Hajdučka legenda

Svako nedjeljno poslijepodne, kad "Hajduk" igra iole važniju utakmicu, u klupskoj baraci, u pošti, u novinskim redakcijama pomahnitaju telefoni. Navijači, razbacani po svijetu, pitaju za rezultat: javlja se naš radnik iz Frankfurta, konobar iz njujorškog restorana, kirurg iz neke afričke bolnice, zovu diplomat i svećenik, rudar i mornar.

Brod na moru, koji prvi sazna ishod utakmice, prenosi vijest drugom brodu, na kojem se posada puna iščekivanja zbila oko radio-telegrafiste i glas s Jadrana leti u Sredozemlje, nastavlja put s jednog u drugo more, da usreći ili rastuži posade trampera na Pacifiku i Atlantiku.

Klub iz malog gradića jedan je među prvih pet evropskih klubova koji gostuje u Južnoj Americi. On je prvi nogometni klub na svijetu koji je obišao svih pet kontinenata. Nigdje, ni u jednom gradu, nije bez svojih navijača. Gdje god se pojavi vijore se bijele zastave i čuje pjesma "Marjane, Marjane...".

Nikada ni jedan klub nije pratila takva svita navijača. Na prvenstvene derbije prate ga specijalni vlakovi, kolone autobusa, zakupljuju se avioni i brodovi. Student će potrošiti svoju stipendiju i gladovat će do slijedeće; radnik će dići predujam da pomogne svom klubu pri utakmici u Maksimiru, u Rimu ili Londonu.

Prisjetimo se:

U tek oslobođenom Splitu, "Hajduk", kao reprezentacija narodno-oslobodilačke vojske, priprema se za uzvratni susret s reprezentacijom britanske armije. Topovi grme na svega tridesetak kilometara od igrališta, gradu hrane nedostaje, nogometaši su više gladni, nego siti. Borci na ratištu pričaju o tom susretu i strepe: hoće li naši odoljeti engleskim profesionalcima. I, borci proslavljene Prve dalmatinske proleterske brigade s položaja na fronti šalju drugovima igračima dio svojih skromnih porcija, kako bi ojačali pred veliki susret. Pitate li najvećeg "Hajdukovog" strijelca, Franu Matošića, koji mu je od tisuću zgoditaka najdraži, neće zaboraviti pobjedonosni gol postignut baš na ovoj utakmici.

U povijesti nogometa nije poznato da je iz manjeg grada potekao veći klub, koji je kroz dugih šezdeset godina svog djelovanja isprepleo oko svog imena divne, neponovljive legende, skladno stapajući s njima sve što je najljepše u sportu i u čovjeku.

Osnovan je za vrijeme Austro-ugarske carevine, i njoj za inat. Onoga dana kad je izbio prvi svjetski rat, policijski agenti na igralištu hapse i raspuštaju "Hajduka", koji će ipak nadživjeti carevinu.

U drugom svjetskom ratu, kad je odbio da im služi, fašisti ga još jednom raspuštaju, ali Majstor s mora ne umire, nego se prkosno pretvara u momčad ratnika, u jedinu partizansku momčad okupirane Evrope. Francuzi tu malu ratnu četu nogometaša proglašavaju počasnim članom svog pokreta otpora. Taj dokument, koji se čuva u vitrinama "Hajdukove" barake, uz Orden zasluga za narod, Lorenski križ, simbol pokreta otpora, stopio se sa zvijezdom petokrakom. A kad je rat završio i kad su igrači skinuli uniforme i opet postali civili, "Hajduku" je ponuđeno da ostane momčad Jugoslavenske armije.

I gle sad čuda: "Hajduk" zahvaljuje na najvećoj počasti! On želi ostati ono što je uvijek bio - klub svog grada Splita i Dalmacije, jer je svim svojim žilama vezan uz ovo vrelo tlo dalmatinsko, uz bonace i nevere njegove.

Fenomen "Hajduka" ne da se definirati jednom rečenicom. Evo, stoga, libra o "Hajduku", što se za njegov 60-ti rođendan pojavljuje na svijet.

PRVI BALUN - VELIKI KONFUŽJUN

Nisu Splićani, kao što to mnogi od njih drže, izmislili nogomet, niti je "Hajduk" prvi klub na svijetu. Mogu oni koliko ih grlo nosi ponavljati "Ča je pusta Londra kontra Splitu gradu", ipak se pravi nogomet po svim pravilima već debelih 40 godina igra u Engleskoj. Za to vrijeme na splitskim ledinama, na rivi i po kaletama zavijeni u oblake prašine djeca, pa i momci, igraju kende. Zapravo, te popularne splitske kende veoma malo sliče nogometu. Tek toliko, što igrači žestoko razmahuju i biju nogama, da dohvate kakav stari šešir i da ga udarcem što dalje odbace. Jedinu korist od tog kendavanja imaju meštri - postolari, koji krpe poderane cipele, lijepe odvaljene đonove. Samo, meštri se mnogo ne okoristiše, jer igrači, uvidjevši da su kende pogubne po obuću, masovno jure i biju bosonogi; što pri tom stradaju palci nogu, svakako je manji gubitak, jer oguljena koža ili ispali nokat brzo i bez troška zacijele. Najzad, nakon mnogih megdana i silnih rana prsti kendaša postadoše neosjetljivi i tvrdi poput kamena, pa kad pri zamahu noge ne pogode cilja, zarinu se u zemlju odvaljujući čitavo grumenje. Bosonogi momci traže mekši teren, pa ih zbog toga nazivaju "kavafangima", tj. onima koji vade blato.

Nekolicina splitskih mladića, kendaša, kavafangista, debelih palaca, odreda sinova imućnijih težaka i zemljoposjednika početkom ovoga stoljeća studirahu u Pragu, gdje su već dva slavna kluba, "Sparta" i "Slavija", igrala nogomet ravan engleskom. Nova igra ih oduševi i oni postaše stalni posjetioci praških utakmica. Brzo su shvatili igru, naučili pravila i zakone kojima se igra pokorava, naučili sve termine i nazive i jedva su čekali kad će praznici pa da s pravom kožnatom loptom pojure u svoj Split. Novac za prvu loptu skupljali su među sobom baš u slavnoj pivnici "Kod Fleka". Bila su prisutna i dva mlada ruska studenta, koji im htjedoše dati svoj obol, ali naši mladići ne pristaše, jer "u splitski balun ne smiju se mišat furešti". U čast velikom događaju kriglom piva počastili su sliku čestitog nam cara i kralja Franje Josipa. Krigla je poletjela visoko uz pljesak svih prisutnih gostiju, ali ubrzo se stvore policijski agenti, pa uhapsiše i pritvoriše dvojicu naših studenata. Ostali iz pivnice pohitaju u teatar, gdje je pjevala naša zemljakinja, umjetnica, što je poznavala neke ljude na visokim položajima i već sutradan zatvorenici bivaju pušteni, te putuju za Split.

Red je da se spomenu imena tih luckastih studenata, koji će svi odreda postati inženjeri, arhitekti, jer su, donijevši loptu, zadužili svoj grad više no da su sagradili palaču veličanstveniju od Dioklecijanove. Tu su Fabjan Kaliterna, Lucijan Stela, Ivan Šakić, Vjekoslav Ivanišević, budući inženjeri, i Stjepan Lovrić, jedini budući profesor.

Sutradan su s dva kamena omeđili branke i sukobili se s kočijašima, koji su baš prolazili preko Kraljeve njive tjerajući zaprege pune tupine. Kraljeva je njiva bila vlasništvo komandature grada, kojoj se studenti s molbom obrate da im dopusti "bilim vapnom označiti linije igrališta i iskopati četiri buže da se postave štange". Fabjan Kaliterna je najbrže proniknuo u bit nove igre, pa je preuzeo funkciju vrhovnog arbitra i trenera. Odabrao je dvije momčadi, koje se nisu razlikovale dresom, nego maramicama pričvršćenim na rukave košulja. Prvi sudac zvao se Luiđi i pred početak utakmice vrtio je šoldo da se odredi strana svakoj momčadi. Tada su se prvi put čule i nove čudne riječi: branka, brankar, ili vratar, bek, korner, aut, gol, što je sve pripadalo smiješnoj igri, kojoj je i samo ime teško izgovoriti. Fujzbal ili tako nešto slično, lomili su jezike stari Splićani, proklinjući studente i moderna vrimena. Tri su tako ljeta prošla. Fabjan je poslije svake utakmice naređivao igračima: "Hajdemo, trening ka u Pragu. Tri đira oko placa!" I poslušno su momci trčali, nikako ne shvaćajući zašto trče, kad su se već na utakmici pošteno natrčali. U igri se pomalo i napredovalo. Jeste da je kožnata lopta skakala visoko i bježala od noge, da su mnogo češće zemlju zaorali, ali opet bi je ponekad i pogodili, dakako.

Prva utakmica u dresovima, premda još neslužbena, ali je bar sličila na pravu, i za koju su se vršile pripreme, odigrana je ljeta 1910. između dvije momčadi, od kojih je jedna nazvana Ingleži, a druga Kavafangi. Od ove utakmice do osnivanja "Hajduka" proći će nekoliko mjeseci, kroz koje će vrijeme mlada gospoda inženjeri imati pune ruke posla. Svladati je trebalo otpore konzervativne sredine, malog provincijskog gradića, koji jedva ako ima 20 tisuća stanovnika, zatim ispisati pravila kluba, naći mu zgodno simbolično ime, pisati molbe, isposlovati da se Kraljeva njiva pretvori u igralište, nabaviti kompletnu opremu i obaviti još mnoštvo sitnih poslova kako bi se postavili čvrsti i dugovječni temelji prvomu klubu...

Mlada gospoda inženjeri svršili su danas s poslom i još samo ostaje da se pronađe ime klubu. Prijedloga ima više: Mosor, Marjan, Borac, Uskok, Velebit - odlučiti je teško. Kako bi bilo da se potraži savjet od starog mudrog gimnazijskog profesora, Josipa Brača. Poput vjetra upadaju mu u biblioteku: "Profesore, pomozite, kakvo ime da mu damo?"

Zamisli se profesor, gladeći bradicu: "Upali ste mi nepozvani, bez kucanja, baš poput hajduka. Stoga, evo vam imena: Hajduk, hajduci, i kao što znate, riječ ta simbolizira sve što je najljepše u našem narodu - junaštvo, čojstvo, drugarstvo, ljubav za slobodom, prkos moćnomu, zaštita slabomu. Budite dostojni tog velikog imena!" I tako je obavljen ceremonijal "krštenja".

Miljenko Smoje: "Hajdučka legenda" (NZ Marko Marulić, 1971)

Za EX FILMOFILE  Anamnesis

Ne dao im Bog da me pokopaju bez glazbe

Moja baba Mara sve je isplanirala valjda još u djevojačkoj dobi. Muzla je krave, sadila raštiku i mijesila kruh u naćvama zamišljajući tu svečanu zgodu u kojoj ona konačno neće biti samo epizodist. Imate li socioloških ambicija, ta dirljiva i šašava priča mnogo bi vam mogla reći o položaju žene na selu. Čitav je svoj vijek moja baba sporedno lice u tuđim životima, prvo oca, zatim muža i naposljetku djece, ali je sve vrijeme grije spoznaja da će je jednom, kad umre, nasred pozornice obasjati glavni reflektor. Savršeno joj je nevažno što ona neće svjedočiti tome, jer je ona dobra kršćanka i vjeruje u zagrobni život. Njezina će duša zadovoljno gledati ukop tijela koje je netom napustila. Gdješto mi se učini da ona živi samo za taj dan, kada će kroz oblake viriti kako je u lakiranom sanduku od mekana drva vodoravno iznosimo iz naše kužine u Prološcu, zvono s crkvenog tornja zvoni samo za nju, a narod što okopava lozu uspravlja se u vinogradima i dovikuje... "Ko je ono umro?!" / "Mara Šantina!" / "Bogati?! Šantinica umrla!"

Njezin sprovod velika je i složena produkcija, brižljivo dotjerana scenarija, scenografije i kostima. Svaki je, ma i najmanji, rekvizit točno pobrojen, a uloge podijeljene. Tako nešto traži sigurnu redateljsku ruku, a nje same, naravno, nema da uzme megafon i vlastitoj pogrebnoj povorci vikne: "Akcija!" Zato smo svi još odavno dobili precizne upute za taj svečani dan. Od najranijeg djetinjstva slušam ih i sve sam potanko upamtio, ali mi ih ona, zlu ne trebalo, svejedno ponovi svaki put kad dođem na selo. "Glazba, Ante..." / "Znan, baba." / "Ne da' van Bog da me pokopate bez glazbe." / "Pustit ćemo ti Olivera Dragojevića." / "Slušaj, nemoj se igrat s menon. Ako san stara, nisan poludila."

