Samo jednom se ljubi

LJUBAV, KLASA, METAK I REVOLUCIJA

Kada bi se nekome, u dalekoj budućnosti, trebala poslati vjerodostojna informacija što su to krajem dvadesetog stoljeća bili Hrvati, kako su izgledali, što ih je mučilo, po čemu su se među ostalom florom i faunom izdvajali. Kada bi se, dakle, tim povodom ozbiljno progovorilo o iščezloj endemskoj vrsti, na način na koji se već govorilo o Velebitskoj degeniji, među nekolicinom doista vrijednih artefakata - u koje sigurno ne spadaju ni kravata, ni penkala, ni torpedo - našao bi se film Rajka Grlića "Samo jednom se ljubi".

Danas, kada je od njegove premijere prošlo već skoro trideset godina i kada više ne postoje povijesne i ideološke naplavine o kojima njegova priča govori, i skoro da nema živih svjedoka koji bi mogli potvrditi ili opovrgnuti njezinu stvarnu autentičnost, taj film uzdiže se poput neke zakašnjele antičke tragedije, čiji nam socijalni kontekst može biti nerazumljiv, ali tragedije što danas, iz još uvijek bliske budućnosti, djeluje kao sjajni i silno potresni, furiozni mahlerovski finale jednog vremena, koji je umjesto trubama i timpanima svršio jednim revolverskim pucnjem - u usta Mikija Manojlovića.

Igrani film, barem izvan Amerike, nastaje na način velikih romanesknih formi: kao djelo darovitoga pripovjedača, ali istovremeno i kao forte jednoga društvenog trenutka, njegove atmosfere i energije, živoga kapaciteta cjelokupne kulture. Rijetki su pripovjedači, Rajko Grlić sad već pouzdano znamo nije jedan od njih, koji su u stanju da isključivo iz sebe i svoje uobrazilje, u potpunoj izolaciji od svih društvenih kretanja, stvaraju temelje velikih romana i filmova. Ali čak i oni, poput Hamsuna, Kadarea, Tarkovskog ili Yilmaza Guneya, nastoje stvoriti iluziju društvenoga trenutka ili u samima sebi isprovocirati i izmaštati dinamiku cijele jedne kulture.

Film "Samo jednom se ljubi" nastao je u sezoni Titove smrti, kada su jugoslavenski pjesnici stihove pretvarali u slogane, kojim će se društvo braniti od onoga što mu neminovno predstoji. "Titovo buduće doba gradili smo s Titom" ili "Tito, to smo svi mi"... Ne znajući do kraja ni što čini i s kakvim se demonom u dušama ljudi suočava, Grlić je baš tada snimio najsubverzivniju priču u cjelokupnoj povijesti hrvatskog filma, i jednu od subverzivnijih u povijesti jugoslavenskog. Priču o pravedniku revolucije, komunističkome svetom Pavlu, koji se negdje u provinciji zaljubljuje u pripadnicu neprijateljskog sloja, balerinu, koja je po partijskom nalogu došla iz Zagreba. Oko njega se odvija život, ljudi se u miru ubrzano kvare, ali on ostaje dosljedan u svemu. To zbog čega strada nije ljubav, jer ljubav samo osvijetli pozornicu, ubrza protok zbivanja i bliskom nam učini onu drugu dramu: na kraju, on si ne puca u srce, nego si puca kroz usta - u glavu. Priča je to o sudbini revolucionara, a ne o sudbini jebača.

Kada je snimio film "Samo jednom se ljubi", Rajko Grlić nije navršio ni trideset petu. Za filmskog pripovjedača bila je to prva mladost. U svojim intervjuima on rado ćaska o tom vremenu, opsesivno nas uvjeravajući kako je znao što čini i što mu se događa. Tvrdi da je bio spreman na sve. Kopiju filma je prokrijumčario na zapad dok se još nije znalo hoće li biti zabranjen, i bio je spreman da i sam pođe u emigraciju. No, Partija nije grubo nastupila, film je u necenzuriranom obliku nastupio u Puli, normalno je ušao u kino distribuciju u desetinama kopija, tako da sam ga te jeseni (kao petnaestogodišnjak) vidio u kinu Tesla u Sarajevu.

