Oznake

6/21/2011

Ne dao im Bog da me pokopaju bez glazbe

Moja baba Mara sve je isplanirala valjda još u djevojačkoj dobi. Muzla je krave, sadila raštiku i mijesila kruh u naćvama zamišljajući tu svečanu zgodu u kojoj ona konačno neće biti samo epizodist. Imate li socioloških ambicija, ta dirljiva i šašava priča mnogo bi vam mogla reći o položaju žene na selu. Čitav je svoj vijek moja baba sporedno lice u tuđim životima, prvo oca, zatim muža i naposljetku djece, ali je sve vrijeme grije spoznaja da će je jednom, kad umre, nasred pozornice obasjati glavni reflektor. Savršeno joj je nevažno što ona neće svjedočiti tome, jer je ona dobra kršćanka i vjeruje u zagrobni život. Njezina će duša zadovoljno gledati ukop tijela koje je netom napustila. Gdješto mi se učini da ona živi samo za taj dan, kada će kroz oblake viriti kako je u lakiranom sanduku od mekana drva vodoravno iznosimo iz naše kužine u Prološcu, zvono s crkvenog tornja zvoni samo za nju, a narod što okopava lozu uspravlja se u vinogradima i dovikuje... "Ko je ono umro?!" / "Mara Šantina!" / "Bogati?! Šantinica umrla!"

Njezin sprovod velika je i složena produkcija, brižljivo dotjerana scenarija, scenografije i kostima. Svaki je, ma i najmanji, rekvizit točno pobrojen, a uloge podijeljene. Tako nešto traži sigurnu redateljsku ruku, a nje same, naravno, nema da uzme megafon i vlastitoj pogrebnoj povorci vikne: "Akcija!" Zato smo svi još odavno dobili precizne upute za taj svečani dan. Od najranijeg djetinjstva slušam ih i sve sam potanko upamtio, ali mi ih ona, zlu ne trebalo, svejedno ponovi svaki put kad dođem na selo. "Glazba, Ante..." / "Znan, baba." / "Ne da' van Bog da me pokopate bez glazbe." / "Pustit ćemo ti Olivera Dragojevića." / "Slušaj, nemoj se igrat s menon. Ako san stara, nisan poludila."

Kćerima je, mojim tetama Danki i Milki, baba odavno pokazala gdje je u ormaru brižljivo složena crna sintetička bluza i vuneni kostim, crni rubac, novi veš i neraspakirane crne najlonke. Ništa od toga ona nije nijednom, niti će ikada staviti na sebe, barem za svoga života. U toj prekrasnoj odjeći ona je naumila na onaj svijet. Sveti Petar vjerojatno neće oka moći skinuti s nje kad moja baba upicanjena, s torbicom preko ruke, dođe pred vrata vječnosti. "Ma, vidi ove, Gospe ti Blažene", izletjet će nehotice Petru. "Da mi je znat oklen je ova žena, ovako šesno obučena i pristala." Vjerujem čak u mogućnost da će je nebeski ključar, kad je vidi kako je lijepa, preko reda pustiti u Božje kraljevstvo, gdje će se ona, nakon mnogo ljeta ponovo sresti sa svojim neprežaljenim mužem Antom, u narodu poznatijim kao Šanto.

Moj djed Šanto umro je prije dvadeset dvije godine i nikada nije mario za pogrebne formalnosti. Štoviše, otresito bi znao reći... "Kad umren, morete me slobodno niz gromilu bacit." Vjerujem da je u toj nehajnosti bilo i ponešto ateističke skepse. Po svemu što je Šanto govorio, rekao bih da nije bio čvrsta vjerovanja u život poslije smrti. Lako je moguće, mislim, da sam, još u djetinjstvu, baš od njega naslijedio svoja kasnija bezbožna uvjerenja.

Kako bilo, ako je djed i bio stava "I believe when you're dead, it's done", što bi rekao dr. John, kada je umro u svibnju 1985., ipak ga nismo bacili niz gromilu. Ukopali smo ga po uzornom rimokatoličkom obredu, u betonsku grobnicu koja je, na babin izričit zahtjev, nešto kasnije presvučena sjajnim granitnim pločama sa srebreno uklesanim imenima pokojnika i godinama koje su omeđivale njihovo vrijeme na ovome svijetu. Tu su zasad moja mama Anka i djed. Baba, srećom, nije od onih što za života stave svoje ime na nadgrobni spomenik, premda još od Šantine smrti zloguko najavljuje kako je beznačajno malo ostalo prije nego što će mu se pridružiti na prološkome mjesnom groblju, koje zovu i šamatorje.