Kćerima je, mojim tetama Danki i Milki, baba odavno pokazala gdje je u ormaru brižljivo složena crna sintetička bluza i vuneni kostim, crni rubac, novi veš i neraspakirane crne najlonke. Ništa od toga ona nije nijednom, niti će ikada staviti na sebe, barem za svoga života. U toj prekrasnoj odjeći ona je naumila na onaj svijet. Sveti Petar vjerojatno neće oka moći skinuti s nje kad moja baba upicanjena, s torbicom preko ruke, dođe pred vrata vječnosti. "Ma, vidi ove, Gospe ti Blažene", izletjet će nehotice Petru. "Da mi je znat oklen je ova žena, ovako šesno obučena i pristala." Vjerujem čak u mogućnost da će je nebeski ključar, kad je vidi kako je lijepa, preko reda pustiti u Božje kraljevstvo, gdje će se ona, nakon mnogo ljeta ponovo sresti sa svojim neprežaljenim mužem Antom, u narodu poznatijim kao Šanto.

Moj djed Šanto umro je prije dvadeset dvije godine i nikada nije mario za pogrebne formalnosti. Štoviše, otresito bi znao reći... "Kad umren, morete me slobodno niz gromilu bacit." Vjerujem da je u toj nehajnosti bilo i ponešto ateističke skepse. Po svemu što je Šanto govorio, rekao bih da nije bio čvrsta vjerovanja u život poslije smrti. Lako je moguće, mislim, da sam, još u djetinjstvu, baš od njega naslijedio svoja kasnija bezbožna uvjerenja.

Kako bilo, ako je djed i bio stava "I believe when you're dead, it's done", što bi rekao dr. John, kada je umro u svibnju 1985., ipak ga nismo bacili niz gromilu. Ukopali smo ga po uzornom rimokatoličkom obredu, u betonsku grobnicu koja je, na babin izričit zahtjev, nešto kasnije presvučena sjajnim granitnim pločama sa srebreno uklesanim imenima pokojnika i godinama koje su omeđivale njihovo vrijeme na ovome svijetu. Tu su zasad moja mama Anka i djed. Baba, srećom, nije od onih što za života stave svoje ime na nadgrobni spomenik, premda još od Šantine smrti zloguko najavljuje kako je beznačajno malo ostalo prije nego što će mu se pridružiti na prološkome mjesnom groblju, koje zovu i šamatorje.

Elem, da se vratim na Marin veliki plan. Na groblje je, kazao sam već, mora ispratiti pogrebna koračnica orkestra limene glazbe iz Imotskog. Imotski su glazbari, uzgred, izvanredni i usrdno bih ih preporučio svakome tko pokapa najbliže. Moja baba inače ne mari mnogo za muziku, rekao bih da je više impresioniraju modre uniforme sa zlatnim botunima i vojnički četverored orkestra plehbande, koji u ritmu velikog bubnja stupa za sandukom. Instrumenti, osim toga, divno izgledaju, posebno ako je oblačan dan pa se odjednom razvedri, sunce grane kroz pukotinu među oblacima, bljesnu trube i dugački tromboni i zavijeni rogovi i čitava povorka bude obasjana nekim čudesnim, nezemaljskim žutim svjetlom. Vidio sam to jednom i stvarno protrnuo od svečane ljepote trenutka.

Ali, tu je još mnogo toga što valja učiniti kako bi stvar uspjela i narod poslije pričao kako je bio "lip sprovod". Valja dočekivati ljude kad ti se dođu žalovati i biti ljubazan sa svima, poslužiti ih sirom i pršutom, ponuditi im vina i rakije, skočiti u dućan po kruh, kisele krastavce, desetak boca Coca-cole, desetak Fanti, nekoliko gajbi piva. Ne biste vjerovali koliko se pojede i popije na sprovodima. Baba je, siguran sam, i na to mislila i zacijelo će joj, prije nego izdahne, zadnje riječi biti... "Kad dođu ljudi, načmite pršut što visi u konobi, a vino livajte iz one rosfrajke uza zid."

Sve to traje dva ili tri dana u komadu, bez spavanja jer, jasno, i preko noći valja ostati s mrtvacem, "čuvati ga". Te duge noći oko odra, uz slabašan žižak lumina u čaši ulja na kredencu, kao dijete su me osobito očaravale, a i danas ih držim vrlo mističnima. Običaj, kad razmišljam o njemu, vjerojatno vuče korijene još iz pećinskih vremena, kada je valjalo paziti da zvijeri ne rastrgaju pokojnika, a danas je posve simbolične prirode. Sjedimo uglavnom u tišini, čupkamo pršut i uzdišemo na banalnosti tipa "eh, šta ti je život, danas jesi, sutra nisi", a ako tkogod neoprezno malo više popije pa bude bučniji nego što dolikuje sumornom trenutku, šaptom ga se upozori i otprati na spavanje.

Uloge su jasno podijeljene na našim sprovodima. Zna se tko gdje sjedi i red po kojemu se ožalošćenoj obitelji izražava sućut. Moja baba inzistira samo na jednoj sitnoj razlici od uobičajenog protokola. Iz kuće je neće prvi iznijeti sinovi, moj otac Mate i stric Milan, nego je mjesto na čelu namijenila mom bratu Tomi i meni, dvojici najdražih unuka, koje je odgojila kada nam je mama umrla. Ne znam što bi se trebalo dogoditi da brat i ja babu Maru, najvažniju osobu u našim životima, ne iznesemo u sanduku iz kužine, od te bi se dužnosti zapravo mogli ispričati jedino vlastitim smrtnim slučajem.

Tri sprovoda uistinu bliskih osoba obilježila su moj život. Prvi, mamin, dogodio se kada sam bio sasvim mali. Tri i po godine sam imao i mutno se sjećam samo teškog mirisa bijelih rosnih polulopti krizantema i neke uplakane žene koja me mazi po kosi. Zatim je, kad sam bio u prvom srednje, umro djed. Pamtim voštano žutilo njegova lica kada sam ga vidio na odru. Ostao sam ga čuvati negdje do tri ujutro, kada su se smilovali i poslali me na spavanje. Treći, babin sprovod, najjasniji mi je u mislima, makar se on uistinu još nije dogodio i nadam se da još zadugo neće. Jednostavno, toliko sam ga puta zajedno s babom prošao da će mi se, jednom kad dođe taj dan, sve vjerojatno činiti kao poznato odnekud.

Od djeda Šante naslijedio sam bezbožno vjerovanje da nema mirisnih nebeskih livada, nego je sve gotovo kad umreš. Crna praznina. Ništavilo. Ali, opet, ni baba Mara nije bila bez utjecaja na mene. Tašt sam čovjek, slab na laskanja i volio bih, makar ništa od toga, da mi bude "lip sprovod". Ne bi mi bilo drago vidjeti da se na mom sprovodu neka mlađarija na groblju sakrila iza čempresa i smijuckajući se mota džoint, nego da dođe mnogo lijepo odjevenih ljudi, da muškarci budu obrijani i dostojanstveni, a žene svježe frizirane i u suzama. Ako i nije tako, neka barem glume da im je teško što mene više nema. I, naravno, ne dao im Bog da me pokopaju bez glazbe.

Ante Tomić - "Naši sprovodi" (treća u nizu knjiga koju su splitski Utorkaši napisali za Sa(n)jam knjige u Istri)

Za EX FILMOFILE  Anamnesis

Rizici (kontra)špijunaže

"Mišljenje je kao šupak. Svako ga ima." (Prljavi Hari)

VOTABAUTMAJASTMASPREJ?

VMA je ozbiljna ustanova. Kada ti doktorica histeričnim glasom, panično (i sasvim neetički) vrisne: "Vodi svog crnca i onaj prošli kog si dovodio ima sidu!" - onda je stvar jebena.

Zato sam skoknuo u obližnju kafanu, uštinuo kelnericu za dupe (a šta rizikujem nakon svega?) i naručio litar loze. Vlasnik, za glavu viši od uniformisanog mene i duplo teži, ljubazno je donio flašu i upitao: "Šta misliš o pušenju?" Hvala, nije mi do toga - rekoh sjeban i prestravljen. "Još jednom je pipni i popušit ćeš mi ga milom ili silom", došapnu gazda prostodušno i potapša me po ramenu.

Možda imam sidu! - vrisnuo sam iznenada, za njim. Gosti su se zagledali bez komentara, sem jednog koji je poslije kraćeg oklijevanja sjeo za moj sto (viđao sam ga na VMA). "Nije ni to najstrašnije, vjerujte znam što govorim, već to što ne smijete nikome da priznate."

Izletio sam iz kafane i ponio flašu. Nbo Dlala (kodno ime Južnoafrikanca iz pokreta SVAPO) koji je bio na obuci za minere u našoj tadašnjoj zemlji i koji je bio u četi koja mi je zapala u staranje, veselo me čekao u kolima hitne pomoći kojima smo svakodnevno jurcali između kasarne i bolnice.

"Votabautmajastmasprej?", vikao je svojim brilijantnim engleskim. Ripit!... "Lenart (tako su me zvali ti dragi ljudi), vot abaut maj astma sprej?", sricao je kad bi vidio da ga ne razumijem. Sve je u redu, imaš sidu a ne astmu - potapšao sam ga po ramenu. Nije me razumio. Popio sam pola flaše do kasarne, a pola dao njemu.

Vadi ga da izmjerim kakvo je stanje danas! - rekoh euforično. Imali smo običaj da upoređujemo penise. Vjerujte na riječ, tamnoputi su stvarno obdareni. Mog malog nije bilo nigdje, ostavio je poruku: Idem u sigurnu kuću. Dok sam povraćao, Nbo Dlala mi je držao glavu i ponavljao zabrinuto: "Lenart, votabautmajastmasprej?!"

SKIDAJ GA S MENE!

"Skidaj ga s mene!" - zapomagala je Vilka. Higijeničarka na odjeljenju za obuku stranih diverzanata, misleći na malenog ali veoma potentnog Mandlu Mthetvu (kodno ime), čiji je penis bio legendarnih dimenzija u toj generaciji Afrikanera na obuci u našoj otvorenoj i nesvrstanoj zemlji.

Moj posao je bio da momci jedu, uče, izlaze u grad, potucaju nešto s vremena na vrijeme (uz blagoslov potpukovnika i, valjda, Generalštaba bivše armije), ali radio sam i dodatne poslove. Na primjer podizao zapuhanog malca iz Johanesburga sa naše drage, vrcave, guzate i sisate Vilke, za koju se znalo da ne može bez one stvari. Imala je preko četiri banke, ali je bila oho-ho.

"Koliko čokolade!" - vikala bi Vilka kada se zapije s momcima. Redaljke su bile inkognito, odnosno "stroga tajna" i sasvim u privatnom aranžmanu. Naime, Vilka je naplaćivala mojim štićenicima usluge, a mene bi nagradila ponekom flašom viskija. Što ti nisi ovakav? - gunđao sam ponekad mom malom prijatelju u gaćama i pokazivao mu na Mandlin ponos, koji se poprilično uzdizao. Bilo mi je žao malog, a njemu - mene.

Kako smo na odjeljenju koje je imalo posebne učionice za predavanja o diverzantima i špijunaži uspijevali da zavaramo dežurne oficire? Pa, izašao bih pred tablu u jednoj od učionica i ispisao prevod čuvene partizanske pank-šansone, koja je počinjala otprilike ovako: "Tru d vuds end mauntins of aur praud kantri...". Onda su dragi crnci satima u glas pjevali zapaljive stihove, nadjačavajući Vilkine orgazmične krikove.

"Učite momci, učite" - rekao bi dežurni kapetan u prolazu. "Služimo narodu" - dreknuli bi u glas štićenici iz prijateljske afričke zemlje. Zapravo, imali su pravo da jednom mjesečno ugoste "dame noći". Vojska ih je osiguravala, samo da Mandla i ekipa ne bi nasrtali na djevojčice prilikom izlaska u grad vikendom. "Kod nas je sve preko 14 godina prestaro za jebanje, to niko neće" - govorio mi je uzrujano Mandla.

"Jebem ti sunce, pa to su bolesnici!", vikao je potpukovnik čitajući moje redovne sedmične izvještaje (vojna cinkanja). Mada ga, kao predavača na predmetu špijunaža i kontrašpijunaža, takve stvari nisu smjele iznenaditi. "Bolje da im obezbjedimo da jebu, nego da počnu nas da jebavaju" - zaključio je ovaj dobroćudni oficir. Zabave su mogle da počnu!