Tko zna što bi bilo da su bili brutalniji, da je film zabranjen i da je Rajko Grlić završio na koji mjesec u zatvoru, iz kojeg bi ga peticijama i javnim protestima izvlačili Miloš Forman i Federico Fellini. Tada bi sasvim sigurno emigrirao, i malo je vjerojatno da bi se ikada vratio jer bi pred sobom do pada komunizma imao deset najkreativnijih godina života, i mogućnost da za vrlo pristojne novce snima što god želi. Njegov bi opus drukčije izgledao, što ne znači da bi bio bolji nego danas, ali osim što bi imao više prilika da opet snimi taj veliki film, u kojem će se prepoznati i pripovjedačka genijalnost i energija društvenog trenutka, učinio bi najveću moguću uslugu svome remek djelu. Naime, danas bi Hrvati - čak i kritičari i filmski lobisti - fascinirani tom aureolom mučeništva, bili svjesni što im znači i kako je nastao film "Samo jednom se ljubi", a Grlić bi bio blaženik nacionalne kinematografije.

Već nekoliko godina Rajko Grlić radi s Antom Tomićem, sigurno najizrazitijim, a samim time i najvažnijim hrvatskim piscem naših dana. Obojica nastupaju s radikalno autsajderskih pozicija: Grlića diskvalificiraju misleći da je ono što zapravo nije (Srbin) i da pritom, o njima svima misli ono što on zapravo i misli, dok bi Tomiću odrekli svaku literarnu vrijednost, i u tu su stvar uložili gotovo sav kreativni kapacitet metropolske književne kritike. A vrijeme nikako nije dobro, i Hrvatska nikada nije bila zapuštenija i jadnija provincija. Tako se i Rajko Grlić do kraja odmakao od tragične veličine čovjekova propadanja u "Samo jednom se ljubi" i našao se pred farsom nacionalne entropije. U filmu "Samo jednom se ljubi" Miki Manojlović zabijao se u mladu balerinu, ponavljajući svoje ime: Tomislav, Tomislav, a ona mu se dekadentno-zagrebački opirala govoreći: Tomi, Tomi, dok danas u filmu "Neka ostane među nama" ližući studentesu duž erogenih zona, Miki recitira Gundulićevu "Himnu slobodi". Divnog li i sarkastičnog svjedočanstva o stanju nacije.

Miljenko Jergović (Subotnja matineja, 2010)

Za EX FILMOFILE  Anamnesis

Neka ostane među nama, zaista!

Seks kao adrenalin, kao psiho-terapija, kao motiv tumaranja kroz život u pedesetim. To je doba kada orgazam više nije pitanje užitka već nasušna potreba da se ne bude sam! Orgazam kao klimaks emocija, kao antibiotik za strah od smrti.

Kao igra koja vraća u mladost i djetinjstvo. Kao opravdanje za sve gluposti koje su počinjene nekada, ili ih (po navici) i dalje činimo. Orgazam umjesto pića i hrane koje više ne možemo konzumirati zbog holesterola, bolesti, istrošenog organizma.

Orgazam umjesto podmlađivanja. Orgazam kao humani čin duše, infuzija tijelu. Kao gimnastika duha! Orgazam umjesto čitanja knjiga koje više nemamo strpljenja da listamo. Orgazam kao tajni opijat.

Orgazam kao hir, kao dokaz da se može pobjeći iz ovog i ovakvog svijeta (i svog života) makar na par minuta. Otuda je Grlićev film "Neka ostane među nama" jedan filmski orgazam. Brz, spontan i bez posebnog uvoda. Spravljen-snimljen da opusti i ohrabri.

Da pokaže da život ni izbliza nije tako ozbiljna stvar kako nas uče "od kolijevke pa do groba". I da osim dobrih i loših postoje dobri i posustali. Da smo svi đavoli i anđeli, crni i bijeli, i da je život u polulaži jedino mogući život jer bi istina ubila - kao što ubijaju svi totalitarni sistemi.

Kakav je to život u kome nema tajni, maski, igara, u kome čovjek nije i glumac i publika? Kako živjeti kao apsolutni pravednik? I zašto, iznad svega?! Veliki mag filma Čarli Čaplin reče: "Istina? Istina je tako dosadna!".

Grlić u kratkim scenama, skačući iz jedne epizode života svojih junaka u drugu, govori o "leševima iz ormara" o koje se sapliću, ali i o dobrim vilama i đavolima njihovih života koje su sami stvorili.