Elem, da se vratim na Marin veliki plan. Na groblje je, kazao sam već, mora ispratiti pogrebna koračnica orkestra limene glazbe iz Imotskog. Imotski su glazbari, uzgred, izvanredni i usrdno bih ih preporučio svakome tko pokapa najbliže. Moja baba inače ne mari mnogo za muziku, rekao bih da je više impresioniraju modre uniforme sa zlatnim botunima i vojnički četverored orkestra plehbande, koji u ritmu velikog bubnja stupa za sandukom. Instrumenti, osim toga, divno izgledaju, posebno ako je oblačan dan pa se odjednom razvedri, sunce grane kroz pukotinu među oblacima, bljesnu trube i dugački tromboni i zavijeni rogovi i čitava povorka bude obasjana nekim čudesnim, nezemaljskim žutim svjetlom. Vidio sam to jednom i stvarno protrnuo od svečane ljepote trenutka.

Ali, tu je još mnogo toga što valja učiniti kako bi stvar uspjela i narod poslije pričao kako je bio "lip sprovod". Valja dočekivati ljude kad ti se dođu žalovati i biti ljubazan sa svima, poslužiti ih sirom i pršutom, ponuditi im vina i rakije, skočiti u dućan po kruh, kisele krastavce, desetak boca Coca-cole, desetak Fanti, nekoliko gajbi piva. Ne biste vjerovali koliko se pojede i popije na sprovodima. Baba je, siguran sam, i na to mislila i zacijelo će joj, prije nego izdahne, zadnje riječi biti... "Kad dođu ljudi, načmite pršut što visi u konobi, a vino livajte iz one rosfrajke uza zid."

Sve to traje dva ili tri dana u komadu, bez spavanja jer, jasno, i preko noći valja ostati s mrtvacem, "čuvati ga". Te duge noći oko odra, uz slabašan žižak lumina u čaši ulja na kredencu, kao dijete su me osobito očaravale, a i danas ih držim vrlo mističnima. Običaj, kad razmišljam o njemu, vjerojatno vuče korijene još iz pećinskih vremena, kada je valjalo paziti da zvijeri ne rastrgaju pokojnika, a danas je posve simbolične prirode. Sjedimo uglavnom u tišini, čupkamo pršut i uzdišemo na banalnosti tipa "eh, šta ti je život, danas jesi, sutra nisi", a ako tkogod neoprezno malo više popije pa bude bučniji nego što dolikuje sumornom trenutku, šaptom ga se upozori i otprati na spavanje.

Uloge su jasno podijeljene na našim sprovodima. Zna se tko gdje sjedi i red po kojemu se ožalošćenoj obitelji izražava sućut. Moja baba inzistira samo na jednoj sitnoj razlici od uobičajenog protokola. Iz kuće je neće prvi iznijeti sinovi, moj otac Mate i stric Milan, nego je mjesto na čelu namijenila mom bratu Tomi i meni, dvojici najdražih unuka, koje je odgojila kada nam je mama umrla. Ne znam što bi se trebalo dogoditi da brat i ja babu Maru, najvažniju osobu u našim životima, ne iznesemo u sanduku iz kužine, od te bi se dužnosti zapravo mogli ispričati jedino vlastitim smrtnim slučajem.

Tri sprovoda uistinu bliskih osoba obilježila su moj život. Prvi, mamin, dogodio se kada sam bio sasvim mali. Tri i po godine sam imao i mutno se sjećam samo teškog mirisa bijelih rosnih polulopti krizantema i neke uplakane žene koja me mazi po kosi. Zatim je, kad sam bio u prvom srednje, umro djed. Pamtim voštano žutilo njegova lica kada sam ga vidio na odru. Ostao sam ga čuvati negdje do tri ujutro, kada su se smilovali i poslali me na spavanje. Treći, babin sprovod, najjasniji mi je u mislima, makar se on uistinu još nije dogodio i nadam se da još zadugo neće. Jednostavno, toliko sam ga puta zajedno s babom prošao da će mi se, jednom kad dođe taj dan, sve vjerojatno činiti kao poznato odnekud.