Lično, nisam učestvovao u terevenkama sa vojnim kurvama. Radije sam odlazio u napuštene prostorije mojih štićenika i mažnjavao im "Gavrilović" paštete, koje su dobijali u neograničenim količinama. Uostalom, moj mali je bio toliko deprimiran da sam se jedno vrijeme bavio mišlju da ga zamijenim za onaj drugi organ.

STALJINOV POKLON SE (NE)ODBIJA

Staljin (kodno ime) je bio najvažniji štićenik. Završavao je taj Afrikaner škole za ubice po tadašnjem SSSR-u, Kubi, pa navratio i do nas. Nemam pojma kako mu je bilo pravo ime, inače prijatan tip, iskren. Odmah mi je rekao da mrzi bijelce i da bi im jebao mater. (Nije rekao baš tim riječima, ali sam mu vidio iz očiju.) Ko da ga krivi? Odrastao u Botinom režimu. Nadimak mu bješe "Snejk" (zmija).

"Lenart, Lenart, Staljin je pobio više ljudi nego što si ti izdrkao u životu" - šaputao mi je Nbo Dlala i savjetovao me da se ne kačim sa njim, pogotovo kad se zapijemo. Jedva sam skontao na kog Staljina misli...

Na nekom svečanom ručku sa štićenicima, kome su prisustvovali komandant kasarne, potpukovnik, prevodilačko osoblje i izaslanik Generalštaba, Staljin je održao zdravicu, dobro sažvakao ćevapčić, izvadio pola i ponudio mi. To je, reče, njihov tradicionalni običaj da pokažu kako sve dijele sa prijateljima. Mene je izabrao s pika, odmah, imidietli. U tajnovitim očima potpukovnika vidio sam ohrabrenje, u očima ostatka osoblja olakšanje što su oni zaobiđeni, u očima druga generala je pisalo: "Ne kurči se, već žderi!" I jesam, a onda zalio vinom.

Par sedmica nakon toga Staljin je zaglavio u bolnici. Zvanično, Hočkinsova bolest. Nezvanično, po prijatnoj doktorici sa VMA, sida. "Šest mjeseci karantena (najmanje) ako posumnjaju" - rekao mi je šef saniteta u kasarni, sa sigurne udaljenosti. I dodao da od sada uzimam posebnu čašu. I da ne pišam više u njihovom klozetu. I da perem ruke prije nego što zakucam na vrata. I da, zapravo, više i ne dolazim ako baš ne moram.

Uskoro sam pozvan na sastanak vojnog vrha kasarne i osoblja. Kontam, ljudi će znati šta da se radi. Do tog trenutka sam se bojao. Poslije toga, bio sam prestravljen, užasnut. Ukratko, sjeban do suicidnosti.

RIZICI (KONTRA)ŠPIJUNAŽE

"Izvinite generale, ali niste se vi jebavali s njima već ja!" - urlala je Vilka, za koju se ispostavilo da je radila za vojnu obavještajnu službu. "Hrabro, Jasenka (eh ta kodna imena), nećemo vas ostaviti samu u ovom času", rekao je potresnim glasom moj potpukovnik. "Jebite se i vi, potpukovniče", replicirala je Vilka-Jasenka.

"Šta da radimo?" - pitao jedan od oficira za koje sam pisao posebne sedmične izvještaje o navikama svojih štićenika. Jednom mi je priznao u "tečnom stanju" da neki iz vrha drkaju na moje opise jebačina Afrikanera i naših plaćenih radodajki. To je, nažalost, i probudilo moju spisateljsku ambiciju.

Na kraju je odlučeno: Moramo utvrditi ko je fasovao virus. Mada, svi su bili protiv kada je došlo do glasanja. U takvim situacijama neznanje je najljepša stvar na svijetu. Ali, to svi, odmah se svelo na dva imena - Vilkino i moje.

Sutradan, sjedam u kola hitne pomoći (pod pratnjom). Tu je i Vilka, šmrca. Nbo Dlala (hipohondar koji je redovno išao kod doktora, pa i nije pitao šta je na stvari) briše joj suze, mene se nije sjetio. VMA, pretrage, urađeno "sve što je potrebno"...

Noć u bolnici. "Što ne spavate?" - pita nasmijana sestra. Crnka, dobre noge, nepravilne dvojke koje joj daju dodatnu draž. Izgleda da sam ozbiljno zaglavio - kažem. "Aaaa, slučaj side! Ko vas je pustio da izlazite. Straža!"

U sobi samnom i neizbježni Nbo Dlala. "Lenart, ej Lenart, fadi ga merimo čiji je mnogo veći!" - veseo je. Jebem ga veselog.

KAD NE SMIJEŠ DA SE JEBEŠ, JEBI SE NAROČITO!

Koji dan poslije sjedimo pred vratima ordinacije, Vilka-Jasenka i ja. Posmatram je, ispijena i sjebana. Imate li djece?, pitam. "Dvoje", odgovara. Šta će vam ova zajebancija? Sliježe ramenima. "To mi je porodično. Iz vojne sam porodice" - gleda ispred sebe. Vrata miruju.

Iznenada, činim najluđu stvar u životu. Uzimam je za ruku. "Šta je bilo?" - pita Vilka. Ajmo!... "Gdje?" Ajde da se jebemo - kažem. "Pa ti si lud!" Baš zato, Vilka!... "Jel ti znaš da imamo virus?" Baš zato, Vilka!... "Skoro da mi možeš biti sin!" Baš zato, Vilka - ponavljam kao navijen.

Vodim je prema toaletu. "Ma, nosi se u pičku materinu, luđače" - viče Vilka. Baš zato! Baš zato! - ponavljam... Ko ih jebe, sve skupa! - urlam joj na uho u kabini. Otima se, grize me... "I ti si sjeban ko i cijela ova vojska, Afrikaneri, zemlja! Jebem ti mater! Jebem vam mater svima!" Šamara me, pljuje mi u lice... Baš zato, Vilka! Baš zato!

Otvaram šlic, svlačim joj gaćice, cijepam ih. Zabije mi koljeno u jaja. Boli, ali mi se začudo i dalje diže. Uguram ga, kratko tucanje sa urlanjem. Psovke, devijantna nježnost. Iskapljem se pola u nju, pola po podu. Poslije mrkla tišina, možeš čuti kapi. Izađemo, ona sjedne, ja stojim. Nikada više nismo progovorili ni riječ.

NESTAŠNI MENZIS

Kasnije u ordinaciji doktor mi kaže: "Sve je u redu! Staljin je negativan i vas dvoje ste negativni. Hočkinsova bolest. Sve je u redu, nije HIV!" Ali, doktorka reče - šapućem, mucam. "Valjda je imala menzis. Pa svi imamo loš dan" - pravda je kolega... Vadi ga da izmjerimo! - kažem oduševljeno. "Šta da radim vojniče?!"

Izlazim. Idem hodnikom kao duh, a tako nekako i izgledam. Iznenada, vidim sestru što me otjerala u sobu kad je čula za "sidu". Očnjaci joj blješte, mali vuci. Sestro, pomagajte!

"Živi ste?" - gleda me s velikim zanimanjem, kao prežaljenu osobu koja je ustala sa patologije. Osjetim kako mi se mali prijatelj ponovo vraća u normalu. Eno ga, već je šmugnuo za sestrom, a ja trčim za njim. Eto, uskoro i (zaboravljenog) Nbo Dlale. Dahće (bucmast je), trči za nama i doziva: "Lenart! Votabautmajastmasprej?"

Što je dalje bilo sa Nbo Dlalom - neka ostane (vojna) tajna. Sestra sa nepravilnim dvojkama mogla bi da ispriča par stvari na koje sam i danas ponosan. Naravno, samo da joj to nije (bilo) zabranjeno odlukom nadležnih vojnih vlasti broj 960/... Ili tako nekako.

Za EX FILMOFILE  Skaramuš

Balkan je negdje drugdje

Nedavno je nekoliko mojih prijatelja iz bivše Jugoslavije osnovalo bend i sada vrlo uspješno sviraju po pariškim lokalima i klubovima muziku Cigana s Balkana. Ne treba ni spominjati da nitko od njih nije pravi Rom, da ne razumiju ni riječi romskog jezika, da je glazba koju sviraju uglavnom bosanska, makedonska i srpska, uz nešto pridodanih ciganskih hitova koji čine legitimnim ime i uspješnu reklamu ansambla kao izvorno "ciganskog". Nasmijali su mi se u lice njegovi članovi kada sam im prigovorio neautentičnost te mi poručili da se ostavim takvih sitnica. Uostalom, kako kažu, tko ovdje zna što mi doista sviramo, nitko ne primjećuje kada mijenjamo jezike i ako ljudi više vole vjerovati da slušaju izvorne ciganske pjesme s Balkana, dok je zapravo riječ o bosanskim sevdalinkama, tko ima pravo da im pokvari zadovoljstvo s nekakvim istinama i činjenicama?! Tumačiti sada čija je to glazba, tko je od koga što posudio, tko je na koga utjecao, i tko je tu zapravo balkanski Ciganin after all, čini se mojim prijateljima običnim gubljenjem vremena, a i kako zaključuju, pitanjem bez definitivnog odgovora. Svi smo mi Balkanci ovdje, dragoviću, a ako pri tome trebamo biti i Cigani, zapadnjačka mašta radi kao luda i sve to na obostranu korist.

BJELOPUTI CIGANI S BALKANA

Nisam odustajao od tvrdnje da se ne može dugo varati konzumente s balkanskim izmišljotinama i podvalama. Odlučio sam tako na njihov koncert pozvati Juliette, dovoljno inteligentnu i šarmantnu francusku prijateljicu, kako bih potvrdio svoj stav i dokazao mojim prijateljima da zapadnjačka naivnost ipak ima svoje granice. Tako smo se jedne večeri ugurali na koncert tih balkanskih Cigana i zaustavili se na šanku, podalje od same pozornice, gdje buka nije bila tolika jaka da bi nadglasala moje pripremljene edukativne komentare i gdje smo neometano mogli pratiti razvoj situacije. Dakako, didaktički sam dopustio djevojci da zauzme vlastiti stav prema spektaklu koji je upravo počinjao pred njezinim očima. Međutim, unatoč mojoj čvrstoj vjeri u nasljeđe francuskog prosvjetiteljstva, već nakon uvodne pjesme Juliette nije mogla naći riječi da pohvali moj izbor za večerašnji izlazak. Upala je tako već u prvu zamku, no velikodušno sam joj pružio još jednu šansu. Bend je odsvirao neku popularnu pjesmu Gorana Bregovića, a ona je uzviknula da obožava cigansku muziku pogotovo ako dolazi s Balkana i da ovi dečki doista znaju svoj posao. Odakle su ovi Cigani? Iz Rumunjske, Bugarske?, pitala je. Uglavnom iz Bosne i još nekih okolnih republika - odgovorio sam joj zajedljivo. Sjajno!, zaključila je. Nakon toga sam ipak odlučio intervenirati i pokušati je izvesti na pravi put. Rekao sam joj da pogleda dva plavokosa mladića za gitarom i iza mikrofona pa da sama izvuče zaključak. Pogledala ih je i rekla mi: Hej! Bjeloputi Cigani s Balkana! Pa to je genijalno!. U svom bijesu objašnjavao sam da oni uopće nisu Romi, da su ukrali cigansko ime benda, da sviraju glazbu iz svih krajeva Balkana i da prodaju Francuzima ono što Francuzi žele čuti pored zdravih ušiju i očiju. To je prevara! - uzviknuo sam, na što mi je Juliette već u vidno lošijem raspoloženju prijekorno rekla: Pa to i nije tako strašno. Zašto se uzbuđuješ? Kao da je doista bitno je li glazba makedonska, bugarska ili grčka? To je tako komplicirano kod vas na Balkanu da se uopće ne želim upuštati u rješavanje pitanja tko je što napravio prvi, tko je od koga posudio ovo ili ono, i tko je kome što ukrao na Balkanu? Zar uostalom ne misliš da pretjeruješ?!