Jedan je cilj svakog čovjeka, opsesivan i vječan: BITI SLOBODAN! Ali to je nemoguće. Porodica, prijatelji, obaveze, moralne norme, poslovi, itd. Da nije slasti duše i tijela, te nuklearne bombe adrenalina - orgazma, bijeg bi bio nemoguć makar i na par minuta. Ovako, svako može da izleti u orbitu na kratko - kao Gagarin. I da se vrati svom životu, a da ne ispali metak u sljepoočnicu.

Otuda je Grlićev film malo ironičan, malo farsičan, malo socijalan, malo filozofski, malo dramatičan, ali iznad svega načinjen da kod gledaoca proizvede mentalnu uspaljenost i poluorgazmičan osmijeh dok ga gleda.

Citiranje Gundulićevih stihova: "O lijepa, o draga, o slatka slobodo...", prije oralnog zadovoljavanja zvuči kao prvi stav Vivaldijevog Proljeća iz "Četiri godišnja doba". Prosto vam dođe da sami učinite isto - tu na licu mjesta. Umjetnost podražava život, zaista!

Snimajući "Neka ostane među nama", Rajko Grlić je ponovo pronašao svoju zlatnu žilu. Ovim filmom on zaokružuje trilogiju o erosu i tanatosu...

Orgazam kao bijeg u ljubav iz ideološke satrapije i kasnije u smrt - kao još jedno orgazmičko očajanje (Samo jednom se ljubi); orgazam i eros kao (neostvareni) bijeg iz kičerajske banalnosti svakodnevnog života - svaka vrsta impotencije, od mentalne do kreativne (U raljama života); orgazam kao beskrajna niska pauza u otužnim i sve mračnijim danima smiraja (Neka ostane među nama).

Kada se odvrti i zadnja scena (ne slučajno na groblju), provjerite da li su vam gaćice sasvim suhe. Ako nisu, još ste dovoljno mladi da to sačekate. I dovoljno nadobudni i neobaviješteni da vam se film ne svidi - za sada!

Za EX FILMOFILE  Skaramuš

Elena - Andrej Zvjagincev

Elena i Vladimir su stariji par. Vladimir je imućan i hladan čovjek (novokomponirani ruski bogataš), Elena porijeklo vuče iz skromne radničke sredine (bivša medicinska sestra). Sreli su se kao zreli ljudi i imaju djecu iz prijašnjih brakova.

Elenin sin je neodgovoran, nesposoban voditi brigu o svojoj obitelji, ovisan o majčinoj pomoći. Vladimirova kći bezbrižna je i razmažena mlada žena, a njihov odnos je udaljen.

Nakon srčanog udara Vladimir završi u bolnici gdje shvati kako mu je preostalo vrijeme ograničeno, i donosi odluku: Katarina će biti jedina nasljednica njegovog bogatstva.

Elenine nade u financijsku pomoć sinu Sergeju (i starijem unuku Saši, pripadniku bande) naglo iščeznu. Pokorna supruga u sebi prelomi: osigurat će budućnost svojim potomcima - pružiti im priliku u životu...

"Tata, neodgovorno je stvoriti potomka za koga znaš da će biti slab i osuđen, jer su mu takvi i roditelji sami. Donijeti ga na svijet, jer u tome nalaze neki viši smisao? Nije na nama da razumijemo." (Katarina)

Kroz "Elenu" sam istražio središnju ideju današnjih dana: opstanak prilagođenih, opstanak pod svaku cijenu. Vječno pitanje o životu i smrti. Humanost i odlike ljudskosti. Blaga žena, nježna i brižna, puna ljubavi - pretvara se u ubojicu i onda pokaje u hramu...

Slika društva u moralnoj krizi? Slika Apokalipse?

Malobrojni sretnici u prilici su odgledati na velikom platnu u Cannesu, a dostupni kadrovi (i tema) potvrđuju: Andrej Zvjagincev, sa svojom stalnom ekipom, nastavlja snimati jedan te isti film (istražujući ljudsku dušu), kao i svi veliki autori.

Za EX FILMOFILE  Anamnesis

13 Tzameti - Gela Babluani

Debitantski film gruzijskog scenariste i redatelja Gele Babluanija "13 Tzameti", snimljen u crno-bijeloj tehnici, napet je i duboko potresan neo-noir.