Od djeda Šante naslijedio sam bezbožno vjerovanje da nema mirisnih nebeskih livada, nego je sve gotovo kad umreš. Crna praznina. Ništavilo. Ali, opet, ni baba Mara nije bila bez utjecaja na mene. Tašt sam čovjek, slab na laskanja i volio bih, makar ništa od toga, da mi bude "lip sprovod". Ne bi mi bilo drago vidjeti da se na mom sprovodu neka mlađarija na groblju sakrila iza čempresa i smijuckajući se mota džoint, nego da dođe mnogo lijepo odjevenih ljudi, da muškarci budu obrijani i dostojanstveni, a žene svježe frizirane i u suzama. Ako i nije tako, neka barem glume da im je teško što mene više nema. I, naravno, ne dao im Bog da me pokopaju bez glazbe.

Ante Tomić - "Naši sprovodi" (treća u nizu knjiga koju su splitski Utorkaši napisali za Sa(n)jam knjige u Istri)

Za EX FILMOFILE  Anamnesis

6/13/2011

Sin buržuja na čelu proletera I

"Nečija jednonacionalna 'istina', samim tim što je takva, ne može biti istina.
Ona suzbija razboritost slobodnih građana." (Konstantin Koča Popović)

SUTJESKA - POVRATAK ODBAČENOG RATNIKA

Na Tjentištu je proslavljena tridesetogodišnjica proboja. Vi ste se uoči te proslave nalazili na odmoru, na Brionima. Specijalnim avionom prema Sutjesci odleteli su naši vrhunski zvaničnici. Vi u tom avionu niste bili. Da li su Vas možda zvali?... Ne, niko mi se nije obratio.

Zar je mogućno da su Vas zaboravili?... Nisu zaboravili, znali su da sam na Brionima. Nisu me hteli, ni u avionu ni na Sutjesci, ali se ja zbog toga nisam ljutio.

Ipak ste otišli?... Smatrao sam to svojim dugom, ne prema svečarskoj zvaničnoj pompi nego prema ratnicima koji su se i pod mojom komandom borili a naročito prema onima koji su pali.

Kako ste putovali?... Sam za volanom svoga "Sitroena" (spačeka) bez odmora od Briona do Tjentišta, iako dosta slabog zdravlja. Iscrpljen od celodnevne vožnje, javio sam se nadležnima na Sutjesci koji su me uputili u šator rezervisan za bivše borce. U hotelu i vilama bilo je mesta samo za zvanice, strane goste i savezne, republičke i druge funkcionere.

Spavali ste pod šatorom?... Onoliko koliko sam te noći mogao da spavam. Zbog nevolja koje mi je zadavala obolela bešika dizao sam se bezmalo svako pola sata, tumarajući po kiši i mraku između ljudi koji su bili smešteni u istom šatoru, gde je bilo i mnogo nekadašnjih ranjenika, naročito Dalmatinaca. Istog dana sam, čekajući u red za večeru imao neprijatan incident. "Štiteći poredak" jedan milicioner me je grubo gurnuo. Opsovao sam ljutito. Ocenjujući postupak milicionera kao bezobrazluk, neki moji bivši borci osvetnički su se ustremili prema njemu. Neispavan i neraspoložen zaključio sam da u takvim uslovima ne mogu ostati na Sutjesci. Krenuo sam istim putem potpuno sam, natrag spačekom na Brione.


Vi ste, istina, poznati kao "tvrd" čovek koji može mnogo da izdrži ali takav povratak ratnika, na Sutjesci posle 30 godina, to mora da je za Vas bilo previše, zar ne?... Ne bih mogao reći da sam bio ogorčen. Nisam prosto mogao sebi dozvoliti da ostajem tamo gde sam toliko suvišan. Nisam se ni za trenutak dvoumio kad sam rešio da odem ne sačekavši ni govore ni parade, pa ni prikazivanje filma "Sutjeska" noću, pod pljuskom. Doneo sam tu odluku kao i uvek u sličnoj dilemi. Ne dozvoljavam sebi nikakvo kolebanje kad znam šta moram da uradim.