BALKAN, TO SU DRUGI

Sve što hoću reći, nastavio sam smirenije vidjevši da se moja poruka gubi negdje između nas dvoje pomiješana s apokaliptičkim stihovima: "Nema više sunca, nema više meseca, nema tebe, nema mene, ničeg više nema, joooj..." - jest da konačno Balkan postaje uistinu Balkan tek kada smo izvan Balkana. To je stvar perspektive. Za svu tu složenost dovoljno je reći Balkan i stvari već izgledaju jednostavnije, čak i privlačnije, gurnute pod taj egzotični kišobran koji upravo sada i ti nosiš, draga, i koji je moguć jedino tada kada kročiš nogom izvan Balkana. Jer tamo dolje Balkan se očito nigdje ne može naći. Pitaj sve te Slovence, Hrvate, Bosance, Srbe, Makedonce, Crnogorce, Bugare, Rumunje, Grke, Albance i Turke, koliko ih već ima, i svatko od njih će ti prstom ukazati na onoga drugoga. Balkan, to su drugi! Sartreov poučak tu je našao odlično tlo. Balkan tako više ne stanuje na Balkanu, on je negdje drugdje. Možda baš ovdje u Parizu. Dolje na Balkanu samo oni manjinski narodi, koji su se upleli u balkansku povijest bez prava glasa, ostaju Balkanci. Da, upravo Romi, Vlasi, Cincari ili Sefardi nisu Balkan mogli prebaciti preko svojih zidina u tuđe dvorište, nego su ga živjeli po svim njegovim dijelovima ne pitajući se o pripadnosti ili nepripadnosti poluotoku. Čak mi se ponekad čini da bi se Balkan raspao da nestanu te veze koje su oni ispleli u njegovoj unutrašnjosti, među njegovim narodima i dalje prema svijetu. To su ti konci koji drže Balkan uz euroazijski kontinent. Inače, odavno bi to bio otok, koji bi se možda dalje podijelio na brojne manje otoke čineći tako jedan čudnovati arhipelag. To, ako baš hoćeš, i jest prava slika Balkana - ta razmrvljenost arhipelaga sa zavodljivom i strašnom civilizacijom, koja se usidrila u imaginariju drugih. Mnogi od njezinih stanovnika danas u sve većem broju pristižu na obale Zapada kao brodolomci s iste lađe, kažnjeni nebrojenim jezicima i međusobnim nerazumijevanjem, kao i pogledom drugih koji sve te Balkance na svom tlu prepoznaje baš kao jednake, nerazdvojive, kao pripadnike jednog te istog balkanskog naroda, koji se izmiješao do neprepoznatljivosti i sada kreće na svoj osvajački put!

Moja me prijateljica sluša otvorenih usta, sada već potpuno zbunjena, a s vremena na vrijeme pogled usmjeruje na pjevača koji upravo pjeva ovaj put čuveni ciganski hit: "Prokleta je Amerika i zlato što sjaaa..." - i na ljude koji zadovoljno plešu. Moje sumorno raspoloženje gura me ipak da nastavim u istom pravcu. Za vas, za tebe konkretno Balkan je egzotični enfant terrible Evrope, ali unatoč svemu tome neodoljiv kao što već jesu takva djeca, no jednako tako to je i izvorište svih nevolja, regija koju proždiru mistične sile neiscrpive mržnje šireći svoje pipke. Balkan je nesvjesno Evrope u koje možeš potisnuti sve ono neugodno što je u tebi i oko tebe, a uzimati samo najbolje. To je zvijer koju već prepoznaju oko željezničkih postaja glavnih evropskih gradova, on počinje kao što tvrde u Beču već od Südbahnhofa, ali mnogi ga nalaze i u nekim četvrtima Hamburga i Osla gdje izaziva tjeskobu u domaćeg stanovništva. Njegov nikad utvrđeni limes zahvaća jednako tako Trst, Beč i Budimpeštu, zatim južnotalijansku luku Brindisi, balkansku koloniju u Italiji gdje se skupljaju gomile očajnika na putu preko Jadrana u Albaniju, Crnu Goru, Grčku i Tursku i gdje vlada permanentno stanje opsade. Iz te perspektive Cipar je mnogo bliže nego što se misli, draga moja Juliette. "Sine! Vrati se iz daljineee..." - glas mog prijatelja, meni usprkos, i dalje oduševljava publiku.

SPOJENE POSUDE BALKANSKIH KULTURA

Uzimam gutljaj vina, jer mi se grlo osušilo od ove govorancije, a ne vidim pomaka u našem razgovoru i sam se sebi povremeno činim u najmanju ruku nejasan. Ona me i dalje gleda i vrti glavom u čuđenju. Dobro, koji je tvoj problem?, napokon me pita. Proturječiš sam sebi. S jedne strane optužuješ svoje prijatelje za prevaru, tvrdiš kako nije pošteno to što sve stavljaju u isti koš, a s druge sa simpatijom pričaš o tome kako ste svi isti, arhipelag Balkan i slično. Mislim da je tvoj problem što nikako ne nalaziš način da kirurški odvojiš balkanske kulture koje očito funkcioniraju kao spojene posude. I za sve to okrivljuješ cijeli svijet i među ostalima i mene samu. Moja prijateljica zatim također uzima gutljaj vina pa kao da ju je to oraspoložilo ili joj barem skrenulo misli na neke veselije stvari, smiješi mi se i poziva da joj priđem bliže. Kaže kako joj je dosta raspravljanja, ali da ipak ne bi željela da zatvorimo diskusiju o Balkanu prije nego razjasnimo jedan važan problem. O čemu je riječ, dušo? E pa, veli Juliette, priča se da su Balkanci vrlo moćni u jednome određenom smislu. U kojem?, pitam hladno i odrješito. Paaa... - odugovlači, zločesto se smješka, popravlja mi kragnu - u smislu... seksualnom. Je li to istina?, ona bi voljela znati. Jesi li proučio i to pitanje i važi li to za sve ili samo za pojedine narode na Balkanu, profesore. Čekaj, kako je ono bilo tvoje prezime, ne mogu se sad sjetiti, nešto sa S zar ne? - pauza, pokušava se prisjetiti ali ne ide. Na kraju odustaje: Oprosti, zaboravila sam, znam da počinje nekako sa S ili sa St, zar ne? Ne ljutiš se?

Eto, zaboravila je moje prezime. Neugodno joj je. Mislila je da je Stiglitz, ne zna kako je pomiješala. Nema veze, kažem, sve sam shvatio. Ništa nije slučajno. Ne, ne. Uostalom, nije li njemački Stiglitz naš čuveni češljugar. Ne znam kako se to kaže na francuskom i ima li sličnu konotaciju, ali mi je drago da ipak napredujemo pomalo večeras. Tražim prikladan odgovor koji ne bi u potpunosti potkopao ozbiljnost svega što sam rekao, a čini se da sam izbrbljao i suviše toga. Već smo ispraznili dvije butelje vina, pa naručujemo još jednu, a za to vrijeme ja odjednom od svih ljudi na svijetu mislim baš na doktora Freuda. Bend tjera publiku u sjetno raspoloženje sa sevdalinkom: "Lijepi li su mostarski dućani, još su ljepši mladi bazerdžani...".

RAVNODUŠNI PREMA SMRTI, OČAJNI ZBOG IMPOTENCIJE

Na samom početku "Psihopatologije svakodnevnog života" Freud govori o jednoj zanimljivoj situaciji u kojoj se našao u Hercegovini. Putujući po Balkanu, uputio se od Dubrovnika u Bosnu u društvu, kako navodi, jednog stranca. Voze se tako on i taj stranac po mojoj domovini, a tema njihova razgovora daleko je od surovog pejzaža koji ih okružuje. Gospoda razgovaraju, naime, o Italiji. I baš u tom trenutku doktor Freud pita svog kompanjona je li bio u Orvietu i je li tamo vidio čuvene freske majstora S..., prokletstvo, kako se ono zvao? I tu, baš tu zakazuje memorija, a našeg doktora zapljuskuje val neugode. Taj trenutak zaborava inače poznate činjenice, natjerat će čuvenog Bečliju da cijelom tom naizgled nevažnom problemu posveti nešto veću pozornost i da razjasni tu neugodu koju je iznenada osjetio. Naime, vozeći se kroz Hercegovinu, njihov razgovor skrenuo je nekoliko puta na običaje domaćeg stanovništva kako tumači kasnije dr. Freud. Stranac, koji je inače dulje vrijeme boravio u ovoj zemlji nedavno pripojenoj Monarhiji, obavijestio ga je o jednoj neobičnoj karakteristici ovdašnjih ljudi s kojom se susreo za vrijeme svoje doktorske prakse. Čini se da Bosanci generalno njeguju nehajan odnos prema smrti, tvrdio je, dok, vrlo zanimljivo, pridaju izrazitu vrijednost seksualnim užicima te u slučaju seksualne nemoći zapadaju u smrtni očaj, koji je u očitom kontrastu, zaključuje Freudov kolega s općom ravnodušnošću spram sudbinskog pitanja života i smrti. Ne znamo što je još taj zagonetni stranac rekao dr. Freudu. O tome možemo samo nagađati. Možda je baš sam Sigmund F. u tom trenutku razgovor prebacio na Italiju, koja ionako budi samo lijepe i mirisne uspomene, kako bi otklonio ili bolje rečeno potisnuo neugodu koja se približavala. Ipak, činjenica je da mu neki vrag cijelo to vrijeme nije dao mira i u trenutku kada se trebao sjetiti imena majstora freski iz Orvieta (čuvenog Signorellija, uzgred budi rečeno), cijeli je mehanizam potiskivanja zakazao. Naime, ta priča o ljudima kroz čiju je zemlju prolazio podsjetila ga je na lošu vijest koju je nedavno primio: njegov je pacijent počinio samoubojstvo mučen neizlječivom impotencijom! Cijeli taj splet okolnosti doveo je na vrlo kompliciran način, koji pokušava pojasniti Freudova vlastita interpretacija, do zaborava imena Signorelli i do generalnog zaključka da osim običnog zaboravljanja imena i prezimena postoje slučajevi gdje je zaborav u izravnoj vezi s potiskivanjem, činom kao što znamo, izrazitog seksualnog naboja.

PLJUSKA FROJDOVSKOM UKUSU

Juliette me sad gleda uznemireno i ravno u oči, pokušavajući tako valjda bolje shvatiti značenje mojih riječi. Njezino veselo raspoloženje potaknuto vinom i temom razgovora, sada je zamijenjeno paralizirajućom zbunjenošću. Na kraju očito odustaje od potrage za suptilnijim objašnjenjima: Čekaj, ne razumijem. Hoćeš li sa svim tim reći da sam zaboravila tvoje prezime samo zato što želim spavati s tobom? To je ono što hoćeš reći?! Stani, stani. Smiri se, dušo. Je li?! - uzviknula je. Ne, to nije tako jednostavno, ali sa znanstvene točke gledišta, mislim, nije ni isključeno.

Njezin odgovor na moj odgovor bio je uistinu vrlo jednostavan i brz. Nisam ni stigao shvatiti da je zamahnula rukom, a njezin se dlan već spustio na moj obraz uz glasan prasak. Dok sam dolazio sebi, ona mi je okrenula leđa pridružujući se veseloj publici. Upravo je plesala ispred pjevača koji je baš u tom trenutku stigao do refrena: "Šta me je to prevarilo u pogledu tvom..." - šteta što ne zna "ciganski", pomislio sam gorko dok sam gledao frontmana kako već pleše s mojom prijateljicom.

Prokleti Balkanci! - uzviknuo sam glasno na francuskom protiv cijele te buke koju je na radost svih ostalih nastavio proizvoditi odlično uvježbani bend. Konobar koji je stajao s druge strane šanka nagnuo se prema meni i plešući mi doviknuo rečenicu koja mi je potvrdila da me ovdje doista nitko ne razumije: Slažem se, stari, odlični su ovi Balkanci. Ej, znaš da mi je baka iz Bugarske.

Nevjerojatno! Ma zamisli, i moj deda također! - rekao sam prilično ljut. Onda reci što piješ, prijatelju. Ja plaćam - veselo je odgovorio konobar potvrđujući moje najgore sumnje. Ne srećemo baš svaki dan ljude iz svog kraja, zar ne?!

Blagodaram, bratko - odgovorio sam na makedonskom. Šta kažeš? Izvini, ali ne znam bugarski. Ja sam ti treća generacija - pojasnio mi je. Nije važno, prijatelju - zaključio sam rezignirano. Sve dok je Balkan s nama. Između nas. Sada i ovdje.

Igor Štiks (Zarez br.133, 2004)

Za EX FILMOFILE  Anamnesis

Svjetionik Sušac

SVJETIONIK NA PUČINSKOM OTOKU NA KRAJU SVIJETA

Koliko vam je poznat film Lordana Zafranovića - Ujed anđela? Najveći dio te filmske priče koja govori o životu svjetioničara i njegove supruge, snimljena je upravo na Sušcu.

