Oznake

2/18/2011

Malj - Aleksandar Ilić


Aleksandar Ilić za svoje je filmove u zemlji i inostranstvu dobio čak sedamdeset i dve nagrade. Film "Malj", kao nezaobilazno autorovo ostvarenje, smatra se jednim od vrhova "beogradske dokumentarne škole".


Ovaj film (video), alegorija onemogućavanja svih onih koji su drugačiji u svetu ljudi, odneo je prve nagrade na najznačajnijim festivalima. Crno pile iz pomenutog filma postalo je toliko popularno da je javnost bila zainteresovana za njegovu sudbinu. Novinari ga, naravno, pronalaze u jednom domaćinstvu u Inđiji. I tako je i u životu, kao na filmu, ova priča dobila svoj srećan kraj.

"Malj" (1977) je slučajno snimljen. U to vreme sam za "Jugoslavija publik" radio film o poljoprivredi u Jugoslaviji. U "Koki" Varaždin video sam traku na kojoj se vršila selekcija pilića. Crni pilići su slabije napredovali u procesu tova. Genetska služba fabrike ih je eliminisala, a ako bi neko i stiglo na pokretnu traku za odabir, završavalo bi u kontejneru - ispod malja. Forsirani su "beli". Sam čin bio je užasan. Podsetio me je na Hitlerovo vreme, na logor. Uostalom, svako bi imao svoje tumačenje, metaforu...


Da li bi se jedna od filmskih metafora Ace Ilića mogla dotaći položaja i značaja dokumentarnog filma kod nas? Verovatno. Pripadala bi, svakako nekom od Ilićevih ostvarenja koja nemaju ružičasti kraj. Ma koliko nagrađivan, hvaljen i cenjen dokumentarni film bi blesnuo na martovskom Festivalu, zatim odlazio u depoe, a polako i iz sećanja. Toliko hvaljen u svetu - rekao je jedan ogorčeni reditelj - naš kratki film često govori u zapećku domaćih kulturnih zbivanja.

Beogradska škola (prilog za istoriju "Dunav filma")

Skaramuš:
Čaplinovski izgleda bijeg (odlazak) crnog pileta sa mjesta svog nesuđenog stratišta. Onako gegajući se, ostavljajući iza sebe tugu i satrapiju, bijedu svijeta - pilence postaje simbol svega što je ovom svijetu potrebno (a nikada ga nema):

LIBERTE! EGELITE! FRATERNITE!

Majstorski film. Metafora od prvog do zadnjeg kadra. Svako ko nije siguran šta je to autorski film, treba da pogleda "Malj" kao ogledni primjer.

Za EX FILMOFILE  Anamnesis / uz zahvalu Zevsu

2/11/2011

Balkan je negdje drugdje

Nedavno je nekoliko mojih prijatelja iz bivše Jugoslavije osnovalo bend i sada vrlo uspješno sviraju po pariškim lokalima i klubovima muziku Cigana s Balkana. Ne treba ni spominjati da nitko od njih nije pravi Rom, da ne razumiju ni riječi romskog jezika, da je glazba koju sviraju uglavnom bosanska, makedonska i srpska, uz nešto pridodanih ciganskih hitova koji čine legitimnim ime i uspješnu reklamu ansambla kao izvorno "ciganskog". Nasmijali su mi se u lice njegovi članovi kada sam im prigovorio neautentičnost te mi poručili da se ostavim takvih sitnica. Uostalom, kako kažu, tko ovdje zna što mi doista sviramo, nitko ne primjećuje kada mijenjamo jezike i ako ljudi više vole vjerovati da slušaju izvorne ciganske pjesme s Balkana, dok je zapravo riječ o bosanskim sevdalinkama, tko ima pravo da im pokvari zadovoljstvo s nekakvim istinama i činjenicama?! Tumačiti sada čija je to glazba, tko je od koga što posudio, tko je na koga utjecao, i tko je tu zapravo balkanski Ciganin after all, čini se mojim prijateljima običnim gubljenjem vremena, a i kako zaključuju, pitanjem bez definitivnog odgovora. Svi smo mi Balkanci ovdje, dragoviću, a ako pri tome trebamo biti i Cigani, zapadnjačka mašta radi kao luda i sve to na obostranu korist.