Dvadeset dvogodišnji Sebastien (George Babluani) siromašan je francuski imigrant. Njegova obitelj živi (preživljava) na margini društva. Popravljajući krov kuće Jeana Godona, ovisnika o morfiju, pod nadzorom policije - slučajno je čuo razgovor o tajanstvenom poslu koji obećava veliku zaradu.

Sebastien ubrzo shvati kako njegov poslodavac ima ozbiljnih problema, psihičkih i financijskih. Kad iznenada umre od overdosea, neisplaćen mladić impulzivno odluči slijediti pristigle upute za Godona i otkriti gdje će ga one odvest (trag novca - pomoć za obitelj).

Putovanje ga dovodi u pariško podzemlje. U (među) surov i skriven (polu)svijet, iza zatvorenih vrata osamljene vile - iz kojeg nema izlaza, ni povratka. Svijet bizarne igre (inačice ruskog ruleta), duševnog kaosa i kockara s fetišom na ljudske živote.

"13 Tzameti" odlikuje napeta priča, izvrsna gluma i impresivna fotografija. Mračna i prijeteća atmosfera kulminaciju doživljava u kolu nasilja - brutalan krug s mirisom znoja i krvi, čiju tišinu iščekivanja ("svjetla u tami") remeti otežano disanje.

Da je film ostao "nedorečen", završen u sceni bijega Sebastiena i zaustavljanja automobila jednog od kockara - radi pišanja, Gela Babluani snimio bi malo remek-djelo.

Skaramuš:
"13 Tzameti" je film hladniji od metka! Kratak filozofsko-filmski traktat o zlu koje za krajnji oblik ima perverziju. Ali, to nije fantazija, svijet je upravo onakav kakvim ga slika Gruzijac...

Podijeljen na robove i gospodare, žrtve i krvnike, sirotinju i milionere, itd. Jedni se kockaju u svoje glave, a drugi ih nagrađuju i sahranjuju (npr. u masovne grobnice). Tako funkcioniše moderno čovječanstvo. Nema nevinih. Čak ni žrtve to nisu jer očas postaju krvnici (ako dovoljno zarade).

Autor je napravio film u kome nikoga ne možete da žalite, niti da saučestvujete u njegovoj nevolji. Antipatični su čak i oni koji se međusobno ubijaju zarad profita kladioničara. Cijeli film zaudara na formalin koji čeka leševe, a hici su jedina muzika.

Film je istinit kao kakav dokumentarac i gleda se sa pravednim gađenjem prema ljudima. Kratka scena pišanja jednog od kladioničara nakon seanse ubijanja i podjele zarade, izgleda kao posljednji ton za vječnu tišinu gomile leševa, nemarno pokrivenih krvavim čaršafima u podrumu mračne šumske kućerine.

Sve nakon toga je nepotrebno jer živih više nema. Nisu to ni oni koji su napustili poprište bizarne "igre". Zapravo, najtačniji komentar mogao bi se sažeti u onu potmulu rečenicu Andrićevog junaka: "Svijet je pun gada".

Ne bih mogao reći da je "13 Tzameti" posebno dobar film, ali neosporno je tačan. I treba ga pogledati da bi svako shvatio šta ga čeka.

Za EX FILMOFILE  Anamnesis

Srce, ruke i lopata

"Nije bio on niti bombaš, nije bio on niti sportista

sve što je im'o od oružja to su srce, ruke i lopata."

U bivšoj je Jugoslaviji rudar u svojoj crnoj prazničnoj uniformi bio ponos samoupravne socijalističke zajednice i kao takav za vrijeme obilježavanja jubileja zauzimao počasno mjesto u ikebani kakvu je Tito najviše volio gledati. Taj status je svakako podrazumijevao i dobru platu, pa nije bilo čudo što bi, u vrijeme kad se ugalj zvao crnim zlatom, muška djeca srednje Bosne na pitanje šta će biti kad porastu, odgovarala: rudar. Rudnik je bio sve. Za njega se živjelo i u njemu se umiralo. Prijetnja jedinicom iz matematike na polugodištu nije mogla prepasti nikoga. Nekome kome jama "ne gine" bilo je sasvim svejedno i za peticom i za jedinicom. Oni koji su od jame bježali u Njemačku nisu mogli pobjeći od sudbine, obično bi završavali u nekom od tamošnjih rudnika.