Otok Sušac, izvan plovnih koridora, zapadno od Lastova i jugozapadno od Korčule, pravi je pučinski otok. Promatran iz daljine zavarava optičkom varkom - izgleda kao da se sastoji od dva otoka. Često su u povijesti pomorci okretali svoj brod s kursa plovidbe uvjereni da su pogriješili smjer. Ta optička varka rezultat je relativno niskog kopnenog hrbata koji spaja južni dio otoka i viši sjeverni dio otoka, sa 239 metara visokim vrhom Sušac.

Ribom bogato okolno more oduvijek je kao magnet privlačilo i ribare i velike morske grabežljivice. Sušac je usprkos svojoj veličini nenaseljen otok, naravno, ako izuzmemo svjetioničare profesionalce koji danas na njemu borave bez porodica i izmjenjuju se svakih mjesec dana.

Svjetionik Sušac izgrađen je 1879. godine (sagraditi ga je dao car Franjo Josip). Od obale otoka Hvara udaljen je 23 nautičke milje, a od Lastova 13 nautičkih milja. Otok je ukupne površine šest četvornih kilometara. S južne strane izuzetno je strm, litice se obrušavaju u duboko i bistro more koje nakon bure ima prozirnost i do tridesetak metara dubine.

Na Sušcu se stječe osjećaj da se nalazi na kraju svijeta. Taj osjećaj je čak i izraženiji nego na Palagruži s koje se vidi talijanska obala.

Strme litice južnog dijela otoka na kome se nalazi svjetionik, odvaljene kamene gromade sa zapadne strane Sušca i plitke uvučene uvale na jugoistočnom dijelu otoka, pokazuju sasvim različita lica ovog pučinskog otoka.

Sušac ima još jednu specifičnost u klisurama sjeverne obale. Tamo je priroda formirala morsko jezerce, u koje se može doći iz mora ronjenjem kroz pećinu na petnaestak metara dubine. U ovome poluzatvorenome krateru snimljene su također neke scene iz već spomenutog filma Lordana Zafranovića.

Sušac ima i svoju tužnu priču, vezana je za pokušaj ostvarenja dubinskog rekorda u zaronu na kisik. Sredinom sedamdesetih godina trojica obučenih vojnih ronilaca zaronili su niz liticu pod svjetionikom, u uvali Triščavac. Jedan od njih prekinuo je zaron i vratio se na površinu. Druga dvojica nisu izronila, a tijela im nikada nisu pronađena.

Neven Šerić: "Kamena svjetla" (priče i legende o jadranskim svjetionicima, o mjestima na kojima su izgrađeni i o njihovom podmorju)

Za EX FILMOFILE  Anamnesis

Smrt je neprovjerena glasina I

"Sjećaš li se Doli Bel" je poimao ulicu kao jedinu autentičnu scenu u Sarajevu. Tu se nalazila, kao na dlanu, netaknuta i do tada neotkrivena drama gradske periferije. Takođe je sarajevsko stanovništvo, prvi put, moglo da se poistovjeti sa onim što vidi na ekranu i da uživa u uvećanoj slici vlastitog života. Sarajlije su najviše uživale u saznanju da su njihovu dramu, portrete njihovih očeva, majki, sestara i njihove životne situacije shvatali svuda u svijetu gdje je taj film već prikazivan.

Vrijeme je kroz ovaj film, nepogrešivo, kao što more poslije bure izbacuje na plažu poznate stvari, eto, nekim čudom, pred oči građana isporučilo događaje i stvari osvijetljene oštrijom i potpuno novom svjetlošću.

Abdulah Sidran je u okvir moje životne slike stigao kao stradalnik. On je u priči "Otac je kuća koja se ruši" iscrtao svoju porodičnu dramu, a glavni lik bio je njegov otac - golootočki mučenik. Zbog njega Sidran nije bio omiljen u sarajevskim političkim krugovima. Sreli smo se u kantini Radio-televizije Sarajevo, na kojoj sam, u to vrijeme bio zaposlen. Sidran je tada, kao i mnogo puta u njegovom životu, vezao nekoliko dana i noći uz piće i noćne razonode. Darovitost je ovog Sidrana izdvajala iz pejzaža kantine zasićene namrštenim televizijskim radnicima i mirisom pregorelog ulja. Sidranov pjesnički dar i vještina govorenja činili su da izgleda kao mali književni aristokrata. On je govorio kao da diktira daktilografkinji gotove dijaloge za svoju novu priču. Tu nikada nije bilo viška nijednog zareza, o viškovima riječi da i ne govorimo. Kasnije sam shvatio da on u stvari piše, a da se nama čini da govori. Na tom jeziku on mi je rekao: "Ja sam bolji u pisanju od drugih, pa i od Gordana Mihića, u to nemoj da sumnjaš. Imam scenario za tebe!"

Mjesec dana kasnije napisao je kratku verziju scenarija u kome je glavni junak Dino, sarajevski pubertetlija, uhvaćen u trenutku kada život sa njim započinje važnu igru otvaranja duhovnih procesa. Sidran je vješto ukrstio porodičnu dramu koja kulminira očevom smrću i ličnu dramu mladića Dine koji se zaljubljuje u seljančicu, dovedenu sa sela na gradsku pripremu za prostituciju u Milanu. Veličanstvene su bile scene umiranja Dinovog oca Mahe, komuniste i zanesenjaka, koji odlazi na onaj svijet dok mu sin iz "Politikinog zabavnika" čita o naučno mogućem vječnom životu. Autobiografska uvjerljivost i melodičnost Sidranovih dijaloga gradile su veliku snagu ove scene.

Lako sam došao do rješenja i odgovora na pitanje ko će igrati oca - sjetio sam se Slobodana Aligrudića, spektakularnog Crnogorca. Aliji nije trebalo mnogo da prihvati ulogu u mom prvom filmu. Svađao se sa produkcijom i Oljom Varagić oko honorara, a kasnije i zbog besmislica. Do kraja snimanja nije htio da potpiše ugovor. Volio je da se ruga neprijatnim ljudima, a filmskim organizatorima posebno. Nikada, ni prije ni kasnije, nisam sreo šarmantnog čovjeka sa tako naglašenom spremnošću na samouništenje. Pušio je pet kutija Marlbora dnevno, štipao glumice za dupeta u toku kadra, sanjao da se bavi ozbiljnijim poslom nego što je gluma (recimo uzgojem lubenica); za vrijeme kadra ubadao kamermana Vilka Filača injekcijom, koja je kasnije upotrebljena u sceni njegovog umiranja...! Imao je spremne odgovore na sve, pa i na teška egzistencijalna pitanja. Čekajući da se Maja i Stribor vrate iz Tripolija, gdje su bili u posjeti Majinoj majci koja je tamo pečalbarila kao doktorica, rekao sam mu: "Nešto mi se oko stomaka stvara toplina kada pomislim na njih dvoje. Šta je to, Alija?" Čuknuo me po glavi i rekao: "Ljubav, budalo!"

Između mojih pijanstava koja su bila uglavnom socijalne ekskurzije, a ne navika i pokrivanje mojih slabosti, pravljene su uvelike pauze. Nakon završetka snimanja, večeri sa Aligrudićem pretvarale su se u pijane noći i tada je probuđeno sve što sam mislio da je ostalo iza mene u ranoj mladosti i vremenima praškog studiranja: vratila se u moj život ekscentričnost, poetičnost, intelektualna agresivnost. Ponovo je povađeno sve iz kofera u koji sam, poslije praške zrelosti, pohranio svoje mladalačke grijehe. U ludostima koje su slijedile poslije pijanstava, Alija i ja smo se takmičili ko će bolje i jače udarati glavom i oštetiti oluke po trošnim baščaršijskim kućama. Alijina glava je bila tvrda, iako se to na prvi pogled nije moglo pretpostaviti.

Literarna inspiracija za Aligrudića i mene bio je Sidranov otac, a moj otac je iz života direktno u "Doli Bel" ubrizgavao ono što literatura ne može da učini za film. Murat je lik oca obogatio detaljima kao živi model - koji zaboravlja na krov koji prokišnjava i ne poduzima ništa da ga popravi, nego priča o svjetskoj nepravdi, vjeruje da će komunizam svuda vladati već dvijehiljadite godine. Podudarnost sudbina scenariste i reditelja bila je odlučujuća stvar u popularnosti ovog filma. Otac je na kraju bio glavni lik u tom filmu, a ne Dino, iako je Slavko Štimac milimetarskom preciznošću igrao sarajevskog tinejdžera.

Kao i svi provincijalci koji se opuste poslije velikog uspjeha, pretjerivao sam u alkoholu. Osladilo mi se i ubrzo je to postalo opasno. To su bila manje pijanstva, a više velika želja da se prave skandali na javnim mjestima. Posebno me privlačilo da po kafanama opsujem Tita i državu. Ovo prvo sam psovao tiho, ali je psovanje države čuo svako ko se zaticao u prostoru u kojem se dešavao mali incident. Jednom, poslije neprospavane noći, Maja je telefonirala mom ocu i zabrinutim glasom javila da se od jučer nisam pojavljivao u kući. Rekla mu je da mi kako zna oduzme ključeve od auta pod izgovorom da vozi Senku na Vrelo Bosne. Otac je tako učinio, ali je odlučio da se žrtvuje i više nego što se od njega traži - odlučio je da pije umjesto mene.

Našao me u "Šetalištu" i vidio da se "popravljam" pivom od pijane noći. Kada sam utolio žeđ, prešao sam na Vlahov i umjesto nazdravljanja ustajao sam i sa čašom uzdignutom uvis psovao državu, pa tek onda ispijao piće. Konobarica Borka me prvo prekorno gledala i prstom pokazivala u stilu "ne smije se to govoriti", usput pogledom upozoravala na prisutne goste koji slušaju skaradne riječi. Kada bih ponovo opsovao državu, ona je rukama pokrivala vlastite uši samo da ne čuje i ne mora da dostavlja informacije tamo gdje treba, o načinu i sadržaju narušavanja javnog reda. Svaki novi Vlahov značio je novo psovanje: "Jebem ti državu!" govorio sam, a otac je ustajao i dodavao: "Lihtenštajn!" i brzo popio svoje piće.

Kada je vidio da ću se ja grdno napiti, lako je pristao na dodatnu žrtvu. Pravio se lud i sa Borkine tacne krao moje piće. Na kraju, otac se toliko napio da sam ja njega, a ne on mene kako je bilo planirano, strpao u kola i povezao u Koševski stan da se otrijezni. Pošto je dao čvrsto obećanje Senki da više neće piti, nisam ga vodio Senki nego Maji. Kad smo stigli, on nije primijetio da je molovanje stana u završnoj fazi - pozdravio se sa Majom i požurio u kupatilo. Tamo su pored vrata WC-a, na zidu hodnika stajala skinuta tek ofarbana neka druga vrata. Otac se uhvatio za šteku, vrata su mu pala na glavu, udarac ga ošamutio pa je od toga pao na tle, a tek ofarbana vrata su ga poklopila. Držeći se za glavu pogledom je pronašao Maju i rekao: "Nešto kontam, snaho, kakva li će sudbina zadesiti češki čelik ako se raspadne Sovjetski Savez?! Ko će sve to preuzeti, znaš li ti koja je to količina čelika?!"

Ulomak iz knjige Emira Kusturice: "Smrt je neprovjerena glasina"

Za EX FILMOFILE  Anamnesis

Smrt je neprovjerena glasina II

LJUDI I TUTUMRACI

Knjigu Emira Kusturice "Smrt je neprovjerena glasina" nije moguće žanrovski odrediti, što je čini zanimljivom koliko i avanturu u koju ste nenadano uletjeli.

Nije to klasična autobiografija. Nije ni samo zbirka sa 17 priča. Nije to tek roman u kome jedan lik (autor) povezuje sve priče u jednu cjelinu. Radi se o literaturi koja je sve to, ali i neka vrsta naknadnog scenarističkog predloška za filmove koje je Kusturica već snimio ili će tek snimiti.

Tema ovog djela su, kao i u autorovim filmovima: porodica, "sasvim obični čudaci" i životni gubitnici. To je saga o malim ljudima, koji su prototipovi antičkih junaka, kao iz Felinijevih, Viskontijevih, Almodovarovih ili samih Kusturičinih filmova, a da oni to ni ne znaju.