BJELOPUTI CIGANI S BALKANA

Nisam odustajao od tvrdnje da se ne može dugo varati konzumente s balkanskim izmišljotinama i podvalama. Odlučio sam tako na njihov koncert pozvati Juliette, dovoljno inteligentnu i šarmantnu francusku prijateljicu, kako bih potvrdio svoj stav i dokazao mojim prijateljima da zapadnjačka naivnost ipak ima svoje granice. Tako smo se jedne večeri ugurali na koncert tih balkanskih Cigana i zaustavili se na šanku, podalje od same pozornice, gdje buka nije bila tolika jaka da bi nadglasala moje pripremljene edukativne komentare i gdje smo neometano mogli pratiti razvoj situacije. Dakako, didaktički sam dopustio djevojci da zauzme vlastiti stav prema spektaklu koji je upravo počinjao pred njezinim očima. Međutim, unatoč mojoj čvrstoj vjeri u nasljeđe francuskog prosvjetiteljstva, već nakon uvodne pjesme Juliette nije mogla naći riječi da pohvali moj izbor za večerašnji izlazak. Upala je tako već u prvu zamku, no velikodušno sam joj pružio još jednu šansu. Bend je odsvirao neku popularnu pjesmu Gorana Bregovića, a ona je uzviknula da obožava cigansku muziku pogotovo ako dolazi s Balkana i da ovi dečki doista znaju svoj posao. Odakle su ovi Cigani? Iz Rumunjske, Bugarske?, pitala je. Uglavnom iz Bosne i još nekih okolnih republika - odgovorio sam joj zajedljivo. Sjajno!, zaključila je. Nakon toga sam ipak odlučio intervenirati i pokušati je izvesti na pravi put. Rekao sam joj da pogleda dva plavokosa mladića za gitarom i iza mikrofona pa da sama izvuče zaključak. Pogledala ih je i rekla mi: Hej! Bjeloputi Cigani s Balkana! Pa to je genijalno!. U svom bijesu objašnjavao sam da oni uopće nisu Romi, da su ukrali cigansko ime benda, da sviraju glazbu iz svih krajeva Balkana i da prodaju Francuzima ono što Francuzi žele čuti pored zdravih ušiju i očiju. To je prevara! - uzviknuo sam, na što mi je Juliette već u vidno lošijem raspoloženju prijekorno rekla: Pa to i nije tako strašno. Zašto se uzbuđuješ? Kao da je doista bitno je li glazba makedonska, bugarska ili grčka? To je tako komplicirano kod vas na Balkanu da se uopće ne želim upuštati u rješavanje pitanja tko je što napravio prvi, tko je od koga posudio ovo ili ono, i tko je kome što ukrao na Balkanu? Zar uostalom ne misliš da pretjeruješ?!