Nije li, možda, bivši nadrealista našao u toj opakoj zbilji života samo grubu šalu na račun romantičarskog kondotijerstva? Nije li priča o tužnom povratku ratnika simboličko zatvaranje kruga u kome tek treba da se utvrđuje razlika između ideala i zablude, zbilje i utopije?... Pa i sam život je jedna vrsta igre, zar ne? Važno je ne izgubiti se, braniti sebe i svoje dostojanstvo, ako je i koliko je to moguće; očuvati ono bez čega se ne može. S tog stanovišta moja nadrealistička prošlost mogla je biti izvesna, uslovna prednost. Svako je, na kraju krajeva sam sa sobom. Ni moja generacija revolucionara, ma koliko bila ili verovala da je zaslužna, ne može računati na neki istorijski popust kao celina. Baš kao što ne može biti osporena samo zato što je, neumitnom logikom organizacije koja je vremenom počela da favorizuje poslušne, podlegla i okrutnim dogmama nanoseći - i kad to nije želela - patnje i drugima. Svi se, najzad, dižemo ili padamo kao pojedinci.

Kad biste danas birali borce za neke nove bojeve, da li bi se odlučivali za iste ljude, poput seljaka i radnika iz Posavine, Mačve, Šumadije?... Zašto da ne. Bio sam vrlo zadovoljan njima, ali i drugima a bilo ih je, kasnije, kao što znate, iz svih krajeva, pod zastavom Prve proleterske. Te jednostavne, čestite, u velikoj većini hrabre ljude, ja sam doista voleo - a i oni mene. Poverenje je bilo potpuno i obostrano, čemu je, po mom mišljenju, naročito doprinelo to što su se borci, stičući iskustva u ratovanju, uverili da ih ja nikad neću baciti u nepromišljenu avanturu.

Mogao bih taj odnos između mene kao komandanta i boraca da ilustrujem i nekim zgodama iz najtežih naših bitaka. Recimo na Sutjesci, u završnici proboja. Prilikom osvajanja puta Kalinovik - Foča, upadamo u pravi pakao. Tuku nas sa svih strana. U takvim trenucima je, znao sam to iz iskustva, važnije od svega sačuvati prisebnost duha, nedopustiti da među borce prodre neverica i panika. Da bih tu opasnost sprečio morao sam da reagujem brzo. Na primer, pucnjava dostiže vrhunac, kuriri se jedva probijaju do mene a jedan od njih mi zabrinuto kaže: "Šta da radimo, druže Kočo, neizdržljivo je, neprijatelj puca na sve strane". Slušam ga i istog časa odgovaram samouvereno: "Ako, to je za nas odlično. Ako pucaju na sve strane znači da ne znaju gde smo, plaše se".

Trudio sam se, u svakom slučaju, da smirim borce, da im povratim samopouzdanje. U borbi je to najvažnije, snaga živaca odlučuje. Takve psihološke intervencije mogu u ratu biti efikasnije i od najrazornije pucnjave. Znam da je to krepilo moje proletere i kad im je bilo najteže.

Kako ste i, kao vojskovođa, procenjivali raspoloženje Vaših boraca?... Najčešće, bez reči. Gledao sam ih u oči, kao i oni mene. Čitao im na licu i radost i muku i poverenje i zlu slutnju. Teško komandantu koji ne ume da se tako približi vojniku i saborcu, da uspostavi razumevanje i poverenje, da nauči da poštuje i ono što mu borci svojim držanjem, pa i ćutanjem, govore.

Nema, ukratko, uspešnog komandovanja bez međusobnog poverenja između starešine i boraca. Ja sam u moje borce i kad je bilo najteže imao poverenje. I oni u mene. Znate li šta su mi neki od njih rekli kad sam ih svojevremeno, posle rata pitao - šta ih to vezuje za mene? Rekli su mi: to što smo danas živi...

Aleksandar Nenadović: Razgovori s Kočom (Biblioteka Globus / Zagreb, 1989)

20. VI 1943. Rakitnica: Ofanziva je prošla - nije uspela! Do sada najopasnija kriza - najveće žrtve - prebrođena. Po mom mišljenju, gotovo isključivo sjajnim držanjem Prve proleterske brigade, koja opet na čelu naše vojske, nepobitno.