Metaforična priča o pravljenju i propasti makete "Titanika" (kao simbola utočišta u dječjoj percepciji) i opis muža nesretno zaljubljenog u sopstvenu ženu koja se kurva sa cijelim naseljem i koji nakon višegodišnje duševne anestezije, u trenutku pomračenja uma osvetnički davi mačku i baca je na mlađane voajere iz kraja (prizor iz Markesovih romana) - samo su naizgled nespojivi dijelovi jedne sage o odrastanju, tj. inicijaciji autora u svijet odraslih, u stvarni život koji je najveća avantura. Mnogo veća i od čuvene Kjubrikove "Odiseje 2001".

Glorifikacija, odnosno idealizacija sopstvenog oca (kao i u filmovima dotičnog autora koji neprestano idealizuje svijet) djeluje gotovo Gogoljevski. Opisi majke, druge autorove moralne opsesije, potpuno su na tragu Čehovljevskih u pola glasa izgovorenih nježnosti (priča: Čiji si ti sine?).

Tetak Akif, uglađeni gospodin i prijatelj fukare, ali i "lični prijatelj holandske kraljice", koji cijeli svoj vijek skida ljubazno šešir komunicirajući tako čak i sa porodicom sa kojom je "raskrstio" (opet su ljubav i izdaja upleli prste) - gotovo je Bunjelovski mistični junak, koji bi mogao da ušeta i u svijet Kafkinih knjiga.

Šta tek reći za nesretnu "diplomatsku" porodicu Rajnvajn: spoj muškog hedonističkog rodoljublja i ženske strasne potrebe da se u sve uđe sa fanatizmom emocija. Autorova tetka (dobri duh porodice) i njen (drugi) muž, teniski fanatik, koji ne preza da od samog autora traži zaštitu svojih imovinskih prava potpuno neosjetljiv za svijet koji se oko njega ruši?!

Ili nesretna slovačka Mađarica, koja bi da se iz socijalne i duhovne bijede jednog okupiranog svijeta izbavi brzom ljubavlju sa čovjekom sa druge strane "zavjese", koji je opet (ne)sretno zaljubljen u drugu ženu. Miris filmova Miloša Formana, recimo - "Ljubavi jedne plavuše".

Shodno opisu svijeta u kome ima mjesta samo za lokalne heroje (u vremenu kada drugi nisu ni mogli da postoje, jer na sreću tadašnjih generacija još nije bilo globalnih mas-medija koji bi se pobrinuli da im sami projektuju junake) autor uz Felinija u svojoj knjizi pravi počasno mjesto i pretvara u svog mentora samo jednog filmadžiju: Hajrudina Šibu Krvavca, tvorca populističkih partizanskih kaubojaca, ali, i ništa manje značajno, "grešnika iz 1948" i Golootočanina.

Šiba je za nekog Jovu rekao da je dobar čovjek, ne znajući da je ovaj već na Golom otoku?! A "budući da je čika Šiba bio gospodin, nije mogao da povuče riječ", pa je odležao godinu. Kakav spoj zanatlije koji koristi partiju da namakne lovu za filmove i čovjeka sa stavom i kičmom, koji ima granicu moralnog saginjanja.

Tu je cijela galerija autorovih drugara iz djetinjstva, autorove najveće ljubavi, koja je fizički opisana samo jednom (ne slučajno) kroz dobacivanje lokalnog konduktera: "Mala, da je kraljevina Jugoslavija imala takve noge - nikad ne bi propala". Zatim prototip omiljenog autorovog glumca - Slobodana Aligrudića, s kojim mahnito u pijanstvima razbija oluke glavom; potresna (opet ljubavna) priča o drugoj tetki, koja ne može da živi bez voljenog muža i ubija se naizgled iznenadnim skokom kroz prozor, dok joj (u autorovoj mašti) šal, kojim je krila od bolesti uništena usta, kao vjenčanica leluja nad glavom - što će postati jedna od opsesija i lajt-motiva u filmovima dotičnog pisca i filmadžije...

Autor u nizu detalja slika hronologiju raspada kuće / zemlje, koristeći i neutralnu stranu - tada još poluanonimnog američkog Indijanca izvjesnog Džonija Depa, koji u oblozima od sirćeta, pod temperaturom (još jedna slučajnost koja nije slučajna) u stanu Emirove majke sluša Andrićeve misli o sarajevskoj fukari, koja se periodično u zla vremena obavezno izlije u grad, a posebno ostaje očaran Andrićevim "Znacima pored puta".

Tu je još jedan andrićevski lik, izvjesni Murat Šabanović koji nikada nije pročitao ni slovo od Andrića, ali ga mrzi iz dna duše - pa mu ruši bistu, nad kojom će se koju godinu kasnije pokajati. Nesretni "tutumrak", kako autor krsti sve ono što se izlilo na početku rata da huška, pali, pljačka i puca, imao je zadatak da sruši Višegradsku branu i poplavi sela "inovjeraca" u okolini, ali je uspio da poplavi samo svoju kuću?! Andrićevski paradoks.

Autor knjige "Smrt je neprovjerena glasina" imao je jednu olakšavajuću i jednu otežavajuću okolnost pri pisanju ovog adrenalinskog štiva. Naime, smatram da nije moguće napisati lošu knjigu imajući takve likove pred nosom. S druge strane, kako ono što filmadžija vidi u slikama "prepisati" i staviti u rečenice i dijaloge? (Kod nas je to, koliko-toliko uspješno, radio samo svestrani Žika Pavlović). Kusturica je to uradio u stilu Mome Kapora - "nepodnošljivom lakoćom pisanja". Doduše, trajalo je deceniju i po, prema priznanju samog pisca.

Bez sumnje ovo je komercijalno štivo sa elementima populizma, ali i sa jasno izraženim, i poprilično ostvarenim literarnim ambicijama. Pisac početnik postiže ideal - pisati za široke mase, a da sve bude višeslojno. I metaforično i zabavno, i smijeh i suze, i psovka i simbol. Kao što je to slučaj i sa životom.

Autor ne govori o tome kako je pravio filmove, već o tome kako je došao na ideju da ih pravi. I još važnije - zašto da ih pravi.

Sarajevo 60-tih, 70-tih, 80-tih i 90-tih godina prošlog vijeka izgleda kao kotlina tajne. Kao balkanski Makondo. Dok je Gorica, naselje nad gradom, u kome žive Cigani, probisvijeti, oficiri i političari poprište jednog sretnog, a opet problematičnog odrastanja - čiji će simboli kasnije postati nezaboravne filmske slike, ali i vječne prepreke za sporazumijevanje autora sa ljudima iz svijeta u kome je svojevremeno svojeručno obijao trafike.

Šta to bješe "apsolutno romantično" u Sarajevu? Prisluškivani i prislušni uređaji, jalijaši i gospoda, javni partijaši i tajni disidenti. Porodice i tutumraci, smijeh i suze... Kusturica, koji se u uvodu zalaže za zaborav kao jedini mogući način da počne novi dan i da svako jutro ustanemo normalni iz kreveta, mora da se prije zaborava prisjeti onoga što treba da zaboravi. Kao što to radi i u filmovima, da ekshumira zaboravljenu emociju.

U narodu u kome je izvorna literatura - usmeno pripovijedanje, ne postoji ništa što je samo naše ili piščevo / pjesnikovo. Prije ili kasnije svi smo u epu, opjevani u desetercu. Otuda i Kusturica pravi krug, sve priče su zapravo jedna priča. I svi očevi liče na jednog, idealizovanog. I sve majke liče na jednu... I svi imaju porodicu kao crkvu u koju će se skloniti kada nemaju kud. I sve počinje da propada kada propadne porodica / prijateljstvo / ulica / naselje / zemlja.

Sada već istorijske ličnosti navedene u ovoj knjizi, takođe su tek junaci od krvi i mesa i ni po čemu im nije dato mjesto koje bi iskakalo iz opšte atmosfere podjele na ljude i tutumrake. Autor (iskreno i cinično) ostaje vjeran i svojim zabludama (koliko i svojoj estetici života), jer mu se čini da su one ostaci ideala u koje je vjerovao.

Citirani dokumenti, bilo da su Kusturičin "skandalozni" govor na primanju nagrade AVNOJ-a (iz kog progovara unutrašnje disidentstvo piščevog oca) u kome se praktično oprašta od zemlje koja mu daje nagradu, preko stenograma partijskih sastanaka cenzora koji žele da spriječe snimanje filmova "Sjećaš li se Doli Bel" i "Oca na službenom putu" ili pisma još jedne autorove tetke (Ize) u kome ona, opsesivno tragajući za porodičnim istinama, demistifikuje romantičnu priču o vjenčanju svojih roditelja - samo su nježno i nemarno razbacane slike na stolu starog i napuštenog jednoiposobnog stana porodice Kusturica (socijalistička kovanica?) na Gorici.

Kusturičina knjiga ne impresionira nekom posebnom tehnikom pisanja, niti političkim pikanterijama koje su mnogi očekivali. Ono što literarni prvijenac čini adrenalinskim i šarmantnim štivom, osim svestranog talenta autora, jeste otvorena glorifikacija ljudskosti! Koja je odavno "retro", koja je odavno izbjegla iz umjetnosti, pa sve više i iz knjiga, kao što su ljudi izbjegli iz svojih domova koje više nemaju čime da podignu ili poprave.

Autor potsjeća na već zaboravljenu činjenicu da drame, komedije i parodije hodaju na dvije noge, tu pored nas i da su uzleti i padovi "malih ljudi" jednaki uzletima i padovima piščevog junaka iz djetinjstva - čuvenog kosmonauta Gagarina.

Kusturica u svojoj knjizi daje omaž prošlom životu i sistemu vrijednosti, jednom drugačijem svijetu u kome su postojale jasne strane: dobro i zlo, ružno i lijepo, pametno i glupo, smiješno (do suza) i tužno (do smijeha).

Paradoks (balkanski) je i činjenica da do sada niko nije napisao tako intiman, generacijski roman (ili esej) o Sarajevu, kao što je to uradio čovjek koji je proizveden u jednog od najvećih neprijatelja tog istog grada.

Lično, reagujem na takvu literaturu jer sadašnjost prihvatam kao nužnu robiju, prošlost idealizujem, a za budućnost me sve manje briga. Pročitao sam knjigu trijezan i pročitao sam je pripit. Oba puta sam uživao.

Umjesto ocjene: skidam šešir kao i tajanstveni tetak Akif.

Za EX FILMOFILE  Skaramuš

Drvenija

U jesen bi Miljacka narasla, iz planina dolazile su gnjevne vode, a u Oslobođenju bi izašao naslov: Hoće li Drvenija izdržati? Taj mali drveni most, najlomniji i najkrhkiji od svih sarajevskih mostova, visio je tog dana nad rijekom onako kako je u nekom filmu mlada Jane Fonda visila nad bezdanom. Voda je tresla i potkopavala njegove grede, ljudi su se okupljali na obali, nadajući se da će svojim očima vidjeti taj čas kad Miljacka odnosi Drveniju, a grad ostaje bez svog mosta.

Jedan od najžešćih naleta velikih voda dogodio se u jesen 1980. godine i trajao je cijela tri dana, sve dok četvrtog jutra vodostaj nije počeo padati i dok se Miljacka nije vratila u svoje normalno stanje, male, lijene i beznačajne rječice kojoj je samo činjenica da teče kroz Sarajevo i ispod sarajevskih mostova davala neki smisao i značaj.

Drugoga dana velikog povodnja, dok se još čekalo šta će s Drvenijom biti, u Prvi ef razred Prve gimnazije ušao je profesor Boro Mihačević, sjeo za katedru, nasumce otvorio imenik, dreknuo Diži se! - i obratio se slučajnome učeniku koji se tresao od straha: "Nesrećo jedna, da bi li nesrećo, ja znam imena 138 mostova na Seni u Parizu, a znaš li ti imena sedam sarajevskih mostova?"

I naravno, da je čovjek i znao, a nije, već bi sve zaboravio. Ali tog dana, u tih četrdeset pet minuta jednog školskog sata, cijeli razred zauvijek je zapamtio kako se zovu sarajevski mostovi. Njihova imena profesor Mihačević jednostavno je zabio učenicima u glavu, pa ih oni nose svuda po svijetu, sjete ih se kada vide neke velike i ozbiljne mostove preko velikih rijeka, i vjerovatno slute da će ta imena živjeti onoliko dugo koliko budu živjele glave koje imena pamte.

Tog dana profesor se uplašio da će rijeka odnijeti Drveniju i da imena za njom neće ostati. Za razliku od nas koji bi stajali na obali i naprosto žudili trenutak velikoga razaranja jer se u našem svijetu ništa nije mijenjalo i rušilo i svi su ratovi bili daleko, on nije mogao dopustiti da jedan most tek tako nestane, bez traga, riječi i vijesti da je ikada postojao.