BALKAN, TO SU DRUGI

Sve što hoću reći, nastavio sam smirenije vidjevši da se moja poruka gubi negdje između nas dvoje pomiješana s apokaliptičkim stihovima: "Nema više sunca, nema više meseca, nema tebe, nema mene, ničeg više nema, joooj..." - jest da konačno Balkan postaje uistinu Balkan tek kada smo izvan Balkana. To je stvar perspektive. Za svu tu složenost dovoljno je reći Balkan i stvari već izgledaju jednostavnije, čak i privlačnije, gurnute pod taj egzotični kišobran koji upravo sada i ti nosiš, draga, i koji je moguć jedino tada kada kročiš nogom izvan Balkana. Jer tamo dolje Balkan se očito nigdje ne može naći. Pitaj sve te Slovence, Hrvate, Bosance, Srbe, Makedonce, Crnogorce, Bugare, Rumunje, Grke, Albance i Turke, koliko ih već ima, i svatko od njih će ti prstom ukazati na onoga drugoga. Balkan, to su drugi! Sartreov poučak tu je našao odlično tlo. Balkan tako više ne stanuje na Balkanu, on je negdje drugdje. Možda baš ovdje u Parizu. Dolje na Balkanu samo oni manjinski narodi, koji su se upleli u balkansku povijest bez prava glasa, ostaju Balkanci. Da, upravo Romi, Vlasi, Cincari ili Sefardi nisu Balkan mogli prebaciti preko svojih zidina u tuđe dvorište, nego su ga živjeli po svim njegovim dijelovima ne pitajući se o pripadnosti ili nepripadnosti poluotoku. Čak mi se ponekad čini da bi se Balkan raspao da nestanu te veze koje su oni ispleli u njegovoj unutrašnjosti, među njegovim narodima i dalje prema svijetu. To su ti konci koji drže Balkan uz euroazijski kontinent. Inače, odavno bi to bio otok, koji bi se možda dalje podijelio na brojne manje otoke čineći tako jedan čudnovati arhipelag. To, ako baš hoćeš, i jest prava slika Balkana - ta razmrvljenost arhipelaga sa zavodljivom i strašnom civilizacijom, koja se usidrila u imaginariju drugih. Mnogi od njezinih stanovnika danas u sve većem broju pristižu na obale Zapada kao brodolomci s iste lađe, kažnjeni nebrojenim jezicima i međusobnim nerazumijevanjem, kao i pogledom drugih koji sve te Balkance na svom tlu prepoznaje baš kao jednake, nerazdvojive, kao pripadnike jednog te istog balkanskog naroda, koji se izmiješao do neprepoznatljivosti i sada kreće na svoj osvajački put!

Moja me prijateljica sluša otvorenih usta, sada već potpuno zbunjena, a s vremena na vrijeme pogled usmjeruje na pjevača koji upravo pjeva ovaj put čuveni ciganski hit: "Prokleta je Amerika i zlato što sjaaa..." - i na ljude koji zadovoljno plešu. Moje sumorno raspoloženje gura me ipak da nastavim u istom pravcu. Za vas, za tebe konkretno Balkan je egzotični enfant terrible Evrope, ali unatoč svemu tome neodoljiv kao što već jesu takva djeca, no jednako tako to je i izvorište svih nevolja, regija koju proždiru mistične sile neiscrpive mržnje šireći svoje pipke. Balkan je nesvjesno Evrope u koje možeš potisnuti sve ono neugodno što je u tebi i oko tebe, a uzimati samo najbolje. To je zvijer koju već prepoznaju oko željezničkih postaja glavnih evropskih gradova, on počinje kao što tvrde u Beču već od Südbahnhofa, ali mnogi ga nalaze i u nekim četvrtima Hamburga i Osla gdje izaziva tjeskobu u domaćeg stanovništva. Njegov nikad utvrđeni limes zahvaća jednako tako Trst, Beč i Budimpeštu, zatim južnotalijansku luku Brindisi, balkansku koloniju u Italiji gdje se skupljaju gomile očajnika na putu preko Jadrana u Albaniju, Crnu Goru, Grčku i Tursku i gdje vlada permanentno stanje opsade. Iz te perspektive Cipar je mnogo bliže nego što se misli, draga moja Juliette. "Sine! Vrati se iz daljineee..." - glas mog prijatelja, meni usprkos, i dalje oduševljava publiku.


