.

Serija Pozorište u kući bila je prva i posljednja građanska priča u povijesti jugoslavenskih televizija. Nastala je prije planetarne pojave sapunskih opera, ali je trajala godinama i na nevjerojatno elastičan i prilagodljiv način pratila je život prosječne jugoslavenske urbane obitelji.

U dramaturgiju Pozorišta u kući uklapale su se sve društvene i politične promjene, svi događaji, potresi i prevrati, a jednom se, pred Svjetsko prvenstvo u Njemačkoj, kao gost u kući Petrovića pojavio i Miljan Miljanić, selektor fudbalske reprezentacije, koji je svom starom prijatelju Vasi S. Tajčiću napravio veliki plezir ili je Vasa plezir napravio Miljaniću, to je zapravo neizvjesno, ali prošao je Miljan junački kroz cijelu epizodu i uopće nije ispao budala jer su Radivoje Lola Đukić i Novak Novak bili takvi scenaristički majstori kakvi bi u svoju priču mogli uklopiti i nemogućije likove od stvarnog lika našeg fudbalskog stratega.


Kako se živjelo u domu Rodoljuba Petrovića? Ni bolje, ni lošije nego u domovima većine Jugoslavena. Naime, sedamdesete su bile posljednje naše godine u kojima se stvarno moglo govoriti o prosječnoj porodici jer se nismo bili podijelili na bogate i siromašne i jer je kolor televizor bio simbol socijalnog statusa, ali su do njega mogli doći i oni koji su imali puno djece i koji su zapravo bili siromasi. Tek s pojavom golfa podijelili smo se na one koji su mogli kupiti golf i one koji do golfa nikad neće doći.

Rodoljub Petrović vozio je Fiću, sanjao je o Fijatu 1300, a kućnu pomoćnicu Tinu mogao je držati jer mu je Tina u isto vrijeme bila i podstanarka, pa su se troškovi prebijali. Porodica je, uključujući Vasu S. Tajčića, bila strasno bliska i prepoznatljiva, kakva nam više nikad, ali baš nikad, neće biti ni jedna jedina televizijska i filmska porodica. A kada bi Petrovićima u posjetu došla baka Vuka iz Pržogrnaca, pola se Jugoslavije sramilo kroz smijeh jer je pola Jugoslavije imalo neku baku seljanku koja je služila samo tome da donosi krumpire, suho meso i sir i da joj se otkida i prodaje komadić po komadić imanja kad god se želi kupiti auto.

Na odjavnoj špici (video) tužnim je glasom pjevao Vlastimir Đuza Stojiljković: Još jedan prođe dan uzburkan k'o more, duž pustih ulica svetiljke već gore, nek' srce umorno željno mirnih snova, sada tiho plovi kroz ovu noć...

Bio je to mali, skoro nevidljivi prelaz od televizije do života.

Miljenko Jergović: "Historijska čitanka" (knjiga kolumni, 2000)

Za EX FILMOFILE  Anamnesis

8/07/2012

50 godina između Praga i Balkana


LORDAN ZAFRANOVIĆ: POSLIJEPODNE / PUŠKA (Split - jula 1967, 15 min.)

Za EX FILMOFILE  Anamnesis

8/02/2012

Poslijepodne (puška) - Lordan Zafranović


Poslijepodne: vrućina, omara - sunce udara ravno u tijelo, mozak, u sljepoočnice.

Siesta u nekom splitskom dvorištu, ljudi preživljavaju težak ljetni dan.

Zvizdan će proći, sve će se nastaviti dalje, ali... jedan će život biti ugašen.


Žrtva ovog običnog dana (a sasvim neobičnog!) nevina je ptica.

Njezina razjapljena, žedna usta optužuju: Zašto? Čemu?

Nizašto. Nizbogčeg. Tek iz puke dosade.

"Poslijepodne / Puška" (1967) igranofilmska je vježba Lordana Zafranovića. U njoj propituje korijene podsvjesnog zla. No to je zlo zapravo toliko uobičajeno, da je postalo svjesnim. U vrućem poslijepodnevu oronuloga gradskog dvorišta Mladić (Tom Gotovac) zabavlja se gađajući zračnim oružjem predmete oko sebe.

Dramaturški nerv unosi Dječak, koji mu donosi nemoćna vrapca kao metu. Na kraju, ubijanjem i mrcvarenjem ptice, iskazuje se sva iracionalnost zla zaslijepljena vrućinom u dokolici besmisla.

Između svih Zafranovićevih minijatura tj. kratkih filmova iz klubaške faze, ova je ponajviše "zafranovićevska". Lica starica, grudi žena... muha na mrtvome vrapcu - poetika sasvim njegova. Jer, tko će u istoj sekvenci moći spojiti ono najuzvišenije i ono najprizemnije.

Sunce u zenitu - raspadanje strvine, baš to je "Poslijepodne / Puška".

Marijan Krivak - Zapis br. 68 (HFS)

P.S.
Poznati su vam kadrovi s Tomom Gotovcem i zračnim oružjem? Koristio ih je, nekoliko godina kasnije, Lazar Stojanović u filmu "Plastični Isus".

Za EX FILMOFILE  Anamnesis

7/17/2012

M (Fritza Langa) by Claude Chabrol

Fritz Lang: M - Eine Stadt sucht einen Mörder

Njemački velegrad u stanju je opće panike: psihopat kojemu je, čini se, nemoguće ući u trag, siluje i ubija djevojčice. Policija, kojoj on piše izazivačka pisma, na čelu s inspektorom Lohmannom uzalud se prihvaća svih metoda istrage - od najsuvremenijih grafoloških i psihoanalitičkih do maksimalnog povećanja broja racija u sumnjivim četvrtima. Ovo posljednje uznemiruje podzemlje na čelu s inteligentnim, okorjelim kriminalcem Schrankerom, koji jedini izlaz vidi u vlastitoj inicijativi, angažiranju organizacije prosjaka. Krug se počinje zatvarati oko mirnoga građanina Beckerta, a indicija je zviždanje motiva iz Griegova Peera Gynta. (video)

Claude Chabrol: M le maudit

Francuska televizija osmislila je serijal kroz koji će poznati redatelji snimiti kratki remake - do 13 minuta - svoga omiljenoga filma. Claude Chabrol, prvi dobrovoljac, izabrao je remek-djelo Fritza Langa "M" iz 1931. godine. Maurice Rich, u eksperimentu "M le maudit" (1982), nosi ulogu koja je Petera Lorrea učinila slavnim.


Za EX FILMOFILE  Anamnesis