"Politika" je juna 1973. godine objavila "kalendar" najznačajnijih događaja u bici na Sutjesci. U tom "kalendaru" nema proboja obruča*, iako bez proboja ne bi bilo ni Sutjeske, ni legende i, verovatno ni "kalendara"! Nema proboja, iako je to - najveći podvig u NOB-u. (*legendarni proboj obruča na Sutjesci 09. juna kod sela Balinovac)

Koča Popović: Beleške uz ratovanje (BIGZ, 1988)

Popović je bio vuk samotnjak i usamljeni čovek - uvek u opreznosti. Nosio je u sebi odlike vojnog genija i mržnju prema ratu. Njegov francuski jezik bio je zajedljivo prefinjen a njegov duhovni zaštitni zid neprobojan. Prijateljstvo je primao oprezno i đavolski vešto je štitio totalni integritet uma i srca.

Kao komandant Prve proleterske divizije, svojim pouzdanim instinktom i poimanjem neposrednih situacija, Koča Popović je, trenutnom inicijativnošću naslutio slabu tačku u obruču nemačkog okruženja severno od Sutjeske i bio je neposredni arhitekta našeg izbavljenja.

Smeo u hladnokrvnoj promišljenosti i tajnovit po prirodi, on je bio idol svojih boraca, ali ga je malo ko od njih bliže znao. (video)

F. W. D. Deakin: "The Embattled Mountain" (Oxford University Press / London, 1971)

Za EX FILMOFILE  Anamnesis

6/04/2011

Alan Ford - ikona jednog senzibiliteta


TKO VRIJEDI LETI
TKO LETI VRIJEDI
TKO NE LETI NE VRIJEDI

Priča moga nekadašnjeg sugrađanina o bezvremenskom stripu "Alan Ford" i nepovratno izgubljenim godinama, koju mirne duše potpisujem. Razlika je tek u imenima glavnih aktera "tamo i ovdje"...

Nekoliko urbanih generacija odrastalo je uz strip serijal "Alan Ford" Roberta Raviole zvanog Magnus i Luciana Secchija poznatijeg pod pseudonimom Max Bunker.

Sredinom sedamdesetih, u doba slatkog "zastoja demokratskog razvitka zemlje", živelo se u bezbednoj žabokrečini poznog titoizma i činilo se da je poredak večan, a i da naša detinjstva, bogami, mogu da traju u nedogled. Definitivno smo izlazili iz otužno-slatkastog sveta detinjstva tek kada bi nam stariji drug tutnuo u ruku "Alana Forda", čiji su nas autori prvi upozorili, sa okrutnom ironijom i sarkazmom društvenih marginalaca, na ono što se od nas krilo u kući i školi: da nas napolju neće sačekati košute koje govore, patak koji ima tri nestašna sestrića i dobroćudni klipeta Šilja, nego pretežno odvratne i amoralne njuške s kojima ćemo imati posla tokom ostatka svog života, a koje smo prvi put (sada znam: u blago ulepšanoj verziji!) videli na stranama ovog crnohumornog serijala.

Sve drugo dolazilo je kao posledica: rasprodavanje u bescenje kolekcija "Lunov magnus stripa" i "Zlatne serije", odbacivanje roditeljskih favorita Tereze Kesovije i Olivera Dragojevića u ime smešnih tipova kakvi su bili "četiri S" našeg pred tinejdžerskog perioda: Sweet, Slade, Smokie i Suzi Quatro, a ovih ubrzo u ime Rolling Stonesa, Doorsa i, uopšte, klasične muzike. Na kraju je došao i pank, i tada smo definitivno postali ljudi, ali to je već d(r)uga priča...

Serijal "Alan Ford" počeo je da izlazi kod nas na prelazu iz šezdesetih u sedamdesete i… nikada nije prestao. Vjesnikova redakcija "Romani i stripovi", njegov prvi i jedini pravi SFRJ izdavač bezbroj puta je doštampavala stare epizode i prenosila nove, i uvek je bilo kupaca za najbolju robu Made in Italy koju smo tada dobijali. Sve drugo bili su bofl i đinđuve iz Trsta.