SPOJENE POSUDE BALKANSKIH KULTURA

Uzimam gutljaj vina, jer mi se grlo osušilo od ove govorancije, a ne vidim pomaka u našem razgovoru i sam se sebi povremeno činim u najmanju ruku nejasan. Ona me i dalje gleda i vrti glavom u čuđenju. Dobro, koji je tvoj problem?, napokon me pita. Proturječiš sam sebi. S jedne strane optužuješ svoje prijatelje za prevaru, tvrdiš kako nije pošteno to što sve stavljaju u isti koš, a s druge sa simpatijom pričaš o tome kako ste svi isti, arhipelag Balkan i slično. Mislim da je tvoj problem što nikako ne nalaziš način da kirurški odvojiš balkanske kulture koje očito funkcioniraju kao spojene posude. I za sve to okrivljuješ cijeli svijet i među ostalima i mene samu. Moja prijateljica zatim također uzima gutljaj vina pa kao da ju je to oraspoložilo ili joj barem skrenulo misli na neke veselije stvari, smiješi mi se i poziva da joj priđem bliže. Kaže kako joj je dosta raspravljanja, ali da ipak ne bi željela da zatvorimo diskusiju o Balkanu prije nego razjasnimo jedan važan problem. O čemu je riječ, dušo? E pa, veli Juliette, priča se da su Balkanci vrlo moćni u jednome određenom smislu. U kojem?, pitam hladno i odrješito. Paaa... - odugovlači, zločesto se smješka, popravlja mi kragnu - u smislu... seksualnom. Je li to istina?, ona bi voljela znati. Jesi li proučio i to pitanje i važi li to za sve ili samo za pojedine narode na Balkanu, profesore. Čekaj, kako je ono bilo tvoje prezime, ne mogu se sad sjetiti, nešto sa S zar ne? - pauza, pokušava se prisjetiti ali ne ide. Na kraju odustaje: Oprosti, zaboravila sam, znam da počinje nekako sa S ili sa St, zar ne? Ne ljutiš se?

Eto, zaboravila je moje prezime. Neugodno joj je. Mislila je da je Stiglitz, ne zna kako je pomiješala. Nema veze, kažem, sve sam shvatio. Ništa nije slučajno. Ne, ne. Uostalom, nije li njemački Stiglitz naš čuveni češljugar. Ne znam kako se to kaže na francuskom i ima li sličnu konotaciju, ali mi je drago da ipak napredujemo pomalo večeras. Tražim prikladan odgovor koji ne bi u potpunosti potkopao ozbiljnost svega što sam rekao, a čini se da sam izbrbljao i suviše toga. Već smo ispraznili dvije butelje vina, pa naručujemo još jednu, a za to vrijeme ja odjednom od svih ljudi na svijetu mislim baš na doktora Freuda. Bend tjera publiku u sjetno raspoloženje sa sevdalinkom: "Lijepi li su mostarski dućani, još su ljepši mladi bazerdžani...".