Sljedeće godine profesor je umro, a nekoliko godina kasnije stara Drvenija je srušena, a na njezinom mjestu izgrađen je novi most koji se isto tako zove Drvenija, iako bi mu bolje pristajalo ime Betonija, budući da je sav od betona, a samo su ograda i ukrasne grede od drveta. Stari most izdržao je bijes planinskih voda i nestao u procesima obnove i izgradnje. U Oslobođenju više nikada nije izašao naslov: Hoće li Drvenija izdržati? Nova gradnja čvrsto se drži kao zalog nekoj budućoj prošlosti koja će, kao i ova naša, biti vrijedna uspomena.

Ono čega, međutim, više neće biti jest ta divna nevina svirepost s kojom su ljudi dolazili na obalu rijeke, nadajući se da će vidjeti nestanak jednog mosta. Promijenili su se i ljudi, i građevine. Prvi u rušenjima više nisu u stanju vidjeti ljepotu jer su im se životi u sezonama rata promijenili, jer se promijenio njihov krajolik i jer je rušeno sve što se rušiti moglo, a drugi, mostovi, više nisu tako krhki i nježni da bi ih mogle odnijeti velike vode. Drvenija je bila posljednji trag nekog jako davnog sarajevskog vremena, onog vremena koje je počelo nestajati već u Bašeskijino vrijeme, u kojem su meteorološke promjene mogle biti od sudbinske važnosti.

Nažalost, više neće biti profesora koji će utrčavati u razred ko bez duše s jednim jedinim zadatkom i zemaljskim poslanjem za taj dan, da nauče svoje učenike imenima svih mostova i to znanjem koje nikada ne izvjetri, onim znanjem koje nadživi sva školovanja i koje je tvrđe od svake građevine jer postoji i nakon sezona u kojima nestaju mostovi, sela i gradovi, u kojima nestaje zemlja, a domovina i grad pretvaraju se u metaforu i zbirku izgubljenih stvari iza kojih su ostala samo važna imena. U tim momentima ključ je identiteta i zbog njih se nećeš izgubiti koliko god daleko otišao.

Miljenko Jergović: "Historijska čitanka"

Za EX FILMOFILE  Anamnesis

Sasvim obične besmislice

Daniil Ivanovič Juvačov, poznatiji kao Daniil Harms, posljednji ruski avangardni pisac bio je po svemu običan čovjek osim što je imao rijedak dar - gospodin Harms uočavao je naše svakodnevne besmislice i stavljao ih na papir.

To je dan-danas iznimno rijetka pojava, a kamoli u Staljinovoj Rusiji. Zbog svoje neuobičajene sposobnosti Harms je često upadao u neprilike s vlasti, jer je isticao stvari koje su trebale ostati skrivene: nestanak ovog ili onog čovjeka, poprilična razlika između vijesti u tisku i stvarnosti, i sve ostale nemoguće svakodnevne besmislice.

I stvarno, pogledamo li bolje, vidjet ćemo ih kako se neprimjetno provlače kroz naše moždane stanice i uzrokuju naše bore, slabe živce, infarkte, suze... Ono što je Harms želio pokazati ljudima jest upravo to koliko je lako uočiti te štetočine i uništiti ih najefikasnijim oružjem koje svi posjedujemo - zdravom ljudskom logikom.

Svakodnevne su besmislice sve one pojave koje radije odbijamo zapaziti nego da budemo svjesni boli i nepravde koju nose u sebi. To je beskućnik koji nema ručak, ubijeni čovjek, porušena kuća, otpušteni radnik... Sve njih radije ćemo gurnuti pod tepih negoli se suočiti s njima, iako u sebi znamo da nam tako još više škode. Tu se Harms razlikovao od većine.

U uvod knjige stavljen je Harmsov citat: "Mene zanima samo besmislica; jedino to nema nikakva praktičnog značenja." - tim riječima kao da želi odagnati svaku sumnju u ikakvo dublje značenje ili političku poruku njegovih riječi. Najjednostavnije stvari često kriju najdublje značenje, krajnosti su uvijek slične, Harms je toga bio svjestan i primoran iskoristiti nakon početnih informativnih razgovora.

Prva je priča o Harmsovom dolasku na ovaj svijet, koju nam priča na sebi svojstven, pomalo mističan i nedorečen način. U knjizi je stotinjak priča tj. većinom kratkih slika i bljeskova iz svakodnevnog života. Pisac ovdje spaja nevjerojatne likove i radnje ("U postelji se vrtio poluprozirni mladić", "Mironov je zamotao sat u poplun", "Anton Gavrilovič Nemecki juri u haljetku"...) da bi oslikao rusku svakodnevicu, ispunjenu čudnim (neobičnim) situacijama koje su imale mnogo prizemniju pozadinu, barem iza kremaljskih zidova.

U knjizi je i nekolicina pjesama - pjesme su mnogo jasniji odraz Harmsovih misli, koje su na trenutke krici za normalnim životom ("Želim jesti! / Joj, joj, joj!"). Uvrštene drame nude nam situacije znatno sličnije onima iz njegovih priča. Ovdje Harms oprezno dotiče temu Boga i religije (jedna od najpoznatijih drama: Jelizaveta Bam, nije uvrštena u knjigu).

Osim toga, u knjizi se nalaze neki članci, bilješke, traktati, pisma prijateljima i dnevničke zabilješke. Dnevničke bilješke u momentu su zastrašujuće jer Harmsa vidimo u potpuno drugačijem svjetlu - bez besmislica, mistike i crnog humora. Možemo osjetiti užase koje je taj čovjek (a i mnogi drugi u ono vrijeme) proživljavao brinući se hoće li doživjeti novi dan ili umrijeti od gladi, bolesti, ili će ga naprosto ukloniti sveprisutna ruka Staljina. Dogodilo se posljednje.

Navodim jednu Harmsovu misao koja se pokazala proročanskom: "Najvjerojatnije će moj cijeli život proći u nevjerojatnoj neimaštini i dobro ću živjeti samo dok sam kod kuće, a onda ću doživjeti tridesetpet-četrdeset godina."

Godine 1942, u dobi od trideset i sedam godina, Daniil Harms netragom nestaje.

Bojan Glavašević - Vijenac br. 211 (Matrix Croatica, 2002)

Za EX FILMOFILE  Anamnesis

Kratka anatomija raspada dobrog liza

"I dan kao ode. I ti se kao smiješiš. I ništa te kao ne boli."

(Enes Kišević) 

Ah, kako je E. znala da liže! Zapravo to je jedino pristajala da radi, i da usput koljenom i vanjskom stranom butine prođe po međunožju. Madre de Dios! Ćale je imao "nezgodan" posao, bio je hodža. Strogi nadzori, a doba Sodome i Gomore - gornje osamdesete.

Svi tabui su padali: berlinski zid, komunizam, bratstvo-jedinstvo i, naravno, ja! Ja sam padao najlakše. Na leđa, na bok, na travu, na krevet, na haustorski pod, na sjedište u (kasnom) tramvaju.

E. nije voljela da se suviše dira. "Ajde da se ljubimo" - kazala bi punačka crnka (razumije se samo po sebi). Jezik joj je poput polukruga, a kad ga izbaci, mmm... dužine pergamenta. Kao kad spustiš topao dlan na hladno čelo.

E. je lizala ušnu školjku polako, kao da degustira vino. Lagan ulaz vrhom, pa masiranje cijelom površinom jezika, pa lagani dodir po bubnjiću, a onda poslastica - liz sa vanjske strane. Tamo gdje i brico dira polako.

Taj vanjski zahvat izvodila je krajnje lascivno sa pljuvačkom koja je omekšavala kožu, a zatim je lagano relaksirala. U času kada obilazi uho padao bi "češnjak" po preponama... Zrelo za svršavanje.

NAJDRAŽI VLAH

Ali, dalje od toga jok - ni čut. "Ti si vlah. Doduše moj najdraži vlah, ali vlah. Nema ništa od toga" - rekla je jednom za svagda. I opet je to morala da mi (napaljenom) napominje, iznova i iznova. Ćale joj je salijevao stravu. Držao u kući, prijetio, ali E. je voljela da liže. Tako je to.

Poslali su je psihijatru, neki doktor R. specijalista za grupnu terapiju, doktorant iz Londona. Jednom smo Siniša (moj drug iz Vukovara) koji je studirao u Sarajevu i ja pratili E., kada je išla na seminar koji je držao njen psihijatar.

Tema je bila luda - nešto o poljupcu kao dijelu psihoterapije. Doktor je završio seminar citiranjem Empsona (mog omiljenog pjesnika i poetskog esejiste): "Noć se spustila na grad, kao anestezirani pacijent na operacioni sto". Zapamtio sam ovo predavanje zbog Empsona i poljupca.

AMAJLIJA

Ali, E. se nije smirivala. Siniša dugo nije mogao da shvati šta to E. sprečava da nam se sasvim prepusti. Ti si Siniša, a ona je E. - govorio sam mu. "Pa šta?"... Pa ti si. "Pa šta?!"... I tako dok nije ukapirao. Od tada je mnogo više cijenio E. i njeno slobodno vrijeme. "Brašo, kako liže!"

Siniša je volio da recituje Enesa Kiševića: "Sve mirim te svijete". E. je voljela da liže. A ja sam volio sve to zajedno. Priznajem, patio sam za E., imala je sve što voljeh. Ludo smo se zabavljali - tri druga.

Vozili smo se jednom tramvajem, Siniša je sjedio sa E. naprijed, a ja iza. Uzeo je kutiju šibica i napisao: "PITAJ JE", proslijedio mi je kutiju da ona ne vidi. Pitao sam... E. je to veče pristala da obrađuje uši sve dok ima šibica za kresanje. Tu veče sam ih sve zapalio, a kutiju sačuvao.

E. je bila predodređena za izvjesnog Ademira iz njenog stubišta. On se nije mnogo miješao sa nama, znao je da će dobiti to što mi bezuspješno tražimo. Uljudno smo se pozdravljali kada se sretnemo... Godine su prošle, E. se udala uz rat.

U PRODAVNICI

Vidio sam je prije par godina u S., u gradu koji mi je (iz nekog razloga) poznat. Kupovao sam klopu u marketu (slovenački, a koji drugi) i na "gondoli" sa kiflama, perecima i ostalim tijestom zatekao poluzabrađenu prodavačicu. Dug mantil, marama, ali oči i onaj prelaz jezikom, kao kad brišeš usne od toplog mlijeka - i sve je rečeno.

Naručujem, pojma nemam šta. Pažljivo mi pakuje, gledamo se. Sada sredovječna žena, još punačka, ali sa ukusom. Dal još znaš onako...? - pita je imbecil koji govori umjesto mene. "Ne pričam sa četnikom" - kaže. "Neću da poslužujem takve". Kao, vratiće perece ako se ne izgubim...

Odmah zovem šefa da se žalim - kao, prijetim joj. "Samo izvoli. Hoćeš da ga ja pozovem? Ademireee!" Mogao sam i misliti, muž kao šef! Privatizacija, jebiga.

Smijuljimo se. "Jel ti žao?" - pita me odjednom. Šta? Što nikad nisam dobio? Ona šuti. Jeste - odgovaram pošteno, iako nisam siguran da je to bilo pitanje.

"Znaš li kako se ostavlja četnik u životu?" - pita E. tiho. Kako? "Teško" - gleda me ispod trepuški.

A znaš li ti kako laje muslimanski cuko? - pitam je. "Jok", kaže. Vlah, vlah, vlah! Smijuljimo se.

Kaži, jel ti pomogao onaj psihijatar? "Jašta je, umalo me šejtan nije uzeo pod svoje. Srećom, zapucalo." - kaže mi. Gledamo se. Srećom zapuca, ponavljam u sebi.

"Gdje ti je drug?" - pita me. Odgovaram, ali se ne čuje. Idem, ne okrećem se, nije to bila E. već moja morbidna fantazija. Ostavljam praznu korpu i izlazim iz marketa.

ČARI PRIJATELJSTVA

Sinišu ubili na nekoj farmi. Ovčara se zvala, mislim. Čuli smo se dok je još "pucketalo", i tamo i ovdje...

"Gdje si bizantinac, liže li te ko?" - pita me. Gdje si kiševac? Ko i tebe, snajper - odgovaram.

Imao je sina. Bježi, ubiće te - rekoh mu. Imao sam majku. "Bježi, ubiće te" - reče mi.

Kada je već zagustilo zvao sam zajedničkog prijatelja, da vidi može li šta da uradi za Sinišu. Ali, prijateljstva su vjerolomna...