Prevodilac zagrebačkog izdanja, vrsni pisac, prevodilac i poznavalac "trivijalne" literature Nenad Brixy, učinio je od svog dela majstoriju, a svaki od likova nadahnuo je toliko karakterističnim diskursom da je, u recepciji jugoslovenskog čitaoca, jedini mogući jezik ovog serijala bio visokoparni kvazikrležijanski agramerski stil koji je Brixy sjajno promovisao i, istovremeno, parodirao.


Junaci ove serije, članovi glasovite Grupe TNT, priča su za sebe: metuzalem u kolicima zvan Broj Jedan, sklon šuštavim zelembaćima, tajnim operacijama visokog rizika (ne za njega, naravno) i manipulaciji svojim potčinjenima koje drži u potpunom siromaštvu; lenja protuva sumnjivog porekla zvana (debeli) Šef, čovek koji treba da održi Grupu TNT na okupu, ali je isuviše retko budan da bi mu to pošlo za rukom; Alan Ford, pošteni, dobroćudni i zgodni mladić koji je, sasvim slučajno, karijeru neuspešnog i siromašnog reklamnog crtača zamenio karijerom "uspešnog" i još siromašnijeg tajnog agenta; Bob Rock, čiji je zadatak da uvek nagrabusi bar za nijansu više od drugih; nemački poluidiot sa nacističkom prošlošću Grunf, stvorenje čija deviza: "Tko leti vrijedi, tko vrijedi leti, tko ne leti ne vrijedi" godinama krasi jedan beogradski zid; matori džabalebaroš Jeremija, koji je decenijama na samrti; lažni engleski aristokrata Sir Oliver, čuven po lakim prstima koji se lepe za nakit i srebrno posuđe; menažerija Grupe TNT koju čine ružni ali neinteligentni džukac sa dušom Nosonja, raspričani papagaj-intelektualac Klodovik, koji je mogao i bolje da prođe u životu i cijukavi glodar Skviki (hrčak li je, šta li je?), Šefov džepni ljubimac. I to sve u cvećari (koja služi kao paravan za njihove tajne aktivnosti), u najoronulijem delu Njujorka, tamo gdje je odavno i Bog (Mamon) rekao laku noć.

Eto, takve likove i njima primerene situacije su mnogi od nas upijali čitajući nove epizode ispod klupe na časovima matematike ili Teorije i prakse socijalističkog samoupravljanja… U međuvremenu, samoupravljanje je nekuda nestalo, ali Alan Ford je još uvek tu, jednako drag novim generacijama. Pa vi sad vidite šta je tu ozbiljna umetnost ili nauka, a šta trućanje!

"Alan Ford" je važna ikona jednog senzibiliteta, deo našeg (ne)sentimentalnog vaspitanja ravnopravno sa Sex Pistolsima, montipajtonovcima, ranim radovima Koje, Štulića, Rundeka, Lovšina; sa njim(a) je, možda, stvoren svojevrstan zid između onih koji su razumeli takav humor i uživali u njemu, i onih drugih, koji su ostajali u kući da ponovo odgledaju avanture Paje i Jareta i njihovo večito: "Riljaj, Lazo"...


Molim da ne budem pogrešno shvaćen, ali ta dva sveta sam video u čeonom sudaru na Terazijama dvadeset i četvrtog decembra 1996. godine. Ko bi mogao da voli Njega, a da je prethodno pročitao i uvrstio negde u svoju duhovnu "poputbinu" sve marifetluke Ministarstva za istraživanje ruda i gubljenje vremena, taloženje blaga Broja Jedan pred nosevima svojih gladnih neplaćenika, kanibalske bolnice u kojima umire sirotinja dok negde nedaleko od njih groteskni svinjoliki Gospodari stenju od obilja i obesti?

"Alan Ford" je, naravno, realističan strip domaće proizvodnje iz devedesetih godina, iako bi njegovi italijanski autori bili zapanjeni kada bi mogli to da saznaju. Svi likovi koje sam viđao proteklih godina: Bidže, Rake, Jezde, Dafine, Kundaci, Mire, Vojvode… svi su oni eksponati jedne dobro poznate galerije. Odavno sam ih dobro upoznao u "Alanu Fordu", i nisam im zato davao ni pare, ni glas. Na klupi sam držao udžbenik iz Marksizma, ali ispod nje bila je, da prostite, Umetnost...

Teofil Pančić - Leksikon YU mitologije

Za EX FILMOFILE  Anamnesis