RAVNODUŠNI PREMA SMRTI, OČAJNI ZBOG IMPOTENCIJE

Na samom početku "Psihopatologije svakodnevnog života" Freud govori o jednoj zanimljivoj situaciji u kojoj se našao u Hercegovini. Putujući po Balkanu, uputio se od Dubrovnika u Bosnu u društvu, kako navodi, jednog stranca. Voze se tako on i taj stranac po mojoj domovini, a tema njihova razgovora daleko je od surovog pejzaža koji ih okružuje. Gospoda razgovaraju, naime, o Italiji. I baš u tom trenutku doktor Freud pita svog kompanjona je li bio u Orvietu i je li tamo vidio čuvene freske majstora S..., prokletstvo, kako se ono zvao? I tu, baš tu zakazuje memorija, a našeg doktora zapljuskuje val neugode. Taj trenutak zaborava inače poznate činjenice, natjerat će čuvenog Bečliju da cijelom tom naizgled nevažnom problemu posveti nešto veću pozornost i da razjasni tu neugodu koju je iznenada osjetio. Naime, vozeći se kroz Hercegovinu, njihov razgovor skrenuo je nekoliko puta na običaje domaćeg stanovništva kako tumači kasnije dr. Freud. Stranac, koji je inače dulje vrijeme boravio u ovoj zemlji nedavno pripojenoj Monarhiji, obavijestio ga je o jednoj neobičnoj karakteristici ovdašnjih ljudi s kojom se susreo za vrijeme svoje doktorske prakse. Čini se da Bosanci generalno njeguju nehajan odnos prema smrti, tvrdio je, dok, vrlo zanimljivo, pridaju izrazitu vrijednost seksualnim užicima te u slučaju seksualne nemoći zapadaju u smrtni očaj, koji je u očitom kontrastu, zaključuje Freudov kolega s općom ravnodušnošću spram sudbinskog pitanja života i smrti. Ne znamo što je još taj zagonetni stranac rekao dr. Freudu. O tome možemo samo nagađati. Možda je baš sam Sigmund F. u tom trenutku razgovor prebacio na Italiju, koja ionako budi samo lijepe i mirisne uspomene, kako bi otklonio ili bolje rečeno potisnuo neugodu koja se približavala. Ipak, činjenica je da mu neki vrag cijelo to vrijeme nije dao mira i u trenutku kada se trebao sjetiti imena majstora freski iz Orvieta (čuvenog Signorellija, uzgred budi rečeno), cijeli je mehanizam potiskivanja zakazao. Naime, ta priča o ljudima kroz čiju je zemlju prolazio podsjetila ga je na lošu vijest koju je nedavno primio: njegov je pacijent počinio samoubojstvo mučen neizlječivom impotencijom! Cijeli taj splet okolnosti doveo je na vrlo kompliciran način, koji pokušava pojasniti Freudova vlastita interpretacija, do zaborava imena Signorelli i do generalnog zaključka da osim običnog zaboravljanja imena i prezimena postoje slučajevi gdje je zaborav u izravnoj vezi s potiskivanjem, činom kao što znamo, izrazitog seksualnog naboja.


PLJUSKA FROJDOVSKOM UKUSU

Juliette me sad gleda uznemireno i ravno u oči, pokušavajući tako valjda bolje shvatiti značenje mojih riječi. Njezino veselo raspoloženje potaknuto vinom i temom razgovora, sada je zamijenjeno paralizirajućom zbunjenošću. Na kraju očito odustaje od potrage za suptilnijim objašnjenjima: Čekaj, ne razumijem. Hoćeš li sa svim tim reći da sam zaboravila tvoje prezime samo zato što želim spavati s tobom? To je ono što hoćeš reći?! Stani, stani. Smiri se, dušo. Je li?! - uzviknula je. Ne, to nije tako jednostavno, ali sa znanstvene točke gledišta, mislim, nije ni isključeno.

Njezin odgovor na moj odgovor bio je uistinu vrlo jednostavan i brz. Nisam ni stigao shvatiti da je zamahnula rukom, a njezin se dlan već spustio na moj obraz uz glasan prasak. Dok sam dolazio sebi, ona mi je okrenula leđa pridružujući se veseloj publici. Upravo je plesala ispred pjevača koji je baš u tom trenutku stigao do refrena: "Šta me je to prevarilo u pogledu tvom..." - šteta što ne zna "ciganski", pomislio sam gorko dok sam gledao frontmana kako već pleše s mojom prijateljicom.

Prokleti Balkanci! - uzviknuo sam glasno na francuskom protiv cijele te buke koju je na radost svih ostalih nastavio proizvoditi odlično uvježbani bend. Konobar koji je stajao s druge strane šanka nagnuo se prema meni i plešući mi doviknuo rečenicu koja mi je potvrdila da me ovdje doista nitko ne razumije: Slažem se, stari, odlični su ovi Balkanci. Ej, znaš da mi je baka iz Bugarske.

Nevjerojatno! Ma zamisli, i moj deda također! - rekao sam prilično ljut. Onda reci što piješ, prijatelju. Ja plaćam - veselo je odgovorio konobar potvrđujući moje najgore sumnje. Ne srećemo baš svaki dan ljude iz svog kraja, zar ne?!