Alija Sirotanović - rudar Rudnika uglja Breza

Za sve njih je postojao samo jedan nedostižan uzor. Ime mu je bilo Alija Sirotanović. Otkako je Bosne i rudnika, nikad u jednom danu sitniji čovjek od Alije u jamu nije ušao i istog dana veće ime od Alijinog iz jame nije izašlo. Pobijedivši sa svojim komoratima Rusa Alekseja Stahanova i postigavši tom prilikom svjetski rekord u iskopu uglja, Alija je Titi u vrijeme Rezolucije Informbiroa vratio samopouzdanje i dao veliki povod za kofrčenje pred ostatkom svijeta. Tito mu za to nije ostao dužan. Alija je tad mogao što nijedan rudar ni prije ni poslije neće moći. Jeste, ali da Alija nije bio dobri Bosanac - požalio se samo da mu je mala lopata, a da mu je sve drugo potaman. Jedva pristao da mu naprave novu kuću i to u Trtorićima pored stare, jer Alinica ni po živu glavu nije htjela na drugo mjesto, a kamoli u grad.

Ulomak: Dan rudara (Dani)

Arif Heralić - radnik Željezare Zenica

Evo, još i danas čim zamiriši mlada trava po starim grobljima i probeharaju grane pod prozorom, kad kažeš Alija, koga se sjetiš? Ako se sjetiš ovoga Alije kojega si jednom, u ljeto 1989., sreo u tramvaju i prepoznao po slici iz novina, to znači da si sasvim izliječen od svake prošlosti ili još uvijek nisi osjetio da je stiglo proljeće i da nam dolazi najljepši od svih praznika naših djetinjstava, Prvi maj - praznik rada.

U ovo doba godine, ama baš uvijek, kada netko spomene nekoga Aliju, valja se sjetiti onoga Alije, bosanskog rudara Alije Sirotanovića, čije je lice obilježilo sav jugoslavenski komunizam, a da se nikada nikome nije ni zamjerilo, ni ogadilo.

Kada dođe Prvi maj, u televizijskom dnevniku, koji će voditi nasmijano lice Rinka Golubovića s karanfilom u zapučku, jedna od vijesti bit će i ta da je delegacija Saveza socijalističkog radnog naroda Bosne i Hercegovine posjetila u njegovom domu Aliju Sirotanovića i dodijelila mu spomen-plaketu u čast praznika rada.

On je bio taj naš radnik, iako smo ga upamtili samo kao starca i penzionera jer smo premladi da se sjećamo vremena u kojima je u radu bio skriven smisao napretka i u kojima se u komunizam vjerovalo na način na koji se u časovima sreće i zanosa vjeruje u besmrtnost duše. Njegovo lice bilo je otisnuto na novčanici od deset dinara, zvanoj hiljadarka, koja je svo naše djetinjstvo bila osnovnim sredstvom plaćanja.

Dan kad je inflacija iz naših života istjerala lice Alije Sirotanovića bio je dan kada je riječ proleterijat promijenila svoj smisao, a u naše živote ušle su grube šale na račun radničke klase i radnika. Oni su bili dinosaurusi u procesu izumiranja i podsjetnik na vrijeme kada se nije odlazilo na škole i fakultete, nego se išlo u rudnike i tvornice.

Bio je star koliko samo rudar može biti star, s borama koje su bile duboke kao što nama nikada ništa duboko neće biti. Imao je brčiće, one koje bi neku budalu podsjetile na Hitlera, a zapravo su to bili brčići koje je u Bosni tih godina imao skoro svaki penzionirani radnik ili rudar. Maleni, sijedi brčići kao jedini ukras na licima ljudi koji su izgradili zemlju. Oni su je toliko izgradili da je ni svi naredni ratovi neće srušiti, nego će opet, kada ratovi dođu kraju, većina onoga što oko vidi ostati djelo ruku Alije Sirotanovića i njegovih bezimenih drugova.

Tamo, dolje pod zemljom leži Alija Sirotanović, leži sva radnička klasa našeg dječaštva, leže oni, mrtvi, marljivi i hrabri, a crvi im nisu razjeli još samo žuljeve i kosti. Ako ipak postoji neki raj, u njemu danas Alija Sirotanović anđelima poklanja hiljadarke, a njima se oči pune suzama.

Miljenko Jergović: "Historijska čitanka" (knjiga kolumni, 2000)

Za EX FILMOFILE  Anamnesis