"Šta te boli kurac za njega" - viče taj prijatelj. Šta tebe boli kurac što mene boli kurac?! - vičem ja.

Na kutiji šibica ostalo: "PITAJ JE". Ponio sam je među rijetkim stvarima kada sam zauvijek otišao iz grada.

NEPOZNATI ČOVJEK

Uveče čitam Empsona u hotelskoj sobi. A onda, izađem na balkon (u gradu koji odnekud znam) i vrisnem kao Brando u "Posljednjem tangu".

Poslije, diskretno mi kucaju na vrata. "Ima li nekih problema?" - pita neki tip. Onako, službeno ljubazan.

Ima, jedan čovjek neće da izađe iz mene - kažem. "Koji čovjek?" - pita službenik već vidno uzrujan.

I ja bih to volio da znam - rekoh iskreno.

Za EX FILMOFILE  Skaramuš

Nulta tačka

"Ubi me prejaka reč" (Branko Miljković)

Ima jedna tačka na tijelu, i ako je dodirneš, a ne mora čak ni da bude jako, čovjek puca. Ode u pizdu materinu. Shvataš? - pričala je Jelka, djevojka sa najboljim sisama koje sam ljubio.

A može da bude i na duši. I ne mora da bude dodir, može i riječ ili tako nešto. Raspadneš se! Kad gledam metu - gledam u zamišljenu tačku. Sve drugo isključim... Nulta tačka. U nju nišanim. Ona se rasprsne i "ubijem oko", objašnjavala je Jelka, profesionalni strelac. Osvajala više nagrada u juniorskoj konkurenciji. Puška. Trostav.

Ej, ja znam bar deset aktova (stavova, šta li) više - rekao sam i zabio glavu među ta dva božanstvena brijega sa bradavicama boje maline, blago podignutim kao na vjetru...

ŠTA VIDE OKATI?

Vidim da si gradski frajer. Mekušac. Jesi li kad pomuzao kravu? Zavrnuo vrat pijevcu? Jesi li kresao na slami, ako ništa drugo... To me pitala Jelka na prvom sudaru. Jedra, jednostavna i zabavna cura.

Mislila je ozbiljno. Nije mi dala "lijepe pičkice", kako je tepala, sve dok nisam došao kod njenih na selo i pomuzao Žutu.

Taaako. Vuci između prstiju prema dole. Lagano dlanom masiraj, nek te mlijeko zašprica po zglobu. I pusti prste... Znaš ti to. Pa već si to radio samo na drugom "instrumentu" - cerekala se moja draga. Namuzao sam pola kante, nije šala.

E sad vidim da ćeš da ga staviš junače moj! - rekla je Jelka. I stavio sam, bogami. I danas se sjećam!

Jednu razmiricu je riješila tako što je prekinula sve odnose (baš sve) na čitavih mjesec dana dok nisam nacijepao nekoliko metara drva za nju i majku. Stari joj je bio paralizovan.

Dobićeš upalu mišića, ali ja ću da ih vratim na mjesto - rekla je Jelka. Zapravo, u prvi mah je trebalo da sjekirom otfikarim glavu pijevcu... Mora li to Jelka, jebem mu mater? Evo, nahraniću svinje - kukao sam. Sažalila se, i odoh na drva.

Vidim ja da ti moraš da očeličiš! Sprema se rat čovječe... Samo ti to vidiš - govorio sam i plivao, letio, plovio po njenom moćnom tijelu. Sve ja vidim - tvrdila je Jelka. U mom klubu već gađamo posebno mi, a posebno oni. Ma dal si ti uopšte kršten gradski dečko?! Požuri, malo je vremena!

Šta je još vidjela moja okata provincijalka?

Voliš da jebeš seljančice? Ma odmah sam znala!... Vidjela je da sam "neuhranjen". Nabaciću ti pet-šest kila i malo razviti ramene mišiće. Imam zemlju pa je šteta da se zapusti. Biće od tebe nešto. A i ližeš divno - ko kuče. Ljubavi moja!

Vidim da ti komšije drže sastanke u ponoć. Pola zgrade ti se sastaje kad svi spavaju?! Gdje ti živiš čovječe?! - uzbuđena je. Sinoć sam virnula kroz špijunku. Sve ih vidim kako silaze. Garant idu na "partijski". Znaš li ti da su svi u tvojoj zgradi poskidali prezimena sa vrata!

Jelka, odi u krevet, nemoj da mi bistriš politiku. Zamislio sam tačku i sad bih da je probodem - bunim se. Jelka se smije i navlači roletne... Što to radiš?! Profesionalna deformacija - kaže.

IZBOR

Onda su pukle veze. Pa se nije moglo ići po gradu. Pa je Jelka kukala: Izlazi, šta čekaš?! Pa je Jelka klela: Izlazi, dabogda ništa ne povalio tamo!? Pa je Jelka molila: Ajdemo negdje. U svijet. Bilo gdje. Nema ovdje života...

Imao sam dom, mater i sestru i nisam izlazio. Čekao sam kao miš u rupi. A onda se svašta izdešavalo. Pa je rupa zazidana... I više se ništa mjesecima nije čulo.

Kad sam civilizacijski ponovo napredovao toliko da mi je sada ime u ličnoj karti bilo plus a ne minus, odnosno kad sam prebačen u opštoj razmjeni za boksove cigareta, brašno i tri kile teletine, odmah sam potražio Jelku.

Ali, Jelke nije bilo. Ni sela. Ni kuće... Doktor (kog sam znao iz prošlog života) reče da je selo spaljeno, otac joj izgorio u kući zajedno sa kolicima, stoka (blago - kako je Jelka zvala) pobijena, a ona i mater odvučene u zatvor (silos).

Tamo je Jelka zatrudnila. I mater joj zatrudnila... Pa je mater čim je puštena otišla u ostatak štale i objesila se. Jelka nije mogla da čeka, pa je probala sama da se "očisti". Jedva joj spasili glavu... Nije htjela da me vidi.

Čim se oporavila otišla kod doktora: Sad sam dobro. Mogu li nešto da uradim za tebe - pitao je čovjek u bijelom. Možeš. Reži mi sise, šta će mi? (U silosu joj, kako sam kasnije čuo, spalili bradavice let lampom.)

Doktor je odbio. Jelka je rekla da joj onda ništa drugo ne preostaje nego da ode... I otišla je - u vojsku.

VAŽNOST DETALJA

Nikada ne pucam u vojnika! Sem ako me napipa snajperom. To se ne pika. Niko to ne bilježi. Civili? E, to je već druga priča. Tako se unosi panika, to ima efekta. Zub za zub!

Ako neko pokuša da profura ovom ulicom, koja je linija fronta već godinu dana, odmah na nišanu vidim jel vojnik ili civil. Civili su stegnuti, nagnuti nad volanom, žele samo da što prije prođu. E onda sklopim ruke ovako, prst namjestim na obarač, podignem nišan i... nađem zamišljenu tačku.

Obično se gađa glava, jer prsa krije volan. U kolima se uvijek gađa vozač. Ostali su onda laka roba - priča Jelka, član tima za posebne namjene, u naselju koje je stalni front, podijeljen jednom ulicom... Novi momci je slušaju, došli i naši mediji, ali ne "skidaju" ovaj dio obuke.

Oni nemaju milosti. Neki dan tu su povaljali par pasa i mačaka jer su se zatekli na našoj strani. Na ovom ispustu je zaginulo bar deset ljudi zadnjih dana. Što na licu mjesta, što obogaljeno - priča Jelka.

Gledam pundžu koju je podigla. U tijelo koga više nema. Gledam je kao što ubica iz nehata gleda svoju žrtvu. Sa gađenjem prema sebi i sa užasom prema žrtvi.

Neki dan žena zalutala nasred ulice. A nikad ne znaš da li je sa eksplozivom gurnuta i na koju stranu - raportira Jelka. Jedan metak kroz oko. Kasnije, kad su došli ovi Unproforci da pokupe nedjeljno "sljedovanje" tijela sa ulica kažu: Dva pogotka u oko. Jedan direktno, a drugi s leđa kroz tjeme!... Znači dobra obučenost, i kod nas i kod njih - likuje Jelka.

Plačem, ali se ne vidi. Kao i svaki gradski dečko. Kad je prošla obuka, prilazim i pitam: Jelka, a djeca? Nadao sam se da neće odgovoriti. Šta djeca? - pogledala me samo jednom, ovlaš... Gađate li djecu snajperom? I Alija je bio dijete, samo je to rekla.

AKO TI SE GADI, NEMOJ

Mnogo godina poslije, u gradu koji je spojio usamljene, izbjegle i ostale žive mrtvace, Jelka je otkopčavala grudnjak i rekla mi bez ljutnje: Ako ti se gadi, nemoj. Nije važno.

Tragovi nekadašnjih bradavica, nikad zacijeljene opekotine, stomak bez pupka. Ipak, kresali smo se tu noć na 11 spratu, polako kao bića koja se boje da ne povrijede jedno drugo... Digao ti se iz sažaljenja - kaže ona poslije. Ne može to iz sažaljenja, Jelka. Mora da si još dobra ženska - lažem mirno, kao neko ko je spreman da laže do kraja života.

Jelka prodaje svijeće u mjesnoj crkvi. Održava baštu ispred. Sve za hranu i spavanje... Ali, u crkvu ne ulazi.

Zavještala organe. Pluća i srce mogu, tako su rekli. Bubrezi "pukli" skroz. Materice nema, slezena izvađena... Gledam mršavu i kratko ošišanu Jelku, sa crvenim rukama, licem koje je davno izgubilo oblost i postalo "kost u jednom potezu". Samo oči iste. Ali bez vatre. Ništa više "ne vide".

Živjećemo skupa. Treba neko da ti pere veš, da kuva. A ja neću biti sama - rekla je jednom... Opremili smo stan, obnovili namještaj. U jednom trenutku shvatim, nešto fali. Jelka, jebote, pa nemamo ni jedno ogledalo, kako ću se brijati?... Šta će ti? Ja ću da te počešljam izjutra i popravim dugmad, a ti mi reci ako zaboravim da stavim cvike. (Ima veliku dioptriju. Desno oko. Očni živac joj sasvim stanjen.)

U krevetu digne noge, stavi mi dlanove na leđa i šuti. Čeka da se ispraznim. Neće da šapuće bezobrazluke. Neće da se mazi. Kaže: Jaja će da ti se osuše, ako ih ne isprazniš.

Malo po malo, ljubi mi čelo. Probudim se, gleda me: Šta je Jelka? Jelde da nema smisla da stavim karmin dok radim u crkvenom dvorištu? - pita. Ujutro je pljesnem po dupetu. Ona zanjišti!... Malo podsjećanje na prošli život.

NULTA TAČKA

Jedno veče ležimo. Jelka mi šapuće: Šta bi htio? Čovjek ne razmišlja kad mu je dobro. Misli da je pobjegao od sebe... Pa, da uzmemo kakvo djetešce, Jelka. Ima ih toliko samih. Djevojčicu, recimo.

Šutimo. Ustaje, uzima cigaretu i upaljač, pokriva me, ljubne... Ide u kuhinju. Pokušavam da zaspem. Odjednom prasak, staklo. Skačem, trčim... Jelka!!!

Cigareta se još puši u pepeljari. Staklo na velikom prozoru razbijeno. Grubi obris tijela... Trčim dole, sprat po sprat. Mislim da vrištim, ali ništa se ne čuje.

Sjedim kraj nje. Dolaze ambulatna kola. Ljekar konstatuje smrt. Neki tip se mota okolo. Šta se joj vi? - pita. Piši, kaže svom kolegi, "vjerovatno samoubistvo".

Nije, urlam, nije samoubistvo. Ubijena je!!!... Tip me gleda. Viče nekome: Daj pomaknite ga, nek tamo povraća!

JEDAN, DVA, TRI

Naveče, poslije uspješnog dana (Jeo. Bio na poslu. Nisam popio tabletu.) kad legnem, obavezno otvorim vrata od kuhinje. Vanjsko svjetlo baca sjenu sa prozora. Još se vidi obris tijela... Prozor je zastrt najlonom izvana i tako zatvoren, ali staklo nije dirano godinama. Nisam dao. Ulaz u staklo ramenom. Zgrčena rupa.

Ponekad, kad ne mogu da spavam, brojim korake. Jedan, dva, tri, četiri do praga, pa iskorak desno... pa jedan, dva, tri... Tu palim cigaretu i stavim je u pepeljaru.

Mrtvi se ne vraćaju, ali primaju posjete.

Za EX FILMOFILE  Skaramuš