Blagodaram, bratko - odgovorio sam na makedonskom. Šta kažeš? Izvini, ali ne znam bugarski. Ja sam ti treća generacija - pojasnio mi je. Nije važno, prijatelju - zaključio sam rezignirano. Sve dok je Balkan s nama. Između nas. Sada i ovdje.

Igor Štiks (Zarez br.133, 2004)

Za EX FILMOFILE  Anamnesis

2/09/2011

Tko pjeva zlo ne misli - Krešo Golik


Zagreb 1935, obitelj Šafranek tipična je malograđanska obitelj. Otac Franjo (Franjo Majetić) u gostionici ispija čašu za čašom i rješava svjetske probleme, majka Ana (Mirjana Bohanec) mlada i privlačna, osjeća da vene u braku s mnogo starijim suprugom pa dok kuha sanjari o ljubavnicima iz romana. Njena sestra Mina (Mia Oremović), neugledna usidjelica, često nepozvana dolazi na večere.

Devetogodišnji Perica piše dnevnik, nadajući se da će ga za tisuću godina pronaći znanstvenici i da će postati povijesno svjedočanstvo. U njemu on potanko opisuje događaje koji su se dogodili u tjedan dana tokom ljetnih praznika...


Prilikom izleta u Samobor s mamom, tatom i teta Minom, upoznali su zanimljivog i elegantnog čovjeka Ernesta Fulira (Relja Bašić), koji ih je fotografirao. Svojim kavalirskim gestama i očitom naklonošću razgalio je srce gđe. Šafranek. (video)

Ja ljubim dok strune srca tanko poju,
ja ljubim jer ljubav krasi život naš,
ja ljubim jer tako želi srce moje,
hvala ti srce što mi za osjećaj taj znaš.

Već sljedećeg dana ih je posjetio, poklonio fotografije, izjavio mami ljubav i sprijateljio se s tatom. Od tada, on stalno navraća k njima, a tata počinje kovati lukav plan: dosjetio se da bi bilo zgodno Fulira oženiti s Minom, što se nimalo ne svidi Ani...


"Tko pjeva zlo ne misli" najpopularniji je hrvatski film svih vremena, što duguje režiji Kreše Golika (po noveli Vjekoslava Majera "Dnevnik malog Perice"); izvrsnom glumačkom odabiru - najviše se ističe Relja Bašić kojeg je uloga markantnog Fulira obilježila za cijeli život; nizu popularnih pjesama (Marijana, Fala, Kukavica, Kak taubeka dva, itd.) i sjajnom prikazu života u predratnom Zagrebu.

RELJA BAŠIĆ: Najbolje što sam napravio bilo je s urbanim likovima s ljudskim vrlinama i slabostima, tu mogu uvrstiti Berkovićev "Rondo" i nekoliko filmova koje sam radio s Krešom Golikom, uključujući i "Tko pjeva zlo ne misli".

Nevjerojatno da je jedan talentirani ne-Zagrepčanin, snimio najzagrebačkiji film. Zaprepašćujuće je kad s vremenske distance gledate Golikove filmove, koliko su i danas gledljivi, moderno montirani i koliko "drže vodu". Veliki filmovi svjetske kinematografije nakon četrdeset godina izgledaju zanimljivo, ali se vidi da su zastarjeli. To se za "Tko pjeva zlo ne misli" ne može reći.

Portreti redatelja: Krešo Golik (ulomak iz Vijenca)

Danas je sve manje redatelja koji uspijevaju pomiriti dva oprečna kriterija po kojima se vrlo često vrednuju filmovi: komercijalnost i umjetničku vrijednost. Krešo Golik jedan je od takvih. U njegovim filmovima postoji jedinstvo, zajednička crta koja ih povezuje - izrazita sklonost suprotstavljanja pojedinca i grupe, bilo da je riječ o obitelji ili široj zajednici.

Gotovo svi Golikovi glavni likovi nalaze se na nekoj razmeđi: Irena Kolesar kao Nena između dvaju načela - individualnog i kolektivnog u filmu "Plavi 9"; Tamara Marković-Miletić kao Smilja povod je sukoba između dviju obitelji u filmu "Djevojka i hrast"; mali Davor Radolfi kao Đuro razapet je između dviju obitelji, gdje je u prvoj njegova biološka majka, a u drugoj biološki otac u filmu "Imam dvije mame i dva tate"; Relja Bašić kao gospon Fulir tek na kraju postaje svjestan da se igrao između dvije vatre, kada započinju i prave muke; Vlasta Knezović kao Minja na razmeđi je vlastitih interesa i interesa svojega dečka (Rade Šerbedžija) u filmu "Živjeti od ljubavi"; Božidarka Frajt kao Ljubica nalazi se između dva muškarca u filmu "Ljubica"; Rene Medvešek (Boris) između dviju žena, ma što one značile ili simbolizirale u filmu "Vila Orhideja".

Po legendarnom liku Regice (Smiljka Bencet) zapamćena je za sva vremena i Golikova najbolja televizijska serija "Gruntovčani", bez koje ni glavni lik, popularni podravski smetenjak Dudek (Martin Sagner) ne bi ušao u svakodnevni govor. Regica je možda lik koji ponajbolje govori o odnosu Kreše Golika spram žene i njezine bitne uloge u životu muškarca i obitelji: čvrsta, razborita, odlučna, brižna - osoba bez koje muškarac ne može opstati, a ponajmanje netko tko je Dudek.

Za EX FILMOFILE  Anamnesis

2/07/2011

Tajne veze: Felini - Bertoluči

"No, dakle, ko si ti?
Dio sam one sile što vječno želi zlo, a vječno stvara dobro..." (Faust)

Felini i Bertoluči svakim svojim filmom manijakalno tragaju za razlogom koji bi ih uvjerio da vrijedi živjeti. Broj filmova koji su snimili pokazuje da to nije lak posao.

Obojica usamljenici. Jedan fetišista, drugi depresivac. Ali, bez tog zrna (samo)uništenja, koje se kao tempirana bomba krije u njihovim fantazmagorijama, ne bi bilo slika koje su obilježile film.


Ono što ove kreativne drakule stilski sasvim ujedinjuje jeste - komformizam. Prisutan u skoro svakom filmu, onoliko koliko ga ima u Moravijinoj književnosti. Kod drugih, to bi bio fatalni promašaj, kod Felinija i Bertolučija to je ispomoć za šetnju po ivici noža. Brada na dječijem licu. Kao divna dojka bez bradavice.

Bertolučija interesuju usamljenici, kao što je on sam. Svi značajni filmovi koje je uradio govore o samcima, o "vukovima". Brandov samoubilački krik (jecaj) u "Posljednjem tangu u Parizu", seks kao spas od samoće, puter namazan na "vrata raja", sodomija kao bijeg iz nervnog logora. Brutalna poezija.

"Luna", antički komad o incestu, žrtva materinstva da voljeni sin ne bi ostao sam. Sodoma i Gomora, koje Bertoluči slika sa mirom onoga koji se preporodio u grijehu.

"Posljednji kineski car", "Mali Buda"... Strašno je biti sam, posebno kada te ljudi tjeraju u samoću. Kao kad eksterijer i enterijer zamijene mjesta. Kao kad živiš u komi, svjestan a bespomoćan...

"Dvadeseti vijek" - freska o istoriji koja jede ljude. O razlikama koje ih čine usamljenim. Fašizam i komunizam kao stadiji krajnje usamljenosti u mnoštvu? Jeli moguće da Bertoluči spaja ove dvije obale u blatnu kaljugu? Jeste. Uostalom, šta očekivati od čovjeka koji pije "Čaj u Sahari"?


S druge strane, maestro Felini proveo je čitav život u djetinjstvu. Hvale vrijedan izbor! Arhetipska žena koja promiče kroz njegove filmove ključ je za razumijevanje ove (dlakave) planine ega.

Znam i nemam potrebe da dokazujem (ko ne vjeruje - ne mora) da su te sisate, guzate, mesnate, bokate, široke, sladostrasne žene... zapravo samo pseudonim iza kog se krije sam Felini!

Umjetnik, inspirisan svojom materom, slika sebe u tim "majkama nad majkama", "ženkama nad ženkama". Sise za Romula i Rema. Pogled u svoju žensku stranu. U svoj zatomljeni, odnosno zaleđeni svijet mrtvog erosa.

Ah, bijah i ja u onim kolima koja se raspadaju od onanije mladih momaka, dok se njihov prijatelj davi među epskim sisama trafikantkinje. Samo nejasno je ko je tu Felini - sisata ili mladić? "Amarkord" - cvijet moga nemira! Prišt na najintimnijem mjestu.

Šetah sa Mastrojanijem (Felinijevim alter egom) duž ulica "Slatkog života", dahtah uz "Osam i po". Obiđoh beskrajnu prostoriju za ženskim fotografijama, (prepo)rodih se u "Gradu žena". Kad libido zamukne, zacvili nostalgija. "Streljački vod" violina iza truba.

Felini je magični realista. "Nemoj imati drugih bogova osim mene" - citat iz Božijih zapovijesti? Ne! Felinijeva poruka skrivena u snijegu gradića koji (ne)postoji izvan sjećanja (Amarkord). U kadrovima koji izgledaju kao fotografije na kojima su isti ljudi, samo sve mlađi.


Bertoluči se, pak, hrani očajem svojih junaka. On je hladan kao Marčelov pištolj u "Konformisti", dok se sprema da ubije svog učitelja. Nakon pucnjave režiser će pokupiti čaure i staviti ih u novi revolver...

Bernardo je krstonoša, kao i Felini. Svoja snoviđenja i noćne more on spokojno nosi, samo što njegovi sljedbenici zaziru od takvog mesije, jer im on ne obećava novi život. Šta više, ni sam u njega ne polaže velike nade.

Ali njegovi likovi su sizifovci. Uzaludno i besmisleno kotrljanje kamena iz početka, od nade do besmisla i nazad. Junaci, koji na putu kroz Saharu nastoje da se pronađu, pa ni zavejani u pijesku ne shvataju da je put bio nepotreban, već žele novu šansu.

Ne znam na filmu scenu koja bolje oslikava disoluciju čovjeka, od vezane mačke u čiji stomak fašista zabija svoju ćelavu musolinijevsku glavu. Utroba izbačena na usta ritualne žrtve plivala je cijeli 20. vijek kroz sve snimljeno, napisano, naslikano, odsvirano.


Felinijev dječak sa trafikantkinjih sisa iz "Amarkorda" koji bi ušetao u Bertolučijev "Posljednji tango u Parizu" zatekao bi tamo samoga sebe, samo mnogo starijeg i usamljenijeg. Ili obratno, ima li išta prirodnije od Branda iz "Tanga" koji sjedi na drvetu i urla felinijevski: "Hoću ženu! Hoću ženu!"

Problem je što je to mjesto već rezervisano. Naime, kad sam prvi put gledao "Amarkord", kao adolecent, shvatio sam da me nesretnik na drvetu jako potsjeća na nekoga ko će tek postati takav... Da, odavno se spremam gore (u jabuke)!

Tamo ću kao Felinijev naturščik da se oblizujem na mlađanu Mariju Šnajder.

Za EX FILMOFILE  Skaramuš

2/02/2011

Brestska tvrđava - tvrđava heroj

Aleksandar Kot: "Brestska tvrđava" (2010)

JA UMIREM ALI SE NE PREDAJEM!
ZBOGOM, DOMOVINO!
(20.07.1941.)


Za EX FILMOFILE  Anamnesis